Medvednica

Planina sjeverozapadne Hrvatske koja svojim izgledom podsjeća na otok

Medvednica ili Zagrebačka gora je planina sjeverno od Zagreba. Sljeme, njezin najviši vrh (1033 m), je popularno izletničko mjesto do kojeg se može doći cestom ili pješice, planinareći. Biljni svijet Medvednice vrlo je bogat, raznolik i zanimljiv. Flora, rimska boginja proljeća i cvijeća, dosad na Medvednici bilježi 1205 vrsta i podvrsta, što čini oko 23% ukupne vaskularne flore Hrvatske.

Ime planine čuva uspomenu na medvjede, veličanstvene životinje koje već stoljećima ne žive u medvedničkim šumama. Uslijed širenja naselja, uništavanja staništa i sve većeg iskorištavanja planinskih dobara, s Medvednice su nestale i brojne druge životinjske vrste poput risa, vuka, jelena, tetrijeba i vidre. Nalazimo ih još samo u imenima brojnih sela, potoka i predjela poput: Medveščina, Medveščak, Medvedski breg, Vučje jame, Vukov dol, Risovo polje, Risnjak, Orlove stijene, Jelenovac, Jelenja voda i dr. Raduje nas ipak što neki medvednički toponimi, poput Lisičina, Srnec, Mačkova pećina i Mačji kamen odaju životinje koje i danas žive na Medvenici.

Suživot Medvednice i ljudi možemo pratiti od prapovijesti pa sve do današnjih dana. Prvi tragovi čovjeka na Medvednici pojavljuju se prije oko 45000 godina, kada su neandertalski lovci obitavali u špilji Veternici, a ostaci materijalne baštine dokazuju kontinuiranu prisutnost čovjeka na planini i u njezinu podnožju sve do danas o čemu svjedoče i mnogi arheološki lokaliteti od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka, a bogatstvo materijalne kulturne baštine rezultiralo je i s više kulturnih dobara na području Parka.

USVOJI ŠIŠMIŠA!

Usvoji šišmiša je program koji je JUPP Medvednica razvila za ljubitelje šišmiša i one koji će to tek postati. Iako imaju vrlo malo prirodnih neprijatelja (love ih uglavnom sove i mačke) šišmiši su vrlo ugroženi. Najveći im je neprijatelj čovjek koji mijenja lovno stanište šišmiša raznim gospodarskim zahvatima (rušenje starih stabala, vodnogospodarski zahvati i sl.), prekomjernim korištenjem pesticida te uznemiravanjem ili uništavanjem njihovih ljetnih ili zimskih prebivališta.

http://www.pp-medvednica.hr/ukljuci-se/usvoji-sismisa/

Medvedgrad

Na Malome Plazuru, vrhu na južnom dijelu Medvednice, ugnijezdio se slikoviti srednjovjekovni burg koji već osam stoljeća bdije nad Zagrebom.

Špilja Veternica

S više od sedam kilometara razgranatih kanala, Veternica je po veličini šesta špilja u Hrvatskoj, a njezina dužina stalno „raste“ nakon istraživačkih pohoda revnih zagrebačkih speleologa. Međutim, i „obični“ turisti uz vodstvo stručnog vodiča mogu posjetiti prvih 380 metara špilje i otkriti neke od njezinih tajni.

Planinske crkvice:

• Medvedgradska kapelica sv. Filipa i Jakova
• Kapela sv. Jakoba
• Kapelica Marije Snježne
• Kapelica Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata ili Sljemenska kapelica

Mlinovi:

• Mlin Gračanski ribnjak Mlin Ročić, Markuševačka trnava
• Mlin Ferenčak, Bidrovec
• Mlin Jakopović, Čučerje
• Mlinovi na potoku Vukov dol
• Zidani mlin Dubravica
• Majsecov mlin, Donja Stubica

Više o svemu možete pročitati na http://www.pp-medvednica.hr/

Bosut je rijeka u Slavoniji i Srijemu.

Bosut nastaje od dva potoka između Štitara i Županje (uz Savu). On nema pravog izvora, a ide prema Gradištu, gdje prima vodu iz Berave, te sporo teče ka Cerni.

Bosut je svojevrsna prirodna pojava, pa ga još zovu rijekom bez izvora. Dugačka je 186 km i najduža je lijeva pritoka Save. Teče koritom koje je nekad izdubio jedan od savskih rukavaca. Taj se rukavac odvajao ispod ušća rijeke Bosne, a vraćao natrag u Savu u blizini ušća Drine. Gornji ulaz se vremenom zasuo, vjerojatno od nanosa rijeke Bosne, pa je njegovo korito ostalo bez vode i turci ga nazvaše Bosut (baš = prazan i sut = voda). Prva pritoka s lijeve strane – Berava – puni korito vodom, a dalje se u Bosut ulijevaju mnogi pritoci, potočići i kanali. Staro se ušće zasulo, ali je voda probila novi put stotinjak metara niže starog. Tamo je izgrađena i ustava.
Kod Vinkovaca je 1936. godine izgrađena brana pa se vodostaj u gornjem toku povisio na više od 1 m, ali je nizvodno postao niži. Izgrađena je zatim nova brana kod Trbušanaca (gdje je danas izletište i dobar ribolovni teren) tako da se vodostaj ujednačio. Bosut je postao prirodnim kolektorom za odvodnjavanje suvišnih voda s većih područja, pa se korito zamuljava. Ljeti u vodi izraste i previše vodenog bilja, te uslijed pomanjkanja kisika dolazi do tzv. “zijeva” i uginuća riba. Spomenimo lopoč, orašak, drezgu i opasnu vodenu leću što prekriva i veće površinske vode. Uz obalu rastu trska, vrbe, a ponegdje i prastare bosutske šume.

Priča se da su stari Rimljani znali kazati kako u svom carstvu imaju rijeku koja do podne teče na jednu stranu, a popodne na drugu, a misli se na Bosut, koji ponekad tako mirno teče da se i malim vjetrom voda pokrene u jednom ili drugom smjeru.

slike: www.radio.hrt.hr;  http://radio.hrt.hr/radio-osijek/clanak/bosut-i-pobosuce-u-proslosti-sadasnjosti-i-buducnosti/72563/

www.otok.hr;  vinkovci.com.hr

Vrelo Une

Vrelo Une smjestilo se na 395,8 metara nadmorske visine u ličkom dijelu Zadarske županije, ispod padina planina Ličke Plješivice i Stražbenice u blizini mjesta Donja Suvaja u Općini Gračac.

Na svojem izvoru Una čini bajkovito plavozeleno jezero okruženo šumom i visokim strmim liticama. Ovo na površini umirujuće jezero jedno je od najdubljih i najsnažnijih vrela ovoga područja, a prvi unski slap javlja se već 10-ak metara od vrela.

Jezero su istraživali speleoronioci u sklopu međunarodne ekspedicije 2007. godine. Dosegnuvši dubinu od 205 m, talijanski speleoronilac Luigi Casati donio nam je fotografije ovog prirodnog fenomena na površinu.

• Park u Lipiku -  Park Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju u Lipiku nastao je krajem 19.stoljeća, a  spomenikom parkovne arhitekture proglašen je 1965. godine. Park se prostire na površini od 10,4 ha. Perivoj je do danas sačuvan na izvornoj površini i bez bitnih promjena perivojne kompozicije.
• Park u Kutjevu - Sjeveroistočno od Požege u Kutjevu,  poznatom vinogradarskom kraju, diže se kasnobarokni dvorac obitelji Turković uklopljen u prostrani park (cca 1,7 ha). Park je, sudeći po starosti dekorativnih vrsta drveća, podignut početkom 19. stoljeća. Oblikovan je u slobodnom engleskom stilu, bogat parkovnim vrstama, od kojih je vrijedno spomenuti po obimu, starosti, ljepoti krošnje slijedeće vrste: lipu (Tilia cordata), platanu (Platanus acerifolia), čempres (Chamaeciparis Lawsaniana), crveni hrast (Quercus rubra) i kavkasku jelu (Abies nordmaniana).
• Park u Trenkovu - U tom mirnom slavonskom selu, smještenom desetak kilometara sjeverno od Požege na krajnjim južnim obroncima Papuka, nalazi se nekadašnje vlastelinsko sjedište u narodu zvano Trenkov dvorac. Mnogo je nepoznanica o Trenkovom dvorcu jer on nikad nije bio detaljnije istraživan. U onoj malobrojnoj literaturi koja ga spominje navode se često suprotni podatci, katkada i neuvjerljivi. Park u sklopu kojeg se nalazi dvorac  upisan je u Registar zaštićenih  objekata prirode kao spomenik parkovne  arhitekture  1964. godine.Park zahvaća površinu od 5,20 ha, a obiluje brojnim domaćim vrstama i većim brojem egzota kao npr. grčki hrast ili razna kultivirana stabla jasena, johe i lipe hrastovi, lipe, grabovi,javori, smreke, borovi.
• Požeška gora predstavlja područje iznimnih krajobraznih i estetskih vrijednosti, prirodnog okruženja oko urbane strukture grada. Kao element u prostoru ističu se  brojni vinogradi voćnjaci, livade šume i travnjaci  ispresijecani dubokim vodotocima, strmim stranama i grebenima, te blagim zavalama i zaravnima. Svrha zaštite ovog dijela Požeške gore je očuvanje prirodnih i krajobraznih vrijednosti, kulturno-povijesnog nasljeđa i tradicijske arhitekture.
• Sovsko jezero - Sovsko jezero predstavlja jedinstveni primjerak prirodnog jezera u brdsko-brežuljkastom području kontinentalne Hrvatske. Smješteno je na sjevernoj padini Dilja, neposredno ispod glavnog bila (Mlakino Brdo-430 m i Jurje Brdo-471m), na nadmorskoj visini od 430 m. Jezero je u maloj depresiji, a s istočne i sjeveroistočne strane okružuje ga šuma hrasta kitnjaka i običnog graba, te šuma bukve u jarcima.

izvor tekst i slike: http://www.priroda-psz.hr

• Sopotski slap je najveći slap Žumberačke gore i jedan od najvećih u Hrvatskoj. Nalazi se na jednom od početnih krakova rijeke Kupčine. Visok je 40 metara, a sastavljen je od tri kaskade.
• Slap Brisalo nalazi se u dubokoj dolini Slapnice, koju zbog svoje dubine često znaju nazivati kanjonom. Slapnica je posebno zaštićena kao značajni krajobraz. Međutim, sam slap se ne nalazi na rijeci Slapnici nego na njenoj pritoci, Dubokom potoku, koji se samo malo niže od slapa ulijeva u Slapnicu.
• Vranjački slap, tj. vodopad, visok je petnaestak metara i nalazi se u Slapnici. Manje je poznat od obližnjeg slapa Brisalo.
• Cerinski vir je slap visok 10 m, koji je osobito lijep u proljeće i kasnu jesen kad je potok bogat vodom. Tvore ga vode potoka Javorec.
• Zeleni vir najatraktivniji je dio doline potoka Sušice, na krajnjem zapadnom dijelu Žumberka, nalazi se kod sela Kuljaji, u blizini mjesta Radatovići.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Veliki_slapovi_%C5%BDumberka

http://www.sutla-zumberak.hr/hr/klaster/objekti/cerinski-vir,2881.html

Fužinarski je kraj izuzetno bogat vodom. Fužine su naseljeno mjesto koje u Hrvatskoj primi najveću godišnju količinu oborine. Ovdje godišnej padne između 1500 do 2000 mm padalina po četvornom metru, a u ekstremnim godinama i do 4000 litara. Da bi se ta silna količina vode zadržala i iskoristila, u Fužinama su izgrađena tri akumulacijska jezera.

Najstarije jezero je Bajer izgrađen pedesetih godina prošloga stoljeća. Jezero je položeno u nekadašnjoj atraktivnoj dolini rijeke Ličanke, tik uz naselje Fužine. Jezero je prosječne dubine od 2 do 7 metara i raspolaže s oko milijun kubičnih metara vode. Pogodno je za vožnju čamcem, kanuom, kajakom i za surfanje zbog čestog strujanja vjetra.

Jezero Lepenica najveće je umjetno jezero u fužinarskom kraju. Izgrađeno je 1988. godine, površinom i količinom vode je znanto veće od Bajera, a maksimalna dubina mu je 18 metara. Izuzetno je ljeti pogodno i ugodno za kupanje (temperatura dosegne više od 23° Celzijusa. Na jezeru je 1989. održano Svjetsko prvenstvo u orijentacijskom ronjenju, a 2007. Svjetski kup.

Oba su jezera izuzetno bogata ribom i mamac su za ribiče.

Najmlađe i najmanje jezero je Potkoš. Smješteno je u podnožju obronaka Bitoraja, između Fužina i Liča. Atraktivno je kao izletište i piknik prostor.

Sva tri jezera izvrsno su uklopljena u planinski pejsaž i pravi su turistički dragulj Fužina. Posebno je popularno jezero Bajer, oko kojega vodi atraktivna šetnica i koje je najčešće odredište izletnika.

http://www.tz-fuzine.hr

Jankovac, jedna od najljepših gorskih dolina smještena je na sjevernim obroncima Papuka na visini od 475 m. Bogata je hladnim izvorima i bistrim potocima, a okružena stoljetnim bukvama slavonske šume. Puna svježine i romantike uvijek je bila privlačna svakom ljubitelju prirode, planine i mira. Zbog izuzetnih prirodnih ljepota koje nigdje više ne možemo naći u Slavoniji, Jankovac je 1955. godine proglašen zaštićenom park-šumom.

Ime izletišta Jankovac kao i Jankovačkih jezera veže se za ime grofa Josipa Jankovića, vlasnika tada brojnih posjeda od Voćina do Virovitice. Taj zaljubljenik u prirodu dolazi sredinom 19. stoljeća na svoj posjed odlučivši svoje zrele godine provesti uređujući jednu lijepu dolinu blizu vrha Papuka. Ovdje je prvo sagradio lovački dvorac, potom uređuje dva protočna jezera, kako za uzgoj pastrva, tako i za vodoopskrbu vodopada u najnepovoljnijim hidrološkim razdobljima. Da je grof potpuno uspio svjedoči tridesetmetarski vodopad koji se ruši u kanjon Kovačica. Nešto uistinu za to podneblje nezamislivo. Grof Josip Janković je sahranjen, po njegovoj želji, u spilji iznad jezera s kojeg se mjesta pruža divan pogled na njegovu dolinu i na stogodišnje šume bukve koje ga okružuju.

Prilazi Jankovcu lijepi su i ugodni , uz živahne potoke i u sjeni stabala. Do Jankovca vodi cesta Velika - Jankovac , a moguće je doći i pješke brojnim planinarskim stazama. Park-šuma Jankovac sadrži brojne izuzetne prirodne fenomene za koje je najzaslužnija karbonatna podloga. Vapnenci čine karbonatnu ploču debelu oko 100 metara na kojoj se jasno očitava krška morfologija. Najčešće se nalaze ponikve promjera 10-40 m, tipična krška vrela, a za Jankovac su karakteristične dvije manje spilje. Bikarbonatom zasićena voda formirala je sedrenu barijeru visine 30 m preko koje se preljeva simbol Jankovca - "jankovački slap". Zbog obilja vode i svoje visine, slap pruža veličanstveni prizor, jedinstven na području Slavonije, posebice za jake zime kada se zamrzava u atraktivan ledeni stup.

Jedno od bitnih obilježja Jankovca su njegove šume. Od posebne vrijednosti šumskog dijela su oaze sastojina prašumskog tipa, pojas stabala jasena i javora kod izvora, pojedina stara stabla bukve i javora promjera i preko 1 m.  U stijeni iznad jezera, u prirodnoj poluspilji, nalazio se mramorni sarkofag grofa pl. Josipa Jankovića, s natpisom na mađarskom i crkvenoslavenskom jeziku, a nešto više iznad groba smještena je uska i mračna, oko 20 m duga Maksimova spilja, nazvana po nekadašnjem hajduku Maksimu Bojaniću. O nekadašnjim stanovnicima Jankovca, njemačkim staklarima, svjedoče ostaci starih nadgrobnih spomenika.

Centralni dio park-šume, odnosno glavni prostor okupljanja svih posjetilaca i izletnika je planinarski dom osječkih planinara s velikom livadom ispred. Južno od doma nalaze se dva umjetna jezera, stepenasto jedno iznad drugog, koja ispunjuju gotovo čitavu dolinu. Okolna stoljetna stabla odražavaju se na površini jezera što gorskoj dolini daje poseban ugođaj.

Svojim položajem, a i svim značajkama koje imaju visoku obrazovnu i turističku vrijednost park-šuma Jankovac je svakako središnje mjesto Parka prirode Papuk koje ne biste smjeli propustiti vidjeti.

Izvor: http://www.pp-papuk.hr/galerija/galerija3.html#

Jezero “Jošava“ nalazi se oko 2 km sjevero-sjeveroistočno od grada Đakova. Proteže se od željezničkog nasipa Đakovo-Osijek do umjetno podignute zemljane brane koja se nalazi oko 2 km nizvodno. To je zapravo jedno umjetno jezero izgrađeno 1963/64. godine. Prvenstveno su ga namijenili za uzgoj riba, šport i rekreaciju.  
Oblik jezera je duguljast, proteže se od zapada prema istoku. Dugačko je oko 4,5 km, a širina iznosi 100 do 180 m. Obalu jezera sačinjavaju željeznički nasip Đakovo-Osijek na zapadu, zemljani nasip sa temeljnim ispustom na istoku i lesna uzvišenja sa južne i sjeverne strane. Dubina jezera kreće se od 70 cm do 3m. Na zapadu je nešto pliće, a na istoku nešto dublje. Ipak najveća je dubina u sredini gdje se proteže jedan kanal, bivše korito potoka Jošava, u smjeru zapad-istok. Od kanala bočno prema obali sve je pliće. Oko 80 % površine jezera je čisto, a oko 20 % je uglavnom na rubovima, obraslo trskom, rogozom i drugim vodenim biljem. U vodi se nalaze još u dovoljnoj količini podvodne biljke, vrste iz porodice mrijesak. 
Oko jezera nalaze se određene poljoprivredne površine i nešto sađenih šuma kod Kolokušice.Vrste riba koje su navedene za jezero Borovik nalaze se i u Jošavi.

Pazinska jama je najslikovitiji primjer djelovanja prirodnih sila na krški teren Istre. Ispod zidina tisućljetnog Pazinskog kaštela, točno na granici «sive» i «crvene» Istre, najveća istarska ponornica Pazinčica našla je svoj put kroz podzemlje do doline rijeke Raše, a možda i do Limskog zaljeva kako u svom romanu «Matijaš Sandorf» opisuje legendarni Jules Verne. Ta nesvakidašnja igra prirode nadahnula je i mnoge druge pisce (Nazor, Dante, Yriarte…), pa će zasigurno inspirirati i Vas.

Pazinski ponor je zakonom zaštićen kao značajni krajobraz. Zaštićeno područje obuhvaća kanjon i ponor Pazinčice, dužine oko 500 metara i dubine oko 100 metara, te Pazinsku jamu.