Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji?
Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za razvoj priče o tome legendarnome kralju. Jedna od tih priča vodi do Podstrane, gradića ni deset kilometara udaljenog od Splita. Naime, John Matthews, vodeći svjetski stručnjak za istraživanje mita o Kralju Arturu, povijesni temelj za legendu nalazi u liku i djelu rimskog vojskovođe iz druge polovice drugog stoljeća Luciusa Artoriusa Castusa. A jedini su zapisi o nedvojbenoj povijesnoj osobi Luciusu Artoriusu sazidani u kamenoj ogradi oko crkve svetog Martina u Podstrani!
„ Prvi sam put od svoga prijatelja i kolege Julijana Medinija, arheologa i vrhunskog poznavatelja antike, čuo za ideju da bi kralj Artur mogao biti Lucius Artorius. Namjeravao je objaviti i knjigu o tome, no umro je prerano – počinje priču akademik Nenad Cambi, koji danas najviše zna o pločama koje spominju mogućeg kralja Artura. Datirao sam ploče i one nedvojbeno potječu iz druge polovice drugog stoljeća. Dva su dijela jedne ploče ugrađena u zid oko crkve i one su, po svemu sudeći, bile natpis u mauzoleju u kojemu je bio sarkofag Luciusa Artoriusa. Sam Artorius je bio živ kada je ploča ispisana jer kaže kako ju je namijenio sebi i svojoj obitelji“ – kazuje akademik Cambi. Nadalje objašnjava kako je na pločama zapravo uklesan životopis Luciusa Artoriusa Castusa. Riječ je o njegovim dužnostima u Rimskome Carstvu, koje su poredane od najniže prema najvišima u hijerarhiji. Počeo je kao vojnik, vjerojatno u 18. godini. Potom je bio centurion (zapovjednik stotinu vojnika) 111. galske i V. makedonske legije te II. ferate. Sve su to niže vojne funkcije – tumači akademik Cambi i dodaje kako je Artoriusova vojna karijera brzo napredovala.
„Očito je bio jako sposoban. Brzo je postao jedan od viših zapovjednika, nešto kao današnji admiral, rimske flote Mizenum blizu Pompeja u Napuljskom zaljevu. Potom je dugo vremena proveo u Britaniji. Tamo je bio u rangu današnjeg generala, zapovijedao je legijama koje su brojile oko 7000 vojnika. Potom je, vjerojatno zbog zasluga, vraćen u predio današnje Dalmacije, gdje je bio prokurator provincije Liburnije. Velika je to čast bila jer su prokuratori imali takozvano “pravo mača” – pravo da osude na smrt. Prokurator je, primjerice, bio i Poncije Pilat“ slikovit je akademik Cambi.
Za nastanak legende o Kralju Arturu najvažniji je boravak Artoriusa Castusa u Britaniji. Artorius je zapovijedao legijom Sarmata (naroda s prostora današnje južne Ukrajine) kod Hadrijanova zida. Od barbarskih plemena Angla branio je granice Rimskog Carstva kojim je tada zapovijedao Marko Aurelije, a poslije njegov sin Komod. Lucius Artorius Castus (nadimak u010Cisti) živio je potkraj drugog stoljeća. Kralja Artura legenda smješta četiri stoljeća poslije – u srednji vijek. John Metthews i njegovi istomišljenici drže kako je priča o Kralju Arturu od drugog stoljeća polako bujala.
„Tako je nastala i priča o Kraljeviću Marku koji je, zapravo, bio obični turski vazal. Ljudi su u to vrijeme bili nepismeni pa su se priče prenosile usmenom predajom, a tako se mnogo gubi, mijenja ili dodaje u priči“ govori akademik Cambi. Teza o Luciusu Artoriusu Castusu kao Kralju Arturu ima mnogo poklonika u svijetu.
„Nikad nećemo doznati pravu istinu, no mitovi se polako ogoljuju te dolazimo do fragmenata povijesnih istina. Zabrinjava me pomalo što su ploče s Artoriusovim imenom tik uz cestu i mogle bi propasti. Bio Artorius povijesni predložak za Kralja Artura ili ne, riječ je o značajnoj povijesnoj osobi, a ploče su jako vrijedan arheološki nalaz“ zaključio je akademik Cambi.
Na stranicama turističke zajednice Podstrana, kažu sljedeće:
U ogradnom zidu starog groblja iza crkve sv. Martina nađene su dva natpisa rimskog vojskovođe Lucija Artorija Kasta (Lucius Artorius Castus), osvajača Britanije i najveće legende kralja Artura koji je prema sadašnjim saznanjima pokopan u Podstrani. Ušao je u legendu kao prvi engleski kralj Artur, osnivač reda vitezova Okruglog stola, ali i novi junak u hrvatskoj povijesti. Zbog svojih ratničkih, ljudskih i državničkih vrlina, okupljenih u slavi mača te časti i dostojanstvu okrugloga stola, ponio je titulu Castus u značenju neokaljana pravednika.
Oba natpisa donose funkcije ove poznate osobe viteškog staleža. Prvi, uklesan na jednostavnom cipusu ukrašenom sa strane, vjerojatno je bio podignut na nekom javnom mjestu, a sadržavao je neke od ranijih vojnih službi Lucija Artorija Kasta.
Drugi natpis nalazi se na njegovu nadgrobnom spomeniku koji se sastojao od masivna kamenog bloka ukrašenog sa strane rozetama i viticama, a dio je većeg spomenika, vjerojatno are. Nadgrobni spomenici takva oblika bili su omiljeni u salonitanskim klesarskim radionicama, osobito u vrijeme rane antike.
http://www.vecernji.hr/newsroom/culture/747518/index.do
www.tz-podstrana.hr
1095. Kod Clermont-a (Francuska), papa Urban II. poziva na Prvi križarski rat. Prema Jeruzalemu je krenulo ukupno oko 30.000 križara.
1100. Radi sve izraženije potrebe za skrb oko ranjenih i bolesnih, osnovan je bolnički Red Sv. Ivana Jeruzalemskog („Hospitalci“).
1118. Hugues de Payens i Godfrey od Saint-Omera s još sedam vitezova (iz okoline Champagne i
Burgundije), u Jeruzalemu osnivaju prvi vjerski i vojnički Red s ciljem očuvanja osvojenih područja i zaštite hodočasnika. Prihvatili su redovničke zavjete i prvi patron bio im je patrijarh Jeruzalema Warmund od Picquigny-a. Baldwin II. (kralj Jeruzalema) za boravak im je ustupio južni dio svoje palače (palača Al-Aqsa Mosque, građena na temeljima Solomonovog Hrama) u blizini Božjeg hrama, posebno ih zaduživši za čuvanje prometnica i putova od zasjeda razbojnika i drugih napadača i posebno za brigu o sigurnosti hodočasnika. Ponijeli su naziv siromašni Vitezovi Kristovi Hrama Jeruzalemskog.
Papa Honorius II. (1124. – 1130.) potvrđuje Red Hrama, a Hugues de Payens biva izabran za Prvog Velikog Poglavara (Meštra) te putuje po Europi, odlazi u Škotsku i Englesku kako bi proširio Red i uspostavio „Pravila“ („Latinsko Pravilo“). Red se vrlo brzo širi Europom i Britanskim otočjem.
1300. U Europi, templari se sve više okreću svjetovnom i mirnodopskom načinu života, bave se i poljoprivredom ali i ekonomskim, konkretnije, novčanim poslovima. Posuđuju novac čak i vladarima! Primjećuje se ljubomora i zavist prema templarskoj ekonomskoj moći i sve glasnije se čuju optužbe za korupciju, ali i sve jasnije optužbe za templarsku krivicu za gubitak Palestine.
1309. U mjesecu studenom, u episkopalnoj dvorani pariškog biskupa, nakon mnogo odgađanja, sastalo se Kardinalsko povjerenstvo koje je bilo sastavljeno radi ispitivanja Reda Hrama u cijelosti.
Dvanaestog svibnja 1310. godine, po nalogu Senskog Crkvenog Sabora, prvih pedeset i četvorica templara odvezena su na lomaču koja je napravljena u blizini Pariza, na otvorenom prostoru kod Pont-St-Antoine-des-Champsa. Spaljeni su na laganoj vatri. Šezdeset i sedmorica su spaljena već do kraja mjeseca svibnja. Tu ih je javnim spaljivanjem smaknuto ukupno stotinu dvadeset i trojica!
Smaknuća su produžila i dalje, u Lorraineu, Carcassonneu, Normandiji i drugim mjestima, a mnogi su ostali u okovima, doživotno. Kraljevi odani agenti i službenici čak su iz grobova vadili posmrtne ostatke mučenjem umrlih templara, kako bi ih spržili kao heretike.
1312. Vijeće Crkvenog Sabora iz Vienne izjasnilo se da su optužbe i dokazi protiv templara preslabi i Red nikada nije bio proglašen krivim za bilo koju od optužbi, ali ni to više nije moglo pomoći templarima. Svojom bulom „Vox in Excelso“, od 22. ožujka, papa Clement V. raspušta i ukida Red Templara, a bulom „Ad Proviendan“ sva templarska dobra prenosi hospitalcima, s tim da se dio koristi za plaćanje mirovina bivšim templarima. Jedino u Škotskoj papinska bula nije niti objavljena, jer je kralj Robert the Bruce bio izopćen (exkomuniciran) iz Rimokatoličke Crkve.
Templari nisu učestvovali u čestim bratoubilačkim vojnama između kršćana u srednjem vijeku. Bio je općeprihvaćen stav da se templari prije svega zauzimaju za Svetu zemlju i nisu prisiljavani sudjelovati u ratnim pohodima protiv drugih kršćana, koje je odobravao papa.
Red se početkom XVIII. st. ponovno pojavio u javnosti, ali kao svjetovni vojno-duhovni Red, baziran na tradicijama templara srednjeg vijeka i takav je uglavnom ostao sve do danas. Osnovno mu je obilježje kršćanstvo, s posebnim naglaskom na prakticiranje kršćanskog ekumenizma, kršćanskog humanizma i dobročiniteljstva uopće. Svojim djelovanjem potiče kršćanski moral i etiku i nastoji razvijati što bolje odnose i suradnju sa svim kršćanskim Crkvama.
http://www.vitezovi-templari.hr/index.php/component/content/article?id=9
Na spomen templara, mnogima od nas proradi mašta. Templare često spominjemo u terminima vezanima za Srednji vijek, golicaju nam maštu osobito nakon mega popularnih romana poput Da Vincijevog koda i sličnih. No, ako niste znali, u Hrvatskoj i danas postoji Templarski red, koji je ponovno ustrojen, nakon skoro više od 700 godina od ukinuća.
HRVATSKI VITEŠKI RED TEMPLARA ORDO SUPREMUS MILITARIS TEMPLI HIEROSOLYMITANI (SUVERENI VOJNIČKI RED HRAMA JERUZALEMSKOG) – VELIKI PRIORAT sa sjedištem u Požegi, ponovno je osnovan kao svjetovna kršćanska ekumenska Viteška templarska organizacija i predstavlja suverenu, samostalnu i neovisnu templarsku organizaciju, s mogućnošću udruživanja u međunarodne templarske asocijacije 2009. Godine.
Iako ne posjeduje i ne zagovara mogućnost pravne sljednosti s Viteškim Redom Templara iz XII. XIII. i XIV. st. kao svjetovna kršćanska Viteška templarska organizacija, bazira se na pravilima Statuta usvojenom na Konventu plemića održanom 1705. godine u Versailesu, kada je za 41. Velikog majstora (meštra) Reda izabran Filip vojvoda od Orleansa (kasnije regent Francuske).
Kao svoja osnovna Načela Red ističe:
Neki od templarskih povijesnih posjeda, crkava i utvrda u Hrvatskoj
http://www.vitezovi-templari.hr/
Templarska crkva iz 13. st. - jedina očuvana u RH
Crkvica je sagrađena u prvoj polovini 13. stoljeća, za što su zaslužni templari, pripadnici viteškog crkvenog reda. Prema povijesnim spisima, 1183. zagrebački biskup Prodan templarima daruje posjed sv. Martina i trgovište Našice, a ban Đula Šikloški, prvi poznati gospodar Našica, dao je templarima na darovanom posjedu sagraditi crkvu, najvjerojatnije oko 1230. godine. Templari ostaju na našičkom i martinskom posjedu sve do početka 14. stoljeće, kada ih zamjenjuju ivanovci, a nakon njihovog odlaska, pretpostavlja se 1450., o crkvi se sve do današnjeg dana brinu franjevci iz crkve i samostana sv. Antuna Padovanskog u Našicama.
Romanička arhitektura crkve nije narušena i čini je jednim od najznačajnijih primjera u Hrvatskoj. Temeljito je obnovljena 1977., a do 1991.
Red templara koji je ukinut prije gotovo 700 godina ponovno se u rujnu 2009. vratio u Našice. Tada je, naime, u crkvici u Martinu održana ceremonija prisezanja zaređenika te uzdizanja postulanata u rang vitezova templara. Osobito značajno otkriće pri obnovi crkve u 20. stoljeću su grafiti uklesani u kamenu ugrađenom u zid crkve. Jedan je na latinici i sadrži ime MARTIN. Drugi glasi PISA IA FRA BLAŽ... a pisan je bosančicom. Također, vrijedno otkriće je kameni templarski grb u obliku štita, koji je pohranjen u našičkom Franjevačkom muzeju. U knjizi Heraldički štitovi gotičke arhitekture kontinentalne Hrvatske Zorislava Horvata navodi se da je “kameni reljefni grb templara iz crkve sv. Martina kod Našica (oko 1230.) najstariji primjer heraldičkog štita u Hrvatskoj.”
http://www.glas-slavonije.hr/181120/4/Templarska-crkva-iz-13-st----jedina-je-ocuvana-u-RH
www.medievalwall.com
www.nasiceinfo.com
Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji?
Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za razvoj priče o tome legendarnome kralju. Jedna od tih priča vodi do Podstrane, gradića ni deset kilometara udaljenog od Splita. Naime, John Matthews, vodeći svjetski stručnjak za istraživanje mita o Kralju Arturu, povijesni temelj za legendu nalazi u liku i djelu rimskog vojskovođe iz druge polovice drugog stoljeća Luciusa Artoriusa Castusa. A jedini su zapisi o nedvojbenoj povijesnoj osobi Luciusu Artoriusu sazidani u kamenoj ogradi oko crkve svetog Martina u Podstrani!
„ Prvi sam put od svoga prijatelja i kolege Julijana Medinija, arheologa i vrhunskog poznavatelja antike, čuo za ideju da bi kralj Artur mogao biti Lucius Artorius. Namjeravao je objaviti i knjigu o tome, no umro je prerano – počinje priču akademik Nenad Cambi, koji danas najviše zna o pločama koje spominju mogućeg kralja Artura. Datirao sam ploče i one nedvojbeno potječu iz druge polovice drugog stoljeća. Dva su dijela jedne ploče ugrađena u zid oko crkve i one su, po svemu sudeći, bile natpis u mauzoleju u kojemu je bio sarkofag Luciusa Artoriusa. Sam Artorius je bio živ kada je ploča ispisana jer kaže kako ju je namijenio sebi i svojoj obitelji“ – kazuje akademik Cambi. Nadalje objašnjava kako je na pločama zapravo uklesan životopis Luciusa Artoriusa Castusa. Riječ je o njegovim dužnostima u Rimskome Carstvu, koje su poredane od najniže prema najvišima u hijerarhiji. Počeo je kao vojnik, vjerojatno u 18. godini. Potom je bio centurion (zapovjednik stotinu vojnika) 111. galske i V. makedonske legije te II. ferate. Sve su to niže vojne funkcije – tumači akademik Cambi i dodaje kako je Artoriusova vojna karijera brzo napredovala.
„Očito je bio jako sposoban. Brzo je postao jedan od viših zapovjednika, nešto kao današnji admiral, rimske flote Mizenum blizu Pompeja u Napuljskom zaljevu. Potom je dugo vremena proveo u Britaniji. Tamo je bio u rangu današnjeg generala, zapovijedao je legijama koje su brojile oko 7000 vojnika. Potom je, vjerojatno zbog zasluga, vraćen u predio današnje Dalmacije, gdje je bio prokurator provincije Liburnije. Velika je to čast bila jer su prokuratori imali takozvano “pravo mača” – pravo da osude na smrt. Prokurator je, primjerice, bio i Poncije Pilat“ slikovit je akademik Cambi.
Za nastanak legende o Kralju Arturu najvažniji je boravak Artoriusa Castusa u Britaniji. Artorius je zapovijedao legijom Sarmata (naroda s prostora današnje južne Ukrajine) kod Hadrijanova zida. Od barbarskih plemena Angla branio je granice Rimskog Carstva kojim je tada zapovijedao Marko Aurelije, a poslije njegov sin Komod. Lucius Artorius Castus (nadimak u010Cisti) živio je potkraj drugog stoljeća. Kralja Artura legenda smješta četiri stoljeća poslije – u srednji vijek. John Metthews i njegovi istomišljenici drže kako je priča o Kralju Arturu od drugog stoljeća polako bujala.
„Tako je nastala i priča o Kraljeviću Marku koji je, zapravo, bio obični turski vazal. Ljudi su u to vrijeme bili nepismeni pa su se priče prenosile usmenom predajom, a tako se mnogo gubi, mijenja ili dodaje u priči“ govori akademik Cambi. Teza o Luciusu Artoriusu Castusu kao Kralju Arturu ima mnogo poklonika u svijetu.
„Nikad nećemo doznati pravu istinu, no mitovi se polako ogoljuju te dolazimo do fragmenata povijesnih istina. Zabrinjava me pomalo što su ploče s Artoriusovim imenom tik uz cestu i mogle bi propasti. Bio Artorius povijesni predložak za Kralja Artura ili ne, riječ je o značajnoj povijesnoj osobi, a ploče su jako vrijedan arheološki nalaz“ zaključio je akademik Cambi.
Na stranicama turističke zajednice Podstrana, kažu sljedeće:
U ogradnom zidu starog groblja iza crkve sv. Martina nađene su dva natpisa rimskog vojskovođe Lucija Artorija Kasta (Lucius Artorius Castus), osvajača Britanije i najveće legende kralja Artura koji je prema sadašnjim saznanjima pokopan u Podstrani. Ušao je u legendu kao prvi engleski kralj Artur, osnivač reda vitezova Okruglog stola, ali i novi junak u hrvatskoj povijesti. Zbog svojih ratničkih, ljudskih i državničkih vrlina, okupljenih u slavi mača te časti i dostojanstvu okrugloga stola, ponio je titulu Castus u značenju neokaljana pravednika.
Oba natpisa donose funkcije ove poznate osobe viteškog staleža. Prvi, uklesan na jednostavnom cipusu ukrašenom sa strane, vjerojatno je bio podignut na nekom javnom mjestu, a sadržavao je neke od ranijih vojnih službi Lucija Artorija Kasta.
Drugi natpis nalazi se na njegovu nadgrobnom spomeniku koji se sastojao od masivna kamenog bloka ukrašenog sa strane rozetama i viticama, a dio je većeg spomenika, vjerojatno are. Nadgrobni spomenici takva oblika bili su omiljeni u salonitanskim klesarskim radionicama, osobito u vrijeme rane antike.
http://www.vecernji.hr/newsroom/culture/747518/index.do
www.tz-podstrana.hr
O Štrigama, štrigunima i krsnicima
Jedno od najpoznatijih istarskih fantastičnih bića je zasigurno štriga/štrigun. Čak i danas vjerovanje u štrigune nije sasvim iščezlo iz istarskih gradova i sela. Njegova moć kao da se prostire preko vremenskih i prostornih granica. Po karakteru je donekle sličan vukodlacima, morama i vampirima. Poput tih svojih srodnika i on će pohoditi “obične” ljude, najčešće suseljane koji su mu se na ovaj ili onaj način zamjerili, ili pak iz čiste zlobe. No, za razliku od njih on se uglavnom ne vraća iz svijeta mrtvih, on poput čarobnjaka i vještica živi naizgled normalan život tu pokraj nas. Njegova transformacija događa se uglavnom noću, jedan sat pred ponoć. Ponekad u svoje noćne pohode kreće sam, ali vrlo često i u društvu drugih štriguna. Uobičajeno mjesto početka pohoda su križanja putova i cesta. Stoga ne treba čuditi kako se na raskrižjima nalaze razne male građevine sa svetačkim kipovima koji bi trebali zaštititi ta mjesta od najezde upravo ovakvih zlih spodoba i spriječiti time veću štetu koja bi se mogla dogoditi širem prostoru, posebno mjestima u koje vode putovi tih raskrižja. U takvim noćima štrigunskih pohoda stradavali bi usjevi, pala bi tuča ili bi usjeve i stoku poharala kakva druga šteta koju danas, zanemarujući moć štriguna, nazivamo elementarnom nepogodom. Takve noćne družbe imale su i svoje vođe zvane Bilfo:Bilfo je kao vođa od strigi. Kada veter u leti naša sve na mestu i diže lišće gore, to su comprnice. Ovo kazivanje prikazuje do koje su se mjere miješali razni nazivi za pojedina fantastična bića koja ovdje dijele neke jednake karakteristike. Razloge tome može se tražiti u dvostrukom (ili čak možda trostrukom) podrijetlu nazivlja. Naime riječ strigoi romanskog je podrijetla, a na području Istre postoje dva romanska jezika, talijanski i istro-romanski, dok je comprnica izvedenica od njemačke riječi zaubern (čarati). U oba romanska izraza se nalazi riječ s korijenom strig što i označava vješticu. Teško je sa sigurnošću odrediti iz kojeg je od ta dva jezika preuzeta riječ. Problematičnost jednostavne zamjene pojma štrige sa vješticom proizlazi iz hrvatskog značenja skrivenog u riječi vještica koji se odnosi na znanje i implicira, ne urođenu moć, nego nešto što se uči. Posebno je to jasno kada se pomnije pregleda način nastanka vještica (vidi more ). Kod štriga, međutim, gotovo isključivo se radi o urođenoj, a možda i nasljednoj karakteristici.Urođenost štrigunske moći razotkriva se već pri porodu. Uobičajeno je tražiti posebne znakove koji upućuju na novorođenčetu da će postati štrigun. Obično su to iz medicine poznati primjeri rađanja djeteta s atavističkim elementima, najčešće repom, kojeg mora skrivati kako ga se ne bi prepoznalo:Nane Žakula iz Kortine je priša delat ve kavu. Judi su znali da je strigo, fudlak. Za njin su pokazivali rogi i fige.On je ima rep. Kad je on va kave dela, navik su se pripetavale nesriće. Judi su rekli: “Neki od nas je štrigo. Moramo si suć stomanje, da vidimo ki ima rep.” I težaki su se svukli. Žakula ni htija. Oni bot su težaki prinesli va kavu vriću stareh postol. Važgali su to, štrigu je to smrdelo pa je pobega. Od oni bot, kada je fudlak pobiga, ni bilo več dizgračije va kave. No osim repa štrigun može imati i druge oznake po rođenju, najčešće posteljicu (placentu) ili kako to nazivlju u Istri mih ili mihur:Štrige i štriguni su najbliži pojmu vještica. Štrigun se rodi u črnem mihuru koji se potom sašije pod pazuh. Bez tog črnog mihura ili u drugoj varijanti crne kugle s kojom se rađa, gubi moć. I odmah pri porodu moguće je očigledno izliječiti štriguna, uništavanjem tih posebnih znakova ili pak iznošenjem novorođenčeta na prozor te glasnim objavljivanjem da se rodio štrigun. No, ako se ta rijetka i zastrašujuća rođenja pravilno ne provedu odrasta štrigun. A dijapazon njegovih akcija vrlo je širok. Prvi ugroženi su sama njegova djeca:Štrigo bi pojija svoju dicu. Mati krije od njega dite. On govori: “Milo mi te je, ma sila mi te je.” Kad mu mat da pojisti va kruhe govno od diteta, onda štrigo pusti dite na miru. Ipak su možda najzanimljiviji oni elementi štriga/štriguna koji govore o njihovom djelovanju kada nisu u noćnom pohodu:Poli Rače Vasi su jedanput tri od njih kusili. Potlje južine su malo spali. I dva su se zbudili, uni treti je leža kako mrt, ni diha ni. I oni su zajedno pomislili da forši je on štrigun. I su imali sobon obične vode za pit i su zmočili sve okolo njega. Za malo potje je doteka kako jedan miš i počeja teč sve okoli mokrega za poči u nj. To je bila njegova duša, prevržena u miša. Oni su zeli jenu slamu, položili je priko mokrega i skozi slame je poša miš i skočija njemu u usta. Oni put on je izdahnjuja i reka: “O, ča san se naspa.” Oni put oni skočili na njega i pitali kadi je bija i ča je dela. On od straha, kad je vidija da znaju, je mora povidat. Govori da je bija u Kraljeven Brestu pod Učkom, da je stija ruginat svate, a je reka ni moga, da su bili tamo nikoliki krsniki i da je mora uć. Ovakva kazivanja jasno ukazuju na vjerovanje kako štrigun može pretvarati vlastitu dušu u životinju. To se direktno oslanja na elemente šamanizma u kojem se vjeruje kako čovjek posjeduje dvije duše, životnu dušu i dušu iz sna. Šaman može padanjem u trans kontrolirati svoju dušu iz sna i pri tome komunicirati s nadnaravnim svijetom (svijetom bogova) ili tijekom sna prelaziti velike geografske razdaljine. U Istri su najčešći životinjski oblici u kojima se duša iz sna objavljuje: miš, muha, kukac ili crni pas. Za razliku od šamana, štriga/štrigun nikada neće liječiti ljude nego uglavnom donositi bolest, a u nekim slučajevima smrt. Izgleda da je ta moć kontrole duše odlučujuća za krajnju, najjezovitiju i najveću transformaciju štriga nakon smrti kada uspijevaju sačuvati neku vrst životne snage. Nakon smrti se pretvaraju u vukodlake (fudlake) i napadaju poznate i nepoznate još strašnije nego što su to činili za života. Naime, tada žive uz pomoć tuđih života, izlaze iz grobova i piju krv, najčešće djeci. To direktno povezuje štriguna s vukodlacima u ostalim dijelovima Hrvatske za koje nema naznaka da su se za života ikako isticali nekim posebnim moćima. Vukodlaci nastaju tek loše izvedenim posmrtnim ritualom koji ne ispraća dušu u drugi svijet nego se zbog grešaka zadržava kao opasna sablast ili prikaza u ovome svijetu. Zaštita Navedena kazivanja direktno upućuju na nekoliko mogućih načina zaštite. Sigurno ona najvažnija jest štrigunovo raskrinkavanje već prilikom rođenja. No, upravo je to trenutak koji pokazuje začudnu dvojnu prirodu štrige. Naime, ako bi štrigun bio doista toliko zao sigurno bi se prilikom rođenja vodila briga o tome da se raskrinka svako novorođenče koje se rađa u crnom mijehu (krvavoj košuljici). To se međutim nije događalo, sudbina štrige bila je u rukama babice koja je pomagala pri porođaju. Vjerojatno je osim mogućnosti prešućivanja trebala i aktivno sudjelovati u čuvanju i prišivanju posteljice ili prikrivanju repa. Međutim, niti jedno kazivanje ne uzima babicu kao neku moguću obranu.Ljudi se ipak mogu sami braniti. Jedan od moćnih elemenata zaštite od štriguna i štriga je smrad. Prema kazivanjima izgleda da je posebno kvalitetan ljudski smrad. U jednom od primjera to je spaljivanje starih cipela dok se u drugom štrigunu daje jesti dječji izmet. Sve to tjera štriguna, ali ga ne uništava. Kao da i nema nekog kvalitetnog načina da ga se pobijedi. Jednako je i u primjerima hvatanja štriguna usred transa u kojima se ne poduzima ništa što bi uništilo štriguna i cijeli prizor aludira više na anegdotu negoli na jezivo iskustvo. Stoga bi se moglo naslutiti kako štrigun nije isključivo opasno biće i kako njegovo postojanje sigurno ima i neke druge društvene uloge osim uspostavljanja, reprezentacije i osnaživanja društvenih normi i vrijednosti. Kao što je to slučaj sa vješticama i coprnjakima oni vrlo često imaju ulogu liječnika (poznavanja trava i njihove obrade). No, ta uloga, koliko god je korisna, implicira i svojevrsnu opasnost od obratnih procesa – izazivanja bolesti i pošasti.Ne bi li onda trebalo u jedinom pravom protivniku štriguna, krsniku, tražiti tu drugu ulogu. Na kraju krajeva granica između ta dva bića je toliko porozna da se začuđujuće lagano prelazi:Poli Dubca je bija kresnik. Pod kožicun je ima zašitu stomanjicu. Na sedan lit prišli su ga pred hižu zvati štrigoti neka gre ž njimi. On na sedan lit zgubi moć kresnika, pak bi posta štrigo. Mati je to znala. Kad je bilo jušto sedan lit da se je rodija, dala mu je nič popit, on je trdo zaspa. Ona je čekala. Kad su štriri zvali, ona je tri put rekla: “Ma ga ni ne doma.” Oni su rekli: “Neka ga ne bude nigdar več.” Več nisu nigdar prišli. Osim što se poprilično lako postaje štrigun od krsnika i oznake novorođenčeta krsnika su slična onima štriguna. Ipak, za razliku od črnog miha , krsnici se rađaju u bijeloj košuljici ili kapici (ostacima placente):Kada se rodi štrigo, mihur je jaki, debeli, crni, ga treba prštrić. Kada se rodi krsnik, je bila stomanjica, se dite lipo opere, obriše. Postupak s njom je jednak kao i kod štriguna (prišivanje). Uglavnom se smatra kako su krsnici ti koji se tuku protiv štriguna i koji na taj način štite selo od najezde štriguna koji bi poubijali svu djecu u okolici. Često se, međutim, i štriguni međusobno tuku i u toj tuči ponekad nije sasvim jasno tko je krsnik, a tko štrigun. U takvim borbama i štriguni i krsnici pretvaraju se uglavnom u pse i mačke. Bijeli i šareni psi najčešća su oznaka krsnika dok je crni pas štrigun. Uz pse u bitkama su još mačke, ali i volovi. Ono što se ipak nikada ne bi propustilo učiniti, barem prema kazivanju bilo je zabijanje čavla u jezik umrlog štriguna zbog straha od njegove snage nakon umiranja.Osim sukoba u životinjskom obliku, krsnici su razvili i drugu vrst borbe protiv štriguna. Sam sam imao tu sreću da u Sovinjskim Brdima upoznam krsnicu koja je znanje naslijedila od svog oca. Ona je svijet doživljavala kao mjesto stalnog sukoba štriga i krsnika i za svaku bolest optuživala napade štriga. Uroke/bolesti/posljedice napada bi liječila hrastovim ivercima. Sama bi odlazila u šumu i tražila pogodnu hrastovu granu za ritual. Grane je rezala na trinaest malih komadića koje bi bacila u vodu. Pri bacanju svakog od njih izgovarala bi molitvu. Nikad mi nije htjela otkriti sadržaj te molitve, no u jednom od novijih radova o krsnicima i štrigama Tomo Vinšćak (2006) uspio je sa studentima zabilježiti cijelu molitvu. Za svaki se komadić moli Očenaš, Zdravomarija i Slavaocu. Svi komadići koji potonu ukazuju na urok. Sam tijek zapisala je kazivačica Roža iz Zamaskog Dola: Prekrižiti se: Ću molit Očenaš i Zdravo Marijo za one duše kis oOd tega zla.Ću glet za škontraduroSveti Kuzam i Damjani sveti Benediti Majka Božija od zdravljaki ima trinaest gracij pre BogomSad ću moliti trinaest Očenaša za tega sveca (ime osobe)za svaki Očenaš jedan ugljen hititi u vodu trinaest Zdravomarij za tega sveca (ime osobe) trinaest Slavaocu za tega sveca (ime osobe) Sad ću moliti pet OčenašaPet ZdravemarijZa se one duše ki so u mukah pregatrskehkiKi se nikad nijedan zanje ne domisliSad ću moliti jeno Vero za tega sveca (ime osobe)I na kraju prekrižiti se– ne nositi vodo ća pole sonce zadI vodu nositi po dlanuI sa njom se malo podlijeI umije lice. Stavlja se u kavu.To je verzija u kojoj urečena osoba ispija vodu sa tri strane šalice. U slučaju Sovinjskih Brda krsnica bi isključivo nakon molitve palila potonule komadiće čime bi se ritual završavao.No osim što Vinšćakova studija donosi ovu molitvu ona je ujedno i odličan oblik evidencije do koje je mjere štrigunima i dalje dopušteno tumaranje Istrom 21. stoljeća. Gotovo da nema mjesta u kojem nije evidentirana, ne samo fragmentarno, egzistencija štriguna u povijesti već se pojavljuju i recentni podaci o suseljanima za koje postoji opće mišljenje kako se radi o štrigunima. To otvara još jedan element štrigunsko-krsničkog svijeta u Istri, njegove refleksije u pravnim i sličnim aktima.
Perić / Pletenac
Fantastična bića Istre i Kvarnera
Muzej anđela nalazi se u ulici Silvija Strahimira Kranjčevića br 14.u Varaždinu.Često su motivi slikarski zaštitni znak koji nepogrešivo prepoznajemo: Cezannove mrtve prirode s jabukama, Van Goghove suncokrete, Monnetove lopoče, Degasove balerine, Prstecove ajgele.Baš tako – nakon zamalo tri desetljeća slikanja karakterističnog motiva anđela u baroknom ozračju, slikar Željko Prstec priskrbio je svome rodnome gradu osobito, trajno mjesto u povijesti slikarstva i odrednicu: grad u kojem anđeli spavaju.
Dugogodišnja zamisao slikara o Muzeju anđela u Varaždinu napokon se ostvarila 13. svibnja 2011. Umjetnički rad i akcije Željka Prsteca već se godinama odvijaju pod geslom da je Varaždin "grad u kojem anđeli spavaju. Slogan i zamisao o Varaždinu kao gradu u kojem anđeli spavaju zaštićena je autorskim pravima, a prepoznata je i u javnosti kao dio projekta "Anđelinjaka".
Baš kao što anđeli govore sve jezike, tako se i Prstecove instalacije obraćaju svima, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili porijeklo.
Otvoreno:
svakodnevno od 10 – 13 i 17 – 20 sati i uz najavu
mob: +385 (0) 98 569 520
moguć pristup s kućnim ljubimcima
Legenda kaže da su Osmanlije prodirući iz Bosne u svom drugom naletu uspjeli doći do hrvatske obale Jadrana. Pokušali su doći i na otoke. Skupili su mnoštvo kozjih mješina i, budući da su bili neplivači, plutali su na njima prema bližim otocima. Stanovnici otoka spremno su ih dočekali. Skrivečki bi zaplivali i na povik zapovjednika skupine: «Buodi duoli!» zaranjali bi u more i bušili mješine te su se protivnički vojnici utapljali. Kad su vidjeli kako im pogibaju vojnici, zapovjednici osmanlijske vojske odustali su od daljnjeg osvajanja. Pitali su svoje vojnike što se događa, oni su u glas prestrašeno odgovarali da čuju viku Bou – duli i da se nakon toga vojnici utapaju.
Eto, od tada, kaže legenda, otočanima ime boduli.
Grkokatolici su katolici koji imaju drukčije običaje, obred (bizantsko-slavenski, dok ga Hrvati zovu bizantsko-hrvatski) i jezik u liturgiji (staroslavenski). S jedne strane zadržali su bogatstvo obreda istočne crkve, a opet priznaju rimskog prvosvećenika (Papu) kao poglavara Crkve. Oni su kršćani na drugi način.
Grkokatolička Crkva ili Crkva istočnoslavenskog obreda jest Crkva vlastitog prava (sui iuris) koja se u bogoslužju služi bizantskim obredom i grčkim, staroslavenskim ili narodnim jezikom, a u punom je zajedništvu s Rimskom Crkvom te priznaje papu za svoga vrhovnog poglavara.
Grkokatoličku Crkvu u Hrvatskoj organizirali su oni kršćani grčko-slavenskog obreda koji su u XVI. i XVII. stoljeću ostavili svoja sela u Dalmaciji i Bosni te prebjegli pred Turcima u slobodne krajeve hrvatske Vojne krajine. Središta grkokatoličkoga crkvenog života bila su Marča kao prvo sjedište biskupa od 1611. godine nakon sklapanje unije s Rimom, Pribić kraj Žumberka te Križevci gdje je 1777. ustanovljena Križevačka biskupija za vjernike istočnog obreda.
Križaju se s tri stisnuta prsta i svi se pričešćuju kruhom i vinom, sačuvanim starim običajem (dok je na Zapadu uveden običaj da se vjernici pričešćuju kruhom/hostijom, a svećenik i vinom). Blagdane Božića i Uskrsa slave po Gregorijanskom kalendaru, kao i svi ostali rimokatolici. Kod grkokatolika mogu postati svećenici ne samo oni koji su se prije svećeničkog ređenja dobrovoljno odrekli ženidbe, nego također koji su već oženjeni. Biskupom može postati samo onaj koji je neoženjen.
Za katolike istočnog, bizantskog obreda, poznatije kao grkokatolike, u Hrvatskoj duhovno se skrbi križevački vladika (biskup) msgr. Nikola Kekić. Zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić je i grkokatolički metropolit. Grkokatoličku eparhiju (biskupiju) sa sjedištem u Križevcima utemeljio je papa Pio VI (+1799.), bulom Charitas illa, 1777. godine. Danas broji 21.467 vjernika, od toga ih je oko 15.000 (Rusina, Hrvata i Ukrajinaca) na području Republike Hrvatske.
Žumberački dekanat je najstariji hrvatski dio križevačke eparhije, a područje Žumberka (dvadesetak kilometara zapadno od Zagreba) je sinonim za grkokatolike u Hrvatskoj. Prvi dolazak grkokatolika (izbjegli Hrvati iz dalmatinske Zagore i istočne Hercegovine) na Žumberak bilježi se 1530. godine.