Kao višestoljetno sjedište distrikta ili kotara, Donja Stubica je okupljala i do 40000 žitelja, a upravno-političke značajke pogodovale su i kulturnom razvoju kraja. Na području Donje Stubice nalazimo od 16. do 19. st. nekoliko plemićkih dvorova i kurija koje su svoj procvat doživjele u doba baroka. Najpoznatiji je dvorac Stubički Golubovec, a župna crkva Presvetog Trojstva u rangu je najznamenitijih gotičkih sakralnih spomenika kulture Hrvatskog zagorja.
Organizirani društveni i kulturni život u Donjoj Stubici dokumentirano možemo pratiti od 17. st. kad se osniva škola, a istodobno zabilježeno je i postojanje crkvene Bratovštine kršćanskog nauka koja je djelovala gotovo dva stoljeća. Svoj nagli procvat društveni i kulturni život doživljava u drugoj polovini 19. st.
Rijetko se koje mjesto u Hrvatskoj može pohvaliti toliko opće-poznatim imenom kao Stubica. Spada u onaj niz gradova koji su svoju potvrdu dobili već sa prvim poveljama hrvatsko-ugarskih kraljeva. Prvi puta spominje se 1209. godine u povelji ugarskog kralja Andrije II svojem vjernom pristaši županu Vratislavu i njegovoj braći. U povelji se potvrđuje vlasništvo posjeda i određuju njihove međe. Među predijima koje je Vratislav dobio nalazi se i onaj koji se zove Stubica. Prostorno je bio najveći od svih posjeda u Vratislavovom vlasništvu, a obuhvaćao je područje od Gornje Stubice do Stubičkih Toplica.
Početkom 14. stoljeća kastrum i podgrađe pripadaju velikom susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Zbog svog strateškog položaja i pojačane kolonizacije, kao novo upravno središte dijela posjeda pojavila se Donja Stubica. U popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine prvi puta je zabilježena i župa Presvetog Trojstva.
Razvijenost Stubice u 15. st. potvrđuje i broj purgera koje je imala: 1474. g. ima 15 purgera, a već 1494. godine 23.
Cijelo 16. st. bilo je izuzetno kaotično razdoblje za susedgradsko-stubičko vlastelinstvo, praćeno čestim promjenama vlasnika, sukobima Henningovaca i Tahyja, osiromašivanjem kmetova novim daćama, što je izazvalo njihove nemire i izbijanje bune 1573. godine. Stubica je bila središte hrvatsko-slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca. Buna je ugušena u krvi, 9. veljače 1573. godine,  na polju kod Stubice. Nakon ugušenja bune uslijedila su ubijanja i pljačkanja seljaka kao osveta plemstva. U buni teško oštećeni feudalni kastrum postepeno gubi značaj, pa se sjedište posjeda premješta u obližnji burg Golubovec, kasnije pregrađen u dvorac. Donjostubičko podgrađe preuzima ulogu građanskog središta.
Raspadanje susedgradsko-stubičkog vlastelinstva završeno je do sredine 17. st., a do kraja stoljeća donjostubičko područje organizirano je kao mala vlastelinstva sa skoro dvadesetak novih vlasnika.
Donja Stubica bila je tijekom osam stoljeća upravno-sudsko, kulturno i gospodarsko središte čitavog područja sjevernih obronaka Medvednice. To potvrđuje i činjenica da je donjostubički kaštel već u 16. st. bio sjedište velikaškog posjeda u zagrebačkom komitatu i kao takav je prema urbarskim odredbama predstavljao upravno-političku jedinicu u kojoj upravnu i sudsku vlast izvršava vlastelin preko gospoštijskog suda, a uz njega tri predsjednika, županijski sudac i bilježnik.
U 19. st. Stubica konačno dobiva svoj današnji izgled manjeg urbanog naselja s razvijenim građanskim životom.
Kao višestoljetno sjedište distrikta ili kotara, Donja Stubica je okupljala i do 40000 žitelja, a upravno-političke značajke pogodovale su i kulturnom razvoju kraja. Na području Donje Stubice nalazimo od 16. do 19. st. nekoliko plemićkih dvorova i kurija koje su svoj procvat doživjele u doba baroka. Najpoznatiji je dvorac Stubički Golubovec, a župna crkva Presvetog Trojstva u rangu je najznamenitijih gotičkih sakralnih spomenika kulture Hrvatskog zagorja.
Organizirani društveni i kulturni život u Donjoj Stubici dokumentirano možemo pratiti od 17. st. kad se osniva škola, a istodobno zabilježeno je i postojanje crkvene Bratovštine kršćanskog nauka koja je djelovala gotovo dva stoljeća. Svoj nagli procvat društveni i kulturni život doživljava u drugoj polovini 19. st.
Rijetko se koje mjesto u Hrvatskoj može pohvaliti toliko opće-poznatim imenom kao Stubica. Spada u onaj niz gradova koji su svoju potvrdu dobili već sa prvim poveljama hrvatsko-ugarskih kraljeva. Prvi puta spominje se 1209. godine u povelji ugarskog kralja Andrije II svojem vjernom pristaši županu Vratislavu i njegovoj braći. U povelji se potvrđuje vlasništvo posjeda i određuju njihove međe. Među predijima koje je Vratislav dobio nalazi se i onaj koji se zove Stubica. Prostorno je bio najveći od svih posjeda u Vratislavovom vlasništvu, a obuhvaćao je područje od Gornje Stubice do Stubičkih Toplica.
Početkom 14. stoljeća kastrum i podgrađe pripadaju velikom susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Zbog svog strateškog položaja i pojačane kolonizacije, kao novo upravno središte dijela posjeda pojavila se Donja Stubica. U popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine prvi puta je zabilježena i župa Presvetog Trojstva.
Razvijenost Stubice u 15. st. potvrđuje i broj purgera koje je imala: 1474. g. ima 15 purgera, a već 1494. godine 23.
Cijelo 16. st. bilo je izuzetno kaotično razdoblje za susedgradsko-stubičko vlastelinstvo, praćeno čestim promjenama vlasnika, sukobima Henningovaca i Tahyja, osiromašivanjem kmetova novim daćama, što je izazvalo njihove nemire i izbijanje bune 1573. godine. Stubica je bila središte hrvatsko-slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca. Buna je ugušena u krvi, 9. veljače 1573. godine,  na polju kod Stubice. Nakon ugušenja bune uslijedila su ubijanja i pljačkanja seljaka kao osveta plemstva. U buni teško oštećeni feudalni kastrum postepeno gubi značaj, pa se sjedište posjeda premješta u obližnji burg Golubovec, kasnije pregrađen u dvorac. Donjostubičko podgrađe preuzima ulogu građanskog središta.
Raspadanje susedgradsko-stubičkog vlastelinstva završeno je do sredine 17. st., a do kraja stoljeća donjostubičko područje organizirano je kao mala vlastelinstva sa skoro dvadesetak novih vlasnika.
Donja Stubica bila je tijekom osam stoljeća upravno-sudsko, kulturno i gospodarsko središte čitavog područja sjevernih obronaka Medvednice. To potvrđuje i činjenica da je donjostubički kaštel već u 16. st. bio sjedište velikaškog posjeda u zagrebačkom komitatu i kao takav je prema urbarskim odredbama predstavljao upravno-političku jedinicu u kojoj upravnu i sudsku vlast izvršava vlastelin preko gospoštijskog suda, a uz njega tri predsjednika, županijski sudac i bilježnik.
U 19. st. Stubica konačno dobiva svoj današnji izgled manjeg urbanog naselja s razvijenim građanskim životom.
GUPČEVA HIŽA – HIŽAKOVEC
Mjesto: Donja Stubica
Ključne riječi seljačka buna, Matija Gubec
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb

Na zemljištu pod nazivom Bekovo, uz Bekovu mlaku podignuta je Gupčeva hiža koja svjedoči o teškoj, ali slavnoj prošlosti i tradiciji stubičkog kraja. Ona želi upravo taj ponosni, skromni, izmučeni, ali i radosni duh povijesti naših predaka pokazati u svojoj razigranoj malenkosti kojoj ne manjka ni sklada i punine. Njezin izgled, veličina, namještaj i materijal kojim je građena govore o minulim vremenima naših predaka na koje smo ponosni i kojima zahvaljujemo.
Obilježavanje godišnjice Seljačke bune
Mjesto: Donja Stubica
Ključne riječi seoska buna, Matija Gubec
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Događaj

Obilježavanje godišnjice Seoske bune tradicionalno se održava u zimskim mjesecima. Oživljava događanja vezane uz Gupčevo puntanje kmetova i završnu bitku. Događanja se odvijaju na povijesnim mjestima u dva vikenda. Gupčevo puntanje počinje dolaskom pobunjenih seljaka pod Gupčevu lipu u Gornjoj Stubici, njihovim naoružavanjem i obučavanjem za bitku. Bitka kod Stubice odvija se sljedeći vikend. Započinje u središtu Donje Stubice kod Crkve, nastavlja se povorkom okrunjenih pobunjenih seljaka, a nakon završne bitke kao glavnog događanja posjetitelji mogu sudjelovati u interaktivnim radionicama.
Poučna botanička staza
Mjesto: Donja Stubica
Ključne riječi eko staza, botanika
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Poučna staza

Poučna botanička staza otvorena je na obiteljskom imanju Majsec u proljeće 2008. godine, a prikazuje svu ljepotu, bogatstvo i raznolikost flore kako stubičkog, tako i zagorskog kraja. Proteže se preko  1 km, dužinom potoka koji protječe kroz imanje, uz vrt perunika i nastavlja do umjetnog jezera na kraju imanja. Edukativne table postavljene duž cijele staze pružaju stručne i edukativne informacije, usmjeravaju posjetitelje na važnost očuvanja samoniklih biljki, s naglaskom na ugrožene, rijetke i zaštićene vrste. Prikazane biljke obuhvaćaju neke od najčešćih biljaka Hrvatskog zagorja, s fotografijom i osvrtom na njihove najznačajnije osobitosti. Također, edukativne table upozoravaju i na alohtone (strane) i invazivne biljke koje su slučajno ili namjerno unesene na novo stanište, vrlo su prilagodljive i nepovratno utječu na stanište istjerujući s njega samonikle biljke.
Hrvatski vrt perunika
Mjesto: Donja Stubica
Ključne riječi perunika, iris
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Priroda

Perunika (lat. Iris L.) je cvijet koji gotovo svakoga ostavlja bez daha. Od davnina je svojom ljepotom inspirirala ljude. Starogrčka legenda govori kako je glasnica bogova Irida (Iris) prenosila na Zemlju poruke bogova pomoću duge. Gdje bi duga dotakla tlo izrastao je nježni cvijet duginih boja - iris. Stoljećima je diljem svijeta iris bio simbol kraljevske moći i božanske zaštite, a tri dijela njegova cvijeta predstavljala su vjeru, mudrost i hrabrost. U indijskoj i egipatskoj kulturi ljepotom perunike opisivan je život i ponovno rađanje. Hrvatski naziv za iris - perunika, dolazi od imena vrhovnog staroslavenskog boga Peruna i njegove žene boginje Perunike. Legenda kaže da bi perunika izrasla na onome mjestu gdje je munja gromovnika Peruna udarila u Zemlju, a uvijek je bila druge boje.
Zahvaljujući ideji gospođe Marije Krušelj i stručnoj potpori dr. Ljerke Regule Bevilacqua, umirovljene dugogodišnje upraviteljice Botaničkog vrta Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, Hrvatska je 1999. g. dobila vrt perunika smješten u Donjoj Stubici.
Hrvatski vrt perunika trenutno je smješten unutar obiteljskog imanja obitelji Majsec, no već ove godine počinje njegovo preseljenje na prostor Termi Jezerčica gdje će se prostirati na oko 3 tisuće kvadrata i samim time povećati i obogatiti.
Hrvatski vrt perunika podijeljen je na četiri dijela. U prvom dijelu, u obliku Hrvatske, posađene su sve do danas znanstveno opisane vrste samoniklih perunika (rod Iris) sa svojih prirodnih staništa. U drugom dijelu posađeni su rizomi perunika, dok je treći dio posvećen kolekcionarima poznatih vrsta perunika iz Hrvatske i inozemstva. Četvrti dio čini vodeni vrt (bara) u kojemu su posađene močvarne perunike, ali i ostalo močvarno bilje.
Od 2009. g. Hrvatski vrt perunika je član svjetske udruge botaničkih vrtova.
Svake godine u svibnju, mjesecu najljepše cvatnje perunika, uz prigodni program u Hrvatskom vrtu perunika održava se Svečanost perunika kojom se naglašava ljepota i važnost ovog vrta.
Perunika (lat. Iris L.) je cvijet koji gotovo svakoga ostavlja bez daha.
Od davnina je svojom ljepotom inspirirala ljude.
Starogrčka legenda govori kako je glasnica bogova Irida (Iris) prenosila na Zemlju poruke bogova pomoću duge. Gdje bi duga dotakla tlo izrastao je nježni cvijet duginih boja - iris. Stoljećima je diljem svijeta iris bio simbol kraljevske moći i božanske zaštite, a tri dijela njegova cvijeta predstavljala su vjeru, mudrost i hrabrost. U indijskoj i egipatskoj kulturi ljepotom perunike opisivan je život i ponovno rađanje.
Hrvatski naziv za iris - perunika, dolazi od imena vrhovnog staroslavenskog boga Peruna i njegove žene boginje Perunike. Legenda kaže da bi perunika izrasla na onome mjestu gdje je munja gromovnika Peruna udarila u Zemlju, a uvijek je bila druge boje.
Zahvaljujući ideji gospođe Marije Krušelj i stručnoj potpori dr. Ljerke Regule Bevilacqua, umirovljene dugogodišnje upraviteljice Botaničkog vrta Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, Hrvatska je 1999. g. dobila vrt perunika smješten u Donjoj Stubici.
Hrvatski vrt perunika trenutno je smješten unutar obiteljskog imanja obitelji Majsec, no već ove godine počinje njegovo preseljenje na prostor Termi Jezerčica gdje će se prostirati na oko 3 tisuće kvadrata i samim time povećati i obogatiti.


Hrvatski vrt perunika podijeljen je na četiri dijela. U prvom dijelu, u obliku Hrvatske, posađene su sve do danas znanstveno opisane vrste samoniklih perunika (rod Iris) sa svojih prirodnih staništa. U drugom dijelu posađeni su rizomi perunika, dok je treći dio posvećen kolekcionarima poznatih vrsta perunika iz Hrvatske i inozemstva. Četvrti dio čini vodeni vrt (bara) u kojemu su posađene močvarne perunike, ali i ostalo močvarno bilje.
Od 2009. g. Hrvatski vrt perunika je član svjetske udruge botaničkih vrtova.
Svake godine u svibnju, mjesecu najljepše cvatnje perunika, uz prigodni program u Hrvatskom vrtu perunika održava se Svečanost perunika kojom se naglašava ljepota i važnost ovog vrta.
Kapela sv. Antuna Padovanskog
Mjesto: Donja Stubica
Ključne riječi klasicizam, historicizam, barok
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Sakralni spomenik

U selu Matenci nalazi se kapela sv. Antuna Padovanskog koju kanonske vizitacije spominju 1669. g. Prvotna kapela stradala je u požaru 1869. g., no već sljedeće godine podignuta je nova koja je nakon potresa 1880. g. opet renovirana.  Jednobrodna kapela s tri traveja zaključena je poligonalnim svetištem. Arhitektura ima obilježje klasicima i historicima. U unutrašnjosti posebnu vrijednost predstavljaju dvije barokne slike na platnu. Jedna prikazuje Presveto Trojstvo, a druga sv. Augustina.
Župna crkva Presvetog Trojstva
Mjesto: Donja Stubica
Ključne riječi gotika, renesansa, rani barok
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Sakralni spomenik

Župa Presvetog Trojstva spominje se u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine, dok se sama crkva spominje 1346. g., prilikom diobe posjeda, u ispravi kojom Nikola Toth Susedgradski dobiva u posjed Stubicu i Slani Potok.
Arhitektura svetišta ima gotičke karakteristike 15. st. – poligonalno svetište s radijalnim susvodnicima i križno-rebrasti svod nad dva traveja ispred same apside. Očuvan je zidni oslik iz 15. st. s prikazima sv. Ivana Evanđelista i Imago pietatis u prostoru broda.
Sačuvana je i kamena sedilija ukrašena kasnogotičkim motivima s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Prilikom zahvata u 16. st. unesena su renesansna obilježja vidljiva na nekadašnjem kamenom portalu crkve s polukružnim lukom i složenom profilacijom. Sjeverni brod prigrađen je u 16. st, a barokizacijom u 18. st. crkva postaje trobrodna. U 18. st. sagrađena je i nova sakristija, otvoreni su pročelni ulazi u bočne brodove i podignuto je pjevalište, koje svojim arkadama pridonosi cjelovitosti ulaznog dijela crkve. U medaljonima na pjevalištu nalaze se likovi svetaca naslikani krajem 18. st. Crkva je stradala u požaru 1834. g. i tijekom obnove doživjela je preinake. Zbog katastrofalnog potresa 1880. g. crkva se ponovo obnavlja krajem 19. st. kada se uklanjaju pojedini barokni elementi i ponovo naglašavaju gotički i renesansni oblici. Saniran je zvonik koji dobiva neorenesansnu kapu, otvorene su zazidane gotičke bifore, probijeni lučni prozorski otvori umjesto dotadašnjih četvrtastih, a unutrašnjost dobiva izrazita neostilska obilježja.
U crkvi je bila grobnica nekih vlasnika susedgradsko-stubičkog posjeda, a iako je bio protestant u crkvi je pokopan i Franjo Tahy. Zbog toga se 1622. g. u prvoj sačuvanoj kanonskoj vizitaciji koja spominje donjostubičku crkvu, navodi da je crkva oskvrnuta, jer je u njoj pokopan heretik i jer su u njoj propovijedali luterani.
Župa čuva vrijedne primjerke liturgijskog posuđa, od kojeg se posebno ističe kalež iz 16. st., navikula, te monstranca iz 19. stoljeća. Sačuvano je i crkveno ruho iz razdoblja od početka 18. do 20. stoljeća.
Župa Presvetog Trojstva spominje se u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine, dok se sama crkva spominje 1346. g., prilikom diobe posjeda, u ispravi kojom Nikola Toth Susedgradski dobiva u posjed Stubicu i Slani Potok.
Arhitektura svetišta ima gotičke karakteristike 15. st. – poligonalno svetište s radijalnim susvodnicima i križno-rebrasti svod nad dva traveja ispred same apside. Očuvan je zidni oslik iz 15. st. s prikazima sv. Ivana Evanđelista i Imago pietatis u prostoru broda. 
Sačuvana je i kamena sedilija ukrašena kasnogotičkim motivima s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Prilikom zahvata u 16. st. unesena su renesansna obilježja vidljiva na nekadašnjem kamenom portalu crkve s polukružnim lukom i složenom profilacijom. Sjeverni brod prigrađen je u 16. st, a barokizacijom u 18. st. crkva postaje trobrodna. U 18. st. sagrađena je i nova sakristija, otvoreni su pročelni ulazi u bočne brodove i podignuto je pjevalište, koje svojim arkadama pridonosi cjelovitosti ulaznog dijela crkve. U medaljonima na pjevalištu nalaze se likovi svetaca naslikani krajem 18. st. Crkva je stradala u požaru 1834. g. i tijekom obnove doživjela je preinake. Zbog katastrofalnog potresa 1880. g. crkva se ponovo obnavlja krajem 19. st. kada se uklanjaju pojedini barokni elementi i ponovo naglašavaju gotički i renesansni oblici. Saniran je zvonik koji dobiva neorenesansnu kapu, otvorene su zazidane gotičke bifore, probijeni lučni prozorski otvori umjesto dotadašnjih četvrtastih, a unutrašnjost dobiva izrazita neostilska obilježja.
U crkvi je bila grobnica nekih vlasnika susedgradsko-stubičkog posjeda, a iako je bio protestant u crkvi je pokopan i Franjo Tahy. Zbog toga se 1622. g. u prvoj sačuvanoj kanonskoj vizitaciji koja spominje donjostubičku crkvu, navodi da je crkva oskvrnuta, jer je u njoj pokopan heretik i jer su u njoj propovijedali luterani.
Župa čuva vrijedne primjerke liturgijskog posuđa, od kojeg se posebno ističe kalež iz 16. st., navikula, te monstranca iz 19. stoljeća. Sačuvano je i crkveno ruho iz razdoblja od početka 18. do 20. stoljeća.
Izdvajamo
Križevačka djevojačka straža Sloboda, vjernost domovini i hrvatskim vladarima kroz stoljeća uvijek je Križevčanima i Križevčankama bila važna  pa je tako u srpnju 1848. godine bana Josipa J...
Priča o Zmajevom Oku  Na poluotoku Gradina, kraj Rogoznice, tridesetak km jugoistočno od Šibenika, nalazi se prirodni fenomen - morsko jezero. Pomislit ćete kako nešto može biti i more i jezero is...
Baron Gautsch, potonuli putnički parobrod Austrijskoga Lloyda. Izgrađen je 1908. u brodogradilištu Gourlay Brothers...
Dva oka - Dva mala jezera kružnog oblika koja su smještena iznad izvorišta rijeke Vrljike...slika www.modrojezero.org
Što biste rekli kada bismo vam rekli da u Rijeci postoji masonska loža? Prenosimo članak sa www.jutarnji.hrRIJEKA - Kada smo nedavno u Jutarnjem listu objavili priču o loži biskupa Maksimilijana ...
Romi Lovari i Romska kućaZnate li otkuda dolazi kolokvijalan izraz lova? Koristimo ga vjerojatno svakodnevno, ali se mnogi odnas nisu vjerojatno nikada zapitali otkuda taj izraz. Riječ lova, zapravo...
    Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji? Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za ra...
Kotle - nalaze se s desne strane "Aleje glagoljaša" kojom se penjete na Hum. Rečina, rječica koja ide kroz mjesto, u mjestu radi i manji slap uz kojeg se nalazi vodenica. Mjesto je skroz napušteno...
Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su MIRILA, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitski...
©WEBDESIGN by www.firmus-grupa.hr