Jules Verne i Pazinska jama
Čudnovata je Pazinska jama od davnina plijenila pozornost mnogih koji su imali prilike vidjeti to jedinstveno djelo prirodnih sila, pa je, kao i  Kaštel, nalazimo u radovima brojnih putopisaca (Valvasor, Petronio, Yriarte).
Jules Verne
Pionir znanstvene fantastike Jules Verne je u Pazin smjestio veliki dio radnje svog romana Mathias Sandorf iz 1885. Nakon uvodnog dijela radnje koji se odvija u Trstu, grof - buntovnik Mathias Sandorf i njegova dva prijatelja bivaju uhićeni i zatvoreni u Pazinski kaštel. Uspijeva im pobjeći kroz prozor i niz gromobran u Pazinsku jamu, nakon čega ih bujica odnosi u podzemlje. Nakon nekog vremena dvojica su buntovnika ugledali svjetlo dana u Limskom zaljevu na zapadnoj obali Istre.
Radnja nas dalje vodi po čitavom Jadranu (Rovinj, Dubrovnik) i dalje po Sredozemlju (Sicilija, Malta, Gibraltar).
Čudnovata je Pazinska jama od davnina plijenila pozornost mnogih koji su imali prilike vidjeti to jedinstveno djelo prirodnih sila, pa je, kao i  Kaštel, nalazimo u radovima brojnih putopisaca (Valvasor, Petronio, Yriarte). Jules Verne Pionir znanstvene fantastike Jules Verne je u Pazin smjestio veliki dio radnje svog romana Mathias Sandorf iz 1885. Nakon uvodnog dijela radnje koji se odvija u Trstu, grof - buntovnik Mathias Sandorf i njegova dva prijatelja bivaju uhićeni i zatvoreni u Pazinski kaštel. Uspijeva im pobjeći kroz prozor i niz gromobran u Pazinsku jamu, nakon čega ih bujica odnosi u podzemlje. Nakon nekog vremena dvojica su buntovnika ugledali svjetlo dana u Limskom zaljevu na zapadnoj obali Istre.  Radnja nas dalje vodi po čitavom Jadranu (Rovinj, Dubrovnik) i dalje po Sredozemlju (Sicilija, Malta, Gibraltar).

Ivana Brlić Mažuranić - Hrvatski Andersen
Ključne riječi bajke
Vrsta Znamenita osoba

Rođena u Ogulinu smatra se jednim od najvećih hrvatskih književnika. Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njene virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti.

 

Ivana Brlić Mažuranić je rođena 18. travnja 1874. u Ogulinu, gdje joj je otac Vladimir Mažuranić, sin pjesnika i hrvatskog bana Ivana Mažuranića, bio tada na dužnosti državnog odvjetnika. Ivanina majka, Henrietta rod. Bernath, potjecala je iz imućne Varaždinske obitelji. Osobitom snagom na Ivanu je djelovao djed Ivan Mažuranić o čemu svjedoći i dr. Ivo Brlić, sin Ivane Brlić Mažuranić: rijetko su kada osobni pečat predaka, tradicija obitelji i upliv iste krvi, stvorili dva tako istovjetna karaktera kao što su to djed Ivan Mažuranić i unuka mu Ivana Mažuranić. I kada je kao petnaestogodišnja djevojcica poljubila ruku umrloga djeda, jasno je spoznala da se onaj i vanjštinom i svojom unutrašnjom izgrađenošću impozantni lik djeda tako usjekao u njezinu žensku i pjesničku dušu, da je ta njezina duša postala istovjetna djedovom duhu na sav njezin život.

 

Kratka bibliografija

Valjani i nevaljani - Pripovijetke i pjesme za dječake. Vlastita naklada, Zagreb, 1902.

Škola i praznici - Zbirka pjesama i pripovijedaka za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb, 1905.

Slike. Pjesme - Tiskara C. Albrechta, Zagreb, 1912.

Eudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića - Roman za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb, 1913.

Priče iz davnine - Bajke. Matica Hrvatska, Zagreb, 1916.

Knjiga omladini - Crtice. Vlastita naklada, Zagreb, 1923.

Mir u duši - Esej. Hrvatska revija, Zagreb, 1929.

Autobiografija (napisana 1916.) i pismo sinu Ivanu o postanku Priča iz davnine, Hrvatska revija, Zagreb, 1930.

Iz arhive obitelji Brlića u Brodu na Savi - Tisak Tipografija D.D., Zagreb , 1934.-35.

Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata - Roman. Knjižara Vasić, Zagreb, 1937.

Srce od licitara - Pripovijetke i pjesme za mladež. Zagreb, 1939.

Basne i bajke - (posthumno) - HIBZ, Zagreb, 1943.

 

Nikola Tesla
Mjesto: Gospić
Ključne riječi Tesla, izumitelj, elektrotehnika, fizika
Regija Lika
Najbliži grad Gospić
Vrsta Znamenita osoba

Nikola Tesla (Smiljan, 1856. – New York, 1943.) jedan je od najvećih izumitelja dvadesetog stoljeća. Rođen je u Lici. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Smiljanu, Gospiću i Karlovcu a studirao je u Grazu u Austriji.

Njegovi izumi na području elektrotehnike i otkrića iz fizike, ostavili su snažan pečat ne samo na svjetsku znanost, već se njihova primjena odrazila i na poboljšanje kvalitete života uopće, zbog čegao je stekao titulu „čovjeka koji je izumio 20. stoljeće“. Među ostalim, izumio je motor na izmjeničnu struju, što je temelj današnje pogonske elektrotehnike. Dok je njegov kolega Thomas A. Edison zagovarao istosmjernu struju, Tesla je otkrio višefaznu struju i transformator, čime je omogućio jeftino prenešenje struje visokog napona na velike udaljenosti te njezinu masovnu primjenu.

Smatra ga se ocem radiotehnike, iako je za njegova života zasluge na tom području prisvojio Marconi. Nepravdu je ispravio 1943. Vrhovni sud SAD-a presudivši da Tesli pripada primat na polju radiotehnike ali se, unatoč toj zadovoljštini, radio i danas veže uz Marconija. Otkriće radioveze smatrao je jednim od svojih najvećih izuma. Bavio se i bežičnim prijenosom energije (posljednji njegov veliki projekt bila je gradnja divovskog tornja na Long Islandu), otkrio je X zrake i elektron a svojim izumima bio je preteča i modernih oružja poput krstarećih projektila, te Interneta, jer se još prije stotinu godina zalagao za ideju „svjetskog sustava za povezivanje komunikacija u jedan sustav“. Ostavio je više od 700 patenata a mnogi njegovi izumi još su obavijeni velom tajne. Čovjek koji je prokrčio put tehnološkom razvoju modernog doba umro je u New Yorku bez javnog priznanja, pomalo zaboravljen i osamljen. O toj nepravdi prema ovom „čarobnjaku struje“ govori činjenica da su čak tri Nobelove nagrade dodijeljene pronalascima kojima je pionir bio Tesla – J. J. Thompson dobio ju je za otkriće elektrona, W. Röntgen za otkriće X-zrake i G. Marconi za pronalazak radija. Tesla ipak posljednjih desetljeća postaje svojevrsna znanstvena ikona. U njegovu čast jedinica za magnetsku indukciju nazvana je tesla a u suvremeno doba i brend automobila na električni pogon. Zanimljiva je činjenica da je govorio tečno osam jezika.

 

Juraj Matvejev Dalmatinac
Mjesto: Šibenik

Juraj Dalmatinac (Juraj Matvejev Dalmatinac) ili Giorgio Orsini ( Zadar , početkom XV. stoljeća — Šibenik, 1473 / 75. ), hrvatski i talijanski kipar i graditelj. Juraj Dalmatinac zaslužan je za utemeljenje šibenske graditeljske škole. On je naš najveći graditelj i kipar XV. stoljeća i jedan od najvećih renesansnih majstora naše starije umjetnosti u oblikovanju ljudskog lika. 
Osmislio je najvažnije šibenske građevine. O njegovu ugledu u arhitekturi XV.st. najbolje svjedoče iznosi koji je primao za svoj rad. Dok su ostali graditelji zarađivali godišnje do 62 dukata, Dalmatinac je tražio i dobivao po 120 dukata.

 

Josip Broz Tito
Ključne riječi državnik
Vrsta Znamenita osoba

Josip Broz rođen je 7. svibnja 1892. u Kumrovcu u siromašnoj obitelji Franje i Marije (rođ. Javeršek) kao sedmo od 15 djece. Brozova je majka potjecala iz nešto imućnije obitelji (s 14 djece) u kojoj je bila najstarije dijete.  Stjecajem okolnosti umjesto 7. svibnja kao dan Brozovog rođenja ostat će upisan 25. svibnja. Naime, mijenjajući imena na ilegalnim dokumentima upisivao je i razne datume rođenja. U vrijeme kada je služio austro-ugarsku vojsku u njegove dokumente upisan je kao datum rođenja 25. svibnja 1892. pa se kasnije ovaj datum javlja i u drugim službenim dokumentima. No, 7. svibnja upisan je u Brozovu krštenicu i matične knjige knjige općine Tuhelj pod koju je u to doba potpadao i Kumrovec.
Nakon završetka osnovne škole u Sisku izučava bravarski zanat (1907.-1910.). I odmah potom (listopad 1910.) postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Po svršenom školovanju radi u Zagrebu kao metalski radnik (1910.-1911.). U naredne dvije godine (1911.-1913) često mijenja radna mjesta i radi u tvornicama u Kamniku u Sloveniji (tu postaje član udruge Sokol), Čenkvu (bivša Čehoslovačka) i Bečkom Novom Mjestu (gdje radi kao probni vozač u tvornici autmobila Daimler). Na odsluženje vojnog roka odlazi 1913. u Zagreb.  Prvi svjetski rat zatiče kao kao vodnika 25. hrvatskog puka te je s postrojbom poslan na bojišnicu. No, za vrijeme puta na bojišicu zatvoren je zbog optužbe da promiče antimilitarizam. Na koncu je poslan na rusku bojišnicu gdje je u području Karpata pri napadu Kozačko-čečesnke konjičke divizije (4. travnja 1915.) biva teško ranjen i zarobljen. U samostanskoj je bolnici (u mjestu Svjažsk na obali Volge) kao ratnik zarobljenik proveo 13 mjeseci. U svibnju 1916. je ozdravio i potom je upućen u mjesto Altair na rijeci Sumi gdje su se prikupljali dobrovoljci iz južnoslavneskih krajeva za rat. Broz odbija ponovno ići u rat tvrdeći kako je ustrojeni Dobrovljački korpus oruđe velikosrpske politike te s još 70 vojnika odbija prisegnuti srbijanskom kralju. Potom je poslan u zarobljenički logor u mjesto Aradatov. Iz logora je upućen u obližnje seleo Kalasjevo gdje je radio u seoskom mlinu. Tu je ostao do ljeta 1916. kada je sa skupinom ratnih zarobljenika prebačen na Ural u mjesto Kungur. Tu se upoznaje s komunističkim idejama i radi na izgradnji željezničke pruge.
Poslije Februarske revolucije 1917. bježi iz logora u Petrograd gdje sudjeluje u srpanjskim prosvjedima zbog čega je zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu i upućen u Sibir. Na putu bježi u Omsk te se uključuje u Internacionalnu crvenu gardu i Boljševičku partiju kako bi sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji. U Zagreb se vraća 1920. kada postaje član KPJ. Nakon zabrane KPJ otišao je u Veliko Trojstvo i zaposlio se u mlinu kao strojar. Član Okružnog komiteta KPJ za Bjelovar postaje 1923. U rujnu 1925. radi u Kraljevici u brodogradilištu, ali zbog sudjelovanja u štrajku biva otpušten. Kasnije radi u Smederevskoj Palanci sve do ožujka 1927. kada dobiaj otkaz i vraća se u Zagreb. U Zagrebu postaje sekretar Saveza kožarsko-prerađivačkih radnika. Član MK KPJ za Zagreb postaje 1927. U međuvremenu dva puta je uhićen i suđen (na 7, pa na 5 mjeseci zatvora). Za sekretara MK KPJ za Zagreb izabran je na VIII. partijskoj konferenciji kada se suprostavlja frakcijskim borbama unutar stranke. Uhićen je u kolovozu 1928. i u rujnu iste godine izveden pred sud i u tzv. Bombaškom procesui osuđen je na 5 godina robije koje je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru. Po izlasku s robije u ožujku 1934. radi ilegalno u Zagrebu kao član pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku. Tada uzima ilegalno ime Tito. Prije toga koristio je razna ilegalna imena (Valter, Stari itd.). U srpnju 1934. kooptiran je u Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) u Beču. Na IV. zemaljskoj konferenciji 1934. izabran je za člana CK, a zatim i Politbiroa. Početkom 1935. kao predstavnik KPJ odlazi u Moskvu na rad u Kominternu. Sudjelovao je u radu VII. kongresa Komunističke Internacionale 1935. kao sekretar delegacije KPJ, a bio je i predavač je na Međunarodnoj lenjinističkoj školi. Krajem 1937. postao je generalni sekretar KPJ.
U ustanku 1941. CK KPJ imenovao ga je zapovjednikom Glavnog (kasnije Vrhovnog) štaba NOVJ. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. dodjeljen mu je čin maršala Jugoslavije. Istovremeno je izabran za predsjednika Nacionalnog komiteta. U ožujku 1945. bio je predsjednik Privremene vlade DFJ. Poslije prvih izbora u studenome 1945. i donošenja novog ustava u komunističkoj Jugoslaviji dobio je mandat za sastav jugoslavenske vlade. U to vrijeme dolazi do pokolja na Bleiburgu kada partizanske postrojbe ubijaju zarobljene ustaše, četnike, ljotićevce, slovenske bjelogardejce, pripadnike čerkeških postrojba te srbijanske i crnogorske četnike. U isto vrijeme dolazi i do masovnih pogubljenja u Sloveniji i Hrvatskoj gdje se potom zločini zataškavaju. U dijelovima zemlje koju su oslobodile partizanske postrojbe "neprijateljski elementi" su zatvarani u logore bez ikakva suđenja ili dokaza o krivici. U ovakve logore su zatvarani čak i žene, djeca i starci. U Hrvatskoj je najčešće bila riječ o pripadnicima njemačke narodnosti koji su zbog svoje nacionalne pripadnosti zatvarani u tzv. radne logore (npr. u Valpovu i Josipovcu kod Osijeka te na planini Krndiji). Za ove zločine često se krivi Tita kao glavnog nalogodavca.
Tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata (1948.) dolazi u sukob sa Staljinom. Taj je raskid uzrokovao utemeljenje zloglasnog zatvora na Golom otoku gdje su slani svi oni koji su sukobu Tito - Staljin nisu stali na Titovu stranu. Načini kažnjavanja na Golom otoku bili su sustavno nečovječni i ponižavajući. Za predsjednika Republike Tito je izabran 1953., a donošenjem novog ustava (1974.) postao je predsjednik "bez ograničenja trajanja mandata". Preminuo je 2. svibnja 1980. u Ljubljani. Prema knjizi Žarka Petana Čudesni život Josipa Broza Tita jugoslavenski je diktator prije smrti zatražio razgovor sa svećenikom. Crkva je taj zadatak povjerila svećeniku Frančeku Križniku koji je i posjetio Tita u ljubljanskoj bolnici i s njim dugo razgovarao. U ožujku naredne godine (poslije Titove smrti) Križnik je otišao otputovao u Zapadnu Njemačku gdje je poginuo u nikad razjašenjenim okolnostima. Sukladno vlastitoj želji sahranjen je u Beogradu u posebnom kompleksu nazvanom Kuća cvijeća. Po izboru britanskog časopisa Time izabran je među 100 ljudi koji su obilježili 20. stoljeće, a list La Panorama uvrstio ga je u popis 1000 osoba koje su stvarale 20. stoljeće. Pored Tita na popisu se nalazi samo još jedan Hrvat (Bračanin, isusovački pedagog) - Ivan Ilić.
Brojne su žene s kojima je Broz imao ljubavne veze, a prema dostupnim podacima Davorka Paunović (sestrična Vere Miletić, majke Miloševićeve supruge Mirjane Marković) bila je njegova najveća ljubav. Upoznala je Tita kada je njoj bilo 20, a njemu 49 godina. Upoznali su Beogradu gdje je Tito stigao nakon smrti njegove nevjenčane supruge Herte Haas koja mu je rodila sina Aleksandra Mišu. Davorjanaka je postala prvo njegova tajnica i kuir, osoba od posebnog povjerenja, a potom i ljubavnica . Pod ratnim nadimkom Zdenka tijekom rata stalno je bila uz Tita. Zajedno s njim prošla je cijeli njegov ratni put te je sudjelovala u dugim marševima. To je bio težak udarac za njezino zdravlje jer je bila plućni bolesnik, a uz to i vrlo nervno labilna. Svađala se s Titovim najbližim suradnicima, izazivala incidente, no, Tito ju je stalno branio, govoreći da ništa ne može jer je voli. Dočekala je kraj rata, ali je tuberkuloza uznapredovala te je umrla (1. svibnja 1945.). Tito ju je potom dao pokopati, ali ne na nekom groblju nego usred vrta svoje službene rezidencije u najotmjenijem dijelu Beograda na Dedinju. Navodno stoga kako bi stalno mogao obilaziti njezin grob. O vezi Tita i Davrojanke tadašnja jugoslavenska javnost nije znala ništa jer je bila dobro čuvana tajna sve dok je nije objavio povjesničar Vladimir Dedijer 1981. godine.
Nedugo poslije Brozove smrti u novinama su se pojavile su se informacije prema kojima je Broz umro tijekom svog boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti zamijenili svojim pouzdanikom. Zajedno s tom informacijom pisalo se kako ga nakon njegova posjeta Kumrovcu (poslije Drugog svjetskog rata) neki njegovi rođaci nisu prepoznali te da pravi Broz na jednoj ruci nije imao mali prst. No, ništa od toga u konačnici nije potkrijepljeno čvrstim dokazima.
Josip Broz rođen je 7. svibnja 1892. u Kumrovcu u siromašnoj obitelji Franje i Marije (rođ. Javeršek) kao sedmo od 15 djece. Brozova je majka potjecala iz nešto imućnije obitelji (s 14 djece) u kojoj je bila najstarije dijete.  Stjecajem okolnosti umjesto 7. svibnja kao dan Brozovog rođenja ostat će upisan 25. svibnja. Naime, mijenjajući imena na ilegalnim dokumentima upisivao je i razne datume rođenja. U vrijeme kada je služio austro-ugarsku vojsku u njegove dokumente upisan je kao datum rođenja 25. svibnja 1892. pa se kasnije ovaj datum javlja i u drugim službenim dokumentima. No, 7. svibnja upisan je u Brozovu krštenicu i matične knjige knjige općine Tuhelj pod koju je u to doba potpadao i Kumrovec.  Prvi svjetski rat zatiče kao kao vodnika 25. hrvatskog puka te je s postrojbom poslan na bojišnicu. No, za vrijeme puta na bojišicu zatvoren je zbog optužbe da promiče antimilitarizam. Na koncu je poslan na rusku bojišnicu gdje je u području Karpata pri napadu Kozačko-čečesnke konjičke divizije (4. travnja 1915.) biva teško ranjen i zarobljen. U samostanskoj je bolnici (u mjestu Svjažsk na obali Volge) kao ratnik zarobljenik proveo 13 mjeseci. U svibnju 1916. je ozdravio i potom je upućen u mjesto Altair na rijeci Sumi gdje su se prikupljali dobrovoljci iz južnoslavneskih krajeva za rat. Broz odbija ponovno ići u rat tvrdeći kako je ustrojeni Dobrovljački korpus oruđe velikosrpske politike te s još 70 vojnika odbija prisegnuti srbijanskom kralju. Potom je poslan u zarobljenički logor u mjesto Aradatov. Iz logora je upućen u obližnje seleo Kalasjevo gdje je radio u seoskom mlinu. Tu je ostao do ljeta 1916. kada je sa skupinom ratnih zarobljenika prebačen na Ural u mjesto Kungur. Tu se upoznaje s komunističkim idejama i radi na izgradnji željezničke pruge.
Poslije Februarske revolucije 1917. bježi iz logora u Petrograd gdje sudjeluje u srpanjskim prosvjedima zbog čega je zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu i upućen u Sibir. Na putu bježi u Omsk te se uključuje u Internacionalnu crvenu gardu i Boljševičku partiju kako bi sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji. U Zagreb se vraća 1920. kada postaje član KPJ. Nakon zabrane KPJ otišao je u Veliko Trojstvo i zaposlio se u mlinu kao strojar. U Zagrebu postaje sekretar Saveza kožarsko-prerađivačkih radnika. Član MK KPJ za Zagreb postaje 1927. U međuvremenu dva puta je uhićen i suđen (na 7, pa na 5 mjeseci zatvora). Za sekretara MK KPJ za Zagreb izabran je na VIII. partijskoj konferenciji kada se suprostavlja frakcijskim borbama unutar stranke. Uhićen je u kolovozu 1928. i u rujnu iste godine izveden pred sud i u tzv. Bombaškom procesui osuđen je na 5 godina robije koje je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru. Po izlasku s robije u ožujku 1934. radi ilegalno u Zagrebu kao član pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku. Tada uzima ilegalno ime Tito. Prije toga koristio je razna ilegalna imena (Valter, Stari itd.). U srpnju 1934. kooptiran je u Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) u Beču. Na IV. zemaljskoj konferenciji 1934. izabran je za člana CK, a zatim i Politbiroa. Početkom 1935. kao predstavnik KPJ odlazi u Moskvu na rad u Kominternu. Sudjelovao je u radu VII. kongresa Komunističke Internacionale 1935. kao sekretar delegacije KPJ, a bio je i predavač je na Međunarodnoj lenjinističkoj školi. Krajem 1937. postao je generalni sekretar KPJ.
U ustanku 1941. CK KPJ imenovao ga je zapovjednikom Glavnog (kasnije Vrhovnog) štaba NOVJ. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. dodjeljen mu je čin maršala Jugoslavije. Istovremeno je izabran za predsjednika Nacionalnog komiteta. U ožujku 1945. bio je predsjednik Privremene vlade DFJ. Poslije prvih izbora u studenome 1945. i donošenja novog ustava u komunističkoj Jugoslaviji dobio je mandat za sastav jugoslavenske vlade. 
Tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata (1948.) dolazi u sukob sa Staljinom. Taj je raskid uzrokovao utemeljenje zloglasnog zatvora na Golom otoku gdje su slani svi oni koji su sukobu Tito - Staljin nisu stali na Titovu stranu. Načini kažnjavanja na Golom otoku bili su sustavno nečovječni i ponižavajući. Za predsjednika Republike Tito je izabran 1953., a donošenjem novog ustava (1974.) postao je predsjednik "bez ograničenja trajanja mandata". Preminuo je 2. svibnja 1980. u Ljubljani. Prema knjizi Žarka Petana Čudesni život Josipa Broza Tita jugoslavenski je diktator prije smrti zatražio razgovor sa svećenikom. Crkva je taj zadatak povjerila svećeniku Frančeku Križniku koji je i posjetio Tita u ljubljanskoj bolnici i s njim dugo razgovarao. U ožujku naredne godine (poslije Titove smrti) Križnik je otišao otputovao u Zapadnu Njemačku gdje je poginuo u nikad razjašenjenim okolnostima. Sukladno vlastitoj želji sahranjen je u Beogradu u posebnom kompleksu nazvanom Kuća cvijeća. Po izboru britanskog časopisa Time izabran je među 100 ljudi koji su obilježili 20. stoljeće, a list La Panorama uvrstio ga je u popis 1000 osoba koje su stvarale 20. stoljeće. Pored Tita na popisu se nalazi samo još jedan Hrvat (Bračanin, isusovački pedagog) - Ivan Ilić.
Brojne su žene s kojima je Broz imao ljubavne veze, a prema dostupnim podacima Davorka Paunović (sestrična Vere Miletić, majke Miloševićeve supruge Mirjane Marković) bila je njegova najveća ljubav. Upoznala je Tita kada je njoj bilo 20, a njemu 49 godina. Upoznali su Beogradu gdje je Tito stigao nakon smrti njegove nevjenčane supruge Herte Haas koja mu je rodila sina Aleksandra Mišu. Davorjanaka je postala prvo njegova tajnica i kuir, osoba od posebnog povjerenja, a potom i ljubavnica . Pod ratnim nadimkom Zdenka tijekom rata stalno je bila uz Tita. Zajedno s njim prošla je cijeli njegov ratni put te je sudjelovala u dugim marševima. To je bio težak udarac za njezino zdravlje jer je bila plućni bolesnik, a uz to i vrlo nervno labilna. Svađala se s Titovim najbližim suradnicima, izazivala incidente, no, Tito ju je stalno branio, govoreći da ništa ne može jer je voli. Dočekala je kraj rata, ali je tuberkuloza uznapredovala te je umrla (1. svibnja 1945.). Tito ju je potom dao pokopati, ali ne na nekom groblju nego usred vrta svoje službene rezidencije u najotmjenijem dijelu Beograda na Dedinju. Navodno stoga kako bi stalno mogao obilaziti njezin grob. O vezi Tita i Davrojanke tadašnja jugoslavenska javnost nije znala ništa jer je bila dobro čuvana tajna sve dok je nije objavio povjesničar Vladimir Dedijer 1981. godine.
Nedugo poslije Brozove smrti u novinama su se pojavile su se informacije prema kojima je Broz umro tijekom svog boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti zamijenili svojim pouzdanikom. Zajedno s tom informacijom pisalo se kako ga nakon njegova posjeta Kumrovcu (poslije Drugog svjetskog rata) neki njegovi rođaci nisu prepoznali te da pravi Broz na jednoj ruci nije imao mali prst. No, ništa od toga u konačnici nije potkrijepljeno čvrstim dokazima.

Hrabra grofica SIDONIJA RUBIDO ERDÖDY

Hrabra Sidonija
Ali, vratimo se Sidoniji. Ona je svoje djetinjstvo provela u Razvoru. Roditelji su joj pružili izuzetno obrazovanje, pa je tako uz strane jezike (francuski, njemački, latinski) koje je morao poznavati svaki pripadnik plemstva učila i hrvatski, što u ono doba baš i nije bilo uobičajeno.
Glazbena poduka bila je povjerena supružnicima Karlitzky (gđa Karlitzky bila je operna pjevačica njemačkog kazališta u Zagrebu, a njen suprug prvi guslač zagrebačke opere). Vrlo rano Sidonija je ušla u društveni život i priključila se ilirskom pokretu. Već 1833. u dobi od samo 14 godina u zagrebačkoj Streljani izvela je Gajevu budnicu «Još Horvatska ni propala» uz neviđene ovacije publike. Bilo je to zaista nevjerojatno čudo jer su se sve kazališne i ine kulturne priredbe onog doba izvodile isključivo na njemačkom jeziku. Time su životni put i slava mlađahne grofice bili osigurani. Godinu dana kasnije u Zagrebu je boravila proslavljena berlinska operna diva Ennes koja je kraće vrijeme ostala na dvorcu grofova Erdödy podučavajući Sidoniju u pjevanju.
U drugoj polovini 30-ih i prvoj polovici 40-ih godina XIX. stoljeća nastavlja se intenzivna kulturna i društvena djelatnost Sidonije. Prilikom boravka u Beču 1839. do 1841. učila je pjevanje kod glasovite Caroline Ungerbilo. Ponuđeno joj je da postane pjevačica bečke Opere, što je ona odbila kao neprilično za jednu groficu. Malo je poznato da se bavila i skladanjem (pjesmica «Tamburica», za koju notni zapis ni do danas nije pronađen). O tadašnjoj njenoj slavi najbolje govori podatak da se njen lik našao na onodobnim igraćim kartama, a Sidonija je jedina žena koju je Vlaho Bukovac naslikao na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta.
Revolucionarne grofičine ideje
Sredinom 40-ih godina često je izvodila pojedine arije iz buduće opere «Ljubav i zloba» na brojnim koncertima koje su održavali ilirci. Vrhunac svoje slave doživjela je na praizvedbi prve hrvatske opere «Ljubav i zloba» Vatroslava Lisinskog koja je održana 28. ožujka 1846. u Zagrebu. Sidonija je tom prilikom pjevala lik Ljubice. Nakon praizvedbe Sidonija je istu ulogu otpjevala još sedam ili osam puta. Zanimljivo je da je uz svog brata Stjepana jedina od obitelji Erdödy pristala uz ilirski pokret, dok su svi ostali članovi obitelji bili mađaroni.
Sidonija je također bila jedna od rijetkih žena koja se istinski priključila i mogli bismo čak reći odigrala jednu od glavnih uloga u ilirskom pokretu. Nakon revolucije 1848. društveni angažman popularne grofice prestaje pod pritiskom Bachova apsolutizma, da bi 1861., nakon ponovnog uspostavljanja građanskih sloboda, Sidonija bila izabrana za pokroviteljicu Hrvatskog glazbenog zavoda.
Vječna crnina
Unatoč brojnim obvezama na kulturnom planu Sidonija je vodila uzoran obiteljski život. Godine 1843. u Mariji Bistrici udala se za svog velikog obožavatelja Antuna pl. Rubido od Zagorja. U tom se braku rodilo dvoje djece - Milutin (koji je umro još u djetinjstvu u dobi od 10 godina) i Radoslav. Sretan brak trajao je dvadesetak godina jer je Antun Rubido preminuo 21. travnja 1863. Nakon muževljeve smrti Sidonija se povlači u dvorac Gornja Rijeka kojeg je stekla 1858. i tamo provodi život u idiličnoj seoskoj tišini sa svojim sinom Radoslavom vodeći uzorno gospodarstvo i pomažući seljacima, osobito školskoj djeci. Nakon gubitka sina i muža, vrlo pobožna često je u crkvi, uvijek odjevena u crninu (duga crna haljina, šešir i veo), u ulozi kolatorice izdvaja sredstva za obnovu župne crkve i svoje obiteljske kapelice u dvorcu. Danas je u općini Gornja Rijeka redovno priređuje «Sidonijin dan» i pod njenim imenom dijele priznanja na domete u glazbi.
Sidonija Rubido Erdödy umrla je 17. veljače 1884. u dobi od 65 godina. Pokopana je četiri dana kasnije u obiteljskoj grobnici pokraj župne crkve u Gornjoj Rijeci podno Kalnika, gdje se i danas nalazi njena grobna ploča, zajedno sa svojim mužem i djecom. Njezin sin Radoslav, za razliku od svoje majke, postao je privrženi sljedbenik režima bana Khuena Hedervaryja.
Hrabra Sidonija
Vrlo rano Sidonija je ušla u društveni život i priključila se ilirskom pokretu. Već 1833. u dobi od samo 14 godina u zagrebačkoj Streljani izvela je Gajevu budnicu «Još Horvatska ni propala» uz neviđene ovacije publike. Bilo je to zaista nevjerojatno čudo jer su se sve kazališne i ine kulturne priredbe onog doba izvodile isključivo na njemačkom jeziku. Time su životni put i slava mlađahne grofice bili osigurani. Godinu dana kasnije u Zagrebu je boravila proslavljena berlinska operna diva Ennes koja je kraće vrijeme ostala na dvorcu grofova Erdödy podučavajući Sidoniju u pjevanju.


U drugoj polovini 30-ih i prvoj polovici 40-ih godina XIX. stoljeća nastavlja se intenzivna kulturna i društvena djelatnost Sidonije. Prilikom boravka u Beču 1839. do 1841. učila je pjevanje kod glasovite Caroline Ungerbilo. Ponuđeno joj je da postane pjevačica bečke Opere, što je ona odbila kao neprilično za jednu groficu. Malo je poznato da se bavila i skladanjem (pjesmica «Tamburica», za koju notni zapis ni do danas nije pronađen). O tadašnjoj njenoj slavi najbolje govori podatak da se njen lik našao na onodobnim igraćim kartama, a Sidonija je jedina žena koju je Vlaho Bukovac naslikao na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta.

Revolucionarne grofičine ideje
Sredinom 40-ih godina često je izvodila pojedine arije iz buduće opere «Ljubav i zloba» na brojnim koncertima koje su održavali ilirci. Vrhunac svoje slave doživjela je na praizvedbi prve hrvatske opere «Ljubav i zloba» Vatroslava Lisinskog koja je održana 28. ožujka 1846. u Zagrebu. Sidonija je tom prilikom pjevala lik Ljubice. Nakon praizvedbe Sidonija je istu ulogu otpjevala još sedam ili osam puta. Zanimljivo je da je uz svog brata Stjepana jedina od obitelji Erdödy pristala uz ilirski pokret, dok su svi ostali članovi obitelji bili mađaroni. Sidonija je također bila jedna od rijetkih žena koja se istinski priključila i mogli bismo čak reći odigrala jednu od glavnih uloga u ilirskom pokretu. Nakon revolucije 1848. društveni angažman popularne grofice prestaje pod pritiskom Bachova apsolutizma, da bi 1861., nakon ponovnog uspostavljanja građanskih sloboda, Sidonija bila izabrana za pokroviteljicu Hrvatskog glazbenog zavoda.

Vječna crnina
Unatoč brojnim obvezama na kulturnom planu Sidonija je vodila uzoran obiteljski život. Godine 1843. u Mariji Bistrici udala se za svog velikog obožavatelja Antuna pl. Rubido od Zagorja. U tom se braku rodilo dvoje djece - Milutin (koji je umro još u djetinjstvu u dobi od 10 godina) i Radoslav. Sretan brak trajao je dvadesetak godina jer je Antun Rubido preminuo 21. travnja 1863. Nakon muževljeve smrti Sidonija se povlači u dvorac Gornja Rijeka kojeg je stekla 1858. i tamo provodi život u idiličnoj seoskoj tišini sa svojim sinom Radoslavom vodeći uzorno gospodarstvo i pomažući seljacima, osobito školskoj djeci. Nakon gubitka sina i muža, vrlo pobožna često je u crkvi, uvijek odjevena u crninu (duga crna haljina, šešir i veo), u ulozi kolatorice izdvaja sredstva za obnovu župne crkve i svoje obiteljske kapelice u dvorcu. Danas je u općini Gornja Rijeka redovno priređuje «Sidonijin dan» i pod njenim imenom dijele priznanja na domete u glazbi.
Sidonija Rubido Erdödy umrla je 17. veljače 1884. u dobi od 65 godina. Pokopana je četiri dana kasnije u obiteljskoj grobnici pokraj župne crkve u Gornjoj Rijeci podno Kalnika, gdje se i danas nalazi njena grobna ploča, zajedno sa svojim mužem i djecom. Njezin sin Radoslav, za razliku od svoje majke, postao je privrženi sljedbenik režima bana Khuena Hedervaryja.
  • Prema zbirci pripovjedaka "Priče ispod Cesargrada", autorice Marine Krpan, u podrumu gospodarske zgrade «za služinčad» bio je zatočen grof Maks Keglević (dvorac u Loboru) koji je dogovorom roditelja trebao uzeti za ženu Aleksandrinu, šepavu i priglupu sestru lijepe i pametne Sidonije Erdödy Rubido u Razvoru (danas preuređena u Vilu Mlinarić). On se međutim negdje usput zaljubio u lijepu Herminu Pisačić (dvorac u Bedekovčini), pa ga je nesuđeni tast jednom namamio i zatočio u podrumu kurije, ne bi li ga doveo pameti; a ljubomorna zaručnica ga je ipak prije otrovala hranom. Ivo Šućur
Hrvatski kraljevi

>NOVOST: pohvale HRT za novi dokumentarac pod imenom HRVATSKI KRALJEVI:


Sveta Anastazija

Sveta Anastazija rodila je se u Rimu u uglednoj senatorskoj obitelji. Otac joj bijaše poganin, a majka, imenom Filomena, kršćanka. Već u ranoj dobi majka ju je poučila u kršćanskoj vjeri i bez očeva znanja ju dala krstiti. Baš u njezino doba vladali su veliki progoni kršćana sa strane rimskih careva Dioklecijana (284. – 305.) i Maksimilijana. Žrtve ovih progona bile su skoro nebrojene. Crkveni pisac Laktancije piše: "Na istoku i na zapadu bijesnile su tri divlje zvijeri i po čitavoj zemlji razliježe se jauk i vapaj". U to doba podnesu među ostalima mučeničku smrt i Sv. Agneza, Sv. Sebastijan i Sv. Venancije.
Nakon majčine smrti predade ju otac za ženu sudcu Publiju, osobitom neprijatelju kršćana. U ženidbenom stališu znala je Sv. Anastazija sačuvati ne samo bračnu, nego i djevojačku čistoću. Bilo joj je tim lakše, pošto Publij i onako nije imao spram nje nikakve ljubavi, već je više držao do njezinog velikog imetka. Bračni život uz ovako ljuta poganina bio je Sv. Anastaziji veoma nesnosan i tegotan. Još tegotniji joj postade onda, kad je njezin suprug doznao da je ona kršćanka, da pohađa kršćane po tamnicama, nosi im hranu, povezuje rane te im iskazuje sva moguća djela kršćanske ljubavi. Radi toga ju posvema zamrzi, ali ne ostade jedino pri tom. Bojeći se kao sudac carske nemilosti, ako car sazna da mu je žena kršćanka, dade ju zatvoriti u domaću tamnicu, te odredi da joj se svaki dan daje samo toliko hrane koliko joj je upravo bilo nužno za uzdržanje njezina života. Tu u tamnici uhvati Sv. Anastazija priliku, da napiše pismo svom ispovjedniku Krizogonu, koji bijaše zatvoren u jednoj blizoj tamnici. U tom pismu javlja mu ona svoje velike nevolje, preporučuje se u njegove molitve, te ovako završava: "Bolje je dušu izdahnuti, nego Sina Božjega zatajiti. Svjedok mi je Krist, da ću, ako se oslobodim iz tamnice, neprestano svete nasljedovati i sve moje čim prije njima podijeliti. Ostaj zdravo, čovječe Božji, i spomeni se mene." Na ovaj list odgovori Krizogon pismo u kom razveseljuje Anastaziju i bodri neka sve svoje ufanje postavi u Isusa Krista, koji će ju doista osloboditi i omogućiti joj da podvori još mnoge mučenike. Tako se kasnije i zbilo. Radi pomanjkanja nužne hrane zdravlje se njezino tako pogoršalo, te se bilo bojati, da će naskoro umrijeti. Tom zgodom pisala je opet rečenome Krizogonu drugo pismo u kom veli: "Dolazi konac, da se moja duša rastane sa tijelom; spomeni se mene, da dušu moju primi Onaj, kome za ljubav ovo podnosim. Ostaj zdrav u Gospodinu i moli se za mene." Bog Gospodin, koji svoje vjerne kuša na razne načine, ne dopušta da budu većma kušani, nego mogu podnijeti. On znade kušnje njihove okrenuti na dobro. Tako je bilo i sa Sv. Anastazijom. Car Dioklecijan pošalje njezinoga supruga u Perziju. Ovaj odlazeći od kuće ostavi ju i nadalje u tamnici te odluči pogubiti ju kad se varti. No, Gospodin mu pomete njegovu zlu nakanu. Na putu u Perziju stigne Publija smrt usljed čega dođe ona ne samo do slobode, već primi također bogati imetak svoga muža. Taj imetak upotrijebila je Sv. Anastazija na korist sv. mučenika, koje je poput sluškinje dvorila i pomagala.(…)
U to vrijeme pozove car Dioklecijan iz rimskih tamnica Krizogona i ostale kršćanske uznike pred sud u Akvileju. Čuvši to Sv. Anastazija proda sve svoje imanje te pođe za njima u Aklvileju, da im ondje uzmogne u još većoj mjeri iskazivati djela kršćanskog milosrđa, nego je to do sada u Rimu činila. Za to pak svoje blagoslovno djelovanje našla je u Akvileji obilno prilike. Ondašnji kršćani oba spola, kojima se u to tužno doba nije smjelo ništa prodati, niti se smjeli na svjetlo pokazati, pohađali su, dakako potajno, Sv. Anastaziju kao zajedničku svoju majku, a ona ih je potpomagala, uzdržavala i krijepila. Dnevice je Sv. Anastazija molila Gospodina Boga, da joj barem tako dugo dade živjeti dok sav svoj novac potroši na kršćanske sirote. Jednaka djela kršćanskog milosrđa činila je ona i kasnije i u Solunu te po Srijemu, koje je krajeve polazila čuvši za velike nevolje tamošnjih kršćana.
Za sva ova nebrojena dobročinstva, koja je ona iskazivala kršćanskim mučenicima s tolikom ljubavlju i poniznošću, odluči milosrdni i pravedni Bog da ju nadari mučeničkom krunom. Kad je već gotovo sav svoj novac razdijelila, saznalo se sa strane rimskih oblasti, da je kršćanka. Radi toga je odmah ulovljena te stavljena u jednu tamnicu u Srijemu, da ondje od glada pogine. Ali Gospodin, koji je hrana gladnima i utjeha žalosnima, ne ostavi svoju vjernu službenicu bez pomoći. Na čudnovati način hranio ju je u tamnici cijela dva mjeseca. Kad je gladom ne mogahu ubiti, zapovjedi sudac Lucij da ju stave u jednu staru i šuplju lađu zajedno s još dvije stotine i sedamdeset kršćana, koje je ona obratila na vjeru Isusovu, pak da je sve potope na najdubljem mjestu jedne rijeke. I tu ne zaboravi Gospodin svojih vjernih te im pošalje jaku obranu sa Siona. Njegovom pomoću doplove treći dan sretno do otoka Palmire, gdje su dočekani s velikim veseljem od biskupa i kršćana, koji su ondje bili u progonstvu. Čuvši sudac-poganin otoka Palmire za dolazak tolikih kršćana, dade ih izvući iz lađe te zahtijevati od njih, da žrtvuju poganskim bogovima. Kad oni toga ne htjedoše učiniti, dade ih raznim mukama pogubiti. Sv. Anastaziju dade privezati za jedan stup, kod nogu joj naložiti vatru i tako je živu paliti. Usred ovih strašnih muka izdahne ona svoju plemenitu dušu, koja na krilima božanske ljubavi poleti u nebeske visine u naručaj Onoga, koga je nadasve ljubila i koji je postao njezina vječna plaća na nebu. Bilo je to dana 25. prosinca 303. godine po narođenju Kristovom. Njezino mrtvo, malo ogorjelo tijelo neka pobožna gospođa Apolonija pomaže dragocijenom masti, zavije u čiste plahte te u svom vrtu pokopa. Za par godina podigne na njenom grobu u čast crkvu. Kasnije bude njezino tijelo prenešeno u Carigrad. (...) Zadarski biskup Donat 807. godine ostatke Sv. Anastazije prenio je u Zadar, a do danas se čuvaju u stolnoj crkvi u Zadru.
Vjekoslav Noršić (Iz knjige „Povijest župe Sv. Anastazije u Samoboru“ koju je 2005. objavilo Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“
Sveta Anastazija rodila je se u Rimu u uglednoj senatorskoj obitelji. Otac joj bijaše poganin, a majka, imenom Filomena, kršćanka. Već u ranoj dobi majka ju je poučila u kršćanskoj vjeri i bez očeva znanja ju dala krstiti. Baš u njezino doba vladali su veliki progoni kršćana sa strane rimskih careva Dioklecijana (284. – 305.) i Maksimilijana. Žrtve ovih progona bile su skoro nebrojene. Crkveni pisac Laktancije piše: "Na istoku i na zapadu bijesnile su tri divlje zvijeri i po čitavoj zemlji razliježe se jauk i vapaj". U to doba podnesu među ostalima mučeničku smrt i Sv. Agneza, Sv. Sebastijan i Sv. Venancije.
Nakon majčine smrti predade ju otac za ženu sudcu Publiju, osobitom neprijatelju kršćana. U ženidbenom stališu znala je Sv. Anastazija sačuvati ne samo bračnu, nego i djevojačku čistoću. Bilo joj je tim lakše, pošto Publij i onako nije imao spram nje nikakve ljubavi, već je više držao do njezinog velikog imetka. Bračni život uz ovako ljuta poganina bio je Sv. Anastaziji veoma nesnosan i tegotan. Još tegotniji joj postade onda, kad je njezin suprug doznao da je ona kršćanka, da pohađa kršćane po tamnicama, nosi im hranu, povezuje rane te im iskazuje sva moguća djela kršćanske ljubavi. Radi toga ju posvema zamrzi, ali ne ostade jedino pri tom. Bojeći se kao sudac carske nemilosti, ako car sazna da mu je žena kršćanka, dade ju zatvoriti u domaću tamnicu, te odredi da joj se svaki dan daje samo toliko hrane koliko joj je upravo bilo nužno za uzdržanje njezina života. Tu u tamnici uhvati Sv. Anastazija priliku, da napiše pismo svom ispovjedniku Krizogonu, koji bijaše zatvoren u jednoj blizoj tamnici. U tom pismu javlja mu ona svoje velike nevolje, preporučuje se u njegove molitve, te ovako završava: "Bolje je dušu izdahnuti, nego Sina Božjega zatajiti. Svjedok mi je Krist, da ću, ako se oslobodim iz tamnice, neprestano svete nasljedovati i sve moje čim prije njima podijeliti. Ostaj zdravo, čovječe Božji, i spomeni se mene." Na ovaj list odgovori Krizogon pismo u kom razveseljuje Anastaziju i bodri neka sve svoje ufanje postavi u Isusa Krista, koji će ju doista osloboditi i omogućiti joj da podvori još mnoge mučenike. Tako se kasnije i zbilo. Radi pomanjkanja nužne hrane zdravlje se njezino tako pogoršalo, te se bilo bojati, da će naskoro umrijeti. Tom zgodom pisala je opet rečenome Krizogonu drugo pismo u kom veli: "Dolazi konac, da se moja duša rastane sa tijelom; spomeni se mene, da dušu moju primi Onaj, kome za ljubav ovo podnosim. Ostaj zdrav u Gospodinu i moli se za mene." Bog Gospodin, koji svoje vjerne kuša na razne načine, ne dopušta da budu većma kušani, nego mogu podnijeti. On znade kušnje njihove okrenuti na dobro. Tako je bilo i sa Sv. Anastazijom. Car Dioklecijan pošalje njezinoga supruga u Perziju. Ovaj odlazeći od kuće ostavi ju i nadalje u tamnici te odluči pogubiti ju kad se varti. No, Gospodin mu pomete njegovu zlu nakanu. Na putu u Perziju stigne Publija smrt usljed čega dođe ona ne samo do slobode, već primi također bogati imetak svoga muža. Taj imetak upotrijebila je Sv. Anastazija na korist sv. mučenika, koje je poput sluškinje dvorila i pomagala.(…)U to vrijeme pozove car Dioklecijan iz rimskih tamnica Krizogona i ostale kršćanske uznike pred sud u Akvileju. Čuvši to Sv. Anastazija proda sve svoje imanje te pođe za njima u Aklvileju, da im ondje uzmogne u još većoj mjeri iskazivati djela kršćanskog milosrđa, nego je to do sada u Rimu činila. Za to pak svoje blagoslovno djelovanje našla je u Akvileji obilno prilike. Ondašnji kršćani oba spola, kojima se u to tužno doba nije smjelo ništa prodati, niti se smjeli na svjetlo pokazati, pohađali su, dakako potajno, Sv. Anastaziju kao zajedničku svoju majku, a ona ih je potpomagala, uzdržavala i krijepila. Dnevice je Sv. Anastazija molila Gospodina Boga, da joj barem tako dugo dade živjeti dok sav svoj novac potroši na kršćanske sirote. Jednaka djela kršćanskog milosrđa činila je ona i kasnije i u Solunu te po Srijemu, koje je krajeve polazila čuvši za velike nevolje tamošnjih kršćana.Za sva ova nebrojena dobročinstva, koja je ona iskazivala kršćanskim mučenicima s tolikom ljubavlju i poniznošću, odluči milosrdni i pravedni Bog da ju nadari mučeničkom krunom. Kad je već gotovo sav svoj novac razdijelila, saznalo se sa strane rimskih oblasti, da je kršćanka. Radi toga je odmah ulovljena te stavljena u jednu tamnicu u Srijemu, da ondje od glada pogine. Ali Gospodin, koji je hrana gladnima i utjeha žalosnima, ne ostavi svoju vjernu službenicu bez pomoći. Na čudnovati način hranio ju je u tamnici cijela dva mjeseca. Kad je gladom ne mogahu ubiti, zapovjedi sudac Lucij da ju stave u jednu staru i šuplju lađu zajedno s još dvije stotine i sedamdeset kršćana, koje je ona obratila na vjeru Isusovu, pak da je sve potope na najdubljem mjestu jedne rijeke. I tu ne zaboravi Gospodin svojih vjernih te im pošalje jaku obranu sa Siona. Njegovom pomoću doplove treći dan sretno do otoka Palmire, gdje su dočekani s velikim veseljem od biskupa i kršćana, koji su ondje bili u progonstvu. Čuvši sudac-poganin otoka Palmire za dolazak tolikih kršćana, dade ih izvući iz lađe te zahtijevati od njih, da žrtvuju poganskim bogovima. Kad oni toga ne htjedoše učiniti, dade ih raznim mukama pogubiti. Sv. Anastaziju dade privezati za jedan stup, kod nogu joj naložiti vatru i tako je živu paliti. Usred ovih strašnih muka izdahne ona svoju plemenitu dušu, koja na krilima božanske ljubavi poleti u nebeske visine u naručaj Onoga, koga je nadasve ljubila i koji je postao njezina vječna plaća na nebu. Bilo je to dana 25. prosinca 303. godine po narođenju Kristovom. Njezino mrtvo, malo ogorjelo tijelo neka pobožna gospođa Apolonija pomaže dragocijenom masti, zavije u čiste plahte te u svom vrtu pokopa. Za par godina podigne na njenom grobu u čast crkvu. Kasnije bude njezino tijelo prenešeno u Carigrad. (...) Zadarski biskup Donat 807. godine ostatke Sv. Anastazije prenio je u Zadar, a do danas se čuvaju u stolnoj crkvi u Zadru.

Vjekoslav Noršić (Iz knjige „Povijest župe Sv. Anastazije u Samoboru“ koju je 2005. objavilo Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“
Petar Zoranić Ninjanin
Mjesto: Nin

Petar Zoranić, veliki Ninjanin i « Hrvatin » rodio se 1508. god. Bio je potomak stare plemićke obitelji Tetačić iz Nina koja se pred kraj petnaestoga stoljeća zbog nezdrave klime (malarije) u Ninu i pred Turcima sklonila u Zadar. U to vrijeme njegova majka Elizabeta ( iz plemićkog roda Medulla, iz kojeg potječe i poznati tadašnji slikar Andrija Medulić ) očekivala je dijete.
Najraniji podatak o njegovu životu potječe tek iz 1531., kad se spominje kao plaćeni ninski notar, pravnik, sudski ispisivač, što znači da je morao završiti studij pravnih znanosti, vjerojatno u Padovi. Već 1543. imamo i posljednji podatak iz Zoranićeva života. Umro je poslije te godine, ali svakako prije 1569., kad su tiskane Planine, jer da je bio živ, vjerojatno bi svoju posvetu iz 1536. Matiji Matijeviću, ninskom kanoniku, koji je u vrijeme kad se djelo tiskalo bio već mrtav, bio izmjenio.
Pisac je prvog hrvatskog romana « Planine » koji je nastao g. 1536., dakle godinu dana prije propasti Klisa, u vrijeme, kad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije Bitke na Mohaču i prve opsade Beča. Zoranić je pripadao krugu književnika koji su doprinjeli tomu da Zadar, uz Hvar, Korčulu, Split i Dubrovnik, postane jednim od žarećih središta hrvatske renesansne umjetnosti i riječi.
O Zoranićevom životu znamo vrlo malo. O većini podataka nagađa se prema tobožnjim autobiografskim navodima u Planinama. Pjesnikov se predak Zoran («dida did», kako ga naziva Kap. VII.) doselio u XIV. St. iz Like u Dalmaciju, zbog nekih razmirica među hrvatskim plemstvom. Ali kao ninski plemić spominje se tek Zoranićev djed Petrica, i to u drugoj polovici XV.st.
Petar Zoranić, veliki Ninjanin i « Hrvatin » rodio se 1508. god. Bio je potomak stare plemićke obitelji Tetačić iz Nina koja se pred kraj petnaestoga stoljeća zbog nezdrave klime (malarije) u Ninu i pred Turcima sklonila u Zadar. U to vrijeme njegova majka Elizabeta ( iz plemićkog roda Medulla, iz kojeg potječe i poznati tadašnji slikar Andrija Medulić ) očekivala je dijete.
Najraniji podatak o njegovu životu potječe tek iz 1531., kad se spominje kao plaćeni ninski notar, pravnik, sudski ispisivač, što znači da je morao završiti studij pravnih znanosti, vjerojatno u Padovi. Već 1543. imamo i posljednji podatak iz Zoranićeva života. Umro je poslije te godine, ali svakako prije 1569., kad su tiskane Planine, jer da je bio živ, vjerojatno bi svoju posvetu iz 1536. Matiji Matijeviću, ninskom kanoniku, koji je u vrijeme kad se djelo tiskalo bio već mrtav, bio izmjenio.
Pisac je prvog hrvatskog romana « Planine » koji je nastao g. 1536., dakle godinu dana prije propasti Klisa, u vrijeme, kad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije Bitke na Mohaču i prve opsade Beča. Zoranić je pripadao krugu književnika koji su doprinjeli tomu da Zadar, uz Hvar, Korčulu, Split i Dubrovnik, postane jednim od žarećih središta hrvatske renesansne umjetnosti i riječi.
O Zoranićevom životu znamo vrlo malo. O većini podataka nagađa se prema tobožnjim autobiografskim navodima u Planinama. Pjesnikov se predak Zoran («dida did», kako ga naziva Kap. VII.) doselio u XIV. St. iz Like u Dalmaciju, zbog nekih razmirica među hrvatskim plemstvom. Ali kao ninski plemić spominje se tek Zoranićev djed Petrica, i to u drugoj polovici XV.st.

Knez Branimir živio je u 9. st. i bio je hrvatski knez. Vladao je od 879. do 892.god. Za vrijeme njegove vladavine ojačala je primorska Hrvatska i postigla svoju samostalnost. Papa Ivan VIII. je tada prihvaća kao samostalnu zemlju kršćanskog zapada.
Na takav je način Branimir priznat kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država priznata prvi put u povijesti 879 g. i to upravo u Ninu. Nin je u to vrijeme bio jedno od sjedišta hrvatskih vladara pa su knezovi, a poslije i kraljevi povremeno tu boravili.
Pismo je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine knezu Branimiru, koji zbacio probizantski raspoloženoga Zdeslava. Ovo papino pismo odgovor je na pismo što ga je prethodno primio od Branimira, a njime se priznaje Branimir kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država.
Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru
Ljubljenom sinu Branimiru.
Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.
I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: „Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji“; a on sam veli u evanđelju: „Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.“ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: „Proslavit cu one koji mene slave.“
I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.
Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo.
Knez Branimir živio je u 9. st. i bio je hrvatski knez. Vladao je od 879. do 892.god. Za vrijeme njegove vladavine ojačala je primorska Hrvatska i postigla svoju samostalnost. Papa Ivan VIII. je tada prihvaća kao samostalnu zemlju kršćanskog zapada.Na takav je način Branimir priznat kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država priznata prvi put u povijesti 879 g. i to upravo u Ninu. Nin je u to vrijeme bio jedno od sjedišta hrvatskih vladara pa su knezovi, a poslije i kraljevi povremeno tu boravili.
Pismo je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine knezu Branimiru, koji zbacio probizantski raspoloženoga Zdeslava. Ovo papino pismo odgovor je na pismo što ga je prethodno primio od Branimira, a njime se priznaje Branimir kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država.
  • Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru
Ljubljenom sinu Branimiru.
Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: „Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji“; a on sam veli u evanđelju: „Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.“ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: „Proslavit cu one koji mene slave.“I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo.
Jules Verne i Pazinska jama

Čudnovata je Pazinska jama od davnina plijenila pozornost mnogih koji su imali prilike vidjeti to jedinstveno djelo prirodnih sila, pa je, kao i  Kaštel, nalazimo u radovima brojnih putopisaca (Valvasor, Petronio, Yriarte).
Jules Verne
Pionir znanstvene fantastike Jules Verne je u Pazin smjestio veliki dio radnje svog romana Mathias Sandorf iz 1885. Nakon uvodnog dijela radnje koji se odvija u Trstu, grof - buntovnik Mathias Sandorf i njegova dva prijatelja bivaju uhićeni i zatvoreni u Pazinski kaštel. Uspijeva im pobjeći kroz prozor i niz gromobran u Pazinsku jamu, nakon čega ih bujica odnosi u podzemlje. Nakon nekog vremena dvojica su buntovnika ugledali svjetlo dana u Limskom zaljevu na zapadnoj obali Istre.
Radnja nas dalje vodi po čitavom Jadranu (Rovinj, Dubrovnik) i dalje po Sredozemlju (Sicilija, Malta, Gibraltar).
Čudnovata je Pazinska jama od davnina plijenila pozornost mnogih koji su imali prilike vidjeti to jedinstveno djelo prirodnih sila, pa je, kao i  Kaštel, nalazimo u radovima brojnih putopisaca (Valvasor, Petronio, Yriarte). Jules Verne Pionir znanstvene fantastike Jules Verne je u Pazin smjestio veliki dio radnje svog romana Mathias Sandorf iz 1885. Nakon uvodnog dijela radnje koji se odvija u Trstu, grof - buntovnik Mathias Sandorf i njegova dva prijatelja bivaju uhićeni i zatvoreni u Pazinski kaštel. Uspijeva im pobjeći kroz prozor i niz gromobran u Pazinsku jamu, nakon čega ih bujica odnosi u podzemlje. Nakon nekog vremena dvojica su buntovnika ugledali svjetlo dana u Limskom zaljevu na zapadnoj obali Istre.  Radnja nas dalje vodi po čitavom Jadranu (Rovinj, Dubrovnik) i dalje po Sredozemlju (Sicilija, Malta, Gibraltar).
ZNAMENITE OSOBE RIVIJERE HRVATSKO PRIMORJE

'U ovome kraju gdje se i zlo zaboravlja i svaka rana liječi' kako kaže dr. Antun Barac, pored njega rođeni su i drugi velikani našeg javnog i kulturnog života.

Juraj Julije Klović
Jedan od najvećih predstavnika europske i svjetske minijature koji je rođen u Vinodolu 1498. godine već u ranoj mladosti odlazi u Italiju, najprije u Veneciju, a zatim u Rim, Mantovu, Firenzu i druge gradove gdje nastaju njegova remek-djela minijature, te se ubrzo nalazi u krugu vodećih umjetnika 16. stoljeća poput Michelangela, Raffaela, El Greco i dr. Djela koja svrstavamo u razdoblje manirizama nalaze se u najvećim galerijama i muzejima svijeta, a u našoj domovini nalazi se samo 'Gloria in excelsis deo'.

Antun Barac
U Kamenjaku (Grižane) rođen je 1894. godine dr. Antun Barac, povjesničar hrvatske književnosti, koji nakon pučke škole u Grižanama nastavlja školovanje u Rijeci, a studij u Zagrebu gdje je i doktorirao ('Teza o Vladimiru Nazoru'). Radi kao profesor u klasičnoj gimnaziji u Sušaku i Zagrebu, a zatim kao predavač novije hrvatske književnosti na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Književni rad započeo je zagonetkama i pjesmama, a nastavio sjajnim studijama, esejima i književnim kritikama o gotovo svim značajnijim piscima 19. i prve polovice 20. stoljeća tiskanih u 20-ak knjiga.

Mihovil Kombol
Drugi veliki povjesničar književnosti rođen 1883. godine podrijetlom je iz Bribira gdje je i završio pučku školu, srednju u Sušaku i Senju, studira u Beču gdje je i doktorirao na temu 'O akcentuaciji dijalekta bribirskog kraja'. Radi kao srednjoškolski profesor u više gradova, među inima i u Vukovaru, da bi kasnije predavao starohrvatsku književnost na filozofskom fakultetu, a potom na akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Brojne su njegove studije, kritike i eseji, a posebno je poznat po sjajnom prijevodu 'Božanstvene komedije' koju je oslikao J.J. Klović. Umire 9. studenog 1955. , iste godine kao i Antun Barac.

Josip Pančić
U Bribiru u zaselku Ugrini 1814. godine rođen je dr. Josip Pančić poznati botaničar i profesor prirodnih znanosti. Školuje se u Bribiru, Gospiću i Rijeci, a studira u Pešti. Najveći dio života provodi u Srbiji, gdje je postao privi predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti. Otkriva brojnr biljne i životinjske vrste, a posebice je poznat po omorica picea koja je poznata kao Pančićeva omorika. Umro je 1888. godine.


Na ovom području rođeni se i sljedeći velikani:

Iz Novog Vinodolskog:

Antun Mažuranić (1805-1888), profesor i slavist
Ivan Mažuranić (1814-1890), ban i književnik
Matija Mažuranić (1817-1881), putopisac
Fran Mažuranić (1859-1928), književnik

Iz Crikvenice:

Ivan Kostrenčić, povjesničar književnosti
Ivan Skomerža, inovator i značajno ime u povijesti ribarstva
Zanimljivosti
Za domaće ljude, Škarline su neizbrisivi dio lokalnog identiteta i opće mjesto u kolektivnoj svijesti žitelja. S druge strane, gosti ponekad ne otkriju da se, svega dva kilometra od Brtonigle, smj...
Zarečki krov je prostrana pećina koja podsjeća na krov iznad koje rječica Pazinčica u svom toku stvara desetak metara visok vodopad i jezero skoro deset metara dubine. Jedna je od najzanimljiviji...
Nematerijalna dobra upisana na UNESCO Reprezentativnu listu baštine svijeta: Čipkarstvo u Hrvatskoj...
Jankovac, jedna od najljepših gorskih dolina smještena je na sjevernim obroncima Papuka na visini od 475 m. Bogata je hladnim izvorima i bistrim potocima, a okružena stoljetnim bukvama slavonske š...
    Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji? Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za ra...
O Štrigama, štrigunima i krsnicima Jedno od najpoznatijih istarskih fantastičnih bića je zasigurno štriga/štrigun. Čak i danas vjerovanje u štrigune nije sasvim iščezlo iz istarskih gradova ...
Klek stoljećima privlači putnike i istraživače, a osebujan izgled njegovog vrha raspiruje maštu kao niti jedan drugi vrh u Hrvatskoj. Sa svake strane svijeta pokazuje drugi oblik, a ističe se vr...
Najmanja šibenska atrakcija - Turistički vodiči redovno ukazuju turistima na tu gradsku znamenitost, a sami Šibenčani su na nju neobično ponosni. Radi se o srednjevjekovnoj kamenoj posudi u koju su brižni Šibenčani čak i ...
Još su Rimljani na mjestu današnjeg Ludbrega, uočivši dobar geografski položaj mjesta, izgradili Castrum Ioviu, grad s cjelokupnom infrastrukturom, kanalizacijom, forumom, termama, koji je postao...
Kopački je rit poplavno područje rijeke Dunav, smješten na sjeveroistoku Hrvatske u kutu što ga čine Drava i Dunav. To je jedna od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi. Park prirode Ko...
Među najvrjednije sačuvane spomenike starohrvatskog crkvenog graditeljstva, jedinstvenog arhitektonskog stila je crkva sv. Križa. Datira iz ranog kršćanstva u Hrvata, iz 9. st. Crkva je jedini sa...
Čudnovata je Pazinska jama od davnina plijenila pozornost mnogih koji su imali prilike vidjeti to jedinstveno djelo prirodnih sila, pa je, kao i  Kaštel, nalazimo u radovima brojnih putopisaca (Val...
Vinodolski zakonik - Ceh silovatelju stotinu libara, a smrtna kazna vračariNajveći broj propisa odnosi se na krivično pravo. U tim je odredbama opsežno razrađen sustav globa i kazni za krađe, uv...
©WEBDESIGN by www.firmus-grupa.hr