Radovinska nošnja
Radovinska nošnja
Kao prvi dio nošnje žene su oblačile guće jednostavne bijele pletene maje dugih ruka. Povrh guće, kao temeljno ruho nosila se košulja, u starije vrijeme od lana, kasnije od kupovne žutice ili sličnih bijelih materijala. Ukrašavala se crvenim vezom uz rubove rukava i ramena, te sprijeda z prsni otvor. Vez je izveden u jednostavnim geometrijskim motivima. Na košulju se oblačila carza – suknja s prslučićem, bez rukava, sprijeda otvoren u obliku slova „v". Prslučić „oplećak" mogao je biti obrubljen crvenom vrpcom ili uz otvore rukava i uz prsne rubove crvenim koncem. Carza se krojila od modrog domaćeg sukna, a sezala je obično do iznad gležnja. Donji dio bio je sastavljen od „vera" – 4 ili 5 jednakih ravnih pola. Nabrana u struku na mrske po duljini je bila složena u nabore, a na donjem rubu bila je ukrašena „građom" – dugom trakom, na kojoj su bili našiveni crveni, žuti, zeleni i modri kvadratići.
Oko struka se usko stezala kanica, na krajevima koji su padali sa strane na bokove, visile su resice kite, a na suknji i carzi nosila se i „pregljača" dužine do ispod koljena. Na nogama su se nosile pletene vunene kalce, a na njih su se oblačili nazuvci. Na nazuvke se obuvao vilare – obrtnički izrađena i kupljena kožna obuća. Gornji haljetak u žena bio je mali, uski crni sukneni kaparanac, ili stupani aljčić dugih rukava. Kosa se češljala po sredini tjemena i plela u dvije pletenice koje su se zatim uvijale u krug oko glave. Od starinskog nakita uz ovu nošnju nosilo se kovane igle pribadače, a oko vrata se nosila ogrlica mrđele – od nanizanih staklenih zrnaca.
Stara muška tradicijska nošnja sastojala se od bijele košulje, lanene, ravnog kroja kao i kod žena, samo bez šarenog ili bijelog veza. Zimi se ispod košulja nosila pletena vunena maja dugih rukava – guća. Stariji tip hlača naziva se bevrenake, od crnog ili modrog sukna. O pasu su se vezivale kurdelom i stezale otkanim ili platenim pasom koji bi se savio i prekrižio sa strane. Na košulju se oblačio krožet bez rukava, od crvene, crne i modre vune, često nakićen šarenim vezom ili dugmadi od metalnog novca, po šest komada, poredanih u dva reda po prednjicama. Povrh svega nosio se haljetak dugih rukava koporan.
Muškarci su nosili kaput aljak od crne ili smeđe deblje ispredene vune dugačak do gležnja. Na glavi su muškarci nosili plitku malenu okruglu crvenu kapicu s crnim resama kitama koje su padale niz vrat. Još do polovice 20. stoljeća stariji muškarci su nosili zlatnu naušnicu, a redovito i brkove. Na nogama su nosili kalce i nazuvke, te opanke i kasnije vilare.

Ražanac je smješten na obalama Velebitskoga kanala u Sjevernoj Dalmaciji, 22 km sjeveroistočno od grada Zadra. Nalazi se na križištu županijske ceste Ž6007 [Ražanac - Zadar (D407)] i nerazvrstanih cesta. Gospodarska osnova je tradicionalno poljodjelstvo, vinogradarstvo, ribarstvo, stočarstvo, obrada plastike, turizam (Turistička zajednica, autokampovi, apartmani...), trgovina, ugostiteljstvo i obrti (autoprijevoz, stolarski, keramičarski, mesarski, pekarski...).

Legenda o junakinji Nidićki
Na početku Kandijskog rata (1645.) Turci su napali Ražanac, ali bez uspjeha zahvaljujući domišljatosti i hrabrosti ražanačkih žena, a ponajviše, kako legenda kaže, junakinji Nidićki. Dok su se vodili veći ratovi na istoku Europe bosanski je paša Ibrahim po nalogu Porte (Carigrada) odlučio napasti Dalmaciju. Lički sandžak Halil-beg je krenuo sa nekoliko tisuća vojnika preko Ravnih kotara na Nin, koji je u to vrijeme bio lijep i bogat grad. Krećući se tako silna vojska prema Ninu odvojilo se 709 konjanika i krenulo prema Ražancu paleći i pljačkajući u svakom selu kroz koje su prošli. Ražanac je, međutim, bio dobro utvrđen, jer mu je sa sjevera, istoka i zapada bilo more, a sa južne debeli zid sa tri kule. Sa vanjske strane zida bile su dvije potleušice (kamene kućice pokrivene slamom), gdje su noćnu stražu držali puškari, kojima je bio zadatak da na vrijeme obavijeste stanovništvo o turskoj opasnosti.
Zbog učestalih turskih nasrtaja mještani Ražanca i okolnih sela zatražili su pomoć u ljudstvu Mletačkog Senata, a ovi su im, ni manje ni više, poslali dvadeset vojnika za obranu. Mletački vojnici su uvijek ostajali u ražanačkoj utvrdi, a svi Ražančani, koji su bili sposobni za nošenje oružja, borili su se po okolici s Turcima da bi obranili svoja ognjišta. Tako je bilo i tog dana kad je na Ražanac nasrnulo 709 turskih konjanika. Naime, Ražančani su krenuli u ispomoć Ninjanima, jer su čuli da je na Nin krenula golema turska vojska, a u Ražancu su ostali starci, pedesetak žena, djeca i dvadeset mletačkih vojnika. Ražančani nisu odmaknuli ni 5-6 kilometara kad su se na brijegu pojavile turske čete. Mletački vojnik, koji je čuvao stražu na vrhu kule, odmah je primijetio silnu tursku vojsku i počeo vikati iz sveg glasa: "Aberia, na noge se braćo, evo Turakah, na noge se!"
Zatim se brzo spustio niz ljestve, trčeći pošao do crkve i desetak-petnaest puta zazvonio zvonom da bi svi čuli uzbunu. I malo i veliko se prepalo kad čuše viku vojnika i zvuk zvona. Znajući o kakvoj je opasnosti riječ, jer to nije bila prva uzbuna u ondašnja nemirna vremena, svi potrčaše prema velikoj kuli noseći noževe, puneći puške, vukući kose, srpove, sjekire i druge alate s kojima se može lakše zadati smrt. Vojvodica ove čudne ženske čete bijaše neka baba Nidićka koja je išla ispred svih s puškom na ramenu i nožem u ruci. Popela se na zid i okrenuvši se hrabrim braniteljicama poče ih bodriti: "Amo ćerce, amo, evo pasah nedajmo im pristupiti k našim vratim; pogledajte na me. Sve da i otmu turci Ražanac malo bi baba štetovala, jer mi nebi drugo već da život mogli oteti, koji je i tako slab i pod teškim bremenom ljute starosti pritisnut, ter malo može produljiti; nemam roda ni poroda, nemam kuće ni kućišta, neg drugom kudilju predem da me prirani i priderži, a vi imate kuću, rod, pleme, vašu dicu koju će oni bisni psi prid vašim očima nemilo pokresati, ako im dojdu pod ruke, dom Božji biti će porobljen i uskvernjen dilim nepodobnim... vaše poštenje...! Oprimo se daklem ter žive Turkom nepridajmo se!"
I tako dok je junakinja Nidićka bodrila svoju družbinicu dođoše turski konjanici pod ražanačke zidove. Kad prvi Turci dođoše na puškomet, junakinja prva, a za njom i sve ostale žene sasuše paljbu na Turke. Nekoliko Turaka se strmoglavi sa konja, a ostali uvidjevši da je obrana sačinjena većinom od žena smijući se i rugajući potrčaše prema zidinama, misleći da će ih sama galama i rzanje konja sa zida preplašiti. Ali hrabre Ražančanke i nekoliko muškaraca se ne da, već uz bodrenje i podršku junakinje Nidićke prolijeva vruću vodu, bacaju paklinu, sijeku gdje god nož i kosa mogu dohvatiti, udaraju sjekirama, sijeku srpovima i neprestano pucaju iz pušaka. Ginu naše junakinje, ali padaju i Turci. Međutim, turska sila je prejaka za pedeset žena i djevojaka i dvadeset vojnika. Kad je počelo nedostajati baruta i olova žene su u strahu gledale kako će Turci za nepunih petnaestak minuta osvojiti Ražanac, njih poubijati, a djecu im odvesti u ropstvo. Tako bi i bilo da im se sreća nije osmjehnula u posljednji čas. Naime, jedna od dvije spomenute stražarske potleušice se zapalila, a junakinja Nidićka, domišljata i bistra kakva jest, vidjevši da potleušica gori, radosnim glasom poviče: "Sad smo dobile, moje bojnice vridne, amo za mnom samo tri četiri a vi drugo branite se što bolje možete, eto mene do časa s ́srićom u ruci!"
Zatim skoči sa zida, a za njom krenuše četiri žene koje su joj bile u tom trenutku najbliže. Ostale kad čuše što baba govori, koju su već za vidovitu držaše, ohrabriše se i još žešće se počeše braniti. Nije prošlo ni pet-šest minuta, kad eto junakinje sa četiri drugarice vukući svaka košnicu pčela. Junakinja korača ispred svih kao da joj je petnaest godina i još iz daleka viče iz sveg glasa da se je jedva moglo čuti: "Udrite, udrite, eto i nas sad ćemo im dati po repu."
Kad mletački vojnici i žene, koje se zajedno s njima braniše od Turaka, opaziše što baba radi, počeše se križati i čuditi, ali pretpostavljajući da joj je to njena vila posestrima rekla za pobijediti Turke jako se obradovaše i jedva dočekaše da dođe do njih. Kad je baba došla ispod zida zapovjedi da se prihvate košnice i sačuvaju dok se i ona ne popne gore. Kad se Nidićka popela na zid uze u ruke sjekiru pa udari po košnicama. Nakon toga rascijepljene košnice baci sa zida u pepeo i žar zapaljene potleušice ne hajući što je ujedaju pčele. Kad su košnice pale u zapaljenu potleušicu razbiše se, a pčele u rojevima izletješe i navališe na Turke i njihove konje. Razbješnjene pčele ujedale su Turke gdje god su stigle tako da se ovi više nisu mogli braniti. Turski konji, osjetivši komešanje na leđima i ubadanje po sebi, počeše se propinjati i trčati tamo-amo po gomilama i kamenjaru.
Kad baba Nidićka vidje pomutnju poviče: "Eto naših! Eto naših milom Bogu hvala! Čekajte sad Turske strašivice koje ste došle s ́ženskim boj biti, čekajte ako ste harni", pa opet okrenuvši se k' istoku kao da nekoga vidi: "Berže, berže bratjo evo Turakah na selu, berže!" Jadni Turci, kad začuše tu iznenadnu viku, uz sve nedaće, počeše drhtati i blijedjeti od straha. U toj pomutnji jedan Turčin poviče: "Valaj bižmo eto kaurina!" Ostali Turci, kad začuše taj glas, na brzinu skočiše na konje, neki i bez kape i bez saruka, pobjegoše preko ražanačkih ograda, bojeći se kaurina (turski naziv za kršćanina, uskoka), koji su taj dan veselo jeli i pili u Islamu u Jankovića dvorima, a o njima nisu ni mislili. Eto, tako se Ražanac tog dana na "predziđu kršćanstva", uz pomoć jedne priproste i siromašne starice i maleni broj hrabrih žena obranio od Turaka. Od tog dana baba Nidićka je u Ražancu uživala najveći ugled, majke su djeci pričale priče o njoj, junaci su je štovali i častili, a djevojke su joj pjesme pjevale u kolu.

Kaštel u Ražancu
Mjesto: Ražanac
Regija Sjeverna Dalmacija
Vrsta Utvrda

Gradnja kaštela za obranu od Turaka na području Ražanca početkom 16. stoljeća dio je šireg procesa utvrđivanja pojedinih mjesta u zadarskom kopnenom zaleđu, koji je osobito intenziviran nakon Krbavske bitke 1493. godine i Mletačko-turskog rata 1499.-1502. godine. O gradnji kaštela svjedoči ugovor sklopljen 2. svibnja 1507. godine. Tog su se dana sastali zadarski plemići, pripadnici porodica Carnarutis, Grisogono i Ventura, kao vlasnici terena na kojem će se graditi utvrda, s predstavnicima sela Ražanca, Brusa, Jakanaca i Čakavaca, te ugovorili gradnju kaštela u blizini Ražanca, na rtu uz more, na mjestu zvanom Pesak.

Kaštel u Ražancu
Gradnja kaštela za obranu od Turaka na području Ražanca početkom 16. stoljeća dio je šireg procesa utvrđivanja pojedinih mjesta u zadarskom kopnenom zaleđu, koji je osobito intenziviran nakon Krbavske bitke 1493. godine i Mletačko-turskog rata 1499.-1502. godine. O gradnji kaštela svjedoči ugovor sklopljen 2. svibnja 1507. godine. Tog su se dana sastali zadarski plemići, pripadnici porodica Carnarutis, Grisogono i Ventura, kao vlasnici terena na kojem će se graditi utvrda, s predstavnicima sela Ražanca, Brusa, Jakanaca i Čakavaca, te ugovorili gradnju kaštela u blizini Ražanca, na rtu uz more, na mjestu zvanom Pesak.
Već 1510. godine utvrđenje je bilo dovršeno, a sastojalo se od dvije manje i jedne velike kule povezane zidom, koje su zatvarale prilaz poluotoku. S takvim je izgledom Ražanac ucrtan i na čuvenoj karti Sjeverne Dalmacije i Like što ju je tridesetih godina 16. stoljeća izradio Mateo Pagano. Parcele za gradnju kuća unutar zaštićenog prostora vrlo su brzo iskorištene, pa je tako formirano naselje u konačnici brojilo stotinjak kuća.
Utvrde Ražanca poslužile su kao utočište za vrijeme upada turskih postrojbi na zadarsko područje 1520. godine, zatim za vrijeme Ciparskog rata (1570.-1573.) i početkom Kandijskog rata 1645. godine. Ipak, po naređenju generalnog providura, utvrda je 1464. godine napuštena i zapaljena, te je privremeno pala u Turske ruke. Nakon Morejskog rata (1685.-1699.) opasnost od Turaka je prestala, pa se i uloga ražanačke utvrde promijenila. Kuće su se vremenom premjestile s druge strane zida,koji je postao dobra brana od bure za naselje koje se već sasvim udomaćilo na novom mjestu. Sve tri kule i obrambeni zid sačuvani su u više-manje cjelovitom obliku do 20. stoljeća. Prvo znatnije oštećenje predstavljalo je probijanje dijela zidina uz zapadnu kulu da bi se osigurao cestovni prilaz luci. Dio zida između glavne i istočne kule poslužio je kao osnova za gradnju stambenih kuća, a dijelom je porušen da bi se osigurala komunikacija istočnog dijela sela s lukom. Najugroženija je ipak bila istočna kula koja se našla okružena morem, te ju je bura najprije dijelom, a zatim i do kraja porušila 1973. godine.
Ostatak kaštela u Ražancu još uvijek predstavlja jednu od najbolje očuvanih fortifikacijskih cjelina iz doba borbi s Turcima na zadarskom području. Ipak, stoljetno zapuštanje i ekstremni meteorološki uvjeti prijete trajnim i nepopravljivim oštećenjima tog važnog povijesnog i kulturnog spomenika.

Tumuli i mirila
Mjesto: Ražanac
Regija Sjeverna Dalmacija
Vrsta Arheološko nalazište

Tumul Matakova glavica

Tumul Matakova glavica nalazi se s desne strane ceste Zadar- Pag, 280 m istočno od tumula Jokina glavica, u blizini starokršćanskih dvojnih crkava na lokalitetu Glavčine. Dimenzijama je nešto manji u odnosu obližnje tumule Jokina i Duševića glavica, te je u prošlosti bio izložen poljoprivrednim radovima što je vjerojatno utjecalo na stupanj sačuvanosti grobova na njegovom središenjem dijelu i rubnim dijelovima.

Tumul Duševića glavica

Tumul Duševića glavica nalazi se na istaknutom položaju 250 m sjeveroistočno od crkve Gospe od Sniga u Krnezi. I na ovom su tumulusu otkriveni ostaci grobova i to njih ukupno 11, od kojih dva pripadaju prapovijesnom, a 9 ranosrednjovjekovnom razdoblju.

Tumul Jokina glavica

Otkriveni grobovi na ovom tumulu posebno su značajni jer su to prvi pouzdani primjeri takvog načina pokapanja na ovom dijelu istočnog Jadrana i njegova zaleđa. Oštećenja iskopina uzrokovana su agrikulturnim aktivnostima koja je radi toga najmanje sačuvala svoju prvotnu veličinu i oblik u usporedbi s tumulima Duševića glavica i Matakova glavica. Prapovijesni grobovi otkriveni u ovom tumulu sadrže spaljene humane ostatke pohranjene u četiri žare. U svim su žarama pronađene različite vrste brončanog nakita.

Mirila

Znamenitost i karakteristika podvelebitskog kraja nastala u vremenu od 17.-20 .stoljeća. To su pogrebna spomen znamenja koja čuvaju uspomenu na pokojnike, koje se moralo prenositi do seoske crkve i groblja.
Castrum Liube
Mjesto: Ražanac
Regija Sjeverna Dalmacija
Vrsta Utvrda

Na ravnom vrhu rta Ljubljana nalaze se tragovi zidanih fortifikacija i ruševine troapsidalne crkve. To su ostaci utvrde koja se imenom Castrum Liube javlja u srednjem vijeku od početka 13. st. Prvi se put spominje u dokumentima Herceg Andrije iz 1205. godine. Četverokutnog je oblika, sa tri strane okružen morem, a sa četvrte dubokim jarkom. Unutar zidina nalaze se ostatci dvaju crkava; Sv. Marcele i Sv. Marije. Utvrda je bila sjedište Templara i Hospitalaca Sv. Ivana.
Radovinska nošnja
Mjesto: Ražanac
Regija Sjeverna Dalmacija
Vrsta Kulturno dobro

Radovinska nošnja
Kao prvi dio nošnje žene su oblačile guće jednostavne bijele pletene maje dugih ruka. Povrh guće, kao temeljno ruho nosila se košulja, u starije vrijeme od lana, kasnije od kupovne žutice ili sličnih bijelih materijala. Ukrašavala se crvenim vezom uz rubove rukava i ramena, te sprijeda z prsni otvor. Vez je izveden u jednostavnim geometrijskim motivima. Na košulju se oblačila carza – suknja s prslučićem, bez rukava, sprijeda otvoren u obliku slova „v". Prslučić „oplećak" mogao je biti obrubljen crvenom vrpcom ili uz otvore rukava i uz prsne rubove crvenim koncem. Carza se krojila od modrog domaćeg sukna, a sezala je obično do iznad gležnja. Donji dio bio je sastavljen od „vera" – 4 ili 5 jednakih ravnih pola. Nabrana u struku na mrske po duljini je bila složena u nabore, a na donjem rubu bila je ukrašena „građom" – dugom trakom, na kojoj su bili našiveni crveni, žuti, zeleni i modri kvadratići.
Oko struka se usko stezala kanica, na krajevima koji su padali sa strane na bokove, visile su resice kite, a na suknji i carzi nosila se i „pregljača" dužine do ispod koljena. Na nogama su se nosile pletene vunene kalce, a na njih su se oblačili nazuvci. Na nazuvke se obuvao vilare – obrtnički izrađena i kupljena kožna obuća. Gornji haljetak u žena bio je mali, uski crni sukneni kaparanac, ili stupani aljčić dugih rukava. Kosa se češljala po sredini tjemena i plela u dvije pletenice koje su se zatim uvijale u krug oko glave. Od starinskog nakita uz ovu nošnju nosilo se kovane igle pribadače, a oko vrata se nosila ogrlica mrđele – od nanizanih staklenih zrnaca.
Stara muška tradicijska nošnja sastojala se od bijele košulje, lanene, ravnog kroja kao i kod žena, samo bez šarenog ili bijelog veza. Zimi se ispod košulja nosila pletena vunena maja dugih rukava – guća. Stariji tip hlača naziva se bevrenake, od crnog ili modrog sukna. O pasu su se vezivale kurdelom i stezale otkanim ili platenim pasom koji bi se savio i prekrižio sa strane. Na košulju se oblačio krožet bez rukava, od crvene, crne i modre vune, često nakićen šarenim vezom ili dugmadi od metalnog novca, po šest komada, poredanih u dva reda po prednjicama. Povrh svega nosio se haljetak dugih rukava koporan.
Muškarci su nosili kaput aljak od crne ili smeđe deblje ispredene vune dugačak do gležnja. Na glavi su muškarci nosili plitku malenu okruglu crvenu kapicu s crnim resama kitama koje su padale niz vrat. Još do polovice 20. stoljeća stariji muškarci su nosili zlatnu naušnicu, a redovito i brkove. Na nogama su nosili kalce i nazuvke, te opanke i kasnije vilare.

Ražanačko kolo
Mjesto: Ražanac
Regija Sjeverna Dalmacija
Vrsta Kulturno-povijesna nematerijalna baština

Ražanačko kolo je jedan od najsvijetlijih bisera hrvatskog folklora.
Ražanačko kolo plesalo se na Badnjak do ponoći i na Veliki petak prije Uskrsa. Osim pred crkvom, plesalo se na Bunaru i na Popovoj pržini, ispred kuće Ive Kovačevića. U kolo su se hvatali i stari i mladi. Za Božić, Novu godinu, Gospu od Ružarija i veće blagdane kolo bi poveli stariji ljudi. Kolovođa je započinjao pozivajući okupljene riječima «Iđemo igrat' kolo!»
Kolo je bilo svojevrsna smotra mladosti i snage. Dok su djevojke plesale u kolu, odmjeravala se i njihova snaga. Promatrajući kolo, mladići su u njemu tražili buduće supruge. Najviše izgleda imale su jake i izdržljive djevojke koje su u kolu dobro «stupčile» (udarale nogama). Plesalo se i kolo u kojem je kolovođa vodio kolo zavijajući ga spiralno, a svi su išli za njim. Kolo se zavijalo u obliku puža, a zatim bi se odmotavalo, zamotavajući se na različite načine. Ražanačko kolo, kao i većina kola u zadarskom kraju je nijemo kolo, nema pratnju instrumenata, ali ima glazbu koju proizvode udarci nogu u karakterističnom ritmu.

slika http://www.zadarskilist.hr/clanci/14062011/razanacko-kolo-u-izvedbi-kud-a-sveta-nedelja
Izdvajamo
Križevačka djevojačka straža Sloboda, vjernost domovini i hrvatskim vladarima kroz stoljeća uvijek je Križevčanima i Križevčankama bila važna  pa je tako u srpnju 1848. godine bana Josipa J...
TORTUREUM je muzej torture koji posjetiteljima nudi pogled na jedinstvenu zbirku naprava za mučenje i egzekuciju od antičkih vremena do danas. S više od 70 instrumenata i sprava, na kojih je i sama...
Pećinski park Grabovača nalazi se u Ličko-senjskoj županiji u Općini Perušić. Od mjesta Perušića udaljen je 2,5 km. Jedini je pećinski park u Hrvatskoj. Na Grabovači, uzvišenju-brdu 770 me...
Dvjestotinjak otoka, otočića i hridi koliko ih je u murterskom arhipelagu teško bi moglo proći bez signalizacije. A među svjetionicima daleko najljepši je svjetionik na otočiću Prišnjaku. ...
Što biste rekli kada bismo vam rekli da u Rijeci postoji masonska loža? Prenosimo članak sa www.jutarnji.hrRIJEKA - Kada smo nedavno u Jutarnjem listu objavili priču o loži biskupa Maksimilijana ...
Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su MIRILA, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitski...
    Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji? Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za ra...
Nezaboravno mjesto zaboravljivih događaja “Jeste li se ikada probudili toliko mamurni, da su vam prijatelji morali osvježiti pamćenje glede prethodne večeri? Jeste li ikada željeli da ponovno m...
Mreža Nikola Tesla “Nikola Tesla Network” internacionalna je kulturno-turistička ruta koja prati život i stvaralaštvo Nikole Tesle, jednog od najvećih hrvatskih, europskih i svjetskih znanstv...
©WEBDESIGN by www.firmus-grupa.hr