Bela, milošću božjom kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Lodomerije, i Kumanije svim Kristovim vjernicima koji će vidjeti ovu stranicu, pozdrav u spasonosnoj istini. Ovim riječima želimo svima dati na znanje da je voljeni i vjerni naš Stjepan, ban čitave Slavonije, pred nama osobno prisutan, predočio nama svoju ispravu koja sadrži sloboštine stanovnika Križevaca, tražeći da se te sloboštine potvrde našom ispravom. Mi, toj molbi, kako i dolikuje, milostivo naklonjeni, smatrali smo, davši tekst njegove isprave prepisati od riječi do riječi, da ga ovdje treba umetnuti, a on je slijedeći:

(Slijedi listina bana Stjepana od godine 1252. 24. aprila dana Križevcima)

Mi Stjepan, ban čitave Slavonije, obznanjujemo svima koji će vidjeti ovu ispravu da smo na korist i čast gospodina kralja proglasili i uspostavili novi kraljevski grad u Križevcima davši ljudima koji u njemu stanuju iste sloboštine koje uživaju i građani Griča i Novog grada Zagreba. Smatrali smo pak da ih treba izuzeti iz vlasti križevačkog župana te od sada isti župan križevački neka njima ne sudi i ne svraća. Želimo dakle da gore navedeni stanovnici ne budu obavezni ni na kakva podavanja. Za sloboštine pak njihove bit će obvezni treće godine od izdavanja ove isprave u određeno vrijeme davati banu za svaku kuću po četrdeset denara. Njihov sajam koji im dopuštamo neka se održava utorkom, a od njegova dohotka iste treće godine dvije trećine neka pripadnu banu, a jedna samim stanovnicima. Sve pak parnice, kako veće, tako i manje, bilo da izbiju na sajmeni dan ili u druge dane, neka posvema rješava gradski poglavar kojeg će izabrati cijeli narod. Ako bi pak gradski poglavar uskratio pravdu onima koji se tuže, isti gradski poglavar neka se optuži pred banom samim, koji u to vrijeme bude postavljen. Naime, optužiti gradskog poglavara ne može se drugačije nego posebnim banovim pismom i uz dobro svjedočanstvo, a sam gradski poglavar, od nekoga optužen, neka ne prati bana preko Gvozda i preko Drave. Želimo također da se u bilo kojoj parnici koja bi se pojavila pred nama ili pred gradskim poglavarem ne dopusti izvođenje svjedoka stranaca osim na zahtjev nekoga iz samog grada, a prisega neka se dosudi samim građanima. Osim toga, ako neki stranac ili građanin istoga mjesta u samome gradu u srzžbi potegne na drugoga mač ili nož i to se potvrdi svjedočanstvom, ili ako netko zada ranu koja nije smrtonosna, neka se osudi na globu od jedne marke. Tko god, nadalje, slučajno ubije svoga sugrađanina, neka plati stotinu pensa, od čega dvije trećine suprotnoj strani, a jedna gradskom poglavaru; ako se ubojica ne uzmogne obraniti svojim novcem, njegova glava neka se preda u vlast suprotnoj strani. Bjelodani pak lopov i klevetnik protiv kojeg svjedoči čitav narod neka se sramotno istjera iz grada pošto se oduzme sve što ima. Oni koji umru bez nasljednika neka ostave sva svoja dobra kome hoće. Sami pak građani nisu obavezni ići u vojsku banovu, kraljevu ili svoga suca, niti bilo komu od njih može oskvrnuti vlast nad svojom kućom bilo naša obitelj, bilo netko drugi, već dobrovoljno neka ugošćuju koga žele. Osim toga, gradski poglavar, kada istekne godina njegova starješinstva, mora odložiti svoje starješinstvo i, ako čitav narod htjedne, neka mu se ono ponovno dodijeli, a ako htjednu nekom drugome predati starješinstvo, neka to učine. Ako netko htjedne doći u sam grad, slobodno neka dođe a tko želi izići iz grada, neka u sigurnosti iziđe prodavši svoja dobra. Želimo također da se ljudi koji inače plaćaju kunovinu ne primaju u grad. Isto tako, u novčarskim poslovima, ako se komu dokaže krivnja, neka plati 40 denara za sud. Osim toga, sami građani neka na trgu za svoju robu ne plaćaju daće. Njima također dodjeljujemo na gornjem dijelu grada Križevaca zemlju koju smo osobno pregledali naloživši Jurju, županu križevačkome i Prelsi, zemaljskome županu, da izvrše mjerenje. Po njihovim se riječima navedena zemlja ovako ograničava: prva biljega počinje od velikog puta iz gradskog naselja gdje idući od istoka na zapad dolazi do rijeke Koruške. Prelazeći samu rijeku kod vrbe penje se na brdo na čijem je vrhu zemljana biljega. Potom silazi u dolinu do rijeke gdje se pod johom uz samu rijeku nalazi zemljana biljega; odatle do hrasta gdje je biljega; odatle do dvije trešnje; odatle, ponovno prelazeći neki potok, dolazi do lipe; odatle do brda gdje je jablan; odatle na zapad do nekog potoka i idući uzvodno tim potokom izlazi na veliki put koji vodi do Svetog Mihovila; odatle tim velikim putom dolazi do izvora zvanog Tetrenč gdje se nalazi brijest; odatle, istim potokom uzvodno na sjever pored zemlje Zventa, kmeta tvrđe križevačke, po starim biljegama; odatle pored Tiburcijeve zemlje, istim potokom uzvodno, dolazi do izvora istog potoka gdje se pod johom nalazi biljega; odatle idući uz zemlju istog Tiburcija dolazi sve do zemlje Kalnik; odatle idući uz zemlju Kalnik graniči sa zemljom crkve u Glogovnici; odatle na istok veže se sa zemljom samostana templara u Glogovnici; odatle idući veže se sa zemljom Vučete gdje je biljega, a odatle uz zemlju Vučete silazi po oznakama niz neki potok i s potoka izlazi do kruške; odatle od kruške do velikog puta gdje je biljega, a dalje idući ravno dopire do oraha; odatle prelazi potok Vrtelen i stiže do prve biljege gdje je počela i tu završava. Da bi pak sloboštine ovoga grada ostale nepovredive, smatrali smo da im treba dati ovu ispravu. Dano 24. travnja 1252. god.

Potvrđujući u svemu da je navedeni vjerni naš ban Slavonije spomenutom gradu ispravno i zakonito podijelio sloboštine, smatrali smo da ih ovom ispravom treba potvrditi i kraljevskom milošću. Da bi te sloboštine imale vječnu čvrstinu i trajnost, izdali smo ovu ispravu osnaženu našim dvostrukim pečatom.

Izdano pored grada Baboče, 16. kolovoza 1253. god.

To je istina, ni izmišljotina. Jure Grando je bija vampir, meni je to pričala moja nona, a mojoj noni njezina nona. Još dok sam bila dite ljudi su povidali da ne hodamo vani po noći i strašili su nas. Grando je bija tako poredan da je njegova žena Ivana bila pobigla od njega u Sveti Petar u Šumi. Poslije mu se vratila pa su išli zajedno živit na Grandovu stanciju, što je bilo imanje od crkve. Dice nisu imali. Kad je umro, on je izlazio iz groba, hodal je po selu i strašio ljude, a najviše je strašio svoju ženu. 
Žena se žalila ljudima u selu da joj Jure dolazi, i onda su ljudi otvorili njegov grob i vidjeli da je živ, pa su ga proboli s kolcima, črnim trnom. Tek onda je umro i onda je došo mir u selu. I dok je bio živ on je bio strah za ljude, koji povidaju da je Jure hodal po selu s mrtvom ovcom na jednom ramenu i crnim mačkom na drugom ramenu. Jure i mačak, povidali su, zajedno su jeli ovcu na njegovu ramenu, priča nam 77-godišnja nona Danica Rajko iz malog mjesta Kringe pokraj Pazina.
Kome pokuca, taj je bivši
Priču o najstarijem po imenu zabilježenom europskom vampiru prvi je zapisao slovenski putopisac Johan Weikard Valvasor u knjizi “Slava vojvodine Kranjske”, koja je objavljena 1689. godine. Valvasor je prenio priče mještana Kringe, koje je 16 godina terorizirao vampir Grando.
– Zbog toga su ga, 1672. godine, mještani proboli glogovim kolcem i sjekirom mu odrubili glavu. Sve do tada ljudi su živjeli u strahu, jer bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. I njegova se udovica žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da je pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Ljudi su imali nekoliko objašnjenja za takvo Jurino ponašanje - ili je bio ludo zaljubljen u svoju Ivanu, ili je jednostavno bio zatrovan zloćom. Neki misle i da je u pitanju bio ljubavni trokut, pa se pokojni Jure nije mogao smiriti. Kringa je, po meni, domovina vampira, jer se prvi put imenom i prezimenom spominje jedan vampir. 
Priča od grofu Drakuli koji je izmišljeni lik, napisana je ipak 200 godina kasnije – kaže nam načelnik općine, 33-godišnji Mladen Rajko, možda jedini načelnik u Hrvatskoj koji prosperitet mjesta sa svega 36 kuća i stotinu stanovnika oslanja na legendu o vampiru. Mjesto Kringa nedaleko od Pazina poznatije je postalo nakon što je nekoliko mladih ljudi odlučilo otrgnuti iz zaborava legendu o Juri i od svega napraviti turističku atrakciju. Među njima su načelnik općine Mladen Rajko i vlasnik kafe bara “Vampir” Robert Hrvatin. Zahvaljujući njima i pazinskom novinaru i publicistu Davoru Šišoviću, u Kringi se održavaju i književne večeri na temu znanstvene fantastike. Kringa je možda i jedino mjesto na svijetu koje ima spomen-ploču kao znak zahvalnosti onima koji su ubili vampira. Na staroj školi je spomen-ploča ljudima koji su se 1672. suprotstavili Juri, a poimence se spominje devet muškaraca, od tadašnjeg župana Mihe Radetića do pavlinskih redovnika i hrabrih muškarca prezimena Radetić, Milašić, Hrvatin.
Od stotinjak mještana Kringe još je najviše ostalo prezimena Radetić i Hrvatin, a sa smrću Jurja Granda zatrla se njegova loza u Kringi, kako kaže načelnik Rajko. I on potječe od loze Radetić. U mjestu, međutim, samo neki žele govoriti o legendi. Većina Križanaca ne želi “imati posla” s tom zonom sumraka. Oni možda u vampira Juru ne vjeruju, a možda vjeruju i više od onih koji o njemu otvoreno govore. Jer, neki su stanovnici Kringe, je li iz straha ili nelagode, čak zatrli neke tragove.



Muškarci su zaštićeniji od zlih sila ili su si namjestili test...
Test zaštićenosti protiv zlih sila izgleda ovako: Na kamenoj glavi nalik životinjskoj dvije su rupe u koje se stave dva prsta, a navrh glave životinje valja dotaknuti palčeve dvije ruke. Ako se spoje palčevi i dva prsta u rupama spojenima žlijebom, tada ste zaštićeni od vampira, štriguna i zlih očiju.
Zamjerka testu je što žene u rupe moraju staviti srednje prste, a muškarci male prste. Kako su srednji prsti deblji od malih, ispada da su muškarci zaštićeniji. Test su i smislili muškarci.

863. godine, bizantski car šalje sv. braću Ćirila i Metoda da šire bogoslužje među moravskim Slavenima. Prevodeći pismo iz latinskog na staroslavenski, Ćiril je izumio pismo glagoljicu. Glagoljica se trajno zadržala kod Hrvata u Istri i primorskim krajevima kao crkveno pismo, ali se koristila i u administrativnim i komunalnim poslovima i književnosti. Popovi glagoljaši su pismom svjedočili o tradiciji, čuvajući vjeru, jezik i običaje svoga naroda približavajući istovremeno kulturna ostvarenja ondašnje razvijene Europe.

NAUČITE GLAGOLJICU:

Glagoljski će vam spomenici biti bliži i s većom ćete ih radošću i žarom "otkrivati" i pamtiti uzmognete li ih sami pročitati, barem neke od njih one napisane jasnijim i jednostavnijim pismenima. Naučite stoga glagoljska slova,potrudite se, veliko će biti vaše zadovoljstvo a i korist od tog znanja. Upamtite nekoliko osnovnih naputaka koje će vam pomoći u čitanju glagoljskih tekstova:

1. U toku milenijskog razvoja glagoljice oblikovalo se više tipova tog pisma od kojih je najstarija obla glagoljica, kojom su pisani spomenici do početka XII.st. Najviše glagoljskih spomenika od XII. do XV.st. napisano je uglatom glagoljicom (tzv. ustavom i poluustavom). Od XV.st. se u svakodnevnoj praksi, posebno u administraciji, sve više upotrebljava glagoljski kurziv.

U priloženoj tablici uz latinska slova naći ćete slova oble glagoljice, s kakvima ćete se najcešce susretati na humskim spomenicima i u Aleji glagoljaša kao i uopće na glagoljskim natpisima. Uz glagoljska slova navedeni su i njihovi nazivi.

2. Glagoljica nema posebnih znakova za brojeve, već slova prema svom mjestu u azbuci imaju i brojne vrijednosti (navedene su u tablici). Da bi se označilo kada se slova upotrebljavaju kao brojevi, ispred i iza slova-brojke stavlja se točka a iznad crta.

U brojnom sistemu glagoljice brojevi se pišu tako da najprije dolaze tisuće, zatim stotine, iza njih desetine i na kraj su jedinice. Tako se npr. broj 1483 (godina tiskanja hrvatskog Prvotiska) piše Jedino se brojevi od 11 do 19 pišu tako da jedinice dolaze prije desetina.Npr. broj 14 piše se . Brojevi s više tisuća najčešće se pišu tako da se ispred znaka za tisuću ili za dvije tisuće napiše znak za onoliko jedinica koliko u broju ima tisuća. Npr. 4000 pisat ćemo

3. U glagoljskim tekstovima neke su riječi napisane skraćeno tako da su napisana samo njihova prva slova ili samo neka slova u riječi, a ostala su slova izostavljena. Iznad mjesta gdje su izostavljena slova povučena je crta.

4. U glagoljskom pismu često se javljaju tzv. ligature, koje nastaju preklapanjem istovrsnih ili sličnih djelova susjednih slova, tj. nekom vrstom sažimanja dva, tri ili, rjeđe, četiri slova u jedan znak.

5. Kad naučite raspoznavati glagoljska slova, neka vas ne obeshrabri ako ne uspijete pročitati svaki glagoljski tekst, natpis i grafit, svaku riječ i svako slovo. U razna vremena i razni autori neka su slova pisali različito, što današnjim čitačima predstavlja teškoće. S malo truda i mnogo mašte otkrit ćete ipak davnašnju poruku i obradovat joj se.

Prostornu organizaciju gradića čine tri paralelna niza kuća što se pružaju od istoka prema zapadu, dvije ulice koje ih odjeljuju i trapezasti trg kod glavnih gradskih vratiju. Kaštel je dvijama ulicama bio izravno povezan sa svim djelovima grada. Stambene kuće u sva tri niza gledale su na ulice pa je tako bio omogućen brz dolazak vojne posade i brzo sklanjanje svih gradskih žitelja u kaštel.

863. godine, bizantski car šalje sv. braću Ćirila i Metoda da šire bogoslužje među moravskim Slavenima. Prevodeći pismo iz latinskog na staroslavenski, Ćiril je izumio pismo glagoljicu. Glagoljica se trajno zadržala kod Hrvata u Istri i primorskim krajevima kao crkveno pismo, ali se koristila i u administrativnim i komunalnim poslovima i književnosti. Popovi glagoljaši su pismom svjedočili o tradiciji, čuvajući vjeru, jezik i običaje svoga naroda približavajući istovremeno kulturna ostvarenja ondašnje razvijene Europe.

• NAUČITE GLAGOLJICU:

Glagoljski će vam spomenici biti bliži i s većom ćete ih radošću i žarom "otkrivati" i pamtiti uzmognete li ih sami pročitati, barem neke od njih one napisane jasnijim i jednostavnijim pismenima. Naučite stoga glagoljska slova,potrudite se, veliko će biti vaše zadovoljstvo a i korist od tog znanja. Upamtite nekoliko osnovnih naputaka koje će vam pomoći u čitanju glagoljskih tekstova:

• U toku milenijskog razvoja glagoljice oblikovalo se više tipova tog pisma od kojih je najstarija obla glagoljica, kojom su pisani spomenici do početka XII.st. Najviše glagoljskih spomenika od XII. do XV.st. napisano je uglatom glagoljicom (tzv. ustavom i poluustavom). Od XV.st. se u svakodnevnoj praksi, posebno u administraciji, sve više upotrebljava glagoljski kurziv.U priloženoj tablici uz latinska slova naći ćete slova oble glagoljice, s kakvima ćete se najcešce susretati. Uz glagoljska slova navedeni su i njihovi nazivi.
• Glagoljica nema posebnih znakova za brojeve, već slova prema svom mjestu u azbuci imaju i brojne vrijednosti (navedene su u tablici). Da bi se označilo kada se slova upotrebljavaju kao brojevi, ispred i iza slova-brojke stavlja se točka a iznad crta.U brojnom sistemu glagoljice brojevi se pišu tako da najprije dolaze tisuće, zatim stotine, iza njih desetine i na kraj su jedinice.  Jedino se brojevi od 11 do 19 pišu tako da jedinice dolaze prije desetina. Brojevi s više tisuća najčešće se pišu tako da se ispred znaka za tisuću ili za dvije tisuće napiše znak za onoliko jedinica koliko u broju ima tisuća.
• U glagoljskim tekstovima neke su riječi napisane skraćeno tako da su napisana samo njihova prva slova ili samo neka slova u riječi, a ostala su slova izostavljena. Iznad mjesta gdje su izostavljena slova povučena je crta.
• U glagoljskom pismu često se javljaju tzv. ligature, koje nastaju preklapanjem istovrsnih ili sličnih djelova susjednih slova, tj. nekom vrstom sažimanja dva, tri ili, rjeđe, četiri slova u jedan znak.
• Kad naučite raspoznavati glagoljska slova, neka vas ne obeshrabri ako ne uspijete pročitati svaki glagoljski tekst, natpis i grafit, svaku riječ i svako slovo. U razna vremena i razni autori neka su slova pisali različito, što današnjim čitačima predstavlja teškoće. S malo truda i mnogo mašte otkrit ćete ipak davnašnju poruku i obradovat joj se.

Iz srednjovjekovnog skradinskog statuta...

Tko god prihvati da nečiju zemlju zasadi lozom, mora je dva puta godišnje okopavati i jednom godišnje obrezivati, pod kaznom od četiri libre. Sličnu kaznu nek podnese tko god je primio neki vinograd na obrađivanje, a nije ga dobro niti obrađivao niti obrezivao, kao što je gore opisano. ...Da riblja tržnica bude na morskoj obali; i sve lađe ili čamci koji idu ribariti, trebaju doći na jedno mjesto i razdijeliti ribu.

Krčki knezovi Frankopani bili su najmoćnija hrvatska srednjovjekovna velikaška obitelj iz Vrbnika iz kojeg su potekli. U samome gradu oni su imali palače Knežev i Baćin dvor te dva dvorca, jedan blizu ruševina crkvice svetog Mavra na istoimenom brežuljku i dvorac Gradec na rubu Vrbničkog polja.

Međusobni odnosi vrbničkoga puka bili su uređeni običajnim pravom, ali već daleke 1388.god. gospoda Frankopani, koji su od 1118. do 1480. godine bili stvarni gospodari otoka Krka, dali su sastaviti i napisati Vrbnički statut. Statut je zbirka propisa koji su se jednim dijelom odnosili na cijeli otok Krk, a jednim dijelom samo na vrbničku općinu. Statut je sastavljen 15. lipnja 1388.god. kada su u Vrbnik došli izaslanici Knezova Frankopana i ugledni muževi drugih krčkih općina da zajedno sastave taj važni dokument. Danas je Krčki (Vrbnički) statut, kako glasi njegov službeni naziv, važno vrelo srednjovjekovnoga prava. On ujedno svjedoči o civilizacijskoj razvijenosti krčkih kaštela i napisan je glagoljicom i hrvatskim jezikom.

Krčki knezovi Frankopani bili su najmoćnija hrvatska srednjovjekovna velikaška obitelj iz Vrbnika iz kojeg su potekli. U samome gradu oni su imali palače Knežev i Baćin dvor te dva dvorca, jedan blizu ruševina crkvice svetog Mavra na istoimenom brežuljku i dvorac Gradec na rubu Vrbničkog polja.

Međusobni odnosi vrbničkoga puka bili su uređeni običajnim pravom, ali već daleke 1388.god. gospoda Frankopani, koji su od 1118. do 1480. godine bili stvarni gospodari otoka Krka, dali su sastaviti i napisati Vrbnički statut. Statut je zbirka propisa koji su se jednim dijelom odnosili na cijeli otok Krk, a jednim dijelom samo na vrbničku općinu. Statut je sastavljen 15. lipnja 1388.god. kada su u Vrbnik došli izaslanici Knezova Frankopana i ugledni muževi drugih krčkih općina da zajedno sastave taj važni dokument. Danas je Krčki (Vrbnički) statut, kako glasi njegov službeni naziv, važno vrelo srednjovjekovnoga prava. On ujedno svjedoči o civilizacijskoj razvijenosti krčkih kaštela i napisan je glagoljicom i hrvatskim jezikom.

Vinodolski zakonik - Ceh silovatelju stotinu libara, a smrtna kazna vračari

Najveći broj propisa odnosi se na krivično pravo. U tim je odredbama opsežno razrađen sustav globa i kazni za krađe, uvrede, ozljede i ubojstva. Vinodolski zakon pripada u najvažnije hrvatske povijesne spomenike, a jedan je i od najstarijih europskih pravnih dokumenata pisanih pučkim jezikom. Nastao je u vrijeme kad je istočnu jadransku obalu zahvatio val popisivanja običajnoga prava, a sastavljen je na blagdan Triju kraljeva, 6. siječnja 1288. godine, u kaštelu Novigradu, središtu frankopanske Vinodolske knežije.

Ženidba kao nagodba

Najveći broj propisa odnosi se na krivično pravo. U tim je odredbama opsežno razrađen sustav globa i kazni za krađe, uvrede, ozljede i ubojstva. Globe, uglavnom novčane, dijelili su knez, oštećenik i, katkad, općina. Vinodolski zakon je veliku brigu posvećivao osobnoj zaštiti žene, navlastito njezinoj časti. Kažnjavalo se tjelesno nasilje nad ženama, silovanje i udaranje, usmena uvreda, kleveta i simbolično obeščašćenje.

Silovanje žene jedan je od zločina koje Vinodolski zakon najstrože kažnjava. Kazna je bila novčana i iznosila je 50 libara (nešto manje od 25 dukata, a za taj se iznos novca moglo kupiti nekih 7 ili 8 ovaca). Vrijedi istaknuti da su Senjski i Krčki status predviđali čak i smrtnu kaznu za silovatelja. Prema Vinodolskom zakonu, počinitelj je morao i knezu i žrtvi platiti isti visinu globe (dakle, platio bi sveukupno stotinu libara), osim ako se sa silovanom ženom ne bi nagodio na drugi način. To je prvenstveno podrazumijevalo mogućnost da se njome oženi, dakako, pod uvjetom da ona na to pristane. Ako nije bilo očevidaca zlodjela, propisano je da u dokaznom postupku oštećena žena mora prisegnuti na evanđelje kako bi potvrdila da je nad njom počinjeno nasilje i tko ga je skrivio, a vjerodostojnost njezine izjave morale su osnažiti i 24 ženske osobe koje su jamčile da ona govori istinu. Tu se radilo o ostatku ranosrednjovjekovnog pravnog postupka poznatog pod nazivom Božji sud jer je takva prisega imala posvećeno značenje i punu dokaznu snagu.

Usmena uvreda, poglavito psovka, kažnjavala se globom od dvije libre koja se plaćala kako oštećenoj osobi, tako i knezu. Kazna je jednako vrijedila i za muškarce i za žene koji su počinili prekršaj bilo prema muškarcu ili prema ženi, što svjedoči o ravnopravnosti pripadnika oba spola pred zakonom. Kako bi se dokazala uvreda, bilo je nužno imati barem jednog vjerodostojnog svjedoka, ako događaju nije nazočilo više svjedoka.

Vrlo visoka kazna bilo je predviđena za zlohotno zbacivanje hovrlice, kola od platna kojim su žene pokrivale kosu. Prema vinodolskom običaju, hovrlicu su nosile časno udane žene pa ako bi netko ženi s glave zbacio hovrlicu, javno bi okaljao njezinu čast. Zakon je propisivao i razliku u visini globe prema spolu počinitelja. Muškarac je plaćao višu kaznu jer je njegov postupak imao veću društvenu težinu i na ovaj način obeščašćena žena pretrpjela bi mnogo veći gubitak ugleda nego kad bi takav prekršaj skrivila žena, zacijelo u kakvom tjelesnom razračunu ili svađi. Muški počinitelj je morao platiti 50 libara, od toga je 2 libre išlo knezu, a sve ostalo ženi kojoj je povrijeđena čast. Počiniteljica je pak bila dužna dati 2 libre knezu, dok je osramoćena žena dobivala dvije ovce vrijednosti kojih 3-4 dukata. Tražilo se i da prekršaj potvrde tri dobra muška ili ženska svjedoka, a ako ih ne bi bilo, optuženik ili optuženica su sa sebe mogli sprati krivnju prisegom da nisu učinili to što im se stavlja na teret.

Novac ili lomača

U jednom članku Vinodolski se zakon posebno bavio “tvarnicom“ odnosno vračarom. Te su žene pripremale svakojake prirodne lijekove, napitke i masti. Uvijek je postojala opasnost da se netko od takvih pripravaka otruje i strada pa se osoba koja ih je smiješala strogo kažnjavala. Ako bi bila prvi put uhvaćena u nedjelu koje se dokazivalo vjerodostojnim svjedočanstvom, plaćala je knezu vrlo visoku novčanu kaznu od 100 libri ili 45 dukata. Nije li globu mogla podmiriti, kažnjavala se spaljivanjem. Bio je to jedan od dva slučaja kad je Vinodolski zakon propisivao smrtnu kaznu: drugi se ticao osobe koja je opetovano učinila palež. Nadalje, ako bi „tvarnica“ ponovila zločin, knez bi je mogao kazniti po svojoj volji. Jednako se kažnjavao i muškarac kojeg bi se otkrilo u istom nedjelu, pa to dodatno utvrđuje jednakost pripadnika oba spola pred zakonom.

Svjedočiti je mogla samo "dobra žena, dobra glasa"

Prema Vinodolskom zakonu, sudioništvo žena u pravnom postupku bilo je predviđeno samo u slučajevima usmene uvrede, tučnjave ili ranjavanja koji bi se dogodili među ženama. Uzimalo se svjedočanstvo isključivo „dobre žene, dobra glasa“, i to ako nije bilo muškog svjedoka. Muž svoj suprugu nije mogao postaviti sebi za svjedoka, ali je kći mogla biti svjedokom ocu i sestra bratu ili sestri, ali jedino ako je svatko od njih živio u vlastitom kućanstvu. Prijavu za neko nedjelo moglo se pravovaljano izreći i pred suprugom satnika, općinska službenika, ako bi on bio izočan. Napokon, Vinodolski zakon je predviđao i nasljedno pravo za kćer, ako bi njezin brat umro bez potomaka.