Perunika (lat. Iris L.) je cvijet koji gotovo svakoga ostavlja bez daha. Od davnina je svojom ljepotom inspirirala ljude. Starogrčka legenda govori kako je glasnica bogova Irida (Iris) prenosila na Zemlju poruke bogova pomoću duge. Gdje bi duga dotakla tlo izrastao je nježni cvijet duginih boja - iris. Stoljećima je diljem svijeta iris bio simbol kraljevske moći i božanske zaštite, a tri dijela njegova cvijeta predstavljala su vjeru, mudrost i hrabrost. U indijskoj i egipatskoj kulturi ljepotom perunike opisivan je život i ponovno rađanje. Hrvatski naziv za iris - perunika, dolazi od imena vrhovnog staroslavenskog boga Peruna i njegove žene boginje Perunike. Legenda kaže da bi perunika izrasla na onome mjestu gdje je munja gromovnika Peruna udarila u Zemlju, a uvijek je bila druge boje.

Zahvaljujući ideji gospođe Marije Krušelj i stručnoj potpori dr. Ljerke Regule Bevilacqua, umirovljene dugogodišnje upraviteljice Botaničkog vrta Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, Hrvatska je 1999. g. dobila vrt perunika smješten u Donjoj Stubici.

Hrvatski vrt perunika trenutno je smješten unutar obiteljskog imanja obitelji Majsec, no već ove godine počinje njegovo preseljenje na prostor Termi Jezerčica gdje će se prostirati na oko 3 tisuće kvadrata i samim time povećati i obogatiti.

Hrvatski vrt perunika podijeljen je na četiri dijela. U prvom dijelu, u obliku Hrvatske, posađene su sve do danas znanstveno opisane vrste samoniklih perunika (rod Iris) sa svojih prirodnih staništa. U drugom dijelu posađeni su rizomi perunika, dok je treći dio posvećen kolekcionarima poznatih vrsta perunika iz Hrvatske i inozemstva. Četvrti dio čini vodeni vrt (bara) u kojemu su posađene močvarne perunike, ali i ostalo močvarno bilje.

Od 2009. g. Hrvatski vrt perunika je član svjetske udruge botaničkih vrtova.

Svake godine u svibnju, mjesecu najljepše cvatnje perunika, uz prigodni program u Hrvatskom vrtu perunika održava se Svečanost perunika kojom se naglašava ljepota i važnost ovog vrta.

Od davnina je svojom ljepotom inspirirala ljude.

Starogrčka legenda govori kako je glasnica bogova Irida (Iris) prenosila na Zemlju poruke bogova pomoću duge. Gdje bi duga dotakla tlo izrastao je nježni cvijet duginih boja - iris. Stoljećima je diljem svijeta iris bio simbol kraljevske moći i božanske zaštite, a tri dijela njegova cvijeta predstavljala su vjeru, mudrost i hrabrost. U indijskoj i egipatskoj kulturi ljepotom perunike opisivan je život i ponovno rađanje.

Hrvatski naziv za iris - perunika, dolazi od imena vrhovnog staroslavenskog boga Peruna i njegove žene boginje Perunike. Legenda kaže da bi perunika izrasla na onome mjestu gdje je munja gromovnika Peruna udarila u Zemlju, a uvijek je bila druge boje.
Zahvaljujući ideji gospođe Marije Krušelj i stručnoj potpori dr. Ljerke Regule Bevilacqua, umirovljene dugogodišnje upraviteljice Botaničkog vrta Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, Hrvatska je 1999. g. dobila vrt perunika smješten u Donjoj Stubici.
Hrvatski vrt perunika trenutno je smješten unutar obiteljskog imanja obitelji Majsec, no već ove godine počinje njegovo preseljenje na prostor Termi Jezerčica gdje će se prostirati na oko 3 tisuće kvadrata i samim time povećati i obogatiti.


Hrvatski vrt perunika podijeljen je na četiri dijela. U prvom dijelu, u obliku Hrvatske, posađene su sve do danas znanstveno opisane vrste samoniklih perunika (rod Iris) sa svojih prirodnih staništa. U drugom dijelu posađeni su rizomi perunika, dok je treći dio posvećen kolekcionarima poznatih vrsta perunika iz Hrvatske i inozemstva. Četvrti dio čini vodeni vrt (bara) u kojemu su posađene močvarne perunike, ali i ostalo močvarno bilje.
Od 2009. g. Hrvatski vrt perunika je član svjetske udruge botaničkih vrtova.
Svake godine u svibnju, mjesecu najljepše cvatnje perunika, uz prigodni program u Hrvatskom vrtu perunika održava se Svečanost perunika kojom se naglašava ljepota i važnost ovog vrta.

Župa Presvetog Trojstva spominje se u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine, dok se sama crkva spominje 1346. g., prilikom diobe posjeda, u ispravi kojom Nikola Toth Susedgradski dobiva u posjed Stubicu i Slani Potok.

Arhitektura svetišta ima gotičke karakteristike 15. st. – poligonalno svetište s radijalnim susvodnicima i križno-rebrasti svod nad dva traveja ispred same apside. Očuvan je zidni oslik iz 15. st. s prikazima sv. Ivana Evanđelista i Imago pietatis u prostoru broda.

Sačuvana je i kamena sedilija ukrašena kasnogotičkim motivima s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Prilikom zahvata u 16. st. unesena su renesansna obilježja vidljiva na nekadašnjem kamenom portalu crkve s polukružnim lukom i složenom profilacijom. Sjeverni brod prigrađen je u 16. st, a barokizacijom u 18. st. crkva postaje trobrodna. U 18. st. sagrađena je i nova sakristija, otvoreni su pročelni ulazi u bočne brodove i podignuto je pjevalište, koje svojim arkadama pridonosi cjelovitosti ulaznog dijela crkve. U medaljonima na pjevalištu nalaze se likovi svetaca naslikani krajem 18. st. Crkva je stradala u požaru 1834. g. i tijekom obnove doživjela je preinake. Zbog katastrofalnog potresa 1880. g. crkva se ponovo obnavlja krajem 19. st. kada se uklanjaju pojedini barokni elementi i ponovo naglašavaju gotički i renesansni oblici. Saniran je zvonik koji dobiva neorenesansnu kapu, otvorene su zazidane gotičke bifore, probijeni lučni prozorski otvori umjesto dotadašnjih četvrtastih, a unutrašnjost dobiva izrazita neostilska obilježja.

U crkvi je bila grobnica nekih vlasnika susedgradsko-stubičkog posjeda, a iako je bio protestant u crkvi je pokopan i Franjo Tahy. Zbog toga se 1622. g. u prvoj sačuvanoj kanonskoj vizitaciji koja spominje donjostubičku crkvu, navodi da je crkva oskvrnuta, jer je u njoj pokopan heretik i jer su u njoj propovijedali luterani.

Župa čuva vrijedne primjerke liturgijskog posuđa, od kojeg se posebno ističe kalež iz 16. st., navikula, te monstranca iz 19. stoljeća. Sačuvano je i crkveno ruho iz razdoblja od početka 18. do 20. stoljeća.