Romi Lovari – izvorni hrvatski Romi
Romi Lovari i Romska kuća

Znate li otkuda dolazi kolokvijalan izraz lova? Koristimo ga vjerojatno svakodnevno, ali se mnogi odnas nisu vjerojatno nikada zapitali otkuda taj izraz. Riječ lova, zapravo je romski naziv za novac, u širem kontekstu bogatstvo, a riječ Rom zapravo znači  - čovjek Otuda i naziv Romi Lovari - izvorni hrvatski Romi.
To je skupina Roma koja je u Hrvatskoj naseljena još od 14. stoljeća, najprije u Dubrovniku, a potom diljem Hrvatske. U Hrvatskoj su Lovari manjina, ali u svijetu od ukupno oko 16 milijuna Roma, ima oko 13 milijuna Lovara. Oni govore najzastupljeniji romski dijalekt romani chib i katoličke su vjeroispovijesti. Inače, riječ lovari dolazi od riječi lova, što znači novac, a budući da su izrazito okrenuti trgovini, to ih ime karakterizira. Kod lovara je značajan kult konja, koje su koristili za trgovinu, a i bili su stručnjaci za njihovo liječenje. U Hrvatskoj osim Lovara obitavaju i Kalderaši, Hajari, Sinti, Šijaci, Bajaši ili Koritari i Horahai. Neki od njih su katoličke vjere, neki muslimanske, a neki pravoslavne. Koritari govore romski dijalekt ljimba d’ bjaš, a Kalderaši i Lovari govore romani chib.U svijetu ima 60 skupina Roma koji govore 10 do 12 dijalekata.

Romska etno kuća - povijest i običaji Roma

U Romskoj kući možete pogledati prezentaciju povijesti i običaja Roma, prezentaciju i prikaz arhitekture drvene romske kuće, te stalnu trojezičnu hrvatsko-englesko-romsku povijesno-dokumentarnu izložbu o autohtonim hrvatskim Romima – Lovarima i njihovim običajima. Obnovu etno kuće i postav zbirke financiralo je Ministarstvo turizma kroz projekte Baština u turizmu, a kažu kako su podršku od početka dobili i od lokalne vlasti, Grada Bjelovara i tamošnje Turističke zajednice.
Romska etno kuća je građena na tradicionalan način, a služi za prezentaciju romske tradicije i kulture. Ondje se mogu kušati specifična romska jela koje karakterizira bogatstvo okusa, a posebno je zastupljena ljutina, o kojoj će vam domaćini ispričati zanimljivu priču. Zapravo, pričanje zanimljivih priča o Romima i njihovoj kulturi u autohtonom ambijentu, uz pucketanje vatre u otvorenom kaminu, uz čašicu neke rakije s lavandom, recimo, odvest će vas direktno u neko drugo vrijeme i neki drugi svijet gdje sve brige današnjice barem na kratko izblijede. Ono što se Romima zamjera, ali i na čemu im se zavidi je sloboda i ležernost, a to se u Maglenči, na ovom imanju može doživjeti.

http://www.profitiraj.hr/novosti/mogu-li-zadruge-zaposliti-rome/
http://robertinacuhnil.wordpress.com/2012/12/15/romi-lovari-izvorni-hrvatski-romi/
TORTUREUM - Muzej torture
Mjesto: Zagreb
Ključne riječi mučenje, sprave, tortura
Vrsta Muzej

TORTUREUM je muzej torture koji posjetiteljima nudi pogled na jedinstvenu zbirku naprava za mučenje i egzekuciju od antičkih vremena do danas. S više od 70 instrumenata i sprava, na kojih je i sama pomisao tjerala ljudima strah u kosti, Muzej zorno prikazuje sliku nasilja kroz povijest.
Neki od izložaka koje će posjetitelji moći vidjeti, dodirnuti ili isprobati su: Giljotina, vjerna replika iz 1792. godine s Bergerovim mehanizmom iz 1889. godine; Pendulum odnosno sjekira koja se njiše i svakim zamahom spušta sve niže; Rastezalo-najdrevnija naprava za mučenje, Nirnberška djevica – najstrašniji i najokrutniji način kojim su u srednjem vijeku mučili osuđenike; Brnjica ili krotiteljica lajavica, te impozantan broj predmeta koji su služili za ponižavanje, mučenje, ranjavanje ili ubijanje ljudi.
više na: http://tortureum.com/?lang=hr
TORTUREUM je muzej torture koji posjetiteljima nudi pogled na jedinstvenu zbirku naprava za mučenje i egzekuciju od antičkih vremena do danas. S više od 70 instrumenata i sprava, na kojih je i sama pomisao tjerala ljudima strah u kosti, Muzej zorno prikazuje sliku nasilja kroz povijest.
Neki od izložaka koje će posjetitelji moći vidjeti, dodirnuti ili isprobati su: Giljotina, vjerna replika iz 1792. godine s Bergerovim mehanizmom iz 1889. godine; Pendulum odnosno sjekira koja se njiše i svakim zamahom spušta sve niže; Rastezalo-najdrevnija naprava za mučenje, Nirnberška djevica – najstrašniji i najokrutniji način kojim su u srednjem vijeku mučili osuđenike; Brnjica ili krotiteljica lajavica, te impozantan broj predmeta koji su služili za ponižavanje, mučenje, ranjavanje ili ubijanje ljudi.
više na: http://tortureum.com/?lang=hr
Mrvljeni sir iz mješine ("mišine") prema ilirskom receptu
Regija Dalmatinska Zagora
Najbliži grad Split
Vrsta Gastronomija

Mrvljeni sir iz mješine prema ilirskom receptu
Proizvodnja mrvljenog sira iz mješine isključivo je vezana za područje Zagore, Like, Dinare, Velebita, zapadne Hercegovine prema staroj recepturi i tradiciji gdje se pravio od davnina, još od starih Ilira.
Oduvijek se pravio u ruralnim prostorima, najviše u brdsko-planskim predjelima, u kojima je glavna gospodarska aktivnost bilo stočarstvo - ovčarstvo i kozarstvo.
Upućeni kažu kako se današnja proizvodnja sira iz mješine u određenoj mjeri ipak razlikuje, u odnosnu na prijašnji proces, što se manifestira prvenstveno u vrsti mlijeka te u izmijenjenom sastavu pasmine ovaca ili koza. Podsjećaju kako je u prijašnjim stadima ovaca vlasnika isključivo bila autohtona pasmina ovca pramenka tvrdeći kako se danas uzgajaju posve druge, produktivnije pasmine. Zapravo, uzgajatelji se sve više zanimaju za uzgoj mliječnih pasmina zato što je izražena potražnja za ovčjim mlijekom radi proizvodnje sira.
Čuva se u kozjim ili ovčjim, odnosno jarećim ili janjećim stručno pripravljenim mješinama i to mu daje neobičan okus. Proizvodi se tijekom ljeta, a počne se konzumirati na početku jeseni te je sir iz mješine bio gotovo glavna hrana težacima u vrijeme teških radova pri prikupljanju ljetine te inih rano-jesenskih poslova. Bio je i najomiljeniji specijalitet za gosta uz mlado domaće vino, posebice oko blagdana Svih Svetih.
No nažalost, mrvljeni sir iz mješine danas se gotovo ne nudi ni na jednoj gradskoj tržnici niti se može kupiti u većim količinama u prodavaonicama diljem Dalmacije i Like makar za tim, ne baš običnim mliječnim proizvodom, u posljednje vrijeme sve više raste interes i kod konzumenata izvan Hrvatske, odnosno inozemnih turista.
Taj se (pra)stari mliječni proizvod ne može vidjeti ni na dernecima odnosno sajmovima, subotnjim 'pazarima' kao nekada, osim što se gdjegdje nudi u drvenim kačicama, izrezan na komade ili pak u staklenkama (teglama) iz ulja. A riječ je o gastronomskom proizvodu koji se, i kao delikatesa, oduvijek cijenio na trpezi stočara i težaka Zagore, Like, BiH, zatim i gurmana, ali je bio najčešća poslastica, delicija u proizvođača, vlasnika stada ovaca i koza, muznih krava. Ono što bakalar bio u prehrani siromašnih obitelji u mediteranskoj Hrvatskoj, to je pršut bio u Dalmatinskoj zagori i ruralnom prostoru Istre, a ovčji i kozji sir iz mješine za stanovnike u brdsko-planinskim predjelima BiH i dijela Like i Zagore. Ponegdje se cijenio i više od dalmatinskog, drniškog, krčkog, istarskog pršuta te ga je gotovo u svako godišnje doba bilo u mješinama poljoprivrednih obiteljskih kućanstava, onih koji su proizvodili kravlje, ovčje, kozje mlijeko i pravili takav sir.
Mrvljeni sir iz mješine ("mišine") prema ilirskom receptu

Proizvodnja mrvljenog sira iz mješine isključivo je vezana za područje Zagore, Like, Dinare, Velebita, zapadne Hercegovine prema staroj recepturi i tradiciji gdje se pravio od davnina, još od starih Ilira.
Oduvijek se pravio u ruralnim prostorima, najviše u brdsko-planskim predjelima, u kojima je glavna gospodarska aktivnost bilo stočarstvo - ovčarstvo i kozarstvo.

Upućeni kažu kako se današnja proizvodnja sira iz mješine u određenoj mjeri ipak razlikuje, u odnosnu na prijašnji proces, što se manifestira prvenstveno u vrsti mlijeka te u izmijenjenom sastavu pasmine ovaca ili koza. Podsjećaju kako je u prijašnjim stadima ovaca vlasnika isključivo bila autohtona pasmina ovca pramenka tvrdeći kako se danas uzgajaju posve druge, produktivnije pasmine. Zapravo, uzgajatelji se sve više zanimaju za uzgoj mliječnih pasmina zato što je izražena potražnja za ovčjim mlijekom radi proizvodnje sira.
Čuva se u kozjim ili ovčjim, odnosno jarećim ili janjećim stručno pripravljenim mješinama i to mu daje neobičan okus. Proizvodi se tijekom ljeta, a počne se konzumirati na početku jeseni te je sir iz mješine bio gotovo glavna hrana težacima u vrijeme teških radova pri prikupljanju ljetine te inih rano-jesenskih poslova. Bio je i najomiljeniji specijalitet za gosta uz mlado domaće vino, posebice oko blagdana Svih Svetih.

No nažalost, mrvljeni sir iz mješine danas se gotovo ne nudi ni na jednoj gradskoj tržnici niti se može kupiti u većim količinama u prodavaonicama diljem Dalmacije i Like makar za tim, ne baš običnim mliječnim proizvodom, u posljednje vrijeme sve više raste interes i kod konzumenata izvan Hrvatske, odnosno inozemnih turista.
Taj se (pra)stari mliječni proizvod ne može vidjeti ni na dernecima odnosno sajmovima, subotnjim 'pazarima' kao nekada, osim što se gdjegdje nudi u drvenim kačicama, izrezan na komade ili pak u staklenkama (teglama) iz ulja. A riječ je o gastronomskom proizvodu koji se, i kao delikatesa, oduvijek cijenio na trpezi stočara i težaka Zagore, Like, BiH, zatim i gurmana, ali je bio najčešća poslastica, delicija u proizvođača, vlasnika stada ovaca i koza, muznih krava. Ono što bakalar bio u prehrani siromašnih obitelji u mediteranskoj Hrvatskoj, to je pršut bio u Dalmatinskoj zagori i ruralnom prostoru Istre, a ovčji i kozji sir iz mješine za stanovnike u brdsko-planinskim predjelima BiH i dijela Like i Zagore. Ponegdje se cijenio i više od dalmatinskog, drniškog, krčkog, istarskog pršuta te ga je gotovo u svako godišnje doba bilo u mješinama poljoprivrednih obiteljskih kućanstava, onih koji su proizvodili kravlje, ovčje, kozje mlijeko i pravili takav sir.
izvor www.agroklub.com/
Kratka povijest templarskog reda
Vrsta Zanimljivost

Povijest templara ukratko:

1095. Kod Clermont-a (Francuska), papa Urban II. poziva na Prvi križarski rat. Prema Jeruzalemu je krenulo ukupno oko 30.000 križara.

1100. Radi sve izraženije potrebe za skrb oko ranjenih i bolesnih, osnovan je bolnički Red Sv. Ivana Jeruzalemskog („Hospitalci“).

1118. Hugues de Payens  i Godfrey od Saint-Omera s još sedam vitezova (iz okoline Champagne i
Burgundije), u Jeruzalemu osnivaju prvi vjerski i vojnički Red s ciljem očuvanja osvojenih područja i zaštite hodočasnika. Prihvatili su redovničke zavjete i prvi patron bio im je patrijarh Jeruzalema Warmund od Picquigny-a. Baldwin II. (kralj Jeruzalema) za boravak im je ustupio južni dio svoje palače (palača Al-Aqsa Mosque, građena na temeljima Solomonovog Hrama) u blizini Božjeg hrama, posebno ih zaduživši za čuvanje prometnica i putova od zasjeda razbojnika i drugih napadača i posebno za brigu o sigurnosti hodočasnika. Ponijeli su naziv siromašni Vitezovi Kristovi Hrama Jeruzalemskog.

Papa Honorius II. (1124. – 1130.) potvrđuje Red Hrama, a Hugues de Payens biva izabran za Prvog Velikog Poglavara (Meštra) te putuje po Europi, odlazi u Škotsku i Englesku kako bi proširio Red i uspostavio „Pravila“ („Latinsko Pravilo“). Red se vrlo brzo širi Europom i Britanskim otočjem.

1300. U Europi, templari se sve više okreću svjetovnom i mirnodopskom načinu života, bave se i poljoprivredom ali i ekonomskim, konkretnije, novčanim poslovima. Posuđuju novac čak i vladarima! Primjećuje se ljubomora i zavist prema templarskoj ekonomskoj moći i sve glasnije se čuju optužbe za korupciju, ali i sve jasnije optužbe za templarsku krivicu za gubitak Palestine.

1309. U mjesecu studenom, u episkopalnoj dvorani pariškog biskupa, nakon mnogo odgađanja, sastalo se Kardinalsko povjerenstvo koje je bilo sastavljeno radi ispitivanja Reda Hrama u cijelosti.

Dvanaestog svibnja 1310. godine, po nalogu Senskog Crkvenog Sabora, prvih pedeset i četvorica templara odvezena su na lomaču koja je napravljena u blizini Pariza, na otvorenom prostoru kod Pont-St-Antoine-des-Champsa. Spaljeni su na laganoj vatri. Šezdeset i sedmorica su spaljena već do kraja mjeseca svibnja. Tu ih je javnim spaljivanjem smaknuto ukupno stotinu dvadeset i trojica!
Smaknuća su produžila i dalje, u Lorraineu, Carcassonneu, Normandiji i drugim mjestima, a mnogi su ostali u okovima, doživotno. Kraljevi odani agenti i službenici čak su iz grobova vadili posmrtne ostatke mučenjem umrlih templara, kako bi ih spržili kao heretike.

1312. Vijeće Crkvenog Sabora iz Vienne izjasnilo se da su optužbe i dokazi protiv templara preslabi i Red nikada nije bio proglašen krivim za bilo koju od optužbi, ali ni to više nije moglo pomoći templarima. Svojom bulom „Vox in Excelso“, od 22. ožujka, papa Clement V. raspušta i ukida Red Templara, a bulom „Ad Proviendan“ sva templarska dobra prenosi hospitalcima, s tim da se dio koristi za plaćanje mirovina bivšim templarima. Jedino u Škotskoj papinska bula nije niti objavljena, jer je kralj Robert the Bruce bio izopćen (exkomuniciran) iz Rimokatoličke Crkve.

Templari nisu učestvovali u čestim bratoubilačkim vojnama između kršćana u srednjem vijeku. Bio je općeprihvaćen stav da se templari prije svega zauzimaju za Svetu zemlju i nisu prisiljavani sudjelovati u ratnim pohodima protiv drugih kršćana, koje je odobravao papa.

Red se početkom XVIII. st. ponovno pojavio u javnosti, ali kao svjetovni vojno-duhovni Red, baziran na tradicijama templara srednjeg vijeka i takav je uglavnom ostao sve do danas. Osnovno mu je obilježje kršćanstvo, s posebnim naglaskom na prakticiranje kršćanskog ekumenizma, kršćanskog humanizma i dobročiniteljstva uopće. Svojim djelovanjem potiče kršćanski moral i etiku i nastoji razvijati što bolje odnose i suradnju sa svim kršćanskim Crkvama.

http://www.vitezovi-templari.hr/index.php/component/content/article?id=9

Hrvatski Viteški Red Templara O.S.M.T.H.
Mjesto: Požega
Ključne riječi red, templari, vitezovi, načela
Subregija Slavonija i Baranja
Vrsta Zanimljivost

Na spomen templara, mnogima od nas proradi mašta. Templare često spominjemo u terminima vezanima za Srednji vijek, golicaju nam maštu osobito nakon mega popularnih romana poput Da Vincijevog koda i sličnih. No, ako niste znali, u Hrvatskoj i danas postoji Templarski red, koji je ponovno ustrojen, nakon skoro više od 700 godina od ukinuća.

HRVATSKI VITEŠKI RED TEMPLARA ORDO SUPREMUS MILITARIS TEMPLI HIEROSOLYMITANI (SUVERENI VOJNIČKI RED HRAMA JERUZALEMSKOG) – VELIKI PRIORAT sa sjedištem u Požegi,  ponovno je osnovan kao svjetovna kršćanska ekumenska Viteška templarska organizacija i predstavlja suverenu, samostalnu i neovisnu templarsku organizaciju, s mogućnošću udruživanja u međunarodne templarske asocijacije 2009. Godine.

Iako ne posjeduje i ne zagovara mogućnost pravne sljednosti s Viteškim Redom Templara iz XII. XIII. i XIV. st. kao svjetovna kršćanska Viteška templarska organizacija, bazira se na pravilima Statuta usvojenom na Konventu plemića održanom 1705. godine u Versailesu, kada je za 41. Velikog majstora (meštra) Reda izabran Filip vojvoda od Orleansa (kasnije regent Francuske).

Kao svoja osnovna Načela Red ističe:

  • KRŠĆANSKU VJERU I KRŠĆANSKO DOSTOJANSTVO,
  • OBRANU KRŠĆANSTVA UVIJEK I SVAGDJE,
  • ČASNO VITEŠKO PONAŠANJE UVIJEK I SVAGDJE,
  • KRŠĆANSKU DOBROTU I KRŠĆANSKI HUMANIZAM,
  • EKUMENSKI DIJALOG - MEĐUVJERSKU I MEĐURELIGIJSKU TOLERANCIJU,
  • BORBU ZA ISTINU, PRAVDU I LJUDSKO DOSTOJANSTVO,
  • POMOĆ I ZAŠTITU SLABIJIMA, OBESPRAVLJENIMA, NEZAŠTIĆENIMA, UGNJETAVANIMA, LAŽNO OPTUŽENIMA I KRIVO OSUĐENIMA I SVIMA U POTREBI,
  • POŠTIVANJE HIJERARHIJSKOG USTROJA REDA,
  • TAJNOST SAZNANJA I PODATAKA ODREĐENIH U VITEŠKOME REDU,
  • BEZREZERVNO ČUVANJE UGLEDA REDA.

Neki od templarskih povijesnih posjeda, crkava i utvrda u Hrvatskoj

  • Vrana - Nalazi se uz Vransko jezero (kraj Biograda). Sagrađen je između 1165. i 1169.g. U posjedu templara bio je više od 140 godina.
  • Senj  - Kralj Bela III. dodijelio templarima 1183.g. kao i crkvu sv. Jurja. U zaleđu Senja, Andrija II. Mađarski, templarima darovao zemlju Gacku (kao zahvalu za njihovu pomoć u njegovom križarskom pohodu 1217. godine).
  • Crkva sv. Petra od Brade  - Nalazi se jugoistočno od Splita. Poklon templarima od Petra Strezija.
  • Crkva sv. Marije u Vižinadi (Istra) Crkva se nalazi na mjesnom groblju Vižinade na tzv. Božjem polju, nazvanom upravo po templarima, odnosno „božjacima“. Crkvu su kasnije preuzeli franjevci.
  • Zagreb – Nova Ves Zagrebački biskup Prodan (stolovao od 1170. - 1175.), na mjestu današnje Nove Vesi (kraj Zagreba) braći templarima sagradio crkvu i samostan.
  • Crkva u Novoj Rači  - Zamjenom zemlje sa zagrebačkim biskupom, templari su stekli zemlju Ras(s)echa, oko 1230.g. Taj predio odogovara selu Nova Rača, zapadno od Bjelovara.
    Tu su templari izgradili crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. U crkvi je sačuvana gotička sakristija.
  • Zdelja  - Templari su je dobili od kralja Stjepana III. oko 1165. godine.
    To je predio južno od podravskog sela Virja, uz potok Zdelju, na sjeverozapadnim obroncima Bilogore.
  • Sv. Martin - Našice  - Templari su posjed Našice, dobili na dar od ban Jule (banovao od 1221. – 1230.) i njegove supruge Jelene.
  • Opoj Grad  Grad Opoj, na brežuljku Budim - nedaleko od Rasinje, sagradio je ban Opoj (župan i ban Slavonije).  Spominje se već 1170. godine. Kasnije ga darovao templarima za spasenje svoje duše.
  • Pakračko područje  - U templarske prioratske posjede pripala su vlastelinstva Pakrac, Trnava, Čaklovec i Bijela.
  • Lovčić - iznad Starog Slatinika i Brodskog Stupnika Ostatci stare gradine nedaleko crkve sv. Martina u Lovčiću. Tu je postojalo Staro selo, raštrkano po brežuljcima na Kućištima (nekada je pripadalo župi sv. Martina u Lovčiću, a kasnije je pripalo pod župu u Bučju. Turci su došli i poharali 1536.g. Slatinik se prvi puta spominje 1221.g. kada je zapisana prodaja posjeda Sclatnich.
  • Kloštar – Slav. Kobaš  - Ostatci templarske utvrde u kojoj se nalazila i postaja za izmjenu konja templarskim vitezovima u putu.
  • Crkva Lučica – kod Lipovca Nalazi se blizu utoka Spačve u Bosut, koji kilometar zapadno od Lipovca.Izvorno, crkva sv. Luke.

http://www.vitezovi-templari.hr/

Templarska crkva iz 13. st. - jedina očuvana u RH
Mjesto: Našice
Ključne riječi vitezovi, templari, posjedi, srednji vijek
Subregija Slavonija i Baranja
Najbliži grad Našice
Vrsta Spomenik kulture

Templarska crkva iz 13. st. - jedina očuvana u RH

Crkvica je sagrađena u prvoj polovini 13. stoljeća, za što su zaslužni templari, pripadnici viteškog crkvenog reda. Prema povijesnim spisima, 1183. zagrebački biskup Prodan templarima daruje posjed sv. Martina i trgovište Našice, a ban Đula Šikloški, prvi poznati gospodar Našica, dao je templarima na darovanom posjedu sagraditi crkvu, najvjerojatnije oko 1230. godine. Templari ostaju na našičkom i martinskom posjedu sve do početka 14. stoljeće, kada ih zamjenjuju ivanovci, a nakon njihovog odlaska, pretpostavlja se 1450., o crkvi se sve do današnjeg dana brinu franjevci iz crkve i samostana sv. Antuna Padovanskog u Našicama.

Romanička arhitektura crkve nije narušena i čini je jednim od najznačajnijih primjera u Hrvatskoj. Temeljito je obnovljena 1977., a do 1991.

Red templara koji je ukinut prije gotovo 700 godina ponovno se u rujnu 2009. vratio u Našice. Tada je, naime, u crkvici u Martinu održana ceremonija prisezanja zaređenika te uzdizanja postulanata u rang vitezova templara. Osobito značajno otkriće pri obnovi crkve u 20. stoljeću su grafiti uklesani u kamenu ugrađenom u zid crkve. Jedan je na latinici i sadrži ime MARTIN. Drugi glasi PISA IA FRA BLAŽ... a pisan je bosančicom. Također, vrijedno otkriće je kameni templarski grb u obliku štita, koji je pohranjen u našičkom Franjevačkom muzeju. U knjizi Heraldički štitovi gotičke arhitekture kontinentalne Hrvatske Zorislava Horvata navodi se da je “kameni reljefni grb templara iz crkve sv. Martina kod Našica (oko 1230.) najstariji primjer heraldičkog štita u Hrvatskoj.”

http://www.glas-slavonije.hr/181120/4/Templarska-crkva-iz-13-st----jedina-je-ocuvana-u-RH

www.medievalwall.com

www.nasiceinfo.com

Groblje kućnih ljubimaca
Mjesto: Rijeka
Ključne riječi ljubimci, životinje, ljubav
Subregija Rijeka i okolica
Vrsta Zanimljivost

Rijeka je jedini grad u Hrvatskoj koji ima groblje kućnih ljubimaca, za koje zaštitari i ljubitelji malih četveronožaca vole reći da je, uz ono pariško i londonsko, najstarije groblje u Europi. Groblje se  nalazi na Kozali. Iako točni podaci ne postoje, riječko groblje najvjerojatnije je izgrađeno krajem 19. stoljeća, a prvi pisani tragovi o ukopima sežu u dvadesete i tridesete godine 20. stoljeća. U Konzervatorskom odjelu sigurni su da je groblje postojalo između dva svjetska rata, no pretpostavlja se da je izgrađeno i ranije. Osnivanje groblja veže se uz lovce koji su u Lukovićima pokapali svoje lovačke pse. Groblje je vrlo brzo steklo veliku popularnost, ne samo u Hrvatskoj. Osim Riječana, na groblje su svoje pse, mačke, papige, kuniće i druge životinje dolazili pokapati uplakani vlasnici kućnih ljubimaca iz cijele države, kao i iz Italije i Njemačke koje nisu imale slične objekte.
O velikoj ljubavi vlasnika prema životinjama svjedoče deseci prekrasnih mramornih spomenika s ugraviranim posvetama i slikama, a iako je ukop zabranjen, na groblju je i dan danas vrlo frekventno. Zabranu ukopa su, uz očekivano negodovanje, ipak svi prihvatili, no to ne znači da je groblje zamrlo. Za blagdan Svih svetih ovdje se okupljaju brojni ljubitelji životinja koji svojim bivšim "članovima obitelji" nose cvijeće i pale svijeće, pa groblje kućnih ljubimaca tih dana izgleda poput groblja za ljude.
Sedam dana - Nit dodat nit oduzet...
Ključne riječi film, ljepote, Slavonija, Baranja
Subregija Slavonija i Baranja
Vrsta Zanimljivost

Pozivamo Vas da pogledate donji filmić o ljepotama Slavonije i Baranje...

Iliri ukratko
Ključne riječi Teuta, Iliri, bogovi, ratovi, matrijarhat
Vrsta Zanimljivost

Iliri (grčki Ἰλλυρıοί, Illyrioí, latinski Illyrii), skupina srodnih naroda koji od prapovijesnoga doba nastavaju zapadni i unutarnji dio Balkana. U Hrvatskoj i BiH: Ardijejci, Daorsi, Delmati, Liburni, Japodi, Histri; u Crnoj Gori: Dokleati; u Albaniji: Taulanti, Enhelejci, Labeati i dr.; u unutrašnjosti Balkana: Autarijati, Dardanci, Mezeji, Breuci, Kolapijani i dr. Dopiru i do talijanske strane Jadrana.

Ime Ilira znači u prijevodu slobodan, ali dovodi se u vezu i sa zmijom. Prema legendi Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom koja mu je rodila sina Illyriosa kojega je odmah po rođenju obavila zmija i prenijela mu svoju magičnu snagu, pa će on postati ilirski rodonačelnik. Zmija je igrala važnu ulogu i u religioznom životu Ilira.

Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se većinom sastojao od 150-200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila obiteljima nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorija i broju članova plemena, a mogao je biti određen i organizacijskom strukturom plemena.

Kod nekih plemena spominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.

Teuta (Tefta) bila je ilirska kraljica koja je vladala od 231. pr. Kr. do 227. pr. Kr..

Nakon smrti svog muža Agrona koji je osnovao Ilirsko kraljevstvo Teuta je vladala kraljevstvom umjesto svog maloljetnog posinka Pinnesa. U Oglavku i Koščaku (odmah kraj mjesta Sućurja, prema još uvijek živoj narodnoj predaji, nalazili su se dvori ilirske kraljice Teute, koja je ovdje živjela. Ona je započela zidati grad na mjestu gdje se sada nalazi Sućuraj, ali ga nije uspjela dovršiti, jer je izgubila rat protiv Rimljana.
Na otoku Svetcu nalazi se utvrda za koju legende govore da je pripadala ovoj ilirskoj kraljici, pa se zbog toga i zove Krajicin odnosno Teutin grad i Teutina kula.

Religija

Kod Ilira je religija bila mnogobožačka. Na sjeveru prevladava kult Sunca, u srednjoj Dalmaciji kult Mjeseca i na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih su neki poznati samo lokalno. Kod Histra su poznati: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica koja se podudara s rimskom Venerom, te božica Ica kojoj je podugnut spomenik u Plominu, pa još Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda, a povezuje se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata u Dalmaciji. Nadalje su ilirski bogovi: Terminus kao zaštitnik meda; Tadenus poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan) bio je vjerojatno bog liječništva. Na jugu ilirskog područja poznat je božanski zmijski par Dracon i Draccena. Oko vrata Iliri su nosili amulete da bi se zaštitili od zlog pogleda i nesreća. Silvan se smatrao božanstvom livada, zaštitnikom pastira i stada, dok se Dijana smatrala božicom lova i divljači. Silvan se često na reljefima prikazivao kao antropomorfni lik božanstva koji je svirao frulu a oko njega su igrale u kolu tri ili četiri nimfe, broj nimfi je varirao od reljefa do reljefa. Nimfe su bile predstavljene kao oskudno odjevene mlade djevojke koje su igrale u kolu oko Silvana. U Ilirskoj mitologiji se navodi da su naseljavale planine i prostore oko potoka, i da su obitavale duboko u šumskim prostorima.

'Gonjanje' ili kako su Hrvati po seksualnim slobodama bili ispred Zapada
Regija Dalmatinska Zagora
Vrsta Zanimljivost

'Gonjanje' ili kako su Hrvati po seksualnim slobodama bili ispred Zapada

Dakle, što je gonjanje? Ukratko, gonjanje je seksualna igra mladića i djevojke u ruralnim dinaroidnim krajevima koja se događala za vrijeme napasanja ovaca, rada u polju, a u nekim krajevima (Lika na primjer) čak i u kući za vrijeme prela.

Na primjer, djevojka bi napasala ovce u brdu i pri tome zapjevala iz svega grla. Pjesmu bi čuo mladić (ne mora biti njen momak) koji bi joj ubrzo prišao te bi pojurio za njome. Ona bi se pretvarala da 'bježi' i da se 'otima' (zapravo sve je bila njena igra), onda bi je mladić ubrzo povalio na ledinu. Pri tome ju je mogao mijesiti koliko ju volja, ali nije smio prodrijeti penisom u njenu vaginu jer to nije dozvoljavao moral dotične sredine. Ukratko, unatoč strogom moralu Katoličke crkve u ono doba, gonjanje je bila opće prihvaćena pojava kod ruralnih Dinaroida.

Dok se ova vrsta gonjanja odvijala u Dalmatinskoj Zagori isključivo izvan kuće (polje ili brdo), u nekim drugim dinaroidnim područjima (Lika, na primjer), ovo se događalo i u samim kućama za vrijeme prela uz blagoslov roditelja i svekolike rodbine. Sjećam se priče jednog čovjeka koji je negdje 50-tih godina kao mladić bio u jednoj ličkoj kući za vrijeme prela. Po njegovu pričanju, u kući su bili ne samo djevojke i mladići već također i roditelji djevojaka. Nakon rada, jela, pića i pjesme, ubrzo je nastalo gonjanje. Zapravo, nije se trčalo po kući već su se djevojka i njen partner jednostavno sklonili u neki kut i tamo se rastezali i mijesili uz puno odobrenje starijih ljudi, uključujući i djevojčinih roditelja. I ovaj čovjek, koji je bio nazočan ovome ličkom prelu, on se - po vlastitim riječima - u početku malo stidio jer je došao iz drugog kraja gdje se ovo nije događalo.


Međutim, na nagovor roditelja jedne djevojke koju nitko nije 'mijesio' te večeri , on se ipak dao na posao te na njenu radost kao i na radost njenih roditelja on ju je na kraju ipak dobro izgonjao. U protivnom, bila bi sramota za djevojku i njenu obitelj jer bi puknuo glas selom da su se sve djevojke izgonjale osim ove jadnice. I ovdje je, podsjetimo se, kao i u prijašnjem, slučaju vladalo nepisano pravilo da se penis ne zavlači u vaginu.

Zanimljivo je napomenuti da se ovo uglavnom poštivalo. Bilo je doduše i rijetkih izuzetaka kada se mladić jednostavno nije mogao kontrolirati. Isto tako, trebala se poštivati i volja djevojke. Drugim riječima, ukoliko djevojki nije bilo do gonjanja onda je mladić trebao poštivati njenu volju. Onaj koji nije poštivao njenu volju ili koji je koristio svoj penis u nedozvoljene radnje (prodor u vaginu), taj je nailazio na strogu osudu sela te ga je pratio zao glas cijeloga života.

'Liganje' podrazumijeva, prema kazivačima, provjeru djevojčinog poštenja. Djevojke su primale momke, pa i udovce, noću 'na sijenu' i bilo je dozvoljeno sve osim koitusa. Djevojka koja podlegne nije više bila 'na cijeni'. Nekada je postajao utvrđeni red i znalo se kojim danima djevojke 'ligaju' s momcima, a kojim s udovcima.

Ako djevojka upražnjavajući 'liganje' ipak zanese, ona je praktično bila u situaciji da bira oca svome djetetu, što se moglo i zloupotrijebiti, pogotovo ako je među partnerima bilo momaka iz 'dobrih', tj. bogatih kuća.

Običaj 'liganja': Poslije 'mlađanog sila' idu cure spavati na sijeno, u štalu. Momci su mogli obiti i vrata od štale i cure svezati uzicom od dugih gaća ispod koljena i svitnjak sveži oko pasa na leđa, da momak ne može odriješiti, ni prst da ne može uvući ispod uzice.

Momci su to radili kako bi vidjeli koja je cura 'tvrđa dati', koja se bolje može braniti - ta bi bila na cijeni i takva bi se najprije udala. Roditelji su znali koja cura s kojim momkom 'liže'. Bilo je slučajeva da po tri momka dođu jednoj curi, jedan se digne drugome i sa svakim se ona 'drpulja' pod gunjem.

Četvrtkom i nedjeljom bi bilo redovno mlađano sijelo, kad bi se išlo ligat s momcima, obično, a drugim danima s momcima koje nisu baš željele sebi, ali bi ih primale da malo prkose onim momcima koje bi više simpatizirale.

slike narodni.net

Izvor Imoart.hr
Kako se nekad ljubovalo u Trilju - iliti priča o triljskoj grotulji
Mjesto: Trilj
Regija Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Tradicijska nematerijalna baština

Grotulja je niz oraha nanizanih na špagu i jedan je od simbola triljskoga kraja.

U prijašnja vremena mladići bi djevojkama kupovali grotulje i u znak svoje ljubavi stavljali ih djevojkama oko vrata. Ako bi djevojka prihvatila grotulju, prihvatila bi i mladićevu ljubav.

Grotulje su se prodavale na sajmu u Trilju, na blagdan Sv. Mihovila, 29. rujna. Prodaju se i danas, ali više kao suvenir, a ne kao simbol ''zamiranja'' djevojke. 
Kako se nekad voljelo na Labinštini
Mjesto: Labin, Rabac
Regija Istra
Najbliži grad Pula, Rijeka
Vrsta Zanimljivost


Kako se nekad voljelo na Labinštini

Proslava Valentinova na Labinštini novijeg je datuma, no ljubav se na ovom području slavila i štovala cijele godine kroz tradicionalne običaje. Zaručnički prsteni nisu mogli kupiti tako lako. Dok su velikaši obilazili zlatare u Italiji, skromni labinski mladići nestrpljivo su iščekivali blagadane Sv. Petra (lipanj) i Sv. Justa (studeni) kada su se održavali sajmovi na kojima su kupovali prstenje i tkanine za vjenčana odijela. U sajmene dane grad su pohodili zlatari i filigrani iz Vodnjana i Pazina te trgovci svilom i finim tkaninama iz Furlanije i Rijeke. Nakon svete mise i procesije, mladići su obilaze trgovce i odabirali naljepše prstenje, naušnice ili koraljne ogrlice za svoje drage. Mladi zaljubljeni parovi posebno su voljeli i izvore. S nestrpljenjem su čekali kraj korizme i Uskrs nakon kojeg je započinjalo doba vjenčanja. U selu Kranjci kraj Labina običaj je bio da mlada nosi brentu s kojom je u pratnji svatova uz pjesmu i svirku išla na izvor. Kum bi joj pomogao napuniti brentu, a svatovi su u drvenu posudu za vodu ubacivali novac za sreću u braku.
Povijesne ceste Karlovca i okolice
Mjesto: Karlovac
Ključne riječi povijest, infrastruktura, Habsburgovci
Vrsta Zanimljivost

Karolina

Karolina je prva cesta koja je Karlovac i unutrašnjost Hrvatske povezala s Jadranom. Ime je dobila po caru Karlu VI. Habsburgu. Građena je od 1726. do 1732. godine kao "žitni put" do luke Bakar, dužine 105 kilometara. Dijelovima Karoline i danas se prometuje, a autocesta Zagreb - Rijeka prati njezinu trasu u odmaku od svega nekoliko kilometara.

Jozefina

Gradnju ceste Jozefine od Karlovca do Senja potaknuo je car Josip II. Habsburg. Gradila se od 1770. do 1779. godine. S dužinom od 100 kilometara, bila je najkraći spoj Karlovca s Jadranom. Najviši uspon ceste je na prijevoju Kapela (888 m n/m). Obnovljena je od 1833. do 1845. godine, kada je radi izbjegavanja strmih dionica produžena za 12 kilometara. Jozefinom se i danas prometuje.
Dvokatni most u Tounju - most preko Tounjčice u Tounju jedini je kameni "dvokatni" most u Hrvatskoj. "Prizemni" most sagrađen je 1775. godine (inženjer Vinko Struppi), tijekom gradnje ceste Jozefine. Kod preuređenja ceste 1836. godine dodan je "drugi kat" (inženjer Josip Kajetan Knežić), kako bi cesta imala manji nagib. Četiri kamena kipa rimskih vojnika i dvije spomen-ploče svjedoče o graditeljima i vremenu izgradnje mosta. Mostom visokim 13 metara, s po tri lučna otvora na oba "kata", i danas prolaze vozila.

Lujzijana

Lujzijana od Rijeke do Karlovca, građena od 1803. do 1811. godine, bila je najbolja cesta Habsburške Monarhije i jedna od tada najljepših u Europi, duga 140 kilometara i uz vršnu kotu Ravno Podolje (928 m n/m). Najzaslužniji za "umjetničko djelo" je inženjer Filip Vukasović. Skraćena je, a kameno popločenje presvučeno je asfaltom od 1954. do 1957. godine.

Rudolfina

Odvojak Jozefine od Josipdola preko Ogulina i Velike Kapele (uspinje se na čak 1.083 m n/m) do Novog Vinodolskog sagrađen je 1874. godine na poticaj hrvatskog bana Ivana Mažuranića. Cesta je prozvana Rudolfina po sinu austrougarskog cara Franje Josipa I. Dionica od Ogulina do mora duga 68 kilometara u cijelosti je asfaltirana tek 2005. godine.

slike:
fluminensia.org

www.tounj.hr
www.mojarijeka.hr
http://kaportal.rtl.hr
http://www.jutarnji.hr/-starim-cestama-do-mora---krajem-ozujka-zatvorena-je-jedina-benzinska-crpka-na-rudolfini--najljepsom-cestom-do-mora-ne-putuje-vise-nitko/1030507/

Zanimljivosti o Božiću i Novoj Godini
Vrsta Zanimljivost

  • Davno prije pojave kršćanstva, biljke i drveće koje su ostale zelene tijekom cijele godine imale su posebno značenje za ljude zimi. Baš kao što ljudi danas ukrašavaju svoje domove tijekom svečane sezone s bora, smreke i jele, drevni narodi vješali su zimzelene grane nad svojim vratima i prozorima. U mnogim zemljama se vjerovalo da će ih grane zimzelenog drveća držati podalje od vještica, duhova, zlih duhova i bolesti.
  • Sunčev zimski solsticij obilježavao se u većini poganskih, prirodnih religija. Staroslavenska riječ Božić odnosila se na »malog Boga«, boga Svarožića koji se po mitologiji starih Slavena također »rađao« na zimski solsticij, iz čega je izvedeno da je on »Sin Božji«, dakle Isus. Stari Hrvati su također na Badnji dan palili krijesove, simbolično spaljujući zimu i smrt, a paleći novom vatrom novo sunce i novi život. Iz tog vremena potječe i običaj pjevanja koledarskih pjesama. Ništa neobično da su narodi koji su u suncu vidjeli izvor života i vrhovno božanstvo svog mitološkog panteona, s lakoćom na mjesto sunca prihvatili onoga koga su apostoli i misionari ranog kršćanstva naviještali kao »Svjetlo svijeta«. Pritom su dobrim dijelom zadržali svoje drevne običaje, integrirali ih u obrede svoje nove vjere.

  • Božićni bor potječe iz srednjovjekovnih igrokaza Raja zemaljskog. U njima je 24. prosinca postavljan bor kao „Drvo spoznaje“, pod kojim su sjedili Adam i Eva. No mnogi božićni običaji širom svijeta su započeli u Njemačkoj. Dugo se mislilo da je Martin Luther počeo tradiciju uvođenja čempresa u kući. Prema jednoj legendi, kasno jedne večeri Martin Luther je hodao kući kroz šumu i primijetio kako je lijepo zvijezda sjala kroz drveće. Želio je podijeliti ljepotu sa suprugom pa je isjekao čempres i odnio ga kući. Jednom je unutar drvca stavio male upaljene svijeće na grane i rekao da će to biti simbol prekrasnog božićnog neba. I voilà, božićno drvce. Još jedna legenda kaže da su, početkom 16. stoljeća, ljudi u Njemačkoj kombinirali dva običaja koja su bila iz različitih zemalja širom svijeta. Rajsko drvo (jela ukrašena jabukama) predstavlja stablo spoznaje u Edenskom vrtu. Božićna svjetla, mala piramida nalik okviru, obično ukrašene staklenim kuglicama, šljokicama i svijećom na vrhu, bio je simbol rođenja Krista kao svjetlo svijeta. Promjena stabla jabuke u šljokice, loptice i kolačiće; i kombinirajući novo stablo sa Svjetlom koje se nalazi na vrhu, Nijemci su stvorili stablo koje mnogi danas poznaju.
  • Proslava nove godine 1. siječnja relativno je novi fenomen. Najraniji zapis proslave nove godine potječe iz Mezopotamije oko 2000 godine pr. Kr. i slavila se u vrijeme proljetnog ekvinocija, sredinom ožujka. Različitost datuma proslave nove godine ovisi o velikom broju različitih drevnih kultura. Egipćani, Feničani i Perzijanci svoju su novu godinu slavili u vrijeme jesenskog ekvinocija, a Grci su slavili novu godinu na zimski solsticij. Rani rimski kalendar odredio je 1. ožujak kao dan nove godine. Kalendar je imao samo 10 mjeseci i počinjao je s ožujkom.Prvi put kad se nova godina slavila 1. siječnja bilo je 153 g. pr. Kr. u Rimu (zapravo, mjesec siječanj nije postojao sve do 700 g. pr. Kr., kad je drugi kralj Rima, Numa Pontilije, kalendaru dodao siječanj i veljaču). Međutim, u srednjovjekovnoj Europi proslave koje se održavaju za novu godinu smatrale su se poganskim i nekršćanskim, te je 567. godine crkveni Koncil u Tours-u ukinuo 1. siječanj kao prvi dan nove godine. Na različitim mjestima i u različitim razdobljima nova godina se slavila 25. prosinca na Božić, 1. ožujka, 25. ožujka i na Uskrs. 1582. g. Gregorijanski kalendar vratio je 1. siječanj kao prvi dan nove godine. Iako je većina katoličkih zemalja odmah usvojila je Gregorijanski kalendar, u protestantskim zemljama prihvaćanje je teklo postupno. Britanci nisu usvojili Gregorijanski kalendar sve do 1752. godine. Sve dotada Britansko Carstvo i njegove kolonije su novu godinu slavile 1. ožujka.

Izvor: http://znanost.geek.hr/clanak/povijest-nove-godine/#ixzz3vbJuASsj
http://www.pazinski-kolegij.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=755&Itemid=168
http://matrixworldhr.com/2015/12/25/povijest-bozicnog-drvca/




Legenda o buri
Ključne riječi vjetar, bura, legenda
Vrsta Priroda

Bura (sjevernjak, sjever, tal. bora) je vrlo jak vjetar, koji povremeno puše osobito u hladnije doba godine u sjevernom dijelu istočne obale Jadranskog mora, ali i u nekim drugim krajevima na Zemlji. Znatno utječe na život ljudi, organizama i razvoj vegetacije. Dolazi s kopna i puše uglavnom smjerom prema moru. Puše obično velikom, katkad orkanskom snagom, naročito ondje, gdje se gorje proteže blizu morske obale.

U narodnim vjerovanjima, postoje razne legende o Buri u liku mlade djevojke. Petar Zoranić u svom romanu "Planine" zapisao je jednu verziju legende. Prema toj narodnoj priči, Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka, plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome i jednom je prilikom izjavila da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog takve oholosti, Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura.

Prema drugoj legendi, bura je djevojka koja se muči i ranjava po krovovima i drveću kad netko opsuje vjetar. Za osvetu, može onome tko je opsovao vjetar zapaliti kuću iskrom iz dimnjaka. Zbog toga se buru nikad nije smjelo opsovati. U Dalmaciji postoji izreka za jačinu bure:" Na Dinari se rodila, u Makarskoj krstila, u Senju udala a u Trstu umrla.

" http://blog.dnevnik.hr/majammr/2010//1627287189/legenda-o-buri.html
Slavenska mitologija
Vrsta Nematerijalna kulturna baština

Mistični svijet starih Slavena odn, slavenska mitologija neopravdano je u nas zanemarena na račun grče ili rimske mitologije. Astralni svijet starih Slavena uistinu je bogat različitim likovima i bogovima, čiji utjecaj na svakodnevni život Slavena se umnogome osjeća i dan danas, a najočitiji primjer toga jest karnevalsko ili maškarano slavlje krajem zime u velikom dijelu Hrvatske.
Za svaki aspekt slavenskoga života postojao je određeni bog, tako da je o ratovima i proricanjem brinuo Svetovid, stadima i poljima je najvjerojatnije upravljao Veles, o zimi Stribog, Vesna o proljeću, a rođenice o sudbini pojedinih Slavena. Svi ti bogovi su imali svoje hramove i svetišta, prinošene su im žrtve u nadi da će bogovi uslišati želje svojih podanika. Oni koji su najčešće prenosili želju božanstava narodu, su bili svećenici, najugledniji i najmoćnija žitelji slavenskih plemena. Njihova je moć ponekad i nadilazila moć samog kralja. Slaveni su također štovali i svoje mrtve, vjerovalo se da pokojnikova duša prelazi u drugi svijet, s druge strane mora, zvan Nav.

Za svaki aspekt slavenskoga života postojao je određeni bog, tako da je o ratovima i proricanjem brinuo Svetovid, stadima i poljima je najvjerojatnije upravljao Volos, o zimi Stribog, Vesna o proljeću, a rođenice o sudbini pojedinih Slavena. Svi ti bogovi su imali svoje hramove i svetišta, prinošene su im žrtve u nadi da će bogovi uslišati želje svojih podanika. Oni koji su najčešće prenosili želju božanstava narodu, su bili svećenici, najugledniji i najmoćnija žitelji slavenskih plemena. Njihova je moć ponekad i nadilazila moć samog kralja. Slaveni su također štovali i svoje mrtve, vjerovalo se da pokojnikova duša prelazi u drugi svijet, s druge strane mora, zvan nav.

Predstaviti ćemo neke iz staroslavenskog panteona:

Perun je bog pravde, rata i oružja, groma i munje (Gromovnik). Prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih.

U slavenskoj mitologiji Svantevid (Svetovid, Suvid, Svantovit, Sventovit, Zvantevith) povezivan je s ratovima i proricanjem. Opisivan je kao četveroglavi bog čije su dvije glave gledale naprijed, a dvije natrag. Ovako udruženih glava, on može obuhvatiti pogledom sve strane svijeta (Svevid).

Svarog je, prema ruskim legendama, bog vatre i neba, stvoritelj svega na nebu i zemlji, prvo božanstvo Sunca kod Slavena. Svarog je iskovao sunce i postavio ga na nebo pa je tako povezivan s nebom, kovanjem željeza i vatrom. ima dva sina: Daboga i Svarožića.

Svarožić je u slavenskoj mitologiji mladi bog Sunca, ognja i zadružnoga ognjišta. Jedan od dva sina boga Svaroga, dijete neba i čuvar vatre svoga oca. On je bog dobročinitelj, zaštitnik života, zrači svojom toplotom i svjetlošću, ali istovremeno ima i svoju razaračku snagu, može se pretvoriti u katastrofu, uništavatelja i ubojicu. Stoga je bio poštivan i kao bog rata, ali i borac protiv zlih sila, a vatra kada spaljuje i uništava, ujedno je i simbol očišćenja i preporoda.
Njemu su pridonošene žrtve - muškarci i domaće životinje.


Veles, Volos ili Voloh u slavenskoj mitologiji bog je zemlje, voda i podzemlja; povezivan je sa zmajevima, stokom, magijom, glazbenicima, bogatstvom i prijevarom. Perunov je glavni protivnik. Simbol mu je zmija ili zmaj.
Stalno je izazivao Peruna kradući mu stoku, djecu (sina Jarila) ili ženu. Perun je progonio Velesa po zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u razne životinje ili skrivajući se iza drveća, kuća ili ljudi. Na posljetku je Perun uspio ubiti Velesa - otjerao ga je u njegovo vodeno podzemlje. U toj ritualnoj smrti, što god da je Veles ukrao, padalo bi iz njegova tijela u obličju kiše s nebesa. Tako se objašnjavala promjena godišnjih doba.

Morana - Ime Morana (Morena, Marana, Marena, Mora, Mara, Maržana) je u vezi s praindijskom riječi "mara" što znači silom umrijeti.
Morana je boginja smrti i zime, kiše, studeni i leda. Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta.
Pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele puti vučjih očnjak i kandžama na rukama. Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od jajeta i ove odlike će, kasnije, biti pripisane novom duhovnom biću – vještici.
Mnogi tumače da je njen drugi lik onaj Babe Jage (Baba Ruga, Baba Zima), ružne stare vještice. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda.

Danica je istaknuti lik narodnog pjesništva i slavenske pretkršćanske mitologije. Ona je svijetla božica sutona. Drevni Slaveni smatrali su je u zaštitnicom ljudskog sna. Prvo je svjetlosno tijelo što se pojavljuje na večernjem nebu - Večernja zvijezda ili Večernjača, zapravo planet Venera pri svojem pojavljivanju na jutarnjem nebu.

U slavenskoj mitologiji Baba Jaga (Baba Ruga, Baba Zima) je čarobnica koja živi u šumi, u kolibi postavljenoj na kokošje noge. Ograda od ljudskih kosti i lubanja okružuje kolibu. Umjesto brave postavila je vilice oštrih zuba, kao ključ joj služi ljudska ruka. Baba Jaga proždire ljude. Zamišljana kao ružna starica ogromnih grudi, slijepa ili slabog vida.

http://www.os-popovac.skole.hr/slavenska
Prvi hrvatski pjenušac
Mjesto: Slatina
Ključne riječi šampanjac, pjenušac
Subregija Podravina
Najbliži grad Virovitica
Vrsta Zanimljivost

Prvi hrvatski pjenušac proizveden je u Slatini

Njemačka kneževska obitelj Schaumburg – Lippe tijekom druge polovice 19. stoljeća na slatinskom području provodi intenzivne gospodarske aktivnosti, u kontekstu kojih 1864. godine, u Slatini započinje s radom tvornica pjenušavog vina. Od prvotnih 2000 boca proizvedenih od grožđa sorte kadarka sa slatinskog i virovitičkog područja, krajem 19. stoljeća proizvodnja se povećala na približno 16000 boca. Proizvodnja slatinskog pjenušca je u potpunosti prestala 2013. godine. Na tragu slavne tradicije prvog hrvatskog pjenušca, vrhunski ‘Aršanjski pjenušac’ proizvodi se od 2013. godine u Srednjoj školi Stjepana Sulimanca u Pitomači.
Mikeši
Mjesto: Virovitica
Ključne riječi starosjedioc, jezik, stil
Subregija Podravina
Vrsta Zanimljivost

Mikeši

‘Mikeš’ je naziv koji označava virovitičkog starosjedioca – njegov duh, karakter, jezik, navike, tradiciju i običaje, životni stil i pogled na svijet.

Mikeš se svijetu predstavlja sljedećim riječima:

‘Ja sam taj Slavonac, imenom Mikeš, starosjedilac Virov’tice.
Ja sam taj Mikeš iz kraja gdje se ljube Podravina i Slavonija.
Ja sam taj Mikeš koji je 1234. od hercega Kolomana povelju dobio
i magna villa Wereucha, tj. Virov’ticu moju u slobodni grad pretvorio.
Ja sam taj Mikeš koji je 1242. Belu IV. medovinom napojio,
Zlatnu bulu sročio, guščje pero naoštrio, zlato i tintu pripravio
da bi je kralj milošću Božjom vlastitom rukom potpisao
i tako Zagreb, budući glavni grad svih Hrvata, u grad pretvorio…’

slika: www.virovitica.net
Križevački štatuti
Mjesto: Križevci
Ključne riječi bonton, zabava, pravila, lijepo ponašanje
Vrsta Zanimljivost

Križevački štatuti

Najstarija pisana pravila lijepog ponašanja za stolom, koja se spominju još od 18. st., a bez kojih je prava zabava i veselica bila teško zamisliva. Prema Štatutima, u svakom se društvu moraju održati tri zdravice: „zdravica domovini, pajdašiji i lepšem spolu“, a pri izgovaranju se njegovao stari, „cifrasti“, način govorenja. Križevački štatuti zagovaraju ponajprije veselje i radost u dobrom društvu gdje se šire prijateljstva i dobri međuljudski odnosi, ali izričito upozoravaju da se konzumiranje vina i žestokih pića čini s razumom, jer sve što se radi preko mjere nije dobro ni za pojedinca, a ni društvo.

BILIKUM

Riječ bilikum dolazi od njemačke riječi "willkommen". Bilikum je nekad bila svaka posuda iz koje se pila zdravica u čast dolaska u nečiju kuću. Ispijanje bilikuma je bio vrlo važan čin i kao takav se odmah unosio u hižni protokol. To je bila knjiga u kojoj se sve zapisivalo, od podataka tko je sve ispio bilikum i time postao hižni prijatelj, do drugih važnih podataka kao što su rođenje, ali i kako je rodilo na gospodarstvu, kakva je bila berba, i slično. Hižni protokol je bila najvažnija knjiga u svakoj kući i čuvala se na posebnom mjestu, obično pod ključem.
Križevačka djevojačka straža
Mjesto: Križevci
Ključne riječi ženska postrojba, povijest, jedina
Vrsta Zanimljivost

Križevačka djevojačka straža

Sloboda, vjernost domovini i hrvatskim vladarima kroz stoljeća uvijek je Križevčanima i Križevčankama bila važna  pa je tako u srpnju 1848. godine bana Josipa Jelačića za vrijeme boravka u ovome gradu, čuvala Djevojačka straža. Na ulazu u biskupski dvor postavila se straža djevojaka, domorodnih Križevčanki. Stajale su svjesne svoje dužnosti pred vratima i u njihovim nježnim rukama caklilo se ubojito oružje. Budno i oholo stajale su te dične Hrvatice pred ulazom u biskupov dvor i čuvale Bana Josipa Jelačića na njegovom proputovanju kroz Križevce.
Tako je dio križevačke povijesti postala i ova neobična straža koja je danas jednina ženska povijesna postrojba na svijetu.
Pripadnice straže sa svojom voditeljicom Marijom Škrlec putuju i predstavljaju križevački kraj diljem Hrvatske te uvijek svojim odorama, frizurama i oružjem privlačile veliku pozornost.
U ožujku 2011. godine postale su i članica Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske na Skupštini Saveza održanoj u Požegi, a danas je bez sudjelovanja ove djevojačke straže nezamisliva bilo koja kulturna, zabavna ili turistička manifestacija u Križevcima.
Jame ledenice
Regija Dalmacija
Vrsta Zanimljivost

Danas u eri klima uređaja, frižidera i hladnjaka, teško je zamisliti kako su se nekad hladili naši stari. Zamislite ovakve ljetne temperature bez kockice leda u piću?

No, naši stari snalazili su se na razne načine. Jedan od primjera dolazi nam s područja Biokova.
Kao kraška planina Biokovo se odlikuje oblicima reljefa, kao i ostale dinarske planine.
Od jama i ponora posebno su zanimljive ledenice duboke od nekoliko desetaka metara pa do preko 100 metara. Najpoznatija jama ledenica je na Dusima, duboka oko 100 m. Njih ima više na istočnoj strani Biokova, a nekada se iz njih vadio ledu i na mazgama odnosio u Makarsku i tamo prodavao hotelskim kućama.

Ledenica Jarova rupa nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Biokova iznad sela Župa, jugozapadno od vrha Sutvid (Sveti Vid) 1332 m u istoimenoj ponikvi 1175 m.
Otvor ledenice okružuju vapnenačke stijene od kojih se odbijaju sunčeve zrake što isto pogoduje zadržavanju leda i snijega tijekom cijele godine. U nedostatku vode za najvećih ljetnih vrućina vadio bi se led u komadima ili snijeg kojeg bi otapali u drvenim koritima, a potom bi ga za piće prenosili u brimenicama (bremenica, vučija) na isti način bi napajali blago ako druge vode nije bilo.

U ledenicu se silazilo na način da bi stanovništvo odsjeklo stablo jele čije bi grane skratili te spustili do dna na led, a služilo bi kao ljestve.

Ledenica (speleološki objekt) je jama koja zbog svog specifičnog položaja (na većim nadmorskim visinama) i morfologije trajno pod utjecajem niskih temperatura, pa zadržava snijeg i led cijele godine. U ledenicama sa stropa kapa voda, koja se smrzava, i tako se stvaraju prozirne sige ledenice. Ljeti topliji zrak struji u jamu, kondenzira se na stjenke stijena i nastaje špiljska rosa. Zimi je smjer strujanja zraka obrnut. Stanovništvo ih je u nedostatku pitke vode u prošlosti često koristilo kao izvor pitke vode tijekom ljetne ispaše.

Sniježnice su speleološki objekti u kojima se snijeg zadržava tijekom cijele godine. Obično su to jame u stijenama koje imaju silazni kanal. Zimi se u njima akumulira hladan zrak koji ljeti, zbog veće gustoće hladnoga zraka, ostaje na dnu jame. Ulaz sniježnice smješten na većoj nadmorskoj visini i zaklonjen od sunca pogoduje zadržavanju snijega na dnu sniježnica čak i tijekom vrlo toplih ljetnih mjeseci. Temperatura zraka na dnu je oko 0°C.

izvor: http://www.biokovo-hpd.hr/biokovo/
http://www.hpd-sveti-jure.com/index.php/zabiokovlje/o-biokovu/100-ledenice-na-biokovu-jarova-rupa.html
http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Ri-Servis/Speleolozi-otkrili-10-novih-jama-kod-Rijeke-Lepuska-ledenica-krcata-vjecnim-ledom
Muzej iluzija
Mjesto: Zagreb
Subregija Zagreb i okolica
Vrsta Muzej

Jeste li znali za Muzej iluzija?

Uđite u fascinantni svijet iluzija koje će vam poljuljati povjerenje u vaša osjetila, ali vas pritom oduševiti; svijet koji će vas potpuno zbuniti, ali vas i štošta naučiti…

Muzej iluzija otvara prostor za društven i zabavan izlet u svijet iluzije koji očarava sve generacije! To je savršeno mjesto za nova iskustva i uživanje s prijateljima ili obitelji, jedinstveno u ovom dijelu Europe. To nije samo mjesto za djecu, koja obožavaju dolaziti, to je mjesto za roditelje, parove, djedove i bake!

Oduprite se gravitaciji u kosoj sobi; doživite kako vam prijatelj, partner ili čak učiteljica pred očima raste ili se smanjuje; izgubite se u beskonačnosti Sobe ogledala, poslužite nečiju glavu na pladnju te se konačno popnite na strop i podvig ovjekovječite fotografijom u Obrnutoj sobi!

Uživajte u najvećoj zbirci holograma u ovom dijelu Europe, zagledajte se u svaku optičku iluziju i dobro promotrite svaku instalaciju. One su sjajan, zaigran podsjetnik da naše pretpostavke o svijetu koji vidimo ponekad stvarno jesu samo – pretpostavke!

Preko 70 eksponata zasigurno će vas navesti da protrljate oči u nevjerici! Kroz zabavne i atraktivne varke, naučit ćete mnogo o vidu, percepciji, ljudskom mozgu i znanosti te ćete moći bolje razumjeti zašto vaše oči vide stvari koje mozak ne razumije. Na samom kraju zaustavite se u prostoru za igru didaktičko-logičkim igračkama i zagonetkama; sigurni smo da ćete doživjeti bar malo frustracije i mnogo, mnogo zabave!

http://muzejiluzija.com/
Legenda o Cvijeti Brestovskoj
Mjesto: Petrinja
Ključne riječi legenda, ponos, prkos, ljubav, domovina
Regija Moslavina
Vrsta Legenda

Legenda o Cvijeti Brestovskoj smještena je u 16 stoljeće kad su bili učestali upadi Turaka u ove krajeve koji su u svojem pohodu uništavali i pljačkali sve što im se našlo na putu. Ali ovdje u gudurama Zrinske gore bijaše utvrda Hrastovica na kojoj su Turci nebrojeno puta slomili zube.

Duboko u šumi postoje ostaci zidina nekad moćne utvrde Hrastovica, kojom je zapovijedao Dominik Reufert. Njemu je bilo dodijeljeno i zapovjedništvo nad malom staražarnicom s desne strane Kupe koja se je zvala Zdenčina a koja je stajala na mjestu današnjeg petrinjskog gradskog kupališta. Preko Kupe bila je utvrda Brest, kojom je zapovijedao Pavao Brestovski koji je imao jedinicu kćer Cvijetu. A ta Cvijeta bijaše izrazito lijepa djevojka i vrlo žustra u obrani hrvatske domovine i svega hrvatskog i to se svidjelo Reufertu koji je vrativši se u Hrastovicu ispričao priču o vatrenoj, lijepoj djevojci koja ima velike sklonosti prema domoljublju.
I tu počinju ljubavni jadi sina Dominikovog Juraja, koji je očaran očevom pričom morao svojim očima vidjeti famoznu Cvijetu.

Vidio je Cvijetu, zaljubio se a ona mu nije ostala ravnodušna i tako je krenula jedna tajna ljubavna priča.
No priča o lijepoj i prkosnoj Cvijeti doprla je i do moćnog Ferhad - bega.
I on ju je poželio u svom haremu. I pošalje on svog uhodu u tajnu misiju u Brest, preodjevenog  u fratarsku mantiju. Međutim Hrvati prokužiše uhodu i pogubiše ga usred Bresta.To razljuti Ferhad bega i on pošalje svog Hidris - agu da vidi što je bilo, ali putem i Aga loše prođe jer su ga kod Hrastovice napali Hrvati, a on dođe do Zdenčine, zauzme ju ali tvrđavu Brest ne mogaše i uz velike gubitke se vrati sa lošim vijestima Ferhad begu.
I tako se je Brest pripremao za mogući napad Turaka, koji se  zaista i dogodio na Petrovo 1580 godine.

Sa silnom vojskom Ferhad - beg, razori mnoga sela na svom putu ali opet Hrastovicu ne mogaše, nego tu ostavi dio vojske jer se je bojao udara sa leđa,  zauzme Zdenčinu i razori tvrđavu Brest. U tom boju poginuše i Pavao Brestovski i svi branitelji i sam Juraj koji je došao braniti Cvijetu a legenda kaže da je Cvijeta poginula sa mačem u ruci.
I tako nestade jedna ljubav a nastade legenda o hrabrosti djevojke koja je ljubila svoju hrvatsku domovinu i za nju dala i svoj život ne htjedoši postati turska robinja.

Iduće jutro samo je u svome stoljetnom ritmu Kupa i dalje mirno tekla pored razvalina Bresta i Zdenčine.
Frehad beg se  povukao i više se nije vraćao.

Tekst i slike: http://petrinjskiblog.blogspot.com/2012_08_01_archive.html
KAKO SE GRADILA KASTAVSKA CREKVINA
Mjesto: Kastav
Ključne riječi crkva, jezuiti, korbač, gradnja, kletva
Subregija Rijeka i okolica
Najbliži grad Rijeka
Vrsta Legenda

Grad Kastav s Kastavštinom sinonim je za bogatu povijest, geografsku raznolikost, zanimljivu arhitekturu. Smješten je nedaleko od Rijeke, i danas, zbog širenja grada, slobodno možemo reći da je predgrađe Rijeke.

Kastav je gradić duge povijesti, legendi, starih uličica i zgrada, s jednim od najljepših pogleda na Kvarneru.


KAKO SE GRADILA KASTAVSKA CREKVINA

U 17. stoljeću jezuiti odlučiše na istočnoj strani Kastva izgraditi velebnu crkvu posvećenu sv. Mariji. Svi su Kastavci bez ikakve naknade morali pomagati pri gradnji, pa i siromašna udovica s troje male djece. Kad je na nju došao red da iz zaljeva Preluk (pokraj Opatije) na leđima nosi morski pijesak za gradnju, zamolila je jezuita koji je vodio radove da ju oslobodi obaveze kako bi mogla otići raditi kao sluškinja u neku obitelj da zaradi komad kruha za svoju gladnu djecu. Umjesto da joj to dopusti, redovnik ju potjera na posao udarivši ju tri puta korbačem. Ponižena i uvrijeđena Kastavka je proklela gradnju: „Dajboh da nikada ne dofinite crekav!“
Prema legendi, jezuiti su tri puta pokušali dovršiti crkvu, ali se ona uvijek rušila. Do danas se ne zna zašto se rušila i je li ikada uopće bila dovršena.
I danas ruševine te crkve, u narodu nazvane Crekvina, stoje u Kastvu kao povijesni i kulturni spomenik.

slike http://www.kastav-touristinfo.hr

KAKO SU KASTAVCI UTOPILI ZLOGLASNOGA „KAPITANA“ MORELLIJA U LOKVI
Mjesto: Kastav
Ključne riječi statut, zakoni, Morelli, buna, cisterna
Subregija Rijeka i okolica
Najbliži grad Rijeka
Vrsta Legenda

U drugoj je polovici 17. stoljeća uime vlasnika Kastvom upravljao „kapitan“ Franjo (Fran) Morelli. Kastavci su već imali svoj statut iz 1400. godine i običajno pravo, no „kapitan“ Morelli provodio je svoje zakone bez obzira na „stare pravice“. Kad je Kastavcima dozlogrdilo njegovo ponašanje, provalili su u kaštel. Dok su ga vukli niz stepenice (koje su i danas ondje), zapomagao je: „Pomozite dragi Bog, Majka Božja i Sveta Trojica!“, a narod mu je odgovarao: „Ne treba nan pomoć, sami ćemo te!“
Izvukli su ga van i utopili u lokvi na trgu pred kaštelom.
Čak iz Trsta i Beča došli su istražitelji kako bi otkrili vođe bune, no Kastavci su na sva pitanja odgovarali: „Si smo ga! Moj brat, mojga brata brat, sudac Kinkela i si do vragu tega! Još ga je stara Mare s preslicun v rit badnula!“ Tako nikoga nisu mogli osuditi za taj ustanak.
U spomen je na sam događaj na grlu cisterne na središnjem kastavskom trgu Lokvina uklesan ovaj tekst i godina bune 1666.

slika www.liburnija.net
Odisejeva špilja ilitiga Legenda o Odiseju i Kalipsi
Subregija Otok Mljet
Najbliži grad Dubrovnik
Vrsta Legenda

Odisejeva špilja ili Jama je špilja na otoku Mljetu. Nalazi se na južnoj obali otoka, kod Babinog Polja.

Odisejeva špilja je pećina jajolikog oblika s nekoliko desetaka metara u promjeru. Ima urušen svod po kojem je dobila ime Jama, jer gledajući s kopnene strane, izgleda kao velika rupa u zemlji. Dno je ispunjeno morem. Kroz vapnenačke slojeve, što je odvajaju od otvorenog mora, nastao je prodor u obliku tunela pa se u špilju može ući plivajući ili manjim čamcem.

Legenda o Odiseju

Kada se starogrčki junak Odisej vraćao kući nakon dugogodišnjeg pustolovnog lutanja morima, dogodila mu se među ostalim i takva nezgoda da mu je u oluji potonuo brod, pa ga je more bacilo na začarani otok Ogigiju, koji je bio kraljevstvo lijepe vile Kalipse.Na svojemu je Čudesnom otoku Kalipsa, božica ljepote, tišine i mira, punih sedam godina držala u pećini Odiseja, u kojeg se zaljubila, sve dok ga po nalogu Zeusovu nije oslobodila. Mnogi istraživači tvrde da je upravo Mljet Kalipsin otok Ogigija. Mjesno stanovništo vjeruje da je upravo Mljet drevna Ogigija jer Homer u Odiseji navodi, kao što je na njhovu otoku, da su maslinici i vinogradi neposredno uz samo mjesto brodoloma.

Ispred špilje se nalazi hrid Ogiran. Za vrijeme visoke plime ili za vrijeme jakog južnog vjetra hrid je potpuno prekrivena morem i predstavlja opasnost za moreplovce. Prema legendi, upravo iz tog razloga, Odisej je doživio brodolom te je doplivao do špilje, gdje se sklonio. Aristid Vučetić je zapisao: »Na pučini prema jugu, koju otočani nazivaju Pelag (grčki Pelagos), smješten je pusti otočić: hrid/stijena Ogiran, koji je po svom imenu jedini ostatak Homerove Ogigije. U poznatim indoeuropskim jezicima riječ Ogiran nema nikakvog značenja, pa bi bilo logično zaključiti da potječe od zaboravljenog i vremenom iskrivljenog originalnog naziva otoka Mljeta - Ogigija.« Također, prema Vučetiću - do danas među Žiteljima Mljeta postoji legenda po kojoj je u pradavna vremena "vlasnica cijelog otoka bila nekakva baba koja je živjela kao kraljica, a to je ta famozna Kalipsa...".  Vjerojatno zbog nezainteresiranosti mjesnog stanovništva, kao i zbog veličine i razvikanosti u svijetu, ali i zbog jednakog imena kroz povijest, legenda o Odiseju danas se češće pripisuje otoku Malti, a ne Mljetu.

Više o ovoj zanimljivoj legendi možete pročitati ovdje http://www.mljet.hr/?l=hr&ispis=staticna&id=116&iskljuci=da

slike špilje: www.ronjenjehrvatska.com
"Odisejeva" by Jaganjac http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Odisejeva.jpg
Rijeka nekad...
Mjesto: Rijeka
Vrsta Galerija

Rijeka davnih dana...

U galeriji niže možete vidjeti Rijeku s početka 20. st. Zaista iznimne slike i prikaz ondašnjeg života grada na Rječini...

slike preuzete s https://www.facebook.com/groups/REFaj/
Legenda o Samogradu
Ključne riječi legenda, povijest, sunčani sat
Regija Dalmatinska Zagora
Najbliži grad Knin
Vrsta Legenda

Legenda o Samogradu

Već je Petar Zoranić u romanu Planine pisao da je rijeka Krka Dinarina kći. Dinara je od davnina bila izvorište nadahnuća pjesnicima, putopiscima i autorima narodnih legendi. Najpoznatija je legenda o Samogradu, stijeni bačvastog oblika na jugozapadnoj strani Dinare. Po toj stijeni, koja pokazuje točno vrijeme kad su sunčani dani, ravnali su se stanovnici Podinarja kad još nije bilo satova, pa i poslije, kad je već postojao poneki sat u okolici. U novije vrijeme, kad svi imaju satove, ostala je navika pogledati prema Samogradu da se vidi koje je doba dana. Kazaljki nema, ali izvrsno ih zamjenjuju položaji osunčanih i sjenovitih strana na Samogradu. lako sunce ne izlazi tijekom godine u isto vrijeme, zbog obližnje litice koja baca sjenu na Samograd, ta prirodna sunčana ura na Dinari radi točno kao švicarski sat. Sedam je sati ujutro kad sunce grane po Uknovcu, grebenu zapadno od Samograda, a osam kad počne hvatati vrh Samograda. Devet je sati kad sunce obasja cijelu istočnu stranu Samograda, deset kad je pola njegove južne strane obasjano suncem, a druga polovica u sjeni. Kad je točno podne, na Samogradu i okolnim liticama nema više sjena. Kad se kopalo i želo, sat na Dinari bio je veoma važan jer pogledom se na Samograd znalo kad je vrijeme za ručak, kad je užina, mala užina, a kad večera.


http://www.hps.hr/info/dinara/
Dvije suze za prijelaz preko Krke
Mjesto: NP Krka
Ključne riječi legenda, most, suza, slap, samostan
Regija Dalmatinska Zagora
Najbliži grad Split
Vrsta Legenda

Dvije suze za prijelaz preko Krke

U selima uz Krku već se stoljećima prapričava legenda o nesretnim mladencima, tužnom ocu i okrutnom zmaju. Priča kaže kako je u neko davno doba gospodar Bogočin-grada  knez Bogoje, odlučio oženiti sina Bogdana lijepom djevojkom Miljevom iz tvrđave Ključice.

Miljevina majka Čika uredila je kćerku za udaju, a na velebno vjenčanje došlo je prema legendi sedam banova i dvanaest župana. Ali, na dan vjenčanja iz klisure rijeke Krke pojavio se zmaj, ugrabio djevojku i odnio je u jezero Brljan.

Njezin nesuđeni muž Bogdan pojurio je za zmajem ne bi li je spasio ali se i sam utopio. Nakon tragedije tužni je otac razdijelio svoje bogatstvo, a u zidove utvrda Nečven i Trošenj dao je zazidati dvije seoske djevojke, sestre blizanke da danju i noću plaču za njegovim sinom. Legenda kaže da je knez Bogoje sazidao samostan na Krki i most preko Roškog slapa.

Svi putnici koji su željeli prijeći preko mosta morali su prijelaz platiti, a cijena je bila dvije suze. Od toga doba narod Bogočin-grad zove Vilingradom. Kraj između Krke i Čikole prema toj legendi dobio je ime Miljevci prema djevojci Miljevi, a rijeka Poljšica prozvana je po Miljevinoj majci Čiki - Čikola.

Ostaci srednjovjekovne utvrde Bogočin mogu se vidjeti na lijevoj obali Krke, na izdvojenoj stijeni, blizu prominskog sela Bogatića. Vjerojatno su je sagradili hrvatski velikaši Nelipići, a nakon njih Bogočinom gospodari velikaška obitelj Martinušić.
Do Bogočina vodi samo jedan, odlično sačuvan srednjovjekovni put, a utvrdi se pristupalo preko visećeg mosta. Početkom XVI. stoljeća zauzimaju je Turci i u njihovim rukama ostaje sve do 1684. godine.

See more at: http://www.npkrka.hr/stranice/bogocin-(vilin-grad)/102.html#sthash.HWzTXKRg.dpuf
http://www.dalmatinskazagora.hr/Povijest/%C4%8Clanci/tabid/273/ID/100/language/hr-HR/Dvije-suze-za-prijelaz-preko-Krke.aspx
Pisani kamen iz Kosinja
Mjesto: Kosinj
Regija Lika
Najbliži grad Gospić
Vrsta Povijesni lokalitet

Šetajući Velebitom, mogli biste naletiti, usred ničega, na pravni dokument, napisan na latinskom u samome kamenu, koji tamo stoji već 2000 godina.

Pisani kamen je pravni dokument iz 1. stoljeća kojim se regulirala upotreba vode između dvaju japodskih plemena, a koji se nalazi u Lomskoj dulibi na sjevernom Velebitu kod vrela Begovača. Na tome kamenu zapis je uklesan povodom sklopljena mira između japodskih plemena Parentina i Ortoplina. Tom prilikom Ortoplinima je bio zajamčen slobodan pristup do vrela Begovača u dužini 500 i širini jednog koraka.

Ovaj zanimljiv natpis na živoj stijenu u posvemašnjoj planinskoj pustoši možemo shvatiti samo tako da su u rimsko doba na tom dijelu Velebita pasla stada dvaju japodskih plemena i da je među njima došlo do spora oko prava napajanja blaga na vrelu Begovače. Rimska vlast je očito posredovala u tom sporu i nakon što je za obje strane postignut zadovoljavajući dogovor, uklesan je na spomenutoj stijenu zapis kao opomena svima koji bi taj dogovor htjeli zanijekati.

Rimski kameni natpis potvrđuje da su čelnici rimskih općina poznavali latinski jezik te postojeće uredbe i zakone rimske vlasti.
Kuća - brod
Mjesto: Cista Provo (Imotski)
Ključne riječi zanimljivost, brod, kuća
Regija Dalmatinska Zagora
Subregija Imotska krajina
Najbliži grad Split
Vrsta Zanimljivost

BROD - KUĆA je jedinstveni primjer na svijetu što mu daje posebnu vrijednost, brod i Cista su u neku ruku pripali jedno drugomu, jer tko zna za Cistu Veliku zna i za brod i obrnuto. Građen je na vlastitoj ideji i sredstvima obitelji Vučak koji su ujedno i vlasnici ove neobične građevine. Brod je prije bio u funkciji kao restoran pod nazivom "Mirko Jelin" i u to vrijeme bio je glavna atrakcija i mjesto za izlaske.

Njegovu jedinstvenost potvrduju i mnoge tv-emisije na kojima je predstavljen npr. popularna "Živa istina", različite novine i magazini.

slika http://www.lupiga.com
Dobri dupini Jadrana
Mjesto: Otok Lošinj
Regija Otoci sjeverni Jadran
Vrsta Priroda


S obzirom da su dupini inteligentne životinje, ljudi su oduvijek osjećali određenu naklonost i bliskost s njima. Brojne priče iz cijelog svijeta pokazuju koliko su duboka bila vjerovanja koje su cijele kulture i civilizacije pokazivale prema dupinima. Dupini su bili pratioci bogova ili čak njihovo utjelovljenje. Dupini su pomagali u prelasku duša ljudi u svijet mrtvih. Isto tako, dupini su spašavali utopljenike i brodolomce. Koliko su ove legende i priče utemeljene na istini, vjerojatno će prosuditi svatko od nas. No sigurno je da između dupina i ljudi postoje određeni odnosi. Njih je povremeno moguće sasvim racionalno objasniti, no povremeno su činjenice potpuno zbunjujuće. Tako se smatra da se pojedine životinje približavaju ljudima stoga što u vlastitoj zajednici ne mogu uspostaviti odnose sa drugim životinjama dok se drugi pak približavaju stoga što mogu doći do „besplatnog" obroka i slično. Takve dupine koji se svojevoljno približavaju i zadržavaju u blizini ljudi nazivamo druželjubivim dupinima.

Ali jeste li znali da se i u Jadranu pojavljuju takozvani druželjubivi dupini? Jedna od najstarijih takvih priča potječe još iz 17. stoljeća, a zabilježio ju je talijanski putopisac Giovanni iz Ferma. On daleke 1621. godine piše o prijateljstvu Šibenčana s dupinom koja je često boravila u luci, "jela kruh, igrala se s dječacima, a u sezoni lova srdela, skuša i tuna priječila izlazak ribe iz uvale i tjerala ju u mreže". Nažalost, dupina je ubio vojnik koji je stražario pred tvrđavom Sv. Nikole, u šibenskom kanalu. Građani su to smatrali velikim grijehom, a knez grada Šibenika osudio je vojnika na smrt!

Zapadna obala lošinjskog arhipelaga, područje Kvarnerića, prirodno je stanište dobrog dupina. U tom području živi oko 100 jedinki te omiljene morske životinje.

Iako se taj broj čini velikim i često ih se može vidjeti u moru oko Lošinja, oni su ugrožena vrsta u Jadranskom moru. Stoga je osnovan „Plavi svijet“ sa svoja tri programa, znanstveno istraživačkim, edukacijskim i programom zaštite dobrih dupina.
Dobri dupin spada u skupinu kitova zubana, ima hidrodinamični oblik tijela tamnoplave do sivkaste boje na leđima, svijetlo sive na bokovima i bijele na trbuhu. Dupini narastu od 2 do 4 metra, a teški su između 100 i 150 kg. Jedinke u Jadranu narastu najviše do 3 metra i žive oko 30 godina.

Žive u skupinama od 3 do 4 jedinke iako se mogu sresti i skupine od 30-ak jedinki, ali vrlo rijetko. Dobri dupini udišu zrak pa povremeno moraju izlaziti na površinu. U potrazi za hranom mogu ostati ispod površine 4 - 5 minuta.

Dupini postaju spolno zreli tek s 10 godina. Kako žive 30-ak godina, a razmnožavaju se svakih 3 - 5 godina, mogu imati vrlo mali broj mladunčadi. Upravo zbog slabog nataliteta dobri dupin je ugrožen i ne može obnoviti populaciju. Majka nosi mlado 12 mjeseci i nakon toga ono živi s njom sljedećih 3 - 5 godina. Nakon toga mlado se odvaja od majke te se mladunci udružuju u manje skupine. Upravo su te skupine najzaigranije i radoznale pa se često približavaju brodovima i izvode razne vratolomije.

Dobri dupini hrane se u jatima loveći ribu, oni lošinjski posebno vole bijelu ribu: osliće, trlje, ušate i sl. U lovu, kao i u svakidašnjem životu, komuniciraju i koriste se eholokacijom, visokofrekventnim zvukovima za traženje i hvatanje plijena i za dobivanje akustične karte njihova okoliša.
Jedna je od zanimljivosti da dupini spavaju, a to rade jednom polovinom mozga i jednim okom uvijek budnim i obično u skupinama. To je zato što žive u otvorenom okruženju mora te su stoga uvijek u opasnosti, a i više očiju više vidi.

Ako želite pomoći u zaštiti dobrih dupina, možete se prijaviti za volontiranje u udruzi ili usvojiti vlastitog dupina -  Za više informacija o dobrim dupinima u našem akvatoriju posjetite: www.plavi-svijet.org



naslovna slika: http://www.znet.hr
Smokva - kraljica Mediterana
Ključne riječi smokve, povijest, značenje
Vrsta Gastronomija

Smokva se još naziva i rajsko voće, u kojem su uživali i stari Sumerani, upravo radi svojih čudesnih sastojaka.

Stablo smokve pronašlo je svoje mjesto u mnogim kulturama i religijama. Spominje se u Bibliji, i jedna je od biljaka koje se nalaze u rajskom vrtu, a tradicionalno je služena za vrijeme židovskog praznika Pashe. Romula i Rema, legendarne osnivače Rima, vučica je dojila ispod stabla upravo ovog drveta, koje je kasnije, u vreme Plinija, poštovano kao sveto stablo. Sjedeći ispod stabla smokve, Sidarta Gautama doživeo je otkrovenje kojim je postavljen temelj budizma. Zabilježeno je i objašnjenje tumača Kurana Zamakašara, da je, navodno, Muhamed rekao -  kada bi trebao birati koju voćku ponijeti u dženet (raj), to bi svakako bila smokva.

Plinije Stariji: “Smokve obnavljaju. Osnažuju mlade, a starima održavaju zdravlje i brišu bore da izgledaju mlađe.”

Vladaricu Mediterana svi obožavaju. To je voće u kojem možete uživati bez obzira da li je svježe ili sušeno. Svoje korijene vuče već iz Babilonskih zapisa, a postoje i dokazi da su Sumerani 2900 g.pr.Kr. koristili upravo smokve u ljekovite svrhe. Ovaj veliki listopadni grm dolazi iz jugoistočne Azije, točnije iz istočne Turske i sjeverne Indije.

Ovo vrlo bogato voće bilo je popularno u vrtovima Kleopatre. Koristila je smokvu u kozmetičke svrhe, i to tako da je radila pekmez kojim bi prekrivala svoje lice i kožu. Na taj način, koža joj je stalno bila mekana, osvježena i čista. Postoji i legenda da su je atletičari na Olimpijadi dijelili kao medalje.

Može narasti od 2 do 10 metara u visinu. Okrugle, meko dlakave lisne peteljke nose velike, kožnate, srcolike, odozdo mekano dlakave listove, duboko urezane u 4-5 režnja, tupo nazubljenih. Jednodomni, mali cvjetovi zatvoreni su u mesnati, zajednički cvat, sličan kruški, u kome ima i prašničkih i tučkovih cvjetova. Taj cvat kasnije izraste u sočnu, mekanu smokvu, u čijem su mesu bezbrojna zrnca. Iz otrgnutog ploda izlazi bijeli, mliječni sok na peteljci, Plodnica je bijela ili crnkasta.

Gdje se mogu pronaći?
Uzgajaju se u svim priobalnim područjima Sredozemlja i jadranskog Primorja, Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Makedonije. Raste i sa zemljom najsiromašnijem kamenjaru.

Što smokva sadrži?
Uz ostale hranjive i ljekovite tvari, koje se nalaze u svakom voću, smokva sadrži oko 70% ugljikohidrata, oko 5% pektina, organskih kiselina, oko 50% invertnog šećera, nešto masti i bjelančevina, smole odnosno voska i uobičajenih minerala. Zbog hranjivosti i ljekovitosti važna je za prehranu siromašnijih krajeva, za liječenje i za trgovinu, jer se suha smatra poslasticom.

http://www.magicnobilje.com/vesti/istorija-bilja/191962/smokva-mladima-povecava-snagu-starima-cuva-zdravlje
www.wish.hr/2013/11/smokve/
Žudije, čuvari Kristova groba
Regija Dalmacija
Vrsta Tradicijska nematerijalna baština

Žudije, čuvari Kristova groba

Žudije su čuvari Kristova groba u dalmatinskom tradicijskom običaju uprizorenja događaja oko Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Mladi sjemeništarac Ante Gluščević iz talijanskog Loreta 1857. donio je taj običaj u svoju župu sv. Ilije u Metkoviću, otkud se proširio dolinom Neretve i kasnije Dalmacijom i Dalmatinskom zagorom. Ovaj tradicijski običaj raširen je po cijeloj Dalmaciji od kraja 19. stoljeća. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima.
Naziv je grčko-romanskog podrijetla i vjerojatno znači "Židov". Žudije čine 12 stražara predvođenih zapovjednikom tzv. "judom" kao trinaestim članom. Najčešće su odjeveni u odore rimskih vojnika, a nagdje i u odore mornara ili u narodne nošnje. Postoji pravilnik ili scenarij djelovanja žudija u te dane: vrijeme kad izlaze, redoslijed mijenjanja, postupak zamjene, redoslijed u procesiji i to u detalje sa slikovitim skicama i shemama kao pravi vojnički pravilnik. Uprizorenje počinje na Veliki četvrtak kada žudije izlaze pred oltar, gdje stražare izmjenjujući se po četvorica sve do Vazmenog bdijenja. Žudijski običaji završavaju na Veliku subotu kada se pjevaju "Gloria" i "Slava Bogu na visini". Nakon što se ugase sva svjetla, začuje se jak zvuk i uzvik: "Isus je uskrsnuo", nakon čega se ponovo pale sva svjetla, žudije padaju na pod i preplašene pobjegnu.
Uskrsna svijeća i pet zrna ‘tamjana’
Vrsta Zanimljivost

Uskrsna svijeća i pet zrna ‘tamjana’

Na početku Službe svjetla u vazmenom bdjenju svećenik nakon blagoslova ognja urešava uskrsnu svijeću urezujući u nju znak križa te, slijedeći formu križa, utiskuje u svijeću pet zrna tamjana.  

Vazmena svijeća predstavlja Krista Svjetlo koje rasvjetljuje tamu smrti i tminu ‘noći’ koja je u čovjeku.

Obredni čin blagoslova novoga ognja, paljenje uskrsne svijeće na novome ognju i njezino unošenje u crkvu koja je u tami te svečani hvalospjev uskrsnoj svijeći, kroz jedinstveni simbolizam svjetla pripovijedaju otajstvo uskrsnuća. Kršćanska je vjera spomen na Kristovo uskrsnuće rado slavila obredom svjetla. Hodočasnica Egerija pred kraj 4. stoljeća svjedoči daje kod Kristova groba trajno gorjela uljanica, a na početku vazmenoga bdjenja na njoj se palila druga uljanica s koje se uzimalo svjetlo za svjetiljke čitave okupljene zajednice. Tako je, nadahnjujući se dijelom na starozavjetnoj službi lucemarija, stvorena vazmena Služba svjetla. S vremenom će se sličan obred oblikovati i izvan Jeruzalema. U kratkome opisu njegova oblikovanja na Zapadu slijedimo prikaz što gaje dao liturgičar S. Sirboni.

Već u 5. stoljeću, kako svjedoči rimski pjesnik Prudencije (1*413), susrećemo uporabu velike svijeće koja se na početku vazmenoga bdjenja pomazuje krizmom u čemu se prepoznaje želja da ona bude gledana kao znak Krista Pomazanika, uskrsloga i prisutnoga u zajednici vjernika. Uskoro će čin pomazanja biti zamijenjen urezivanjem u svijeću forme križa te prvoga i zadnjega slova grčkoga alfabeta (aZ/a i omega), kako bi svijeća bila vidljiviji znak Kristova uskrsnog očitovanja. Urezivanje broja tekuće godine javit će se nešto kasnije, u 10. stoljeću.

Povijest geste utiskivanja pet zrna tamjana u uskrsnu svijeću nešto je slojevitija, ali treba istaknuti da njezin nastanak dugujemo jednomu nesporazumu, odnosno krivomu razumijevanju i interpretiranju jedne obredne napomene u liturgijskim knjigama. U urešavanju uskrsne svijeće liturgijski se služitelj, prema nekim izvorima iz 10. st, koristio manjom svijećom ili drugim prikladnim predmetom čijim bi plamenom ili toplinom mogao na svijeću lako upisati’ znak križa. U liturgijskim je knjigama ta gesta bila uređena obrednom napomenom: Faciant crncem de incenso in cereo. Značenje te rečenice (u slobodnijemu prijevodu) bilo bi: »(Potom) upaljenom svijećom na (uskrsnoj) svijeći naprave znak križa.« No, u 12. st. u obrednoj napomeni riječ incenso (od glagola incendere, upaliti) biva shvaćena kao ablativ od imenice incensum (tamjan) te čitava napomena dobiva novo značenje. Tako uskoro susrećemo liturgijske kodekse s ‘korigiranom’ napomenom kojom se određuje da se na uskrsnoj svijeći znak križa napravi tamjanom; gesta će se dalje razvijati pa će biti ‘logično’ da se rješenje nađe u pet zrna ili grudica tamjana koje se utiskuju u svijeću u rasporedu koji tvori formu križa (E. Martene, De antiquis Ecclesiae ritibus, III, 160).

Sljedeći korak u daljnjemu razvoju obreda bit će traženje prikladnoga značenja novoj gesti utiskivanja zrna tamjana. Tako već pred kraj 13. stoljeća G. Durandus (1*1296) donosi dva tumačenja: prema prvomu u tamjanu se nastojalo vidjeti miomirise koje su svete žene donijele na grob da bi pomazale mrtvo Isusovo tijelo; prema drugomu pet zrna tamjana podsjećalo je na pet Isusovih rana. Ovo potonje značenje postalo je raširenije i prihvaćenije, pa je i današnji obred urešavanja križa na svijeći oblikovan na tragu takvoga značenja: »Kad završi uređivanje križa i ostalih znakova, svećenik može(!) u svijeću zabosti pet zrna tamjana u obliku križa govoreći: Po svojim svetim ranama, slavnim, čuvao nas i sačuvao Krist Gospodin. Amen.«

Premda Rimski misal ovaj čin stavlja među fakultativne, on se redovito vrši kod urešavanja uskrsne svijeće, ali se u praksi gotovo nikada ne rabe zrna tamjana nego grudice ili kuglice voska(gdjegdje i nekoga drugog materijala). Vrijedi naglasiti da je u oblikovanju ovoga ob­rednog čina naglasak s pravom stavljen na formu križa i na nastojanje da se znak uskrsne svijeće, kao i čitava služba svjetla, čitaju u kristološkome ključu. Vazmena svijeća predstavlja Krista Svjetlo koje rasvjetljuje tamu smrti i tminu ‘noći’ koja je u čovjeku.

Izvor: Živo Vrelo
Slavonija nekad...
Ključne riječi hrana, povijest, meso, oskudica
Subregija Slavonija i Baranja
Vrsta Zanimljivost

Jeste li znali...

Slavonija slovi kao regija u Hrvatskoj u kojoj se oduvijek najviše jede i to posebice meso. Jeste li znali da se meso do polovice 20. stoljeća jelo svega dva puta tjedno – samo četvrtkom i nedjeljom? Tko bi rekao da je u prošlosti Slavonac bio uglavnom više gladan nego sit, te je u nizu životnih i godišnjih običaja tražio priliku da pogosti i sebe i svoje goste. Znate li da su u nekim dijelovima Slavonije županijske vlasti zabranjivale seoske gozbe, okrivljujući ih za siromašenje sela?

Slavonac je uvijek cijenio svakog gosta. U prošlosti je svaka kuća, ma koliko skromna bila imala posebnu sobu za gosta. Za goste se čuvalo najbolje posuđe, najkvalitetnije meso, ali i namirnice poput jaja i kajmaka. U Slavoniji su jednom godišnje od svete Kate do Božića klali svinje za smok paleći im dlaku slamom i trančirajući ih s leđa. Od svinje se nije ništa bacalo, osim papaka, iskoristio se svaki dio. U prošlosti je seljacima šećer bio dostupan u malim količinama pa su se pravili kolači od prirodnih zaslađivača poput štrudla od bundeve turkinje, šećerne repe ili sezonskog voća, medenjaka od meda šećerne repe, jednostavnih kolača s pekmezom od šljive, a poseban specijalitet je bio kompot bez šećera – od sušenih šljiva ili listića sušene jabuke i kruške, odnosno turšija od krušaka divljaka ili miholjača. Jeste li znali da su kulen, kulenova seka i kobasice zapravo sirovo, osušeno meso, a da se od čvaraka i svinjskog sala prave izvrsni kolači - čvarkare i salenjaci?
Vukovarska Ada
Mjesto: Vukovar
Ključne riječi ada, otok, pijesak
Subregija Slavonija i Baranja
Najbliži grad Vukovar
Vrsta Priroda

Vukovarsko kupalište


Vukovarska Ada, pjeskoviti je otok na Dunavu, omiljeno je kupalište Vukovaraca, te je svega  5 minuta vožnje čamcem udaljen od središta Vukovara. Otok je površine oko 1000 hektara, ovisno o razini rijeke. Vukovarski ribiči uredili su prekrasnu pješčanu plažu. U sjenici pod hladom šume nude se osvježavajuća pića, a na uređenom terenu može se zaigrati i odbojka na pijesku. Prijevoz na Adu osiguran je tijekom ljetnih mjeseci.


Rijeke su oduvijek značile život i od davnina ljudi su naseljavali doline velikih rijeka. Vukovar ima tu privilegiju da ima svoje dvije rijeke: Dunav i Vuku. Iako je Dunav druga najveća europska rijeka i naša poveznica Europom i svijetom, Vukovarci ništa manje ne vole ni Vuku. Vuka je rijeka u Slavoniji i Srijemu. Dugačka je 112 km. Izvire iz sjeveroistočnih izdanaka Krndije kod sela Paučja. Na samom početku njenog toka, 1978. godine, stvoreno je umjetno jezero Borovik pokraj Đakova, a u Vukovaru se ulijeva u Dunav. Riječ je o maloj, ćudljivoj rijeci gdje dolaze lokalni ribiči u ljetne dane, a zimi ju Vukovarci koriste kao klizalište. Još u 18. stoljeću Vukovar je bio značajna riječna luka, a posljednjih godina vraća mu se to značenje kroz dolazak velikih turističkih brodova.
Bikla - više od napitka...
Subregija Dalmatinska zagora
Najbliži grad Split
Vrsta Gastronomija

Bikla - više od napitka...

Narodno piće za okrepu i osvježenje koje ponovno oživljava, osobito u vrgoračkom kraju, jest bikla; u jednakom omjeru pomiješani su kozje mlijeko i vino, što daje lijepu, gustu, ružičastu boju napitka.
http://www.dalmatinskazagora.hr/Gastro/%C4%8Clanci/tabid/285/ID/97/language/hr-HR/Vise-od-napitka.aspx
Bukara
Subregija Dalmatinska zagora
Vrsta Tradicijska nematerijalna baština

Bukara


Po definiciji se radi o drvenom vrču iz kojeg se pije vino. U današnje vrijeme i razni keramički ili glineni vrčevi sa šaljivim natpisima kao što je „Pij, Ante!“ nazivaju se bukarama ali ona prava izvorna bukara radi se od drveta i to od smreke.

Piti vino iz prave bukare pravi je doživljaj budući da bukara nakon nekog vremena jednostavno upije miris i donekle okus vina. Kažu da je iz bukare i lošije vino pitko i ukusno.
Bukare se tradicionalno koriste u Dalmatinskoj Zagori, Hercegovini i Lici dok ih uglavnom proizvode kao suvenire. U različitim varijantama ima ih po cijeloj lijepoj našoj ali specifične su baš za gore navedene krajeve.

izvor: http://nepce.com/leksikon-znanja-3/2011/bukara-za-vino-spoj-tradicije-ljepote/
TRKA NA PRSTENAC
Mjesto: Barban
Ključne riječi trka, tradicija, bodovi, konji
Regija Istra
Najbliži grad Pula
Vrsta Tradicijska nematerijalna baština

TRKA NA PRSTENAC

Barban, gradić bogate i važne povijesti, postao je poznat zbog konjičke manifestacije „Trka na prstenac“. Kako bismo mogli otkriti šarm i ljepotu stare konjičke igre, potrebno je potražiti njen povijesni začetak-najstariji sačuvani zapis o Trci iz 1696. godine kad je slavodobitnik Trke bio Ottavio Quellis. Nakon 1703. godine gubi se pisani trag konjičkih natjecanja u Barbanu.  Barban je obnovio Trku na prstenac 1976. Od te godine Trka na prstenac održava se svake godine, treći vikend u kolovozu. Trka je, osim načina očuvanja tradicije i kulture, postala i prava atrakcija koja objedinjuje konjaništvo i sportski duh.
Natjecatelji-barbanski vitezovi-moraju u tri trke i manje od 12 sekundi svladati stazu dugu 150 m i pogoditi prstenac kopljem. Prstenac se sastoji od dva koncentrična kruga, povezana na način da se između njih stvore četiri polja. Pogodak u sridu (sredinu prstenca) nosi 3 punta (boda), pogodak u polje iznad sredine nosi dva, ispod sredine jedan, a u bočna polja po pola boda. Jahač koji u 3 trke osvoji najviše punata postaje slavodobitnik Trke.

http://tz-barban.hr/hr/povijest.php?cat=prstenac
Casanova u Vrsaru – Casanovina sjećanja na Vrsar
Mjesto: Vrsar
Ključne riječi Casanova, memoari
Regija Istra
Najbliži grad Pula
Vrsta Zanimljivost

Casanova u Vrsaru – Casanovina sjećanja na Vrsar

Jedna je od znamenitosti Vrsara i njegovo povezivanje s Giacomom Casanovom koji je u dva navrata ovdje boravio. Oba su boravka, prvi 1743., a drugi 1744. godine, bila više posljedica slučajnosti negoli namjere, a dokumentirana su u njegovim “Memoarima”.

Prvi je put, kako sam navodi, posjetio Vrsar na tri dana u kolovozu 1743. godine, još kao siromašan i neugledan svećenik, dok je drugi put u Vrsar dospio kao vojnik tijekom putovanja s mletačkog otočića Malamocco, kada se njegov brod noću usidrio u vrsarskome pristaništu kako bi uzeo balast. Brod kojim je putovao prevozio je 24 topa i dvije stotine slavonskih vojnika.

Casanova Vrsar opisuje kao zapušteno naselje u koje je prvi put došao kao neugledan čovjek, a drugi put neprepoznatljiv – u blistavoj vojničkoj odori, vjerujući da ga nitko neće prepoznati. Polovicom 18. stoljeća Vrsar je imao zastarjelo i vrlo rigidno feudalno uređenje, a sama Vrsarska grofovija nije se mogla uklopiti u novovjekovne trendove, osobito u dinamičan i vragolast Casanovin duh.

U svojim “Memoarima” Casanova podrobno opisuje svoj drugi boravak u Vrsaru kada se susreo s mještaninom koji je proteklih 20 godina radio kao besposlen mjesni kirurg, a koji ga je pozvao na doručak pohvalivši se izvrsnim refoškom.

Proizvodnja vina u Vrsaru tada je bila najvažnija gospodarska grana pa je Casanovin prvi dojam bio da ga kirurg želi navesti na kupnju refoška!

U opisanoj epizodi spominje se Casanovina avantura s nekom vrsarskom djevojkom, služavkom don Girolama, a zahvaljujući tome ali i nizu slučajnosti, spomenuti je kirurg iznenada postao vrlo tražen te se zakratko uspio obogatiti…

http://infovrsar.com/vrsar/dozivljaji-i-atrakcije/casanova/
Pustinja Blaca
Mjesto: Murvica (Brač)
Ključne riječi pustinja, glagoljaši, zvjezdarnica, redovnici
Regija Otoci južni Jadran
Subregija Otok Brač
Najbliži grad Split
Vrsta Sakralni spomenik

Pustinja ili eremitorij je pustinjačka nastamba. Već od ranoga kršćanstva, nakon pojave pustinjaštva u kojemu su pojedine osobe živjele u potpunoj samoći (monasi), stvaraju se i prve zajednice pustinjaka (cenobiti), što je dovelo i do stvaranja prvih redovničkih zajednica, odnosno samostanskih crkvenih redova s propisanim pravilima života. No, tijekom povijesti, pored manjeg broja pojedinačnih pustinjaka, nastavile su postojati zajednice pojedinačno zavjetovanih osoba, koje uglavnom nisu pripadale nekom crkvenom redu no obično bi prihvatiti pravila nekog reda i po njima bi živjeli..

Pustinja Blaca, nekada slavna glagoljaška pustinja, a kasnije i zvjezdarnica, nalazi se na istočnom obronku doline na južnoj strani otoka Brača, između Bola i Milne.

Ova mala pustinja ima veliku spomeničku vrijednost. Započela je kao kamenjem ograđena pećina, a pustinjaci su s vremenom nadograđivali prizemnice različitih namjena (kuhinje, podrumi, peći i sl.). U doba blagostanja građene su raskošne višekatnice. 1588. g. izgrađena je i renesansna crkvica, proširena u idućem stoljeću. U crkvi se nalaze 3 barokne pale, a u pustinji slike iz mletačke škole 17. st. Odlukom Međunarodne astronomske unije od 2005. godine, dva su asteroida, otkrivena sa Zvjezdarnice Višnjan, dobila imena (10241) Miličević i (10645) Brač u spomen i čast ovom izuzetnom mjestu.

Renesansno zdanje, prilično stradalo u požaru 1724., obnavljano je i proširivano prema baroknim uzorima tijekom 17. i 18. stoljeća i dodan mu je zvonik na preslicu. Biskup hvarsko-brački, razmotrivši molbu pustinjaka, izdao im je dopuštenje da mogu »sagraditi i napraviti Pustinju, i u njoj stanovati, moliti, posvećivati i pokoru činiti (…)«. Mogli su u svoje redove primati koga su htjeli, bez utjecaja bilo koje crkvene ili svjetovne institucije. Njezini članovi bili su i svećenici i svjetovnjaci koji bi nakon određenog vremena bili uzdignuti na stupanj subraće. Zajedno su sudjelovali u izboru starješine – na tri godine, s mogućnošću opetovanih izbora – koji je vodio brigu o svim članovima i zajedničkim poslovima. Ondje su bili još posluga i težaci, a vrlo često i gosti te putnici namjernici kojima je jedino upravitelj mogao dopustiti boravak. Vizitacija biskupa Petra Cedulina pustinji Blaca 12. srpnja 1621. potvrdila je da redovnici žive prema pravilu da su sva dobra braće zajednička. Pravilnik je sačuvan u hrvatskoj redakciji koju je načinio i 1897. u vlastitoj tiskari objavio don Nikola Miličević, upravitelj pustinje.
Zmajeva špilja
Mjesto: Murvica (Brač)
Ključne riječi glagoljaši, reljef, poganski simboli, misal, mitologija
Regija Otoci južni Jadran
Subregija Otok Brač
Najbliži grad Split
Vrsta Sakralni spomenik

Minijaturna crkvica u pećini, smještena iznad malog mjesta Murvica blizu Bola, ispod litica Vidove gore, bila je obitavalište i hram svećenika glagoljaša iz 15. stoljeća. Do nje je moguće doći jedino pješačkom stazom. U špilji se nalaze mnogi reljefi likova iz poganske mitologije i kršćanstva isklesani u živoj stijeni, među kojima dominira reljef zmaja po kojoj je špilja dobila ime. Odavde potječe rijedak primjerak hrvatskog glagoljskog prvotiska misala iz 1483. godine, koji se danas čuva u Dominikanskom muzeju u Bolu.

Ta je redovnička pustinja (špilja) taj naziv dobila zbog tajanstvenog reljefa zmaja pronađenog u njoj. Spomenik je pećinskoga samostansog života popova glagoljaša iz 15. stoljeća. Sama špilja duga je 20 metara i podijeljena u četiri prostorije. Zmaja je urezao nepoznati redovnik u 15. stoljeću, kada su glagoljaši živjeli u špilji i čak u njoj sagradili kapelicu posvećenu Gospi.
Glagoljaški misal iz 1483. godine, pronađen u Zmajevoj spilji, danas u Dominikanskom samostanu u Bolu

Uz zmaja je urezan mjesec, a na istočnoj strani iznad kapelice ljudi i ptice u gnijezdima, sve ostaci poganske simbolike s elementima slavenske mitologije, tako da postoji mogućnost da su simboli i stariji nego što se misli. Osim što se zna da su izgradili samostan iznad Dračeve luke u koji su i preselili, smatra se da su ti glagoljaši kasnije osnovali obližnju Pustinju Blaca, do koje put vodi kroz Murvicu. Nekada otvorena za posjet, špilja je bila oštećena i pokradena, pa je danas zatvorena željeznim vratima, tako da se posjet može organizirati samo u pratnji vodiča koji ima ključ. Od Murvice do špilje uspon traje nekih pola sata, a iz špilje se pruža prekrasan pogled na otok Hvar.

photo: http://www.fotocommunity.de/pc/pc/display/23723261, autor: http://www.fotocommunity.de/fotograf/uwe/1341308
Ukleti ribar
Mjesto: Senj
Ključne riječi legenda, prokletstvo, more
Vrsta Legenda

Ukleti ribar

Senjska Vrata poznata su kao neugodno područje za ribare i pomorce, posebno za vrijeme jake bure, ali i juga.

Prilikom svake jače oluje može se vidjeti ukletog ribara koji s poderanim jedrima i mrežama u barci snažno vesla prema obali, ali nikada ne uspije uploviti u sigurnu luku.

Svoje je prokletstvo zaslužio tako što je zaručio djevojku koju je nedugo zatim ostavio, a ona je njegov prsten bacila u more uz riječi „Neka te more proguta“. Nije se ni pridržavao zavjeta lokalnih pomoraca i ribara koji daju dio svoje godišnje zarade za održavanje stare crkvice Svetog Nikole koja je u 13. stoljeću podignuta kod uvale Marna u Senjskim Vratima, na mjestu najjačih oluja. Zbog njegovog ga je ponašanja stigla božja kazna i prilikom jednog redovnog ribarenja potonuo je u olujnom moru. Do danas nije doveslao do luke.

Izvor: http://hrvatskimitovi.com/ukleti-ribar/
slika: ghostbusters.wikia.com
Tumulusi u Hrvatskoj
Ključne riječi gomile, tumul, gromile
Vrsta Arheološko nalazište

Humci, gomile, gromile... najčešći su narodni nazivi u našim krajevima za humke nastale nasipavanjem zemlje i(li) kamenja, najčešće u svrhu sahrane pokojnika. Najveći od njih u Hrvatskoj viši su od jednokatne kuće, a dugi su kao polovica nogometnog igrališta. Najstariji tumulusi sagrađeni su vjerojatno još u srednje brončano doba, u prvoj polovici 2. tisućljeća prije nove ere, pred umalo 4000 godina.

Tumulusi (ili tumuli, kako se običava kod nas reći) u Hrvatskoj potječu uglavnom iz vremena Ilira, odnosno iz drugog i prvog tisućljeća prije nove ere. Za većinu (istraženih) se zna da su nastali nasipavanjem zemlje nad ukopane grobove. Neki su smješteni uz prapovijesne gradine, u blizini drugih nema utvrđenja. Kao i u svijetu, i u Hrvatskoj i susjedstvu ih ima raznih oblika, no pretežu tumulusi kružne ili izdužene (često su elipsidni) osnove. Neki su bili okruženi vijencem od pločastoga kamena ili suhozidom (Iliri tek poslije dolaska Rimljana počinju upotrebljavati i žbuku). Kada govorimo o veličini tumulusa, velikima u Hrvatskoj možemo smatrati primjerice humke visine od oko 7 metara, koje se doimaju pravim malim brežuljcima (visina kuće jednokatnice!).

Uistinu, povelike humke, gledano i u svjetskim razmjerima.Ako se uopće može govoriti o "zlatnom dobu" gradnje tumulusa na tlu današnje Hrvatske, ono najvjerojatnije pada u starije željezno doba. Ono je u sjevernoj Hrvatskoj zastupljeno od oko 750. do oko 300. godine prije nove ere, a u to vrijeme su, kako pokazuju istraživanja, sagrađeni neki od najvećih ovdašnjih tumulusa, namijenjeni ukopu najznačajnijih pripadnika pojedinog plemenskog roda. Zbog veličine, ali i bogatstva predmeta koji se u takvim humcima i g(r)omilama mogu pronaći arheolozi ih često nazivaju "kneževskim". Gdegdje su sačuvani i toponimi, kao što su primjerice "Knežev grob" ili "Kneževo brdo", koji upućuju na mjesto gdje je uistinu i nalazi (ili se nalazio, do uništenja) tumulus.

Vrijeme gradnje pojedinih tumulusa moguće je odrediti arheološkim istraživanjima, ali je daleko teže odrediti kada su napušteni, odnosno kada je prestala njihova gradnja (nasipavanje), te kada je došlo do njihovog urušavanja i(li) pustošenja. Vjerojatno je većina tumulusa napuštena nakon rimskih osvajanja i tijekom rimske uprave u ovim prostorima, premda je kod nekih dokazano da su pokojnike u iste humke nastavili pokapati i kasnije doseljeni narodi, posebice Hrvati u ranom srednjem vijeku.

Neki od tumulusa: ilirski tumulus ispod crkvice sv. Nikole (Zaton), Tumulus Gradina u izletištu Strmac kraj Nove Gradiške, Veliki tumulus u Točku na desnoj obali Korane, Knaževski tumul u Budinjaku...

izvor: http://udruga-kameleon.hr/tekst/1134/
Nematerijalna dobra upisana na UNESCO Reprezentativnu listu baštine svijeta:
Vrsta Nematerijalna kulturna baština

Nematerijalna dobra upisana na UNESCO Reprezentativnu listu baštine svijeta:

  • Čipkarstvo u Hrvatskoj - u Hrvatskoj postoje tri glavna centra izrade čipke, čije se djelovanje nastavlja na višegodišnju tradiciju čipkarstva. To su: Lepoglava u Hrvatskom zagorju sa čipkom na batiće, a na Jadranu Pag sa čipkom na iglu, i Hvar sa čipkom od agave.
  • Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja kompleksan je stil folklorne glazbe kojeg nalazimo i van područja Istre i Hrvatskog primorja, no, upravo na tom području on živi najkompaktnije. U svojoj osnovi dvoglasje se zasniva na netemperiranim tonskim odnosima te karakterističnoj boji tona koji se kod vokalne glazbe postiže snažnim pjevanjem dijelomice kroz nos.
  • Festa svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika predstavlja izuzetnu pojavu nematerijalne kulturne baštine, koja je u kontinuiranom povijesnom trajanju od 10. st. do sadašnjeg vremena zadržala svoje tradicionalne i prepoznatljive odlike i vrsnoću izričaja, oblikujući lokalni i nacionalni kulturni pejzaž svestranim pojavnostima, povezujući materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu prožimljujućom duhovnom dimenzijom. Temeljena na legendi o pojavljivanju svetoga Vlaha radi pomoći Dubrovčanima u obrani protiv napadača, u Festu se uključuju stanovnici grada i okolice, predstavnici države i lokalnih vlasti te predstavnici Rimokatoličke crkve.
  • Kraljice iz sela Gorjana su djevojke koje u proljeće, o blagdanu Duhova, u povorci obilaze selom i izvode ritual sastavljen od osobitih pjesama i plesa sa sabljama.
  • Zvončari - U vrijeme poklada (od 17. 1. pa do Pepelnice) u Kastavštini desetak grupa muškaraca obilazi svoja i susjedna sela na višekilometarskim ophodima po tradicijskih putovima. Neki imaju maske, a neki različita oglavlja koja simboliziraju vegetaciju i plodnost.
  • Procesija Za Križen jedinstveni je obred osobite pobožnosti te izraz vjerskog i kulturnog identiteta stanovnika središnjeg dijela otoka Hvara koji se u neprekinutom nizu odvija pet stoljeća. Procesija je iznimna je po svom trajanju (tijekom 8 sati prođe se 25 kilometara) i po naglašenom pasionskom sadržaju, pripremaju je i provode bratovštine, odnosno zajednice hvarskih vjernika u čiju je povijest i život križ duboko upisan. Okosnica procesije je Gospin plač, osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća kojeg u formi glazbenog dijaloga pjevaju izabrani pjevači, kantaduri.
  • Umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog Zagorja - drvene dječje igračke prepoznatljivi su tradicijski proizvodi Hrvatskoga zagorja s dugom poviješću. Upravo su se na ovim prostorima u 19. st. razvila osebujna umijeća izrađivanja igračaka, koja su se u pojedinim selima kao što su Laz, Stubica, Tugonica ili sama Marija Bistrica zadržala sve do današnjih dana.

izvor: http://www.kultura.hr/hr/Multimedija/Video/Nematerijalna-dobra-upisana-na-UNESCO-Reprezentativnu-listu-bastine-svijeta
Baron Gautsch - potonulo kulturno dobro
Mjesto: Brijuni
Ključne riječi brod, potonuće, Lloyd, ronjenje
Regija Istra
Najbliži grad Pula
Vrsta Kulturno dobro

Baron Gautsch, putnički parobrod Austrijskoga Lloyda. Izgrađen je 1908. u brodogradilištu Gourlay Brothers Company Ltd. u Dundeeju u Velikoj Britaniji. Bio je dug 84,55m, širok 11,6m i visok 7,5m, a nosivost mu je bila 2069 BRT i 861 NRT. Uz 64 člana posade, mogao je prevesti 300 putnika. Prometovao je na redovitoj liniji Trst–Kotor–Trst.
Nakon što je 12.VIII.1914. isplovio iz Kotora, ploveći uza zap. obalu Istre, uz granicu sjev. minskog polja, 13.VIII. naišao je na minu te potonuo šest nautičkih milja jugozapadno od svjetionika Sv. Ivan na Pučini. Prema službenim podatcima, na brodu je bilo 246 putnika (podatak ne obuhvaća djecu do 10 god. starosti i voj. obveznike). Spašeno je 148 putnika i 31 član posade.
Rješenjem Uprave za zaštitu kulturne baštine B. G. upisan je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=218  slika http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=218
Kostelske pištole - Keglevićeve straže Kostel
Mjesto: Pregrada - Kostel
Ključne riječi straža, Keglević
Subregija Hrvatsko Zagorje
Vrsta Nematerijalna kulturna baština

Povijest straže datira od 1523. godine, tada su se grofovi Keglevići doselili u Kostelgrad, koji spada u kategoriju visinskih plemićkih srednjovjekovnih gradova, nalazi se na istočnom obronku Kunagore iznad Sutinske kojom protječe rječica po imenu Kosteljina. Grof Keglević imao je naoružanu stražu, koja je s noći Velike Subote na Uskrs čuvala Kristov grob, a pri izlasku iz Crkve u zoru, tadašnjim pištolama slavili su uskrsnuće Isusa Krista. Po uzoru na Keglevića skoro 500 godina u Kostelu tradicija se nastavlja s koljena na koljeno, puca se od najranijih godina života.

U starije doba kad se pucanje  pokušavalo manjkom baruta, po domaći - "praha" - ukinuti doskočili su Kosteljanci tom problemu, te se prionulo na posao pravljenja domaćeg baruta, tzv. "delanca". Domaći barut radi se od čilske salitre, sumpora i ugljena od trsovog panja. Ovi sastojci miješaju se u određenom omjeru, te na taj način dobit će se zapaljiva mješavina koja ipak nije toliko pouzdana kao tvornički barut. Još danas za "mužare" se koristi domaći barut, u omjeru s tvorničkim koji jamči sigurno paljenje. Poznato je da se nakon izrade domaćeg baruta iz radione izlazi crn kao da se iz rudnika izašlo.

Povijesna postrojba Keglevićeva straža-Kostel osnovana je 12. ožujka 2001.godine unutar KLUBA KOSTELSKA PIŠTOLA osnovana je povijesna postrojba hrvatske vojske Keglevićeva straža Kostel. Začetnici svega su Milan Flegar, Josip Novak i Gordan Špiljak. Tih troje ljudi imalo je viziju. ideju o tome da se osnuje postrojba po uzoru na postrojbu Tomaša Keglevića. Treba reći da KLUB KOSTELSKA PIŠTOLA i povijesna postrojba Keglevićeva straža-KOSTEL djeluju zajedno na promociji zagorskoga kraja.Primarna zadaća povijesne postrojbe i svakog člana je oćuvanje i promocija kulturne baštine zagorskog kraja i Republike Hrvatske, te ocuvanje časti plemićke obitelji Keglević i srednjovjekovnog grada Kostelgrad.

više na http://www.kostelska-pistola.hr
Romi Lovari – izvorni hrvatski Romi
Mjesto: Bjelovar
Subregija Bjelovar i Bilogora
Vrsta Zanimljivost

Romi Lovari i Romska kuća

Znate li otkuda dolazi kolokvijalan izraz lova? Koristimo ga vjerojatno svakodnevno, ali se mnogi odnas nisu vjerojatno nikada zapitali otkuda taj izraz. Riječ lova, zapravo je romski naziv za novac, u širem kontekstu bogatstvo, a riječ Rom zapravo znači  - čovjek Otuda i naziv Romi Lovari - izvorni hrvatski Romi.
To je skupina Roma koja je u Hrvatskoj naseljena još od 14. stoljeća, najprije u Dubrovniku, a potom diljem Hrvatske. U Hrvatskoj su Lovari manjina, ali u svijetu od ukupno oko 16 milijuna Roma, ima oko 13 milijuna Lovara. Oni govore najzastupljeniji romski dijalekt romani chib i katoličke su vjeroispovijesti. Inače, riječ lovari dolazi od riječi lova, što znači novac, a budući da su izrazito okrenuti trgovini, to ih ime karakterizira. Kod lovara je značajan kult konja, koje su koristili za trgovinu, a i bili su stručnjaci za njihovo liječenje. U Hrvatskoj osim Lovara obitavaju i Kalderaši, Hajari, Sinti, Šijaci, Bajaši ili Koritari i Horahai. Neki od njih su katoličke vjere, neki muslimanske, a neki pravoslavne. Koritari govore romski dijalekt ljimba d’ bjaš, a Kalderaši i Lovari govore romani chib.U svijetu ima 60 skupina Roma koji govore 10 do 12 dijalekata.

Romska etno kuća - povijest i običaji Roma

U Romskoj kući možete pogledati prezentaciju povijesti i običaja Roma, prezentaciju i prikaz arhitekture drvene romske kuće, te stalnu trojezičnu hrvatsko-englesko-romsku povijesno-dokumentarnu izložbu o autohtonim hrvatskim Romima – Lovarima i njihovim običajima. Obnovu etno kuće i postav zbirke financiralo je Ministarstvo turizma kroz projekte Baština u turizmu, a kažu kako su podršku od početka dobili i od lokalne vlasti, Grada Bjelovara i tamošnje Turističke zajednice.
Romska etno kuća je građena na tradicionalan način, a služi za prezentaciju romske tradicije i kulture. Ondje se mogu kušati specifična romska jela koje karakterizira bogatstvo okusa, a posebno je zastupljena ljutina, o kojoj će vam domaćini ispričati zanimljivu priču. Zapravo, pričanje zanimljivih priča o Romima i njihovoj kulturi u autohtonom ambijentu, uz pucketanje vatre u otvorenom kaminu, uz čašicu neke rakije s lavandom, recimo, odvest će vas direktno u neko drugo vrijeme i neki drugi svijet gdje sve brige današnjice barem na kratko izblijede. Ono što se Romima zamjera, ali i na čemu im se zavidi je sloboda i ležernost, a to se u Maglenči, na ovom imanju može doživjeti.

http://www.profitiraj.hr/novosti/mogu-li-zadruge-zaposliti-rome/
http://robertinacuhnil.wordpress.com/2012/12/15/romi-lovari-izvorni-hrvatski-romi/
Kako su Romi ostali bez zemlje
Vrsta Legenda

Kako su Romi ostali bez zemlje

U davna vremena, u golemom naselju podno velike planine, u slozi i zajedništvu živjeli su različiti narodi. U blizini je tekla rijeka koja je bila glavni izvor hrane svim ljudima koji su tamo živjeli. Prije početka zime svi su se zajedno trudili hambare napuniti hranom, lovci su odlazili u lov i vraćali se s bogatim ulovom, a mijehovi su se do vrha punili vinom. Kad je posao bio obavljen, žitnice pune, a hladna zima već kucala na vrata, zlatno momačko grlo zadovoljno je zajednički u glas zapjevalo u pjesmu nad pjesmama. Tako su narodi vjekovima živjeli vrlo složno, predano sudjelujući u napretku cijele zajednice. No tijekom vremena naselje se širilo, postajalo sve veće, a zatim i pretijesno da bi svojim zalihama prehranilo sve one koji su ovdje živjeli. Tako su pomalo započele i svađe među njenim stanovnicima. Razmirice su učestale i kako ne bi došlo do većih problema i krvoprolića, gospodin Bog zatražio je da se k njemu pošalje po jedan predstavnik svakog pojedinog naroda koji je tamo živio, kako bi im svima dodijelio vlastitu zemlju i djelatnosti kojima će se baviti.
Narodi su izabrali svoje poslanike, koji su prije svitanja krenuli na put i našli svoje mjesto pod suncem. Put do palače bio je dug i naporan, Nakon višemjesečnog hoda, stigli su na sam cilj. Zaustavili su se uz obližnji izvor kako bi se umili i isprali putnu prašinu, te se dostojno dotjerali za izlazak pred božje lice.
Slijedećeg dana, prije osvita zore, svi poslanici uranili su, silno uzbuđeni što su stigli do cilja . raskošnih božanskih dvora. Jedino romski poslanik, umoran od puta želio je još malo odspavati. Uzalud su ga budili , Rom nije imao snage ustati. Na kraju, morali su krenuti bez njega. Kada su stigli do veličanstvene palače, gospodin Bog je svakog predstavnika zasebno primio te svakom narodu odredio njegovu sudbinu. Svima je narodima namijenio da budu posjednici vlastitog komada zemlje o odredio ima da njeguju, oplođuju i izgrađuju stečeno, da ne posežu za tuđim posjedom, da pomažu svojim bližnjima te da ima zavist ne pomućuje oko i um, kako ne bi ulazili u svađe i sukobe s pripadnicima svog ili drugih naroda.
Zadovoljni onim što su čuli, zahvalili su se i napustili prekrasnu palaču.
Na povratku su zatekli Roma kako još uvijek spava. Probudili su ga i upozorili neka se požuri, jer će se vrata palače uskoro zatvoriti. Međutim romski poslanik ni do večeri se nije uspio razbuditi i otići na primanje. Tek sutradan stigao je pred veličanstvenu božju palaču. Bog ga je pričekao da se popne u njegove odaje, prilično ljut zbog neopravdanog kašnjenja.
Rom se ponizno pokloni :
- Gospode, ja nisam mogao stići na vrijeme, savladao me san pred samim ciljem. No evo me, tu sam, pa te molim da i mom narodu dodijeliš komad zemlje u posjed – rekao je Rom.
- Nažalost, sinko, ti nikad nećeš stići nigdje i nikad nećeš moći zapaliti vatru u svojoj zemlji. Svu sam zemlju već podijelio drugim narodima.
- Ti se zasigurno šališ i poigravaš sa mnom, Gospode – reče Rom.
Na to mu Gospod objasni:
- Sudbina romskog naroda biti će drugačija, Romi će putovati od zemlje do zemlje diljem svijeta, a život neka vam bude šaljiv i razigran te protječe uz igru i pjesmu.
I tako Rom napustio božje dvore tužan što cijeli romski narod bio osuđen ostati bez vlastite zemlje i domovine.

http://www.romalen.com/portal/tema.php?vijestID=63
Templari na području Hrvatske
Mjesto: Dubica, Senj, Zagreb, Bela

Tijekom druge polovine 12. stoljeća templari dolaze u Hrvatsku i srednjevjekovnu Slavoniju i tu dobijaju nadimak božjaci (od ubogi).

Templarski je red relativno brzo došao u Hrvatsku. Zabilježeno je da je već 1163. godine grad Bela kod Varaždina u vlasti templara. Kaštelanom mu je bio Vilim, nazvan Althavis (Guillelmus dictus Althaviz), koji je bio ujedno predstojnikom (praeceptor) Čurgova (Chorgo) u šimeškoj županiji u Ugarskoj; rečeni grad Bela brzo je prešao u ruke hospitalaca.

Oko 1169. im je sjedište bilo u Vrani gdje su od pape dobili samostan sv. Grgura. U Senju, Zagrebu, Božjakovini, Našicama, Glogovnici i još nizu drugih mjesta su imali svoje kuće-podružnice i ogromne posjede, tako da su bili gospodari cijelih županija. Imali su vrlo veliki utjecaj na javni i politički život na tim područjima, ali su i dolazili u sukob s plemstvom i pukom. Nakon njihovog ukidanja 1312. Papa dodjeljuje njihove posjede ivanovcima koji su zatim uspostavili Vranski priorat.

Hrvatska Dubica templarski je grad u Hrvatskoj. Dubicu su izgradili templari i uredili prema svojim zakonima, spominje se da je 1239. godine prilikom izmirenja kralja Kolomana s templarima i vraćanja posjeda oko Dubice templarskom redu.

Mjesto Dubicu spominje povelja izdana 1240. godine u Dubici, u kojoj meštar templara Jakov nastupa kao svjedok u prodaji neke zemlje kraj Dubice.

Uređenje Dubice kao grada donosi povelja izdana u Dubici 1244. godine u kojoj dubički sudac Ernej sa svim došljacima dubičkim daje i omeđuje pavlinima zemlju, pokoravajući se molbi kralja Kolomana.
Masonska loža Sirius u Rijeci?
Mjesto: Rijeka
Ključne riječi masoni, loža, sirius
Najbliži grad Rijeka
Vrsta Povijesna zgrada

Što biste rekli kada bismo vam rekli da u Rijeci postoji masonska loža? Prenosimo članak sa www.jutarnji.hr

RIJEKA - Kada smo nedavno u Jutarnjem listu objavili priču o loži biskupa Maksimilijana Vrhovca koja se nalazila u danas ruševnoj kući podno zagrebačke Katedrale, u Vlaškoj 5, od koje je ostalo samo nekoliko tragova izblijedjelih fresaka, u redakciju se javio jedan čovjek iz Rijeke. “Zanimljivo vam je sve to u Zagrebu...”, rekao je on. I potom dodao: “A što biste rekli kad bih vam otkrio da u Rijeci postoji potpuno autentična masonska loža, očuvana kao u vrijeme njene gradnje 1911. godine, i za koju gotovo nitko ne zna jer je spletom okolnosti ostala nedostupna javnosti?”
VEZANE VIJESTI
Vijesti

Zvučalo je nevjerojatno... Loža o kojoj mi misterozni čovjek s druge strane žice govori nalazi se u kući Sirius, poznatoj riječkoj secesijskoj zgradi koja postoji i nije neka utvara. Škrte činjenice što se mogu naći na internetu govore da je projektant zgrade bio arhitekt Giovanni Rubinich, riječki mason (rođen u Lovranu 1876. godine), te da je ime kuće Sirius povezano sa slobodnim zidarima. U nekim se davnijim člancima spominje i da je ta stambena zgrada u utrobi imala masonsku ložu, ali da nje više nema! “Loža još postoji! Štoviše, ista je kao da su slobodni zidari baš maloprije bili unutra”, kazao mi je sugovornik iz Rijeke.

“Kući Sirius pod hitno treba poštena obnova”, prvo je što mi je proletjelo kroz misli kad sam prošlog petka prilazila mjestu sastanka gdje nas je čekao zagonetni Riječanin, od kojih 55 godina, u tamnoj jakni. Zgrada siva pročelja bogata ornamentima u Dežmanovoj ulici 3 izgledom je samo navještala nekadašnju raskoš.

Ulazimo zajedno kroz ulaz ukrašen s dva jonska stupa. U prizemlju skrećemo desno i spuštamo se stepeništem u podrumsku etažu. Tu je na podu hodnika velika zvijezda u kamenu, s pet krakova, i riječi SIRIUS ispisanom u krug. “Dolje niže je još jedna manja zvijezda, koja je bila kod starog ulaza u masonsko sjedište, ali je pri postavljanju nekih cijevi dijelom uništena”, kaže naš vodič.

Iza prve, veće zvijezde drugo stepenište zmijoliko vodi dublje u zgradu. Dolazimo na današnjim rječnikom rečeno “-2 etažu” zgrade. I naglo stupamo u prostranu, malu dvoranu, gotovo praznu, svečanog izgleda, visine zidova pet-šest metara...

“Evo je, vidite da nisam pretjerivao, loža slobodnih zidara potpuno sačuvana u svom sjaju. Ovako očuvanih nema na svijetu mnogo, istraživao sam malo... Pogledajte, centralno je u prostoriji hram i na zidu stupovi Solomonova hrama. To su stupovi Boaz i Jakin”, pokazuje naš riječki domaćin.

Na poziciji hrama istočno su u zidu četiri polustupa oker boje, a iznad njih na zidu četiri vijenca, a potom se bijeli stupovi nastavljaju zidovima kroz čitav prostor. Slični stupovi stoje i na ulazu u samu zgradu i također predstavljaju ulaz u Solomonov hram, rađeni prema njegovu pretpostavljenom izgledu. To se temelji na vjerovanju da je Hiram, arhitekt Solomonova hrama, bio podigao dva stupa, desnome davši ime Jakin, a lijevom Boaz. Smatra se da se iza tih imena kriju temelj i snaga, po drugom tumačenju snaga i ljepota.

U skrivenoj loži je sve ostalo isto: zidovi, vrata, raspored prostorija i zidni ukrasi. Nema samo originalnog namještaja. Fascinatno je što na toj dubini zgrade loža ima jedan luk, voltu.

“Da vam pokažem još jedan štos? Ajmo svi zašutjeti na tren...”, kaže naš domaćin, i nakon nekoliko trenutaka tišine reče: “Vidite, u centru smo grada, u podne, i baš ništa se ne čuje, samo zaglušujuća tišina.”

Loža Sirius. Što se uopće točno zna o slobodnim zidarima koji su se ovdje sastajali? Iz literature je poznato da je riječka loža Sirius osnovana 1901. u kući Whitehead (riječ je inače o još jedno vrlo zanimljivoj zgradi u središtu grada), gdje je u početku bio hram. Ložu je osnovalo deset Židova, tri protestanta i tri katolika. Jedan od važnijih osnivača bio je riječki liječnik i socijalist dr. Samuel Mayländer, a za prvog starješinu izabran je bankarski činovnik Arturo Steinecker, čiju je impresivnu vilu u tadašnjem elitnom riječkom kvartu Belveder – u kojoj je sada Dom mladih – također projektirao Rubinich, piše Globus u novom broju.

Izvor: http://www.jutarnji.hr/spektakularno-otkrice-globusovih-novinara-nikad-videna-masonska-loza-sirius-u-rijeci/1155011/
Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji?
Mjesto: Podstrana
Ključne riječi kralj Artur, grob, legenda
Najbliži grad Split
Vrsta Legenda

 

 

Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji?

Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za razvoj priče o tome legendarnome kralju. Jedna od tih priča vodi do Podstrane, gradića ni deset kilometara udaljenog od Splita. Naime, John Matthews, vodeći svjetski stručnjak za istraživanje mita o Kralju Arturu, povijesni temelj za legendu nalazi u liku i djelu rimskog vojskovođe iz druge polovice drugog stoljeća Luciusa Artoriusa Castusa. A jedini su zapisi o nedvojbenoj povijesnoj osobi Luciusu Artoriusu sazidani u kamenoj ogradi oko crkve svetog Martina u Podstrani!

„ Prvi sam put od svoga prijatelja i kolege Julijana Medinija, arheologa i vrhunskog poznavatelja antike, čuo za ideju da bi kralj Artur mogao biti Lucius Artorius. Namjeravao je objaviti i knjigu o tome, no umro je prerano – počinje priču akademik Nenad Cambi, koji danas najviše zna o pločama koje spominju mogućeg kralja Artura. Datirao sam ploče i one nedvojbeno potječu iz druge polovice drugog stoljeća. Dva su dijela jedne ploče ugrađena u zid oko crkve i one su, po svemu sudeći, bile natpis u mauzoleju u kojemu je bio sarkofag Luciusa Artoriusa. Sam Artorius je bio živ kada je ploča ispisana jer kaže kako ju je namijenio sebi i svojoj obitelji“ – kazuje akademik Cambi. Nadalje objašnjava kako je na pločama zapravo uklesan životopis Luciusa Artoriusa Castusa. Riječ je o njegovim dužnostima u Rimskome Carstvu, koje su poredane od najniže prema najvišima u hijerarhiji. Počeo je kao vojnik, vjerojatno u 18. godini. Potom je bio centurion (zapovjednik stotinu vojnika) 111. galske i V. makedonske legije te II. ferate. Sve su to niže vojne funkcije – tumači akademik Cambi i dodaje kako je Artoriusova vojna karijera brzo napredovala.

„Očito je bio jako sposoban. Brzo je postao jedan od viših zapovjednika, nešto kao današnji admiral, rimske flote Mizenum blizu Pompeja u Napuljskom zaljevu. Potom je dugo vremena proveo u Britaniji. Tamo je bio u rangu današnjeg generala, zapovijedao je legijama koje su brojile oko 7000 vojnika. Potom je, vjerojatno zbog zasluga, vraćen u predio današnje Dalmacije, gdje je bio prokurator provincije Liburnije. Velika je to čast bila jer su prokuratori imali takozvano “pravo mača” – pravo da osude na smrt. Prokurator je, primjerice, bio i Poncije Pilat“ slikovit je akademik Cambi.

 

Za nastanak legende o Kralju Arturu najvažniji je boravak Artoriusa Castusa u Britaniji. Artorius je zapovijedao legijom Sarmata (naroda s prostora današnje južne Ukrajine) kod Hadrijanova zida. Od barbarskih plemena Angla branio je granice Rimskog Carstva kojim je tada zapovijedao Marko Aurelije, a poslije njegov sin Komod. Lucius Artorius Castus (nadimak u010Cisti) živio je potkraj drugog stoljeća. Kralja Artura legenda smješta četiri stoljeća poslije – u srednji vijek. John Metthews i njegovi istomišljenici drže kako je priča o Kralju Arturu od drugog stoljeća polako bujala.

„Tako je nastala i priča o Kraljeviću Marku koji je, zapravo, bio obični turski vazal. Ljudi su u to vrijeme bili nepismeni pa su se priče prenosile usmenom predajom, a tako se mnogo gubi, mijenja ili dodaje u priči“ govori akademik Cambi. Teza o Luciusu Artoriusu Castusu kao Kralju Arturu ima mnogo poklonika u svijetu.

„Nikad nećemo doznati pravu istinu, no mitovi se polako ogoljuju te dolazimo do fragmenata povijesnih istina. Zabrinjava me pomalo što su ploče s Artoriusovim imenom tik uz cestu i mogle bi propasti. Bio Artorius povijesni predložak za Kralja Artura ili ne, riječ je o značajnoj povijesnoj osobi, a ploče su jako vrijedan arheološki nalaz“ zaključio je akademik Cambi.

Na stranicama turističke zajednice Podstrana, kažu sljedeće:

U ogradnom zidu starog groblja iza crkve sv. Martina nađene su dva natpisa rimskog vojskovođe Lucija Artorija Kasta (Lucius Artorius Castus), osvajača Britanije i najveće legende kralja Artura koji je prema sadašnjim saznanjima pokopan u Podstrani. Ušao je u legendu kao prvi engleski kralj Artur, osnivač reda vitezova Okruglog stola, ali i novi junak u hrvatskoj povijesti. Zbog svojih ratničkih, ljudskih i državničkih vrlina, okupljenih u slavi mača te časti i dostojanstvu okrugloga stola, ponio je titulu Castus u značenju neokaljana pravednika.

Oba natpisa donose funkcije ove poznate osobe viteškog staleža. Prvi, uklesan na jednostavnom cipusu ukrašenom sa strane, vjerojatno je bio podignut na nekom javnom mjestu, a sadržavao je neke od ranijih vojnih službi Lucija Artorija Kasta.

Drugi natpis nalazi se na njegovu nadgrobnom spomeniku koji se sastojao od masivna kamenog bloka ukrašenog sa strane rozetama i viticama, a dio je većeg spomenika, vjerojatno are. Nadgrobni spomenici takva oblika bili su omiljeni u salonitanskim klesarskim radionicama, osobito u vrijeme rane antike.

 

http://www.vecernji.hr/newsroom/culture/747518/index.do

www.tz-podstrana.hr

Štrige i štriguni (vještice i vješci)
Ključne riječi legende, mitovi, priče
Regija Istra
Najbliži grad Pula, Rijeka
Vrsta Legenda

O Štrigama, štrigunima i krsnicima

Jedno od najpoznatijih istarskih fantastičnih bića je zasigurno štriga/štrigun. Čak i danas vjerovanje u štrigune nije sasvim iščezlo iz istarskih gradova i sela. Njegova moć kao da se prostire preko vremenskih i prostornih granica. Po karakteru je donekle sličan vukodlacima, morama i vampirima. Poput tih svojih srodnika i on će pohoditi “obične” ljude, najčešće suseljane koji su mu se na ovaj ili onaj način zamjerili, ili pak iz čiste zlobe. No, za razliku od njih on se uglavnom ne vraća iz svijeta mrtvih, on poput čarobnjaka i vještica živi naizgled normalan život tu pokraj nas. Njegova transformacija događa se uglavnom noću, jedan sat pred ponoć. Ponekad u svoje noćne pohode kreće sam, ali vrlo često i u društvu drugih štriguna. Uobičajeno mjesto početka pohoda su križanja putova i cesta. Stoga ne treba čuditi kako se na raskrižjima nalaze razne male građevine sa svetačkim kipovima koji bi trebali zaštititi ta mjesta od najezde upravo ovakvih zlih spodoba i spriječiti time veću štetu koja bi se mogla dogoditi širem prostoru, posebno mjestima u koje vode putovi tih raskrižja. U takvim noćima štrigunskih pohoda stradavali bi usjevi, pala bi tuča ili bi usjeve i stoku poharala kakva druga šteta koju danas, zanemarujući moć štriguna, nazivamo elementarnom nepogodom. Takve noćne družbe imale su i svoje vođe zvane Bilfo:Bilfo je kao vođa od strigi. Kada veter u leti naša sve na mestu i diže lišće gore, to su comprnice. Ovo kazivanje prikazuje do koje su se mjere miješali razni nazivi za pojedina fantastična bića koja ovdje dijele neke jednake karakteristike. Razloge tome može se tražiti u dvostrukom (ili čak možda trostrukom) podrijetlu nazivlja. Naime riječ strigoi romanskog je podrijetla, a na području Istre postoje dva romanska jezika, talijanski i istro-romanski, dok je comprnica izvedenica od njemačke riječi zaubern (čarati). U oba romanska izraza se nalazi riječ s korijenom strig što i označava vješticu. Teško je sa sigurnošću odrediti iz kojeg je od ta dva jezika preuzeta riječ. Problematičnost jednostavne zamjene pojma štrige sa vješticom proizlazi iz hrvatskog značenja skrivenog u riječi vještica koji se odnosi na znanje i implicira, ne urođenu moć, nego nešto što se uči. Posebno je to jasno kada se pomnije pregleda način nastanka vještica (vidi more ). Kod štriga, međutim, gotovo isključivo se radi o urođenoj, a možda i nasljednoj karakteristici.Urođenost štrigunske moći razotkriva se već pri porodu. Uobičajeno je tražiti posebne znakove koji upućuju na novorođenčetu da će postati štrigun. Obično su to iz medicine poznati primjeri rađanja djeteta s atavističkim elementima, najčešće repom, kojeg mora skrivati kako ga se ne bi prepoznalo:Nane Žakula iz Kortine je priša delat ve kavu. Judi su znali da je strigo, fudlak. Za njin su pokazivali rogi i fige.On je ima rep. Kad je on va kave dela, navik su se pripetavale nesriće. Judi su rekli: “Neki od nas je štrigo. Moramo si suć stomanje, da vidimo ki ima rep.” I težaki su se svukli. Žakula ni htija. Oni bot su težaki prinesli va kavu vriću stareh postol. Važgali su to, štrigu je to smrdelo pa je pobega. Od oni bot, kada je fudlak pobiga, ni bilo več dizgračije va kave. No osim repa štrigun može imati i druge oznake po rođenju, najčešće posteljicu (placentu) ili kako to nazivlju u Istri mih ili mihur:Štrige i štriguni su najbliži pojmu vještica. Štrigun se rodi u črnem mihuru koji se potom sašije pod pazuh. Bez tog črnog mihura ili u drugoj varijanti crne kugle s kojom se rađa, gubi moć. I odmah pri porodu moguće je očigledno izliječiti štriguna, uništavanjem tih posebnih znakova ili pak iznošenjem novorođenčeta na prozor te glasnim objavljivanjem da se rodio štrigun. No, ako se ta rijetka i zastrašujuća rođenja pravilno ne provedu odrasta štrigun. A dijapazon njegovih akcija vrlo je širok. Prvi ugroženi su sama njegova djeca:Štrigo bi pojija svoju dicu. Mati krije od njega dite. On govori: “Milo mi te je, ma sila mi te je.” Kad mu mat da pojisti va kruhe govno od diteta, onda štrigo pusti dite na miru. Ipak su možda najzanimljiviji oni elementi štriga/štriguna koji govore o njihovom djelovanju kada nisu u noćnom pohodu:Poli Rače Vasi su jedanput tri od njih kusili. Potlje južine su malo spali. I dva su se zbudili, uni treti je leža kako mrt, ni diha ni. I oni su zajedno pomislili da forši je on štrigun. I su imali sobon obične vode za pit i su zmočili sve okolo njega. Za malo potje je doteka kako jedan miš i počeja teč sve okoli mokrega za poči u nj. To je bila njegova duša, prevržena u miša. Oni su zeli jenu slamu, položili je priko mokrega i skozi slame je poša miš i skočija njemu u usta. Oni put on je izdahnjuja i reka: “O, ča san se naspa.” Oni put oni skočili na njega i pitali kadi je bija i ča je dela. On od straha, kad je vidija da znaju, je mora povidat. Govori da je bija u Kraljeven Brestu pod Učkom, da je stija ruginat svate, a je reka ni moga, da su bili tamo nikoliki krsniki i da je mora uć. Ovakva kazivanja jasno ukazuju na vjerovanje kako štrigun može pretvarati vlastitu dušu u životinju. To se direktno oslanja na elemente šamanizma u kojem se vjeruje kako čovjek posjeduje dvije duše, životnu dušu i dušu iz sna. Šaman može padanjem u trans kontrolirati svoju dušu iz sna i pri tome komunicirati s nadnaravnim svijetom (svijetom bogova) ili tijekom sna prelaziti velike geografske razdaljine. U Istri su najčešći životinjski oblici u kojima se duša iz sna objavljuje: miš, muha, kukac ili crni pas. Za razliku od šamana, štriga/štrigun nikada neće liječiti ljude nego uglavnom donositi bolest, a u nekim slučajevima smrt. Izgleda da je ta moć kontrole duše odlučujuća za krajnju, najjezovitiju i najveću transformaciju štriga nakon smrti kada uspijevaju sačuvati neku vrst životne snage. Nakon smrti se pretvaraju u vukodlake (fudlake) i napadaju poznate i nepoznate još strašnije nego što su to činili za života. Naime, tada žive uz pomoć tuđih života, izlaze iz grobova i piju krv, najčešće djeci. To direktno povezuje štriguna s vukodlacima u ostalim dijelovima Hrvatske za koje nema naznaka da su se za života ikako isticali nekim posebnim moćima. Vukodlaci nastaju tek loše izvedenim posmrtnim ritualom koji ne ispraća dušu u drugi svijet nego se zbog grešaka zadržava kao opasna sablast ili prikaza u ovome svijetu. Zaštita Navedena kazivanja direktno upućuju na nekoliko mogućih načina zaštite. Sigurno ona najvažnija jest štrigunovo raskrinkavanje već prilikom rođenja. No, upravo je to trenutak koji pokazuje začudnu dvojnu prirodu štrige. Naime, ako bi štrigun bio doista toliko zao sigurno bi se prilikom rođenja vodila briga o tome da se raskrinka svako novorođenče koje se rađa u crnom mijehu (krvavoj košuljici). To se međutim nije događalo, sudbina štrige bila je u rukama babice koja je pomagala pri porođaju. Vjerojatno je osim mogućnosti prešućivanja trebala i aktivno sudjelovati u čuvanju i prišivanju posteljice ili prikrivanju repa. Međutim, niti jedno kazivanje ne uzima babicu kao neku moguću obranu.Ljudi se ipak mogu sami braniti. Jedan od moćnih elemenata zaštite od štriguna i štriga je smrad. Prema kazivanjima izgleda da je posebno kvalitetan ljudski smrad. U jednom od primjera to je spaljivanje starih cipela dok se u drugom štrigunu daje jesti dječji izmet. Sve to tjera štriguna, ali ga ne uništava. Kao da i nema nekog kvalitetnog načina da ga se pobijedi. Jednako je i u primjerima hvatanja štriguna usred transa u kojima se ne poduzima ništa što bi uništilo štriguna i cijeli prizor aludira više na anegdotu negoli na jezivo iskustvo. Stoga bi se moglo naslutiti kako štrigun nije isključivo opasno biće i kako njegovo postojanje sigurno ima i neke druge društvene uloge osim uspostavljanja, reprezentacije i osnaživanja društvenih normi i vrijednosti. Kao što je to slučaj sa vješticama i coprnjakima oni vrlo često imaju ulogu liječnika (poznavanja trava i njihove obrade). No, ta uloga, koliko god je korisna, implicira i svojevrsnu opasnost od obratnih procesa – izazivanja bolesti i pošasti.Ne bi li onda trebalo u jedinom pravom protivniku štriguna, krsniku, tražiti tu drugu ulogu. Na kraju krajeva granica između ta dva bića je toliko porozna da se začuđujuće lagano prelazi:Poli Dubca je bija kresnik. Pod kožicun je ima zašitu stomanjicu. Na sedan lit prišli su ga pred hižu zvati štrigoti neka gre ž njimi. On na sedan lit zgubi moć kresnika, pak bi posta štrigo. Mati je to znala. Kad je bilo jušto sedan lit da se je rodija, dala mu je nič popit, on je trdo zaspa. Ona je čekala. Kad su štriri zvali, ona je tri put rekla: “Ma ga ni ne doma.” Oni su rekli: “Neka ga ne bude nigdar več.” Več nisu nigdar prišli. Osim što se poprilično lako postaje štrigun od krsnika i oznake novorođenčeta krsnika su slična onima štriguna. Ipak, za razliku od črnog miha , krsnici se rađaju u bijeloj košuljici ili kapici (ostacima placente):Kada se rodi štrigo, mihur je jaki, debeli, crni, ga treba prštrić. Kada se rodi krsnik, je bila stomanjica, se dite lipo opere, obriše. Postupak s njom je jednak kao i kod štriguna (prišivanje). Uglavnom se smatra kako su krsnici ti koji se tuku protiv štriguna i koji na taj način štite selo od najezde štriguna koji bi poubijali svu djecu u okolici. Često se, međutim, i štriguni međusobno tuku i u toj tuči ponekad nije sasvim jasno tko je krsnik, a tko štrigun. U takvim borbama i štriguni i krsnici pretvaraju se uglavnom u pse i mačke. Bijeli i šareni psi najčešća su oznaka krsnika dok je crni pas štrigun. Uz pse u bitkama su još mačke, ali i volovi. Ono što se ipak nikada ne bi propustilo učiniti, barem prema kazivanju bilo je zabijanje čavla u jezik umrlog štriguna zbog straha od njegove snage nakon umiranja.Osim sukoba u životinjskom obliku, krsnici su razvili i drugu vrst borbe protiv štriguna. Sam sam imao tu sreću da u Sovinjskim Brdima upoznam krsnicu koja je znanje naslijedila od svog oca. Ona je svijet doživljavala kao mjesto stalnog sukoba štriga i krsnika i za svaku bolest optuživala napade štriga. Uroke/bolesti/posljedice napada bi liječila hrastovim ivercima. Sama bi odlazila u šumu i tražila pogodnu hrastovu granu za ritual. Grane je rezala na trinaest malih komadića koje bi bacila u vodu. Pri bacanju svakog od njih izgovarala bi molitvu. Nikad mi nije htjela otkriti sadržaj te molitve, no u jednom od novijih radova o krsnicima i štrigama Tomo Vinšćak (2006) uspio je sa studentima zabilježiti cijelu molitvu. Za svaki se komadić moli Očenaš, Zdravomarija i Slavaocu. Svi komadići koji potonu ukazuju na urok. Sam tijek zapisala je kazivačica Roža iz Zamaskog Dola: Prekrižiti se: Ću molit Očenaš i Zdravo Marijo za one duše kis oOd tega zla.Ću glet za škontraduroSveti Kuzam i Damjani sveti Benediti Majka Božija od zdravljaki ima trinaest gracij pre BogomSad ću moliti trinaest Očenaša za tega sveca (ime osobe)za svaki Očenaš jedan ugljen hititi u vodu trinaest Zdravomarij za tega sveca (ime osobe) trinaest Slavaocu za tega sveca (ime osobe) Sad ću moliti pet OčenašaPet ZdravemarijZa se one duše ki so u mukah pregatrskehkiKi se nikad nijedan zanje ne domisliSad ću moliti jeno Vero za tega sveca (ime osobe)I na kraju prekrižiti se– ne nositi vodo ća pole sonce zadI vodu nositi po dlanuI sa njom se malo podlijeI umije lice. Stavlja se u kavu.To je verzija u kojoj urečena osoba ispija vodu sa tri strane šalice. U slučaju Sovinjskih Brda krsnica bi isključivo nakon molitve palila potonule komadiće čime bi se ritual završavao.No osim što Vinšćakova studija donosi ovu molitvu ona je ujedno i odličan oblik evidencije do koje je mjere štrigunima i dalje dopušteno tumaranje Istrom 21. stoljeća. Gotovo da nema mjesta u kojem nije evidentirana, ne samo fragmentarno, egzistencija štriguna u povijesti već se pojavljuju i recentni podaci o suseljanima za koje postoji opće mišljenje kako se radi o štrigunima. To otvara još jedan element štrigunsko-krsničkog svijeta u Istri, njegove refleksije u pravnim i sličnim aktima. 

Perić / Pletenac 
Fantastična bića Istre i Kvarnera

 

Muzej Anđela - u osnivanju
Mjesto: Varaždin
Ključne riječi anđeli
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Muzej

Muzej anđela nalazi se u ulici Silvija Strahimira Kranjčevića br 14.u Varaždinu.Često su motivi slikarski zaštitni znak koji nepogrešivo prepoznajemo: Cezannove mrtve prirode s jabukama, Van Goghove suncokrete, Monnetove lopoče, Degasove balerine, Prstecove ajgele.Baš tako – nakon zamalo tri desetljeća slikanja karakterističnog motiva anđela u baroknom ozračju, slikar Željko Prstec priskrbio je svome rodnome gradu osobito, trajno mjesto u povijesti slikarstva i odrednicu: grad u kojem anđeli spavaju.

Dugogodišnja zamisao slikara o Muzeju anđela u Varaždinu napokon se ostvarila 13. svibnja 2011. Umjetnički rad i akcije Željka Prsteca već se godinama odvijaju pod geslom da je Varaždin "grad u kojem anđeli spavaju. Slogan i zamisao o Varaždinu kao gradu u kojem anđeli spavaju zaštićena je autorskim pravima, a prepoznata je i u javnosti kao dio projekta "Anđelinjaka".

Baš kao što anđeli govore sve jezike, tako se i Prstecove instalacije obraćaju svima, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili porijeklo.

Otvoreno: 
svakodnevno od 10 – 13 i 17 – 20 sati i uz najavu
mob: +385 (0) 98 569 520

moguć pristup s kućnim ljubimcima

Legenda o nazivu otočana – boduli
Mjesto: Jezera - otok Murter
Ključne riječi legenda, boduli
Regija Otoci srednji Jadran
Subregija Otok Murter
Najbliži grad Šibenik
Vrsta Legenda

Legenda kaže da su Osmanlije prodirući iz Bosne u svom drugom naletu uspjeli doći do hrvatske obale Jadrana. Pokušali su doći i na otoke. Skupili su mnoštvo kozjih mješina i, budući da su bili neplivači, plutali su na njima prema bližim otocima. Stanovnici otoka spremno su ih dočekali. Skrivečki bi zaplivali i na povik zapovjednika skupine: «Buodi duoli!» zaranjali bi u more i bušili mješine te su se protivnički vojnici utapljali. Kad su vidjeli kako im pogibaju vojnici, zapovjednici osmanlijske vojske odustali su od daljnjeg osvajanja. Pitali su svoje vojnike što se događa, oni su u glas prestrašeno odgovarali da čuju viku Bou – duli i da se nakon toga vojnici utapaju. 

Eto, od tada, kaže legenda, otočanima  ime boduli.

Grkokatolička crkva u Hrvatskoj
Ključne riječi grkokatolici, istočni obred
Vrsta Kulturno-povijesna sakralna baština

Grkokatolici su katolici koji imaju drukčije običaje, obred (bizantsko-slavenski, dok ga Hrvati zovu bizantsko-hrvatski) i jezik u liturgiji (staroslavenski). S jedne strane zadržali su bogatstvo obreda istočne crkve, a opet priznaju rimskog prvosvećenika (Papu) kao poglavara Crkve. Oni su kršćani na drugi način.

 

Grkokatolička Crkva ili Crkva istočnoslavenskog obreda jest Crkva vlastitog prava (sui iuris) koja se u bogoslužju služi bizantskim obredom i grčkim, staroslavenskim ili narodnim jezikom, a u punom je zajedništvu s Rimskom Crkvom te priznaje papu za svoga vrhovnog poglavara.

Grkokatoličku Crkvu u Hrvatskoj organizirali su oni kršćani grčko-slavenskog obreda koji su u XVI. i XVII. stoljeću ostavili svoja sela u Dalmaciji i Bosni te prebjegli pred Turcima u slobodne krajeve hrvatske Vojne krajine. Središta grkokatoličkoga crkvenog života bila su Marča kao prvo sjedište biskupa od 1611. godine nakon sklapanje unije s Rimom, Pribić kraj Žumberka te Križevci gdje je 1777. ustanovljena Križevačka biskupija za vjernike istočnog obreda.

Križaju se s tri stisnuta prsta i svi se pričešćuju kruhom i vinom, sačuvanim starim običajem (dok je na Zapadu uveden običaj da se vjernici pričešćuju kruhom/hostijom, a svećenik i vinom). Blagdane Božića i Uskrsa slave po Gregorijanskom kalendaru, kao i svi ostali rimokatolici. Kod grkokatolika mogu postati svećenici ne samo oni koji su se prije svećeničkog ređenja dobrovoljno odrekli ženidbe, nego također koji su već oženjeni. Biskupom može postati samo onaj koji je neoženjen.

 

Za katolike istočnog, bizantskog obreda, poznatije kao grkokatolike, u Hrvatskoj duhovno se skrbi križevački vladika (biskup) msgr. Nikola Kekić. Zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić je i grkokatolički metropolit. Grkokatoličku eparhiju (biskupiju) sa sjedištem u Križevcima utemeljio je papa Pio VI (+1799.), bulom Charitas illa, 1777. godine. Danas broji 21.467 vjernika, od toga ih je oko 15.000 (Rusina, Hrvata i Ukrajinaca) na području Republike Hrvatske.

Žumberački dekanat je najstariji hrvatski dio križevačke eparhije, a područje Žumberka (dvadesetak kilometara zapadno od Zagreba) je sinonim za grkokatolike u Hrvatskoj. Prvi dolazak grkokatolika (izbjegli Hrvati iz dalmatinske Zagore i istočne Hercegovine) na Žumberak bilježi se 1530. godine.

Listina bana Stjepana - Križevci
Mjesto: Križevci
Ključne riječi zakonik, listina
Regija Podravina
Najbliži grad Križevci
Vrsta Kulturno-povijesna materijalna baština

Bela, milošću božjom kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Lodomerije, i Kumanije svim Kristovim vjernicima koji će vidjeti ovu stranicu, pozdrav u spasonosnoj istini. Ovim riječima želimo svima dati na znanje da je voljeni i vjerni naš Stjepan, ban čitave Slavonije, pred nama osobno prisutan, predočio nama svoju ispravu koja sadrži sloboštine stanovnika Križevaca, tražeći da se te sloboštine potvrde našom ispravom. Mi, toj molbi, kako i dolikuje, milostivo naklonjeni, smatrali smo, davši tekst njegove isprave prepisati od riječi do riječi, da ga ovdje treba umetnuti, a on je slijedeći:
(Slijedi listina bana Stjepana od godine 1252. 24. aprila dana Križevcima)
Mi Stjepan, ban čitave Slavonije, obznanjujemo svima koji će vidjeti ovu ispravu da smo na korist i čast gospodina kralja proglasili i uspostavili novi kraljevski grad u Križevcima davši ljudima koji u njemu stanuju iste sloboštine koje uživaju i građani Griča i Novog grada Zagreba. Smatrali smo pak da ih treba izuzeti iz vlasti križevačkog župana te od sada isti župan križevački neka njima ne sudi i ne svraća. Želimo dakle da gore navedeni stanovnici ne budu obavezni ni na kakva podavanja. Za sloboštine pak njihove bit će obvezni treće godine od izdavanja ove isprave u određeno vrijeme davati banu za svaku kuću po četrdeset denara. Njihov sajam koji im dopuštamo neka se održava utorkom, a od njegova dohotka iste treće godine dvije trećine neka pripadnu banu, a jedna samim stanovnicima. Sve pak parnice, kako veće, tako i manje, bilo da izbiju na sajmeni dan ili u druge dane, neka posvema rješava gradski poglavar kojeg će izabrati cijeli narod. Ako bi pak gradski poglavar uskratio pravdu onima koji se tuže, isti gradski poglavar neka se optuži pred banom samim, koji u to vrijeme bude postavljen. Naime, optužiti gradskog poglavara ne može se drugačije nego posebnim banovim pismom i uz dobro svjedočanstvo, a sam gradski poglavar, od nekoga optužen, neka ne prati bana preko Gvozda i preko Drave. Želimo također da se u bilo kojoj parnici koja bi se pojavila pred nama ili pred gradskim poglavarem ne dopusti izvođenje svjedoka stranaca osim na zahtjev nekoga iz samog grada, a prisega neka se dosudi samim građanima. Osim toga, ako neki stranac ili građanin istoga mjesta u samome gradu u srzžbi potegne na drugoga mač ili nož i to se potvrdi svjedočanstvom, ili ako netko zada ranu koja nije smrtonosna, neka se osudi na globu od jedne marke. Tko god, nadalje, slučajno ubije svoga sugrađanina, neka plati stotinu pensa, od čega dvije trećine suprotnoj strani, a jedna gradskom poglavaru; ako se ubojica ne uzmogne obraniti svojim novcem, njegova glava neka se preda u vlast suprotnoj strani. Bjelodani pak lopov i klevetnik protiv kojeg svjedoči čitav narod neka se sramotno istjera iz grada pošto se oduzme sve što ima. Oni koji umru bez nasljednika neka ostave sva svoja dobra kome hoće. Sami pak građani nisu obavezni ići u vojsku banovu, kraljevu ili svoga suca, niti bilo komu od njih može oskvrnuti vlast nad svojom kućom bilo naša obitelj, bilo netko drugi, već dobrovoljno neka ugošćuju koga žele. Osim toga, gradski poglavar, kada istekne godina njegova starješinstva, mora odložiti svoje starješinstvo i, ako čitav narod htjedne, neka mu se ono ponovno dodijeli, a ako htjednu nekom drugome predati starješinstvo, neka to učine. Ako netko htjedne doći u sam grad, slobodno neka dođe a tko želi izići iz grada, neka u sigurnosti iziđe prodavši svoja dobra. Želimo također da se ljudi koji inače plaćaju kunovinu ne primaju u grad. Isto tako, u novčarskim poslovima, ako se komu dokaže krivnja, neka plati 40 denara za sud. Osim toga, sami građani neka na trgu za svoju robu ne plaćaju daće. Njima također dodjeljujemo na gornjem dijelu grada Križevaca zemlju koju smo osobno pregledali naloživši Jurju, županu križevačkome i Prelsi, zemaljskome županu, da izvrše mjerenje. Po njihovim se riječima navedena zemlja ovako ograničava: prva biljega počinje od velikog puta iz gradskog naselja gdje idući od istoka na zapad dolazi do rijeke Koruške. Prelazeći samu rijeku kod vrbe penje se na brdo na čijem je vrhu zemljana biljega. Potom silazi u dolinu do rijeke gdje se pod johom uz samu rijeku nalazi zemljana biljega; odatle do hrasta gdje je biljega; odatle do dvije trešnje; odatle, ponovno prelazeći neki potok, dolazi do lipe; odatle do brda gdje je jablan; odatle na zapad do nekog potoka i idući uzvodno tim potokom izlazi na veliki put koji vodi do Svetog Mihovila; odatle tim velikim putom dolazi do izvora zvanog Tetrenč gdje se nalazi brijest; odatle, istim potokom uzvodno na sjever pored zemlje Zventa, kmeta tvrđe križevačke, po starim biljegama; odatle pored Tiburcijeve zemlje, istim potokom uzvodno, dolazi do izvora istog potoka gdje se pod johom nalazi biljega; odatle idući uz zemlju istog Tiburcija dolazi sve do zemlje Kalnik; odatle idući uz zemlju Kalnik graniči sa zemljom crkve u Glogovnici; odatle na istok veže se sa zemljom samostana templara u Glogovnici; odatle idući veže se sa zemljom Vučete gdje je biljega, a odatle uz zemlju Vučete silazi po oznakama niz neki potok i s potoka izlazi do kruške; odatle od kruške do velikog puta gdje je biljega, a dalje idući ravno dopire do oraha; odatle prelazi potok Vrtelen i stiže do prve biljege gdje je počela i tu završava. Da bi pak sloboštine ovoga grada ostale nepovredive, smatrali smo da im treba dati ovu ispravu. Dano 24. travnja 1252. god.
Potvrđujući u svemu da je navedeni vjerni naš ban Slavonije spomenutom gradu ispravno i zakonito podijelio sloboštine, smatrali smo da ih ovom ispravom treba potvrditi i kraljevskom milošću. Da bi te sloboštine imale vječnu čvrstinu i trajnost, izdali smo ovu ispravu osnaženu našim dvostrukim pečatom.
Izdano pored grada Baboče, 16. kolovoza 1253. god.
Bela, milošću božjom kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Lodomerije, i Kumanije svim Kristovim vjernicima koji će vidjeti ovu stranicu, pozdrav u spasonosnoj istini. Ovim riječima želimo svima dati na znanje da je voljeni i vjerni naš Stjepan, ban čitave Slavonije, pred nama osobno prisutan, predočio nama svoju ispravu koja sadrži sloboštine stanovnika Križevaca, tražeći da se te sloboštine potvrde našom ispravom. Mi, toj molbi, kako i dolikuje, milostivo naklonjeni, smatrali smo, davši tekst njegove isprave prepisati od riječi do riječi, da ga ovdje treba umetnuti, a on je slijedeći:

(Slijedi listina bana Stjepana od godine 1252. 24. aprila dana Križevcima)

Mi Stjepan, ban čitave Slavonije, obznanjujemo svima koji će vidjeti ovu ispravu da smo na korist i čast gospodina kralja proglasili i uspostavili novi kraljevski grad u Križevcima davši ljudima koji u njemu stanuju iste sloboštine koje uživaju i građani Griča i Novog grada Zagreba. Smatrali smo pak da ih treba izuzeti iz vlasti križevačkog župana te od sada isti župan križevački neka njima ne sudi i ne svraća. Želimo dakle da gore navedeni stanovnici ne budu obavezni ni na kakva podavanja. Za sloboštine pak njihove bit će obvezni treće godine od izdavanja ove isprave u određeno vrijeme davati banu za svaku kuću po četrdeset denara. Njihov sajam koji im dopuštamo neka se održava utorkom, a od njegova dohotka iste treće godine dvije trećine neka pripadnu banu, a jedna samim stanovnicima. Sve pak parnice, kako veće, tako i manje, bilo da izbiju na sajmeni dan ili u druge dane, neka posvema rješava gradski poglavar kojeg će izabrati cijeli narod. Ako bi pak gradski poglavar uskratio pravdu onima koji se tuže, isti gradski poglavar neka se optuži pred banom samim, koji u to vrijeme bude postavljen. Naime, optužiti gradskog poglavara ne može se drugačije nego posebnim banovim pismom i uz dobro svjedočanstvo, a sam gradski poglavar, od nekoga optužen, neka ne prati bana preko Gvozda i preko Drave. Želimo također da se u bilo kojoj parnici koja bi se pojavila pred nama ili pred gradskim poglavarem ne dopusti izvođenje svjedoka stranaca osim na zahtjev nekoga iz samog grada, a prisega neka se dosudi samim građanima. Osim toga, ako neki stranac ili građanin istoga mjesta u samome gradu u srzžbi potegne na drugoga mač ili nož i to se potvrdi svjedočanstvom, ili ako netko zada ranu koja nije smrtonosna, neka se osudi na globu od jedne marke. Tko god, nadalje, slučajno ubije svoga sugrađanina, neka plati stotinu pensa, od čega dvije trećine suprotnoj strani, a jedna gradskom poglavaru; ako se ubojica ne uzmogne obraniti svojim novcem, njegova glava neka se preda u vlast suprotnoj strani. Bjelodani pak lopov i klevetnik protiv kojeg svjedoči čitav narod neka se sramotno istjera iz grada pošto se oduzme sve što ima. Oni koji umru bez nasljednika neka ostave sva svoja dobra kome hoće. Sami pak građani nisu obavezni ići u vojsku banovu, kraljevu ili svoga suca, niti bilo komu od njih može oskvrnuti vlast nad svojom kućom bilo naša obitelj, bilo netko drugi, već dobrovoljno neka ugošćuju koga žele. Osim toga, gradski poglavar, kada istekne godina njegova starješinstva, mora odložiti svoje starješinstvo i, ako čitav narod htjedne, neka mu se ono ponovno dodijeli, a ako htjednu nekom drugome predati starješinstvo, neka to učine. Ako netko htjedne doći u sam grad, slobodno neka dođe a tko želi izići iz grada, neka u sigurnosti iziđe prodavši svoja dobra. Želimo također da se ljudi koji inače plaćaju kunovinu ne primaju u grad. Isto tako, u novčarskim poslovima, ako se komu dokaže krivnja, neka plati 40 denara za sud. Osim toga, sami građani neka na trgu za svoju robu ne plaćaju daće. Njima također dodjeljujemo na gornjem dijelu grada Križevaca zemlju koju smo osobno pregledali naloživši Jurju, županu križevačkome i Prelsi, zemaljskome županu, da izvrše mjerenje. Po njihovim se riječima navedena zemlja ovako ograničava: prva biljega počinje od velikog puta iz gradskog naselja gdje idući od istoka na zapad dolazi do rijeke Koruške. Prelazeći samu rijeku kod vrbe penje se na brdo na čijem je vrhu zemljana biljega. Potom silazi u dolinu do rijeke gdje se pod johom uz samu rijeku nalazi zemljana biljega; odatle do hrasta gdje je biljega; odatle do dvije trešnje; odatle, ponovno prelazeći neki potok, dolazi do lipe; odatle do brda gdje je jablan; odatle na zapad do nekog potoka i idući uzvodno tim potokom izlazi na veliki put koji vodi do Svetog Mihovila; odatle tim velikim putom dolazi do izvora zvanog Tetrenč gdje se nalazi brijest; odatle, istim potokom uzvodno na sjever pored zemlje Zventa, kmeta tvrđe križevačke, po starim biljegama; odatle pored Tiburcijeve zemlje, istim potokom uzvodno, dolazi do izvora istog potoka gdje se pod johom nalazi biljega; odatle idući uz zemlju istog Tiburcija dolazi sve do zemlje Kalnik; odatle idući uz zemlju Kalnik graniči sa zemljom crkve u Glogovnici; odatle na istok veže se sa zemljom samostana templara u Glogovnici; odatle idući veže se sa zemljom Vučete gdje je biljega, a odatle uz zemlju Vučete silazi po oznakama niz neki potok i s potoka izlazi do kruške; odatle od kruške do velikog puta gdje je biljega, a dalje idući ravno dopire do oraha; odatle prelazi potok Vrtelen i stiže do prve biljege gdje je počela i tu završava. Da bi pak sloboštine ovoga grada ostale nepovredive, smatrali smo da im treba dati ovu ispravu. Dano 24. travnja 1252. god.
Potvrđujući u svemu da je navedeni vjerni naš ban Slavonije spomenutom gradu ispravno i zakonito podijelio sloboštine, smatrali smo da ih ovom ispravom treba potvrditi i kraljevskom milošću. Da bi te sloboštine imale vječnu čvrstinu i trajnost, izdali smo ovu ispravu osnaženu našim dvostrukim pečatom.
Izdano pored grada Baboče, 16. kolovoza 1253. god.
Istarska Sumrak saga - vampir iz Kringe
Mjesto: Kringa
Ključne riječi vampir, sumrak saga
Regija Istra
Najbliži grad Pazin
Vrsta Legenda

To je istina, ni izmišljotina. Jure Grando je bija vampir, meni je to pričala moja nona, a mojoj noni njezina nona. Još dok sam bila dite ljudi su povidali da ne hodamo vani po noći i strašili su nas. Grando je bija tako poredan da je njegova žena Ivana bila pobigla od njega u Sveti Petar u Šumi. Poslije mu se vratila pa su išli zajedno živit na Grandovu stanciju, što je bilo imanje od crkve. Dice nisu imali. Kad je umro, on je izlazio iz groba, hodal je po selu i strašio ljude, a najviše je strašio svoju ženu.
Žena se žalila ljudima u selu da joj Jure dolazi, i onda su ljudi otvorili njegov grob i vidjeli da je živ, pa su ga proboli s kolcima, črnim trnom. Tek onda je umro i onda je došo mir u selu. I dok je bio živ on je bio strah za ljude, koji povidaju da je Jure hodal po selu s mrtvom ovcom na jednom ramenu i crnim mačkom na drugom ramenu. Jure i mačak, povidali su, zajedno su jeli ovcu na njegovu ramenu, priča nam 77-godišnja nona Danica Rajko iz malog mjesta Kringe pokraj Pazina.
Kome pokuca, taj je bivši
Priču o najstarijem po imenu zabilježenom europskom vampiru prvi je zapisao slovenski putopisac Johan Weikard Valvasor u knjizi “Slava vojvodine Kranjske”, koja je objavljena 1689. godine. Valvasor je prenio priče mještana Kringe, koje je 16 godina terorizirao vampir Grando.
– Zbog toga su ga, 1672. godine, mještani proboli glogovim kolcem i sjekirom mu odrubili glavu. Sve do tada ljudi su živjeli u strahu, jer bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. I njegova se udovica žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da je pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Ljudi su imali nekoliko objašnjenja za takvo Jurino ponašanje - ili je bio ludo zaljubljen u svoju Ivanu, ili je jednostavno bio zatrovan zloćom. Neki misle i da je u pitanju bio ljubavni trokut, pa se pokojni Jure nije mogao smiriti. Kringa je, po meni, domovina vampira, jer se prvi put imenom i prezimenom spominje jedan vampir.
Priča od grofu Drakuli koji je izmišljeni lik, napisana je ipak 200 godina kasnije – kaže nam načelnik općine, 33-godišnji Mladen Rajko, možda jedini načelnik u Hrvatskoj koji prosperitet mjesta sa svega 36 kuća i stotinu stanovnika oslanja na legendu o vampiru. Mjesto Kringa nedaleko od Pazina poznatije je postalo nakon što je nekoliko mladih ljudi odlučilo otrgnuti iz zaborava legendu o Juri i od svega napraviti turističku atrakciju. Među njima su načelnik općine Mladen Rajko i vlasnik kafe bara “Vampir” Robert Hrvatin. Zahvaljujući njima i pazinskom novinaru i publicistu Davoru Šišoviću, u Kringi se održavaju i književne večeri na temu znanstvene fantastike. Kringa je možda i jedino mjesto na svijetu koje ima spomen-ploču kao znak zahvalnosti onima koji su ubili vampira. Na staroj školi je spomen-ploča ljudima koji su se 1672. suprotstavili Juri, a poimence se spominje devet muškaraca, od tadašnjeg župana Mihe Radetića do pavlinskih redovnika i hrabrih muškarca prezimena Radetić, Milašić, Hrvatin.
Od stotinjak mještana Kringe još je najviše ostalo prezimena Radetić i Hrvatin, a sa smrću Jurja Granda zatrla se njegova loza u Kringi, kako kaže načelnik Rajko. I on potječe od loze Radetić. U mjestu, međutim, samo neki žele govoriti o legendi. Većina Križanaca ne želi “imati posla” s tom zonom sumraka. Oni možda u vampira Juru ne vjeruju, a možda vjeruju i više od onih koji o njemu otvoreno govore. Jer, neki su stanovnici Kringe, je li iz straha ili nelagode, čak zatrli neke tragove.
– Sve do prije dvije godine u mjestu je bila i stara kuća za koju su mještani govorili da je u njoj živio Jure. Međutim, prije dvije godine kuću je srušio ljutiti vlasnik, ogorčen što se stara kuća vezuje za legendu. Ljute se neki i na spominjanje groba u kojem je pokopan Grando. Grobno mjesto je, naime, danas vlasništvo jedne obitelji koja ne želi surađivati – navodi Rajko probleme zbog kojih istarska Sumrak saga ostaje okrnjena nekim pretpostavkama.
Cijelu priču o istarskom vampiru pročitajte u nedjeljom Večernjaku!
Muškarci su zaštićeniji od zlih sila ili su si namjestili test...
Test zaštićenosti protiv zlih sila izgleda ovako: Na kamenoj glavi nalik životinjskoj dvije su rupe u koje se stave dva prsta, a navrh glave životinje valja dotaknuti palčeve dvije ruke. Ako se spoje palčevi i dva prsta u rupama spojenima žlijebom, tada ste zaštićeni od vampira, štriguna i zlih očiju.
Zamjerka testu je što žene u rupe moraju staviti srednje prste, a muškarci male prste. Kako su srednji prsti deblji od malih, ispada da su muškarci zaštićeniji. Test su i smislili muškarci.
U eri "sumrakomanije", dobro je podsjetiti da i mi imamo konja za utrku. Iako možda naš domaći  vampir i nije bio zgodan kao Robert Pattinson, a možda ni gentleman kao Edward iz filmova Sumrak saga, zgodno je čuti priču o istarskom vampiru koji se zvao Jure Grando....
To je istina, ni izmišljotina. Jure Grando je bija vampir, meni je to pričala moja nona, a mojoj noni njezina nona. Još dok sam bila dite ljudi su povidali da ne hodamo vani po noći i strašili su nas. Grando je bija tako poredan da je njegova žena Ivana bila pobigla od njega u Sveti Petar u Šumi. Poslije mu se vratila pa su išli zajedno živit na Grandovu stanciju, što je bilo imanje od crkve. Dice nisu imali. Kad je umro, on je izlazio iz groba, hodal je po selu i strašio ljude, a najviše je strašio svoju ženu. 
Žena se žalila ljudima u selu da joj Jure dolazi, i onda su ljudi otvorili njegov grob i vidjeli da je živ, pa su ga proboli s kolcima, črnim trnom. Tek onda je umro i onda je došo mir u selu. I dok je bio živ on je bio strah za ljude, koji povidaju da je Jure hodal po selu s mrtvom ovcom na jednom ramenu i crnim mačkom na drugom ramenu. Jure i mačak, povidali su, zajedno su jeli ovcu na njegovu ramenu
, priča nam 77-godišnja nona Danica Rajko iz malog mjesta Kringe pokraj Pazina.
Kome pokuca, taj je bivši
Priču o najstarijem po imenu zabilježenom europskom vampiru prvi je zapisao slovenski putopisac Johan Weikard Valvasor u knjizi “Slava vojvodine Kranjske”, koja je objavljena 1689. godine. Valvasor je prenio priče mještana Kringe, koje je 16 godina terorizirao vampir Grando.
– Zbog toga su ga, 1672. godine, mještani proboli glogovim kolcem i sjekirom mu odrubili glavu. Sve do tada ljudi su živjeli u strahu, jer bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. I njegova se udovica žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da je pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Ljudi su imali nekoliko objašnjenja za takvo Jurino ponašanje - ili je bio ludo zaljubljen u svoju Ivanu, ili je jednostavno bio zatrovan zloćom. Neki misle i da je u pitanju bio ljubavni trokut, pa se pokojni Jure nije mogao smiriti. Kringa je, po meni, domovina vampira, jer se prvi put imenom i prezimenom spominje jedan vampir. 
Priča od grofu Drakuli koji je izmišljeni lik, napisana je ipak 200 godina kasnije – kaže nam načelnik općine, 33-godišnji Mladen Rajko, možda jedini načelnik u Hrvatskoj koji prosperitet mjesta sa svega 36 kuća i stotinu stanovnika oslanja na legendu o vampiru. Mjesto Kringa nedaleko od Pazina poznatije je postalo nakon što je nekoliko mladih ljudi odlučilo otrgnuti iz zaborava legendu o Juri i od svega napraviti turističku atrakciju. Među njima su načelnik općine Mladen Rajko i vlasnik kafe bara “Vampir” Robert Hrvatin. Zahvaljujući njima i pazinskom novinaru i publicistu Davoru Šišoviću, u Kringi se održavaju i književne večeri na temu znanstvene fantastike. Kringa je možda i jedino mjesto na svijetu koje ima spomen-ploču kao znak zahvalnosti onima koji su ubili vampira. Na staroj školi je spomen-ploča ljudima koji su se 1672. suprotstavili Juri, a poimence se spominje devet muškaraca, od tadašnjeg župana Mihe Radetića do pavlinskih redovnika i hrabrih muškarca prezimena Radetić, Milašić, Hrvatin.
Od stotinjak mještana Kringe još je najviše ostalo prezimena Radetić i Hrvatin, a sa smrću Jurja Granda zatrla se njegova loza u Kringi, kako kaže načelnik Rajko. I on potječe od loze Radetić. U mjestu, međutim, samo neki žele govoriti o legendi. Većina Križanaca ne želi “imati posla” s tom zonom sumraka. Oni možda u vampira Juru ne vjeruju, a možda vjeruju i više od onih koji o njemu otvoreno govore. Jer, neki su stanovnici Kringe, je li iz straha ili nelagode, čak zatrli neke tragove.



Muškarci su zaštićeniji od zlih sila ili su si namjestili test...
Test zaštićenosti protiv zlih sila izgleda ovako: Na kamenoj glavi nalik životinjskoj dvije su rupe u koje se stave dva prsta, a navrh glave životinje valja dotaknuti palčeve dvije ruke. Ako se spoje palčevi i dva prsta u rupama spojenima žlijebom, tada ste zaštićeni od vampira, štriguna i zlih očiju.
Zamjerka testu je što žene u rupe moraju staviti srednje prste, a muškarci male prste. Kako su srednji prsti deblji od malih, ispada da su muškarci zaštićeniji. Test su i smislili muškarci.
Izvor: http://www.vecernji.hr
Glagoljica

863. godine, bizantski car šalje sv. braću Ćirila i Metoda da šire bogoslužje među moravskim Slavenima. Prevodeći pismo iz latinskog na staroslavenski, Ćiril je izumio pismo glagoljicu. Glagoljica se trajno zadržala kod Hrvata u Istri i primorskim krajevima kao crkveno pismo, ali se koristila i u administrativnim i komunalnim poslovima i književnosti. Popovi glagoljaši su pismom svjedočili o tradiciji, čuvajući vjeru, jezik i običaje svoga naroda približavajući istovremeno kulturna ostvarenja ondašnje razvijene Europe.
NAUČITE GLAGOLJICU:
Glagoljski će vam spomenici biti bliži i s većom ćete ih radošću i žarom "otkrivati" i pamtiti uzmognete li ih sami pročitati, barem neke od njih one napisane jasnijim i jednostavnijim pismenima. Naučite stoga glagoljska slova,potrudite se, veliko će biti vaše zadovoljstvo a i korist od tog znanja. Upamtite nekoliko osnovnih naputaka koje će vam pomoći u čitanju glagoljskih tekstova:
1. U toku milenijskog razvoja glagoljice oblikovalo se više tipova tog pisma od kojih je najstarija obla glagoljica, kojom su pisani spomenici do početka XII.st. Najviše glagoljskih spomenika od XII. do XV.st. napisano je uglatom glagoljicom (tzv. ustavom i poluustavom). Od XV.st. se u svakodnevnoj praksi, posebno u administraciji, sve više upotrebljava glagoljski kurziv.
U priloženoj tablici uz latinska slova naći ćete slova oble glagoljice, s kakvima ćete se najcešce susretati na humskim spomenicima i u Aleji glagoljaša kao i uopće na glagoljskim natpisima. Uz glagoljska slova navedeni su i njihovi nazivi.
2. Glagoljica nema posebnih znakova za brojeve, već slova prema svom mjestu u azbuci imaju i brojne vrijednosti (navedene su u tablici). Da bi se označilo kada se slova upotrebljavaju kao brojevi, ispred i iza slova-brojke stavlja se točka a iznad crta.
U brojnom sistemu glagoljice brojevi se pišu tako da najprije dolaze tisuće, zatim stotine, iza njih desetine i na kraj su jedinice. Tako se npr. broj 1483 (godina tiskanja hrvatskog Prvotiska) piše Jedino se brojevi od 11 do 19 pišu tako da jedinice dolaze prije desetina.Npr. broj 14 piše se . Brojevi s više tisuća najčešće se pišu tako da se ispred znaka za tisuću ili za dvije tisuće napiše znak za onoliko jedinica koliko u broju ima tisuća. Npr. 4000 pisat ćemo
3. U glagoljskim tekstovima neke su riječi napisane skraćeno tako da su napisana samo njihova prva slova ili samo neka slova u riječi, a ostala su slova izostavljena. Iznad mjesta gdje su izostavljena slova povučena je crta.
4. U glagoljskom pismu često se javljaju tzv. ligature, koje nastaju preklapanjem istovrsnih ili sličnih djelova susjednih slova, tj. nekom vrstom sažimanja dva, tri ili, rjeđe, četiri slova u jedan znak.
5. Kad naučite raspoznavati glagoljska slova, neka vas ne obeshrabri ako ne uspijete pročitati svaki glagoljski tekst, natpis i grafit, svaku riječ i svako slovo. U razna vremena i razni autori neka su slova pisali različito, što današnjim čitačima predstavlja teškoće. S malo truda i mnogo mašte otkrit ćete ipak davnašnju poruku i obradovat joj se.
Prostornu organizaciju gradića čine tri paralelna niza kuća što se pružaju od istoka prema zapadu, dvije ulice koje ih odjeljuju i trapezasti trg kod glavnih gradskih vratiju. Kaštel je dvijama ulicama bio izravno povezan sa svim djelovima grada. Stambene kuće u sva tri niza gledale su na ulice pa je tako bio omogućen brz dolazak vojne posade i brzo sklanjanje svih gradskih žitelja u kaštel.
863. godine, bizantski car šalje sv. braću Ćirila i Metoda da šire bogoslužje među moravskim Slavenima. Prevodeći pismo iz latinskog na staroslavenski, Ćiril je izumio pismo glagoljicu. Glagoljica se trajno zadržala kod Hrvata u Istri i primorskim krajevima kao crkveno pismo, ali se koristila i u administrativnim i komunalnim poslovima i književnosti. Popovi glagoljaši su pismom svjedočili o tradiciji, čuvajući vjeru, jezik i običaje svoga naroda približavajući istovremeno kulturna ostvarenja ondašnje razvijene Europe.

  • NAUČITE GLAGOLJICU:
Glagoljski će vam spomenici biti bliži i s većom ćete ih radošću i žarom "otkrivati" i pamtiti uzmognete li ih sami pročitati, barem neke od njih one napisane jasnijim i jednostavnijim pismenima. Naučite stoga glagoljska slova,potrudite se, veliko će biti vaše zadovoljstvo a i korist od tog znanja. Upamtite nekoliko osnovnih naputaka koje će vam pomoći u čitanju glagoljskih tekstova:
  • U toku milenijskog razvoja glagoljice oblikovalo se više tipova tog pisma od kojih je najstarija obla glagoljica, kojom su pisani spomenici do početka XII.st. Najviše glagoljskih spomenika od XII. do XV.st. napisano je uglatom glagoljicom (tzv. ustavom i poluustavom). Od XV.st. se u svakodnevnoj praksi, posebno u administraciji, sve više upotrebljava glagoljski kurziv.U priloženoj tablici uz latinska slova naći ćete slova oble glagoljice, s kakvima ćete se najcešce susretati. Uz glagoljska slova navedeni su i njihovi nazivi.
  • Glagoljica nema posebnih znakova za brojeve, već slova prema svom mjestu u azbuci imaju i brojne vrijednosti (navedene su u tablici). Da bi se označilo kada se slova upotrebljavaju kao brojevi, ispred i iza slova-brojke stavlja se točka a iznad crta.U brojnom sistemu glagoljice brojevi se pišu tako da najprije dolaze tisuće, zatim stotine, iza njih desetine i na kraj su jedinice.  Jedino se brojevi od 11 do 19 pišu tako da jedinice dolaze prije desetina. Brojevi s više tisuća najčešće se pišu tako da se ispred znaka za tisuću ili za dvije tisuće napiše znak za onoliko jedinica koliko u broju ima tisuća.
  • U glagoljskim tekstovima neke su riječi napisane skraćeno tako da su napisana samo njihova prva slova ili samo neka slova u riječi, a ostala su slova izostavljena. Iznad mjesta gdje su izostavljena slova povučena je crta.
  • U glagoljskom pismu često se javljaju tzv. ligature, koje nastaju preklapanjem istovrsnih ili sličnih djelova susjednih slova, tj. nekom vrstom sažimanja dva, tri ili, rjeđe, četiri slova u jedan znak.
  • Kad naučite raspoznavati glagoljska slova, neka vas ne obeshrabri ako ne uspijete pročitati svaki glagoljski tekst, natpis i grafit, svaku riječ i svako slovo. U razna vremena i razni autori neka su slova pisali različito, što današnjim čitačima predstavlja teškoće. S malo truda i mnogo mašte otkrit ćete ipak davnašnju poruku i obradovat joj se.
www.hum.hr
Iz srednjovjekovnog skradinskog statuta

Iz srednjovjekovnog skradinskog statuta...
Tko god prihvati da nečiju zemlju zasadi lozom, mora je dva puta godišnje okopavati i jednom godišnje obrezivati, pod kaznom od četiri libre. Sličnu kaznu nek podnese tko god je primio neki vinograd na obrađivanje, a nije ga dobro niti obrađivao niti obrezivao, kao što je gore opisano. ...Da riblja tržnica bude na morskoj obali; i sve lađe ili čamci koji idu ribariti, trebaju doći na jedno mjesto i razdijeliti ribu.
Iz srednjovjekovnog skradinskog statuta...

Tko god prihvati da nečiju zemlju zasadi lozom, mora je dva puta godišnje okopavati i jednom godišnje obrezivati, pod kaznom od četiri libre. Sličnu kaznu nek podnese tko god je primio neki vinograd na obrađivanje, a nije ga dobro niti obrađivao niti obrezivao, kao što je gore opisano. ...Da riblja tržnica bude na morskoj obali; i sve lađe ili čamci koji idu ribariti, trebaju doći na jedno mjesto i razdijeliti ribu.
Krčki knezovi Frankopani
Mjesto: Krk

Krčki knezovi Frankopani bili su najmoćnija hrvatska srednjovjekovna velikaška obitelj iz Vrbnika iz kojeg su potekli. U samome gradu oni su imali palače Knežev i Baćin dvor te dva dvorca, jedan blizu ruševina crkvice svetog Mavra na istoimenom brežuljku i dvorac Gradec na rubu Vrbničkog polja.
Međusobni odnosi vrbničkoga puka bili su uređeni običajnim pravom, ali već daleke 1388.god. gospoda Frankopani, koji su od 1118. do 1480. godine bili stvarni gospodari otoka Krka, dali su sastaviti i napisati Vrbnički statut. Statut je zbirka propisa koji su se jednim dijelom odnosili na cijeli otok Krk, a jednim dijelom samo na vrbničku općinu. Statut je sastavljen 15. lipnja 1388.god. kada su u Vrbnik došli izaslanici Knezova Frankopana i ugledni muževi drugih krčkih općina da zajedno sastave taj važni dokument. Danas je Krčki (Vrbnički) statut, kako glasi njegov službeni naziv, važno vrelo srednjovjekovnoga prava. On ujedno svjedoči o civilizacijskoj razvijenosti krčkih kaštela i napisan je glagoljicom i hrvatskim jezikom.
Krčki knezovi Frankopani bili su najmoćnija hrvatska srednjovjekovna velikaška obitelj iz Vrbnika iz kojeg su potekli. U samome gradu oni su imali palače Knežev i Baćin dvor te dva dvorca, jedan blizu ruševina crkvice svetog Mavra na istoimenom brežuljku i dvorac Gradec na rubu Vrbničkog polja.
Međusobni odnosi vrbničkoga puka bili su uređeni običajnim pravom, ali već daleke 1388.god. gospoda Frankopani, koji su od 1118. do 1480. godine bili stvarni gospodari otoka Krka, dali su sastaviti i napisati Vrbnički statut. Statut je zbirka propisa koji su se jednim dijelom odnosili na cijeli otok Krk, a jednim dijelom samo na vrbničku općinu. Statut je sastavljen 15. lipnja 1388.god. kada su u Vrbnik došli izaslanici Knezova Frankopana i ugledni muževi drugih krčkih općina da zajedno sastave taj važni dokument. Danas je Krčki (Vrbnički) statut, kako glasi njegov službeni naziv, važno vrelo srednjovjekovnoga prava. On ujedno svjedoči o civilizacijskoj razvijenosti krčkih kaštela i napisan je glagoljicom i hrvatskim jezikom.
Prvi hrvatski tiskar
Mjesto: Vrbnik

Prvi je tiskar u Hrvatskoj bio iz Vrbnika. Njegovo je ime Blaž Baromić i 1494. tiskao je u Senju Glagolski misal, a 1496. poučnu knjigu za kler na čakavskom jeziku " Spovid općena ".
Vinodolski zakonik - Ceh silovatelju stotinu libara, a smrtna kazna vračari
Mjesto: Novi Vinodolski
Vrsta Kulturno-povijesna nematerijalna baština

Vinodolski zakonik - Ceh silovatelju stotinu libara, a smrtna kazna vračari

Najveći broj propisa odnosi se na krivično pravo. U tim je odredbama opsežno razrađen sustav globa i kazni za krađe, uvrede, ozljede i ubojstva. Vinodolski zakon pripada u najvažnije hrvatske povijesne spomenike, a jedan je i od najstarijih europskih pravnih dokumenata pisanih pučkim jezikom. Nastao je u vrijeme kad je istočnu jadransku obalu zahvatio val popisivanja običajnoga prava, a sastavljen je na blagdan Triju kraljeva, 6. siječnja 1288. godine, u kaštelu Novigradu, središtu frankopanske Vinodolske knežije.

Ženidba kao nagodba

Najveći broj propisa odnosi se na krivično pravo. U tim je odredbama opsežno razrađen sustav globa i kazni za krađe, uvrede, ozljede i ubojstva. Globe, uglavnom novčane, dijelili su knez, oštećenik i, katkad, općina. Vinodolski zakon je veliku brigu posvećivao osobnoj zaštiti žene, navlastito njezinoj časti. Kažnjavalo se tjelesno nasilje nad ženama, silovanje i udaranje, usmena uvreda, kleveta i simbolično obeščašćenje.

Silovanje žene jedan je od zločina koje Vinodolski zakon najstrože kažnjava. Kazna je bila novčana i iznosila je 50 libara (nešto manje od 25 dukata, a za taj se iznos novca moglo kupiti nekih 7 ili 8 ovaca). Vrijedi istaknuti da su Senjski i Krčki status predviđali čak i smrtnu kaznu za silovatelja. Prema Vinodolskom zakonu, počinitelj je morao i knezu i žrtvi platiti isti visinu globe (dakle, platio bi sveukupno stotinu libara), osim ako se sa silovanom ženom ne bi nagodio na drugi način. To je prvenstveno podrazumijevalo mogućnost da se njome oženi, dakako, pod uvjetom da ona na to pristane. Ako nije bilo očevidaca zlodjela, propisano je da u dokaznom postupku oštećena žena mora prisegnuti na evanđelje kako bi potvrdila da je nad njom počinjeno nasilje i tko ga je skrivio, a vjerodostojnost njezine izjave morale su osnažiti i 24 ženske osobe koje su jamčile da ona govori istinu. Tu se radilo o ostatku ranosrednjovjekovnog pravnog postupka poznatog pod nazivom Božji sud jer je takva prisega imala posvećeno značenje i punu dokaznu snagu.

Usmena uvreda, poglavito psovka, kažnjavala se globom od dvije libre koja se plaćala kako oštećenoj osobi, tako i knezu. Kazna je jednako vrijedila i za muškarce i za žene koji su počinili prekršaj bilo prema muškarcu ili prema ženi, što svjedoči o ravnopravnosti pripadnika oba spola pred zakonom. Kako bi se dokazala uvreda, bilo je nužno imati barem jednog vjerodostojnog svjedoka, ako događaju nije nazočilo više svjedoka.

Vrlo visoka kazna bilo je predviđena za zlohotno zbacivanje hovrlice, kola od platna kojim su žene pokrivale kosu. Prema vinodolskom običaju, hovrlicu su nosile časno udane žene pa ako bi netko ženi s glave zbacio hovrlicu, javno bi okaljao njezinu čast. Zakon je propisivao i razliku u visini globe prema spolu počinitelja. Muškarac je plaćao višu kaznu jer je njegov postupak imao veću društvenu težinu i na ovaj način obeščašćena žena pretrpjela bi mnogo veći gubitak ugleda nego kad bi takav prekršaj skrivila žena, zacijelo u kakvom tjelesnom razračunu ili svađi. Muški počinitelj je morao platiti 50 libara, od toga je 2 libre išlo knezu, a sve ostalo ženi kojoj je povrijeđena čast. Počiniteljica je pak bila dužna dati 2 libre knezu, dok je osramoćena žena dobivala dvije ovce vrijednosti kojih 3-4 dukata. Tražilo se i da prekršaj potvrde tri dobra muška ili ženska svjedoka, a ako ih ne bi bilo, optuženik ili optuženica su sa sebe mogli sprati krivnju prisegom da nisu učinili to što im se stavlja na teret.

Novac ili lomača

U jednom članku Vinodolski se zakon posebno bavio “tvarnicom“ odnosno vračarom. Te su žene pripremale svakojake prirodne lijekove, napitke i masti. Uvijek je postojala opasnost da se netko od takvih pripravaka otruje i strada pa se osoba koja ih je smiješala strogo kažnjavala. Ako bi bila prvi put uhvaćena u nedjelu koje se dokazivalo vjerodostojnim svjedočanstvom, plaćala je knezu vrlo visoku novčanu kaznu od 100 libri ili 45 dukata. Nije li globu mogla podmiriti, kažnjavala se spaljivanjem. Bio je to jedan od dva slučaja kad je Vinodolski zakon propisivao smrtnu kaznu: drugi se ticao osobe koja je opetovano učinila palež. Nadalje, ako bi „tvarnica“ ponovila zločin, knez bi je mogao kazniti po svojoj volji. Jednako se kažnjavao i muškarac kojeg bi se otkrilo u istom nedjelu, pa to dodatno utvrđuje jednakost pripadnika oba spola pred zakonom.

Svjedočiti je mogla samo "dobra žena, dobra glasa"

Prema Vinodolskom zakonu, sudioništvo žena u pravnom postupku bilo je predviđeno samo u slučajevima usmene uvrede, tučnjave ili ranjavanja koji bi se dogodili među ženama. Uzimalo se svjedočanstvo isključivo „dobre žene, dobra glasa“, i to ako nije bilo muškog svjedoka. Muž svoj suprugu nije mogao postaviti sebi za svjedoka, ali je kći mogla biti svjedokom ocu i sestra bratu ili sestri, ali jedino ako je svatko od njih živio u vlastitom kućanstvu. Prijavu za neko nedjelo moglo se pravovaljano izreći i pred suprugom satnika, općinska službenika, ako bi on bio izočan. Napokon, Vinodolski zakon je predviđao i nasljedno pravo za kćer, ako bi njezin brat umro bez potomaka.

http://www.vecernji.hr

Zanimljivosti
Za domaće ljude, Škarline su neizbrisivi dio lokalnog identiteta i opće mjesto u kolektivnoj svijesti žitelja. S druge strane, gosti ponekad ne otkriju da se, svega dva kilometra od Brtonigle, smj...
Nematerijalna dobra upisana na UNESCO Reprezentativnu listu baštine svijeta: Čipkarstvo u Hrvatskoj...
Jankovac, jedna od najljepših gorskih dolina smještena je na sjevernim obroncima Papuka na visini od 475 m. Bogata je hladnim izvorima i bistrim potocima, a okružena stoljetnim bukvama slavonske š...
    Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji? Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za ra...
O Štrigama, štrigunima i krsnicima Jedno od najpoznatijih istarskih fantastičnih bića je zasigurno štriga/štrigun. Čak i danas vjerovanje u štrigune nije sasvim iščezlo iz istarskih gradova ...
Klek stoljećima privlači putnike i istraživače, a osebujan izgled njegovog vrha raspiruje maštu kao niti jedan drugi vrh u Hrvatskoj. Sa svake strane svijeta pokazuje drugi oblik, a ističe se vr...
Najmanja šibenska atrakcija - Turistički vodiči redovno ukazuju turistima na tu gradsku znamenitost, a sami Šibenčani su na nju neobično ponosni. Radi se o srednjevjekovnoj kamenoj posudi u koju su brižni Šibenčani čak i ...
Još su Rimljani na mjestu današnjeg Ludbrega, uočivši dobar geografski položaj mjesta, izgradili Castrum Ioviu, grad s cjelokupnom infrastrukturom, kanalizacijom, forumom, termama, koji je postao...
Kopački je rit poplavno područje rijeke Dunav, smješten na sjeveroistoku Hrvatske u kutu što ga čine Drava i Dunav. To je jedna od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi. Park prirode Ko...
Među najvrjednije sačuvane spomenike starohrvatskog crkvenog graditeljstva, jedinstvenog arhitektonskog stila je crkva sv. Križa. Datira iz ranog kršćanstva u Hrvata, iz 9. st. Crkva je jedini sa...
Čudnovata je Pazinska jama od davnina plijenila pozornost mnogih koji su imali prilike vidjeti to jedinstveno djelo prirodnih sila, pa je, kao i  Kaštel, nalazimo u radovima brojnih putopisaca (Val...
Vinodolski zakonik - Ceh silovatelju stotinu libara, a smrtna kazna vračariNajveći broj propisa odnosi se na krivično pravo. U tim je odredbama opsežno razrađen sustav globa i kazni za krađe, uv...
Zarečki krov je prostrana pećina koja podsjeća na krov iznad koje rječica Pazinčica u svom toku stvara desetak metara visok vodopad i jezero skoro deset metara dubine. Jedna je od najzanimljiviji...
©WEBDESIGN by www.firmus-grupa.hr