Iako je priznavao mletačku vlast, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat te ostale organe gradske samouprave. Komuna je 1272. g. dobila statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana.
Stanovništvo se dijeli na bogatu vlastelu: patricije (nobiles cives), gradski puk - pučane, obično na poslovima trgovaca i kapetana, kao i pisara, i kmetove, seljake koji rade za vlastelu - obrađuju zemlju. Patriciji se pokušavaju zatvoriti unutar sebe, no posljedica toga je odumiranje vlastelinskih porodica. Morali su popustiti te sklapati brakove s pučanstvom.
Velika Onofrijeva česma
U vrijeme uspona Raške uspješno se branio od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat, tj. Pelješac sa Stonom. Srpski Car Dušan prepustio je Dubrovniku kontrolu nad Stonskim ratom (Pelješcem) uz naknadu od 500 perpera, plaćanje poreza. Godine 1345. i Mljet ulazi u sastav Republike.
Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovnik je osigurao kada je početkom 14. st. od Bosne kupio Primorje i početkom 15. st. Konavle (primorski dio 1333., a konavoski dio s tvrđavom Soko te Cavtatom i Obodom 31. prosinca 1426.). Tada su utvrđene granice Republike koju od kraja 15. st. priznaju svi dubrovački susjedi.
Dubrovnik je potpisao brojne međunarodne ugovore s talijanskim gradovima (posebno s Pisom) i ostalim susjedima u zaleđu (Bosna, Srbija), većinom osiguravajući prevlast i povlašten položaj dubrovačkih trgovaca.
Zadarskim mirom 1358. g., Mletačka Republika se odrekla svih posjeda na istočnoj obali Jadrana u korist Hrvatsko-Ugarske Kraljevine. Dubrovnik je, u uspješnom diplomatskom potezu, prihvatio simboličnu vrhovnu vlast kralja (Ludovika I.), koja nije Hrvatsko-Ugarskoj davala doslovno nikakav utjecaj nad komunom i plaćao im je danak od 500 dukata, čime se zaštitio i od nasrtaja Venecije.
Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i neovisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu i priznatu Republiku.
Dubrovačka Republika je bila patricijska aristokratska republika u kojoj je vlast imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću (parlament). Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (Senat) koje se brinulo za vanjske poslove, te Malo vijeće (izvršna vlast). Knez se birao na 1 mjesec kako bi se spriječila ikakva korupcija. Nije bilo stalne vojske, nego su bili samo redari i straža, a ako je bilo potrebno, uzimali su se plaćenici. Dubrovnik je donio uredbu o ukidanju ropstva i zabrani prijevoza robova 27. siječnja 1416. godine, što je prva zabrana ropstva u Europi te prvi priznaje neovisnost SAD. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika, što ga je činilo jednim od većih gradova u Europi (London oko 50 000, Firenca preko 100 000).
Dubrovačka Republika doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Turcima (iako im plaćaju danak, zadržavaju slobodu, neovisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog Carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu s Turskom, ali i Italijom i Španjolskom.
U bugarskom glavnom gradu Sofiji, postojala je crkva sv. Marije i sv. Vlaha, koju je puk nazivao "Dubrovačka crkva", i koja je dugo vremena bila jedino mjesto u Osmanskom Carstvu u kojem je kršćanima bilo dopušteno služenje euharistija.
Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu (oko 180 brodova), po jačini i veličini treću u svijetu. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske, a postoji i dokazani slučaj da je dubrovačka karaka došla do obale Sjeverne Amerike, gdje su se pomorci pomiješali s lokalnim stanovništvom. Također je poznata i jedina dubrovačka kolonija u svijetu, u selu Gandaulim, kod Stare Goe u Indiji, još stoji Crkva sv. Vlaha,[5] zaštitnika Dubrovačke Republike i Dubrovčana.
Temelj gospodarstva Dubrovnika činila je posrednička trgovina i pomorstvo, ali i obrti i veleobrt. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Utemeljuju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se i produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.
U Dubrovniku je najviše poštovana bila sloboda. Imao je svoju zastavu (s likom zaštitnika sv. Vlaha i drugu s natpisom"LIBERTAS - lat. Sloboda"), grb i vojsku. Uspostavio je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim europskim zemljama. Njihove interese na dvorovima europskih vladara zastupaju njihovi poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca.
Važan saveznik dubrovačke slobode bila je Španjolska, a najveći neprijatelj njegovoj neovisnosti i slobodi Venecija. U drugoj polovici 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su velikia zemljopisna otkrića i revolucija cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i nizozemskih pomoraca je sve veća.
U Dubrovniku se između 1627. i 1701. godine kovao Artiluk, srebreni novac.
Početkom 19. st. na sceni Europe pojavljuje se Napoleon, što bitno utječe i na povijest Dubrovnika. Dana 26. svibnja 1806. u Dubrovnik ulazi vojska francuskog generala Lauristona, koja okupira Grad, a 31. siječnja 1808. maršal Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont ukida Dubrovačku Republiku, unatoč protivljenju vlasti Republike. Nakon propasti Napoleona, na Bečkom kongresu 1815. dubrovački diplomati pokušavaju obnoviti Republiku, no ne uspijevaju zbog austrijskih težnji za širenjem teritorija. Pod vodstvom Điva Natalija Dubrovčani dižu bunu 1813. i oslobađaju se strane vlasti, ali za nekoliko mjeseci austrijska vojska ulazi u Grad i prekida pobunu.
Kad je 1815. službeno prestala postojati Dubrovačka Republika, njezin je teritorij pripojen Dalmaciji, kojoj je kulturno i povijesno oduvijek pripadao. Ona je zajedno s Hrvatskom i Slavonijom činila Trojednu kraljevinu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koja je do 1918. bila u sastavu Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske.
Iako je priznavao mletačku vlast, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat te ostale organe gradske samouprave. Komuna je 1272. g. dobila statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana.
Stanovništvo se dijeli na bogatu vlastelu: patricije (nobiles cives), gradski puk - pučane, obično na poslovima trgovaca i kapetana, kao i pisara, i kmetove, seljake koji rade za vlastelu - obrađuju zemlju. Patriciji se pokušavaju zatvoriti unutar sebe, no posljedica toga je odumiranje vlastelinskih porodica. Morali su popustiti te sklapati brakove s pučanstvom.
Velika Onofrijeva česma
U vrijeme uspona Raške uspješno se branio od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat, tj. Pelješac sa Stonom. Srpski Car Dušan prepustio je Dubrovniku kontrolu nad Stonskim ratom (Pelješcem) uz naknadu od 500 perpera, plaćanje poreza. Godine 1345. i Mljet ulazi u sastav Republike.
Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovnik je osigurao kada je početkom 14. st. od Bosne kupio Primorje i početkom 15. st. Konavle (primorski dio 1333., a konavoski dio s tvrđavom Soko te Cavtatom i Obodom 31. prosinca 1426.). Tada su utvrđene granice Republike koju od kraja 15. st. priznaju svi dubrovački susjedi.
Dubrovnik je potpisao brojne međunarodne ugovore s talijanskim gradovima (posebno s Pisom) i ostalim susjedima u zaleđu (Bosna, Srbija), većinom osiguravajući prevlast i povlašten položaj dubrovačkih trgovaca.
Zadarskim mirom 1358. g., Mletačka Republika se odrekla svih posjeda na istočnoj obali Jadrana u korist Hrvatsko-Ugarske Kraljevine. Dubrovnik je, u uspješnom diplomatskom potezu, prihvatio simboličnu vrhovnu vlast kralja (Ludovika I.), koja nije Hrvatsko-Ugarskoj davala doslovno nikakav utjecaj nad komunom i plaćao im je danak od 500 dukata, čime se zaštitio i od nasrtaja Venecije.
Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i neovisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu i priznatu Republiku.
Dubrovačka Republika je bila patricijska aristokratska republika u kojoj je vlast imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću (parlament). Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (Senat) koje se brinulo za vanjske poslove, te Malo vijeće (izvršna vlast). Knez se birao na 1 mjesec kako bi se spriječila ikakva korupcija. Nije bilo stalne vojske, nego su bili samo redari i straža, a ako je bilo potrebno, uzimali su se plaćenici. Dubrovnik je donio uredbu o ukidanju ropstva i zabrani prijevoza robova 27. siječnja 1416. godine, što je prva zabrana ropstva u Europi te prvi priznaje neovisnost SAD. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika, što ga je činilo jednim od većih gradova u Europi (London oko 50 000, Firenca preko 100 000).
Dubrovačka Republika doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Turcima (iako im plaćaju danak, zadržavaju slobodu, neovisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog Carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu s Turskom, ali i Italijom i Španjolskom.
U bugarskom glavnom gradu Sofiji, postojala je crkva sv. Marije i sv. Vlaha, koju je puk nazivao "Dubrovačka crkva", i koja je dugo vremena bila jedino mjesto u Osmanskom Carstvu u kojem je kršćanima bilo dopušteno služenje euharistija.
Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu (oko 180 brodova), po jačini i veličini treću u svijetu. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske, a postoji i dokazani slučaj da je dubrovačka karaka došla do obale Sjeverne Amerike, gdje su se pomorci pomiješali s lokalnim stanovništvom. Također je poznata i jedina dubrovačka kolonija u svijetu, u selu Gandaulim, kod Stare Goe u Indiji, još stoji Crkva sv. Vlaha,[5] zaštitnika Dubrovačke Republike i Dubrovčana.
Temelj gospodarstva Dubrovnika činila je posrednička trgovina i pomorstvo, ali i obrti i veleobrt. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Utemeljuju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se i produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.
U Dubrovniku je najviše poštovana bila sloboda. Imao je svoju zastavu (s likom zaštitnika sv. Vlaha i drugu s natpisom"LIBERTAS - lat. Sloboda"), grb i vojsku. Uspostavio je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim europskim zemljama. Njihove interese na dvorovima europskih vladara zastupaju njihovi poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca.
Važan saveznik dubrovačke slobode bila je Španjolska, a najveći neprijatelj njegovoj neovisnosti i slobodi Venecija. U drugoj polovici 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su velikia zemljopisna otkrića i revolucija cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i nizozemskih pomoraca je sve veća.
U Dubrovniku se između 1627. i 1701. godine kovao Artiluk, srebreni novac.
Početkom 19. st. na sceni Europe pojavljuje se Napoleon, što bitno utječe i na povijest Dubrovnika. Dana 26. svibnja 1806. u Dubrovnik ulazi vojska francuskog generala Lauristona, koja okupira Grad, a 31. siječnja 1808. maršal Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont ukida Dubrovačku Republiku, unatoč protivljenju vlasti Republike. Nakon propasti Napoleona, na Bečkom kongresu 1815. dubrovački diplomati pokušavaju obnoviti Republiku, no ne uspijevaju zbog austrijskih težnji za širenjem teritorija. Pod vodstvom Điva Natalija Dubrovčani dižu bunu 1813. i oslobađaju se strane vlasti, ali za nekoliko mjeseci austrijska vojska ulazi u Grad i prekida pobunu.
Kad je 1815. službeno prestala postojati Dubrovačka Republika, njezin je teritorij pripojen Dalmaciji, kojoj je kulturno i povijesno oduvijek pripadao. Ona je zajedno s Hrvatskom i Slavonijom činila Trojednu kraljevinu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koja je do 1918. bila u sastavu Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske.
Izdvajamo
