Dvorac Trakošćan
Mjesto: Bednja
Ključne riječi zamak, Draškovići, park šuma, kapela
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture, muzej

Dvorac Trakošćan jedan je od najatraktivnijih dvoraca u Hrvatskoj; nalazi se u Hrvatskom zagorju, 23 km sjeveroistočno od Krapine, 40 km jugozapadno od Varaždina; nadmorska visina 250 m. Najbliža mjesta su Macelj i Strahinčica. S oko 40.000 posjetitelja godišnje jedan je od najposjećenijih hrvatskih dvoraca.
Dvorac je podignut u 13. stoljeću kao manji burg u sustavu utvrda Zagorske kneževine. U osnovi dvorca prepoznatljive su značajke jednostavnih romaničkih burgova 12.-13. st. Od mnogobrojnih se feudalnih gospodara ističu Celjski, Jan Vitovec, Korvini, a nakon raspada Zagorske kneževine kao posebno vlastelinstvo uživaju ga Gyulayi, a od 1568. Draškovići.
Više je puta proširivan i dograđivan. Znatnije dograđen 1592., kada Draškovići podižu topničke kule s krovištem (ploča s grbom i natpisom Ivana II. Petra Draškovića iz 1592. na zapadnoj kuli). U to se doba dograđuje kat, povisuje središnja kula i oblikuje dvorište s arkadama. Ponovno se dograđuje tijekom 18. st., kada kule dobivaju kruništa, glavna kula dobiva razvedenu lanternu, a oko tvrđave gradi se cinktura obrambenih objekata, zidova i kula.
Zapušteni zamak obnavlja 1850.-1860. podmaršal Juraj Drašković u rezidencijalni dvorac. Obnova je, u duhu romantizma, izvedena u neogotičkome stilu uz istodobnu obnovu čitava okoliša, gdje je uređen park-šuma s rijetkim drvećem, umjetnim jezerom i vrtnim objektima. Istaknuti su elementi obnovljena dvorca: ulazna kula s pokretnim mostom i grbom Drašković-Malatinski iz 18. st., viteška dvorana s cjelovitim viteškim oklopima iz 16. st. i zastavama Draškovićeva banderija iz 18. st., zbirka oružja s teškim bradaticama (Hackenbüchse), puškama i pištoljima na kolo te turskim oružjem, zbirka portreta Draškovića i njihovih rođaka (Nikola Zrinski) iz 16.-19. st., opus slikarice Julijane Erdödy-Drašković iz druge polovice 19. st., ciklus Četiri kontinenta M. Stroya, klavir C. Graffa, očuvana dvorska kuhinja, knjižnica. U parku je kapela sv. Ivana (»Januš«) iz 1752. s kasnobaroknim namještajem.
Novije generacije obitelji Drašković povremeno borave u Trakošćanu sve do 1944. godine kada se iseljavaju u Austriju. Ubrzo zatim dvorac je nacionaliziran.
Od 1953. u dvorcu je stalna muzejska postava, koja osim vjerne rekonstrukcije ambijenata iz razdoblja obnove sadrži vrijedne primjerke baroknoga namještaja i sitnih predmeta. Dvorac je u vlasništvu Republike Hrvatske.
Dvorac Trakošćan jedan je od najatraktivnijih dvoraca u Hrvatskoj; nalazi se u Hrvatskom zagorju, 23 km sjeveroistočno od Krapine, 40 km jugozapadno od Varaždina; nadmorska visina 250 m. Najbliža mjesta su Macelj i Strahinčica. S oko 40.000 posjetitelja godišnje jedan je od najposjećenijih hrvatskih dvoraca.

Dvorac je podignut u 13. stoljeću kao manji burg u sustavu utvrda Zagorske kneževine. U osnovi dvorca prepoznatljive su značajke jednostavnih romaničkih burgova 12.-13. st. Od mnogobrojnih se feudalnih gospodara ističu Celjski, Jan Vitovec, Korvini, a nakon raspada Zagorske kneževine kao posebno vlastelinstvo uživaju ga Gyulayi, a od 1568. Draškovići.

Više je puta proširivan i dograđivan. Znatnije dograđen 1592., kada Draškovići podižu topničke kule s krovištem (ploča s grbom i natpisom Ivana II. Petra Draškovića iz 1592. na zapadnoj kuli). U to se doba dograđuje kat, povisuje središnja kula i oblikuje dvorište s arkadama. Ponovno se dograđuje tijekom 18. st., kada kule dobivaju kruništa, glavna kula dobiva razvedenu lanternu, a oko tvrđave gradi se cinktura obrambenih objekata, zidova i kula.
Zapušteni zamak obnavlja 1850.-1860. podmaršal Juraj Drašković u rezidencijalni dvorac. Obnova je, u duhu romantizma, izvedena u neogotičkome stilu uz istodobnu obnovu čitava okoliša, gdje je uređen park-šuma s rijetkim drvećem, umjetnim jezerom i vrtnim objektima. Istaknuti su elementi obnovljena dvorca: ulazna kula s pokretnim mostom i grbom Drašković-Malatinski iz 18. st., viteška dvorana s cjelovitim viteškim oklopima iz 16. st. i zastavama Draškovićeva banderija iz 18. st., zbirka oružja s teškim bradaticama (Hackenbüchse), puškama i pištoljima na kolo te turskim oružjem, zbirka portreta Draškovića i njihovih rođaka (Nikola Zrinski) iz 16.-19. st., opus slikarice Julijane Erdödy-Drašković iz druge polovice 19. st., ciklus Četiri kontinenta M. Stroya, klavir C. Graffa, očuvana dvorska kuhinja, knjižnica. U parku je kapela sv. Ivana (»Januš«) iz 1752. s kasnobaroknim namještajem.
Novije generacije obitelji Drašković povremeno borave u Trakošćanu sve do 1944. godine kada se iseljavaju u Austriju. Ubrzo zatim dvorac je nacionaliziran.Od 1953. u dvorcu je stalna muzejska postava, koja osim vjerne rekonstrukcije ambijenata iz razdoblja obnove sadrži vrijedne primjerke baroknoga namještaja i sitnih predmeta. Dvorac je u vlasništvu Republike Hrvatske.
Radno vrijeme: Ljetno (1. travanj - 31. listopad) od 9 do 18 h
Zimsko (1. studeni - 31. ožujak) od 9 do 16 h
Cijene ulaznica: Odrasli 30 kn
Studenti i školska djeca 15 kn
Organizirane grupe predškolske djece 10 kn
Stručno muzejsko vodstvo se naplaćuje 100 kn po grupi,
a grupa maksimalno može obuhvaćati 50 osoba.
Stručno muzejsko vodstvo potrebno je prethodno najaviti.
Kontakt:
Tel: +385(0)42 796 281
Tel: +385(0)42 796 422
Fax: +385(0)42 796 420
Web: www.trakoscan.hr
Web: www.mdc.hr/trakoscan
E-mail: dvor@trakoscan.hr
E-mail: dvor-trakoscan@vz.htnet.hr
Novi dvori Jelačićevi - Zaprešić
Mjesto: Zaprešić
Ključne riječi Ban Jelačić, spomenička cjelina
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Spomenička cjelina

Novi dvori Jelačićevi - Zaprešić

Novi dvori (lat.Curia nova) su jedinstveni spomenik kulturno-povijesne baštine, koji su udaljeni samo 1,5 kilometara od središta Zaprešića (dvadesetak kilometara od Zagreba), uz cestu koja vodi prema Hrvatskom zagorju. Jedinstveni su primjer očuvanosti cjelovitog gospodarskog vlastelinskog kompleksa.Ban Josip Jelačić dao je dograditi i preurediti i dvorac i cijelo imanje. U istočnom dijelu dvorac je dograđen za 18 metara, proširen je i preuređen kat dvorca, prekriven je crijepom, uređen je veliki podrum i pročelje. Oko dvorca uređen je i perivoj.

Spomeničku i gospodarsku cjelinu Novi dvori, na površini od 20,5 hektara, čine dvorac, kapela sv. Josipa, grobnica obitelji Jelačić, perivoj, voćnjak, stambene i gospodarske zgrade, povrtnjak, obradivo zemljište i park-šuma. Curia nova, Novi dvori, spominju se pod tim imenom već potkraj XVI. stoljeća, kao jedna od plemićko-vlastelinskih kurija susedgradsko-stubičkih posjeda, u vlasništvu Zrinskih, vlasnika Susedgrada (Starih dvora). Ipak, u sudski ovjerenu dokumentu iz 1852. godine kao doba njihova utemeljenja navodi se 1611. godine. Dvorac je tada zapravo bio obična jednokatna plemićka kurija, sagrađen uglavnom od drveta.

Sačuvani i djelomično obnovljeni gospodarski objekti također su vrijednost Novih dvora. Okrugla "vršilnica" je jedini, najstariji takav objekt u Hrvatskoj, potječe iz XVII. stoljeća, spomenik je nulte kategorije. Nekadašnje spremište plodina, trokatna žitnica, uređeno je 1987. godine kao galerija, danas Muzej "Matije Skurjenija". U njemu je stalni postav slika znamenitog umjetnika naive Skurjenija, kao i povijesna foto-izložba "Novi dvori Jelačićevi".

slike: "Novi dvori Zaprešić (prije)" by Suradnik13 - Vlastito djelo postavljača. Licensed under CC BY-SA 4.0-3.0-2.5-2.0-1.0 via Wikimedia Commons - http://commons.wikimedia.org
Dvorac Lužnica
Mjesto: Zaprešić - Lužnica
Ključne riječi vorac, perivoj, duhovna obnova
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Lužnica je najvjerojatnije građen  sredinom 18. stoljeća u stilu kasnog baroka.  Najstariji pisani dokument o dvorcu potječe  iz 1761. godine i vezan je uz posvetu grofovske kapele u kojoj se i danas čuva.

Prvi vlasnik imanja Lužnice bila je plemićka obitelj Čikulini porijeklom iz Italije koja se u Hrvatskoj pojavljuje  krajem 16. stoljeća.

U 18. stoljeću lužnički je posjed, nakon brojnih dioba i parnica među plemićima, pripao moćnoj plemićkoj obitelji baruna Raucha i postao njihovo glavno sjedište.

Obitelj Rauch njemačkog je porijekla koja u Hrvatsku dolazi polovicom 17. stoljeća. Tu se rodio i umro  nagodbeni  ban Levin Rauch  a brojni članovi plemićke obitelji obnašali su  uz bansku i visoke državničke službe.

Nakon smrti posljednjeg vlasnika dvorca, baruna Geize Raucha, dvorac su zajedno s pripadajućim zemljištem kupile sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga od udovice Ane Rauch 1925. godine u svrhu smještaja te odmarališta za stare i bolesne sestre. Tijekom godina osnovna se namjena dvorca dopunjala različitim dobrotvornim, odgojnim i obrazovnim sadržajima – otvoren je dječji vrtić, domaćinska škola, održavani su satovi sviranja i pjevanja i sl.

Veliko poljoprivredno dobro uokolo dvorca, obrađivano marljivim rukama sestara, dugi je niz godina hranom snabdijevalo siromašne bolesnike bolnice sestara milosrdnica u Vinogradskoj, kao i matični samostan te konvikt siromašnih učenica u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. Karitativna djelatnost Lužnice bila je upečatljiva po brizi za brojne siromahe i siromašnu djecu koja su u njoj i na dulje vrijeme pronalazila svoj dom.

Neposredno u blizini dvorca, na mjestu nekadašnjih gospodarskih zgrada, sagrađen je novi stambeni objekt. Dio zgrade namijenjen je za samostan sestara milosrdnica, a drugi dio služi za smještaj gostiju, sudionika različitih duhovnih i edukativnih programa u Duhovno-obrazovnom centru „Marijin dvor“. Ova zgrada samo je prateći objekt vezan uz dvorac, koji mu omogućuje da i dalje živi te u današnje vrijeme bude mjesto okupljanja, obnove i susreta na jedan novi način.

Dvorac Lužnica, donedavno dom starijih i bolesnih sestara, danas obnovljen i prilagođen novim sadržajima, čeka svoje posjetitelje pružajući im ugođaj starine. Raznim programima progovara o veličini Božjih djela, o Božjoj brizi za čovjeka, o smislu života i, danas toliko zanemarenim, pravim vrednotama.

Zbog nježne ljubavi sestara milosrdnica prema Majci Božjoj, dvorac Lužnica je 1928. godine dobio naziv „Marijin dvor“ te će pod tim nazivom djelovati i kao duhovno-obrazovni centar.

 

Park je za posjetitelje inače redovito otvoren subotom i nedjeljom od 14.00 do zalaska sunca, a besplatni vođeni obilazak dvorca je  nedjeljom u 16 h. Tijekom tjedna razgled je moguć po dogovoru radi usklađivanja s programima koji se odvijaju u prostorijama dvorca.

Obilazak obično traje 70 do 90 minuta.

Dvorac se može obići i uz korištenje kolica ili drugih pomagala za kretanje.

Dvorac i park zatvoreni su za obilazak samo za vrijeme duhovnih vježbi.

Za 2011. duhovne vježbe su završile, a u 2012. godini  počinju u ožujku.

U okviru dvora, održava se i tradicionalni Jelačić bal u mjesecu lipnju.

Više: http://www.luznica.com

 

 

Dvorac Januševec
Mjesto: Brdovec
Ključne riječi klasicizam, dvorac
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Januševec predstavlja najviši domet klasicističke arhitekture u Hrvatskoj. Smješten je na padini iznad savske doline, na samom raskrižju ceste Zaprešić - Harmica i ceste za Mariju Goricu. Pretpostavlja se da je dvorac projektirao Bartolomej Felbinger, jedan od najpoznatijih graditelja 19. stoljeća u Zagrebu i okolici. Pripada spomenicima nulte kategorije. Sagrađen oko 1830. za baruna Josipa Vrkljana (Werklein), a 1845. dvorac je kupio francuski grof Edgar de Corberon, te još nekoliko vlasnika: grof Dümreicher, Max Mayer, a između dva rata Manfred Sternberg. Od 1947. do 1989. dvorac je obnavljan i u njega je smješten dio Državnog arhiva Hrvatske.

Dvorac Laduč
Mjesto: Brdovec
Ključne riječi dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac i perivoj u Laduču nalaze se na prijelazu između savske ravnice i južnih padina marijagoričkog pobrđa. Posjed se spominje od 17. vijeka kada je postojala plemićka kurija. Današnji dvorac sagrađen je krajem 19. vijeka na mjestu nekadašnjih Starih dvora. Dvorac pripada drugoj spomeničkoj kategoriji. Posljednji vlasnici dvorca bili su baruni Vranyczany-Dobrinović, a posljednji gospodar imanja bila je barunica Tilda Vranyczany. Spomenuta porodica je zauzimala značajno mjesto u privrednom, političkom i kulturnom životu Hrvatske u 19. vijeku. Danas se u dvorcu nalazi socijalna ustanova za djecu.

 

Dvorac Bela
Mjesto: Novi Marof
Ključne riječi srednji vijek, utvrda, burg, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Bela je naziv dvaju dvoraca u selu Bela, u sastavu grada Novi Marof u Varaždinskoj županiji.
Posjed je nekad bio sjedište vlastelinstva. Na brijegu iznad današnjih dvoraca nalazila se prvotno utvrda izgrađena u srednjem vijeku. Bela se spominje prvi put 1275. godine kao imanje ivanovaca. U kasnom srednjem vijeku često mijenja gospodare: hrvatski ban Matko Talovac, Ivan Vitovac te njegovi sinovi, zatim kralj ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin koji ju je darovao svom sinu Ivanišu Korvinu. Posljednji značajni vlasnici Bele Toma i Ladislav Pethö de Gerse koji je drže do 1730. godine. Nakon njega ponovo mijenja vlasnike da bi 1858. bio prodan barunu Metelu Ožegoviću, poznatom sudioniku Hrvatskog narodnog preporoda. U njegovo doba Bela je mjesto susreta najpoznatijih ljudi tog vremena, napose Iliraca. Metel Ožegović je umro 1890. i sahranjen je u kapeli kraj dvorca Bela.
Bela I
Stariji dvorac, zvan još i Bela I ili Pusta Bela sagrađen je 1605. godine za mađarsku plemićku obitelj Pethö de Gerse, čiji su članovi u Hrvatskoj obnašali ugledne javne dužnosti. Osnova tlocrta je pravokutnik s naglašenom pravokutnom branič-kulom na ulazu. Do danas nije poznat njegov graditelj, ali se na dvorcu, usprkos kasnijim izmjenama, raspoznaju kasnorenesansna obilježja (pojedini arhitektonski detalji, šanac, pomični most, itd.
Bela II
Mlađi dvorac ili Bela II nije točno datiran, ali je vjerojatno sagrađen isto u 17. stoljeću. Dva dvorca spominju se već 1648. godine, tako da je Bela II sagrađena vjerojatno prije toga vremena. To je jednokrilna zgrada s arkadama na začelnoj strani te dvjema okruglima kulama na strani kojoj se prilazi s ceste. U sklopu dvaju dvoraca nalazi se i kapela, u kojoj je grobnica baruna Ožegović.
Dvorci su smješteni u ravnici, te zajedno s kapelom i gospodarskom zgradom, predstavljaju jedinstveni sačuvan primjer kulturnog krajolika, odnosno povezanosti kulturne baštine i prirode.
Bela je naziv dvaju dvoraca u selu Bela, u sastavu grada Novi Marof u Varaždinskoj županiji.Posjed je nekad bio sjedište vlastelinstva. Na brijegu iznad današnjih dvoraca nalazila se prvotno utvrda izgrađena u srednjem vijeku. Bela se spominje prvi put 1275. godine kao imanje ivanovaca. U kasnom srednjem vijeku često mijenja gospodare: hrvatski ban Matko Talovac, Ivan Vitovac te njegovi sinovi, zatim kralj ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin koji ju je darovao svom sinu Ivanišu Korvinu. Posljednji značajni vlasnici Bele Toma i Ladislav Pethö de Gerse koji je drže do 1730. godine. Nakon njega ponovo mijenja vlasnike da bi 1858. bio prodan barunu Metelu Ožegoviću, poznatom sudioniku Hrvatskog narodnog preporoda. U njegovo doba Bela je mjesto susreta najpoznatijih ljudi tog vremena, napose Iliraca. Metel Ožegović je umro 1890. i sahranjen je u kapeli kraj dvorca Bela.
  • Bela I
Stariji dvorac, zvan još i Bela I ili Pusta Bela sagrađen je 1605. godine za mađarsku plemićku obitelj Pethö de Gerse, čiji su članovi u Hrvatskoj obnašali ugledne javne dužnosti. Osnova tlocrta je pravokutnik s naglašenom pravokutnom branič-kulom na ulazu. Do danas nije poznat njegov graditelj, ali se na dvorcu, usprkos kasnijim izmjenama, raspoznaju kasnorenesansna obilježja (pojedini arhitektonski detalji, šanac, pomični most, itd.

  • Bela II
Mlađi dvorac ili Bela II nije točno datiran, ali je vjerojatno sagrađen isto u 17. stoljeću. Dva dvorca spominju se već 1648. godine, tako da je Bela II sagrađena vjerojatno prije toga vremena. To je jednokrilna zgrada s arkadama na začelnoj strani te dvjema okruglima kulama na strani kojoj se prilazi s ceste. U sklopu dvaju dvoraca nalazi se i kapela, u kojoj je grobnica baruna Ožegović.Dvorci su smješteni u ravnici, te zajedno s kapelom i gospodarskom zgradom, predstavljaju jedinstveni sačuvan primjer kulturnog krajolika, odnosno povezanosti kulturne baštine i prirode.
Dvorac Veliki Bukovec
Mjesto: Veliki Bukovec
Ključne riječi barok, dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Najistočniji od svih dvoraca Hrvatskog zagorja je dvorac u Velikom Bukovcu. To i nije više Hrvatsko zagorje, već ludbreška Podravina koja malo poslije Velikog Bukovca prelazi u koprivničku Podravinu. Veliki Bukovec se nalazi u ravnici, desetak kilometara sjeveroistočno od Ludbrega, između rijeka Plitvice i Bednje, nedaleko njihova ušća u Dravu. Dvorac u Velikom Bukovcu izgradio je u razdoblju od 1745. do 1755. godine grof Josip Kazimir Drašković.
Dvorac u Velikom Bukovcu pripada najvećim dvorcima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Dvorac Batthyany
Mjesto: Ludbreg
Ključne riječi barok, dvorac
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Batthyany (hrvatski: Baćan) je barokni dvorac u Ludbregu, u Varaždinskoj županiji.
Na njegovu se mjestu 1320. godine spominje utvrda. U vrijeme turskih ratova, utvrda je bila u vlasništvu obitelji Turoczy, a imala je četverokrilni tlocrt s četiri kružne kule na uglovima. Potkraj 17. stoljeća vlasnikom postaje hrvatski ban Adam Batthyány i njegova žena Eleonora rođ. Strattmann koji su u utvrdi uredili samo nekoliko prostorija za stanovanje.
Veliku obnovu dvorca poduzeo je knez Ludovik Batthyany od 1745. godine, a radovi su trajali nekoliko desetljeća. Vjeruje se da je dvorac građen prema projektu značajnog štajerskog arhitekta Josepha Huebera, koji je staru tvrđavu uklopio u novi barokni dvorac. Novi dvorac također ima četverokutni tlocrt i unutrašnje dvorište, a izvorno je umjesto zadnje etaže imao monumentalan mansardni krov.
U dvorcu se nalazi kapela sv. Križa, u kojoj se 1411. godine, prema predaji, dogodilo vjersko čudo pretvorbe krvi u vino. Današnja kapela oblikovana je u Batthyányjevo doba oslikavanjem barokim zidnim slikama, koje je 1753. radio slikar Mihael Peck iz Kaniže.
Uz dvorac se nalaze i dvije gospodarske zgrade, od kojih je značajnija zapadna. Izvorno prizemnica, zgrada je služila kao stan gradskog suca. U njemu je dvorana Sallaterain (ili Sala terrena), u kojoj se također nalaze šarene zidne slike, po prilici nastale u istom razdoblju kao one u kapeli.
Ludbreški dvorac obnovljen je devedesetih godina 20. stoljeća i u njemu je danas smješten Restauratorski odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda.
Dvorac Batthyany (hrvatski: Baćan) je barokni dvorac u Ludbregu, u Varaždinskoj županiji.Na njegovu se mjestu 1320. godine spominje utvrda. U vrijeme turskih ratova, utvrda je bila u vlasništvu obitelji Turoczy, a imala je četverokrilni tlocrt s četiri kružne kule na uglovima. Potkraj 17. stoljeća vlasnikom postaje hrvatski ban Adam Batthyány i njegova žena Eleonora rođ. Strattmann koji su u utvrdi uredili samo nekoliko prostorija za stanovanje.

Veliku obnovu dvorca poduzeo je knez Ludovik Batthyany od 1745. godine, a radovi su trajali nekoliko desetljeća. Vjeruje se da je dvorac građen prema projektu značajnog štajerskog arhitekta Josepha Huebera, koji je staru tvrđavu uklopio u novi barokni dvorac. Novi dvorac također ima četverokutni tlocrt i unutrašnje dvorište, a izvorno je umjesto zadnje etaže imao monumentalan mansardni krov.
U dvorcu se nalazi kapela sv. Križa, u kojoj se 1411. godine, prema predaji, dogodilo vjersko čudo pretvorbe krvi u vino. Današnja kapela oblikovana je u Batthyányjevo doba oslikavanjem barokim zidnim slikama, koje je 1753. radio slikar Mihael Peck iz Kaniže.Uz dvorac se nalaze i dvije gospodarske zgrade, od kojih je značajnija zapadna. Izvorno prizemnica, zgrada je služila kao stan gradskog suca. U njemu je dvorana Sallaterain (ili Sala terrena), u kojoj se također nalaze šarene zidne slike, po prilici nastale u istom razdoblju kao one u kapeli.Ludbreški dvorac obnovljen je devedesetih godina 20. stoljeća i u njemu je danas smješten Restauratorski odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda.
Dvorac Jalžabet
Mjesto: Jalžabet
Ključne riječi barok, dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Središte Jalžabeta još i danas krasi skladni jednokatni barokni dvorac koji je 1744. godine podigla Helena Rosalia Somogy – Bedeković, zajedno sa svojim trećim suprugom Baltazarom Bedekovićem. Dvorac ipak nije doživio sudbinu većine plemićkih dobara u Hrvatskoj - od potpunog uništenja i propadanja, spasila ga odluka tadašnjih vlasti da se adaptira za potrebe doma za starije i nemoćne. Perivoj oko dvorca je devastiran, najveću znamenitost predstavlja preko 450 godina stara platana. U njemu se rodio poznati hrvatski političar Koloman pl. Bedeković Komorski.
Dvorac i arboretum Opeka
Mjesto: Vinica
Ključne riječi barok, dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Opeka nalazi se u općini Vinica, Varaždinska županija, podno maceljske šume, u sjevernom dijelu Hrvatskog zagorja, okružen velikim i bogatim arboretumom površine od oko 65 hektara.
Izgrađen je u baroknom stilu u drugoj polovici 17. stoljeća. Njegovi gospodari bili su grofovi iz obitelji Keglević, Nadasdy i Drašković, baruni Mlakovečki, a 1853. godine kupio ga je grof Marko Bombelles. U vlasništvu njegove obitelji dvorac je bio sve do 1945. Danas je u vrlo lošem, ruševnom stanju.
Dvorac Opeka nalazi se u općini Vinica, Varaždinska županija, podno maceljske šume, u sjevernom dijelu Hrvatskog zagorja, okružen velikim i bogatim arboretumom površine od oko 65 hektara.Izgrađen je u baroknom stilu u drugoj polovici 17. stoljeća. Njegovi gospodari bili su grofovi iz obitelji Keglević, Nadasdy i Drašković, baruni Mlakovečki, a 1853. godine kupio ga je grof Marko Bombelles. U vlasništvu njegove obitelji dvorac je bio sve do 1945. Danas je u vrlo lošem, ruševnom stanju.
Dvorac Šaulovec
Mjesto: Sv. Ilija
Ključne riječi dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

8 kilometara jugozapadno od Varaždina nalazi se dvorac Šaulovec. Dvorac je 1791. godine sagradio Antun Kiš, a današnji izgled podario mu je Karlo Kiš 1902. godine. Zajedno s izgradnjom i uređenjem dvorca uređivao se i mali perivoj oko njega. Danas se dvorac nalazi u privatnom vlasništvu.
8 kilometara jugozapadno od Varaždina nalazi se dvorac Šaulovec. Dvorac je 1791. godine sagradio Antun Kiš, a današnji izgled podario mu je Karlo Kiš 1902. godine. Zajedno s izgradnjom i uređenjem dvorca uređivao se i mali perivoj oko njega. Danas se dvorac nalazi u privatnom vlasništvu.
Dvorac Maruševec
Mjesto: Maruševec
Ključne riječi srednji vijek, utvrda, burg, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Maruševec svojom ljepotom i privlačnošću jedan je od najvećih dragulja Hrvatskog Zagorja, uz bok dvoraca Trakošćan i veliki Tabor. Današnji njegov izgled samo je blijeda slika raskoši ovog pradavnog sredovjekovnog burga čije postojanje povijesni izvori bilježe već sredinom 14. stoljeća, kada je na ovim prostorima bilo obiteljsko gnijezdo plemića Vragovića. Vjerojatno je tada na mjestu današnjeg dvorca postojao drveni dvor koji je tijekom svojih 600 godina postojanja više puta mijenjao svoj izgled. Negdje u 16 stoljeću sagrađen je kameni zidani dvorac, koji je bio zaštićen vodenim oklopom (Wasserburg), što je predstavljalo zaštitu pred čestim upadima Turaka u ove krajeve.
U 17. stoljeću grad je dograđivan, a svoj sadašnji izgled dobio je u 19. stoljeću, kada ga je novi vlasnik grof Schlippenbach upravo sjajno restaurirao i dogradio velikim tornjem. Unutrašnjost dvorca tada je bila raskošno uređena skupocijenim namještajem. Zidovi su bili prekriveni velikim tapiserijama i slikama poznatih europskih slikara iz 17. i 18. stoljeća. Dobar dio tih ulja na platnu danas se nalazi u Muzeju Varaždin, gdje predstavlja najvredniji dio fundusa najstarijih majstora slikara. Ubrzo nakon restauracije i obnove dvorca novi vlasnik postaje plemić Oskar Pongratz. On je bio veliki ljubitelj slikarstva, pa je obogatio postojeću galeriju slika velikom zbirkom slika s motivima cvijeća (Blumenstücke) od kojih su neka i danas sačuvana u varaždinskom muzeju. Dvorac je okružen lijepim perivojem s više primjeraka rijetkih vrsta drveća, posebno borova. U sklopu perivoja bilo je lijepo uređeno jezero, a ispred pročelja dvorca nalazila se preljepa fontana (vodoskok).
U tijeku II. svjetskog rata dvorac je bio devastiran, gotovo uništen, a iz njega su nestale mnoge dragocjenosti. Poslije rata korišten je kao dječji dom, a od 1969. uzima ga u najam adventistička vjerska zajednica koja je uložila velika sredstva u njegovo ponovno restauriranje. No nikada više on nije dosegao onaj sjaj i raskoš kakav je nekada imao za vrijeme Schlippenbacha ili Oskara Pongratza. Danas se o dvorcu brine općina Maruševec te nastoji naći zakupca koji bi uložio u njegovu restauraciju te unio u dvorac nove sadržaje i učinio ga osnovom budućeg razvoja visokog turizma u ovom prelijepom kraju.
U sklopu dvorca Maruševec nalazi se prekrasan perivoj koji je u današnje vrijeme samo dio nekadašnjeg prostranog engleskog perivoja kakav je bio prije drugog svjetskog rata kada je zapremao 7 hektara. Vrijeme nastanka perivoja nije poznato iako se pretpostavlja da je on već postojao u drugoj polovici 18. stoljeća. Od tog vremena potječe prikaz dvorca i njegove okoline u knjizi Status familiae Patacich. Podaci govore da je perivoj dobio sadašnji izged negdje oko godine 1884., nakon što je prema zamisli grofa Schlippenbacha čitav dvorac temeljito restauriran, obnovljen i dograšđen kulama. Ispred pročelja dvorca bio je veliki dekorativni vrt s fontanom u sredini. U perivoju, koji je oblikovao neki čuveni nizozemski majstor čije ime nije sačuvano, nalazilo se mnoštvo egzotičnog crnogoričnog drveća (kavkaske jele, grčki borovi).Veći dio perivoja je zahvaćen agrarnom reformom, danas uništen i pretvoren u livade i oranice. Danas je perivoj Maruševec zaštićen hortikulturni spomenik, no tek nekoliko višestoljetnih primjeraka crnogorice i bjelogorice podsjeća na njegov nekadašnji sjaj.
Dvorac Maruševec svojom ljepotom i privlačnošću jedan je od najvećih dragulja Hrvatskog Zagorja, uz bok dvoraca Trakošćan i veliki Tabor. Današnji njegov izgled samo je blijeda slika raskoši ovog pradavnog sredovjekovnog burga čije postojanje povijesni izvori bilježe već sredinom 14. stoljeća, kada je na ovim prostorima bilo obiteljsko gnijezdo plemića Vragovića. Vjerojatno je tada na mjestu današnjeg dvorca postojao drveni dvor koji je tijekom svojih 600 godina postojanja više puta mijenjao svoj izgled. Negdje u 16 stoljeću sagrađen je kameni zidani dvorac, koji je bio zaštićen vodenim oklopom (Wasserburg), što je predstavljalo zaštitu pred čestim upadima Turaka u ove krajeve.
U 17. stoljeću grad je dograđivan, a svoj sadašnji izgled dobio je u 19. stoljeću, kada ga je novi vlasnik grof Schlippenbach upravo sjajno restaurirao i dogradio velikim tornjem. Unutrašnjost dvorca tada je bila raskošno uređena skupocijenim namještajem. Zidovi su bili prekriveni velikim tapiserijama i slikama poznatih europskih slikara iz 17. i 18. stoljeća. Dobar dio tih ulja na platnu danas se nalazi u Muzeju Varaždin, gdje predstavlja najvredniji dio fundusa najstarijih majstora slikara. Ubrzo nakon restauracije i obnove dvorca novi vlasnik postaje plemić Oskar Pongratz. On je bio veliki ljubitelj slikarstva, pa je obogatio postojeću galeriju slika velikom zbirkom slika s motivima cvijeća (Blumenstücke) od kojih su neka i danas sačuvana u varaždinskom muzeju.
Dvorac je okružen lijepim perivojem s više primjeraka rijetkih vrsta drveća, posebno borova. U sklopu perivoja bilo je lijepo uređeno jezero, a ispred pročelja dvorca nalazila se preljepa fontana (vodoskok).
U tijeku II. svjetskog rata dvorac je bio devastiran, gotovo uništen, a iz njega su nestale mnoge dragocjenosti. Poslije rata korišten je kao dječji dom, a od 1969. uzima ga u najam adventistička vjerska zajednica koja je uložila velika sredstva u njegovo ponovno restauriranje. No nikada više on nije dosegao onaj sjaj i raskoš kakav je nekada imao za vrijeme Schlippenbacha ili Oskara Pongratza. Danas se o dvorcu brine općina Maruševec te nastoji naći zakupca koji bi uložio u njegovu restauraciju te unio u dvorac nove sadržaje i učinio ga osnovom budućeg razvoja visokog turizma u ovom prelijepom kraju.
U sklopu dvorca Maruševec nalazi se prekrasan perivoj koji je u današnje vrijeme samo dio nekadašnjeg prostranog engleskog perivoja kakav je bio prije drugog svjetskog rata kada je zapremao 7 hektara. Vrijeme nastanka perivoja nije poznato iako se pretpostavlja da je on već postojao u drugoj polovici 18. stoljeća. Od tog vremena potječe prikaz dvorca i njegove okoline u knjizi Status familiae Patacich. Podaci govore da je perivoj dobio sadašnji izged negdje oko godine 1884., nakon što je prema zamisli grofa Schlippenbacha čitav dvorac temeljito restauriran, obnovljen i dograšđen kulama. Ispred pročelja dvorca bio je veliki dekorativni vrt s fontanom u sredini. U perivoju, koji je oblikovao neki čuveni nizozemski majstor čije ime nije sačuvano, nalazilo se mnoštvo egzotičnog crnogoričnog drveća (kavkaske jele, grčki borovi).Veći dio perivoja je zahvaćen agrarnom reformom, danas uništen i pretvoren u livade i oranice. Danas je perivoj Maruševec zaštićen hortikulturni spomenik, no tek nekoliko višestoljetnih primjeraka crnogorice i bjelogorice podsjeća na njegov nekadašnji sjaj.
Dvorac Miljana
Mjesto: Miljana
Ključne riječi barok, dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Ako bismo tražili najslikovitiji dvorac u Hrvatskom zagorju, to bi, bez dvojbe, bila Miljana, dvorac stare plemićke obitelji Ratkaj. Nalazi se nedaleko Velikog Tabora, sijela Ratkajevih, na brežuljku u blizini Sutle, a desetak kilometara sjeverno od Kumrovca. Miljana je danas nezaobilazna turistička točka Hrvatskoga zagorja.
Dvorac Erdödy - Novi Marof
Mjesto: Novi Marof
Ključne riječi kasni barok, klasicizam
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac je godine 1776. godine sagradio Ljudevit Erdödy. Posljednji vlasnik dvorca bio je Rudolf Erdödy. Danas je dvorac Novi Marof bolnica za TBC pluća i plućne bolesti.
Dvorac Klenovnik
Mjesto: Klenovnik
Ključne riječi Drašković, barok
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Varaždin
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Klenovnik nalazi se u općini Klenovnik, u Varaždinskoj županiji. Jedan je od najvećih dvoraca u Hrvatskoj.
Na njegovu se mjestu u srednjem vijeku nalazila utvrda. Spominje se prvi put 1244. godine. Tijekom stoljeća utvrda često mijenja vlasnike, a od značajnijih se ističu grofovi Celjski, Matijaš Korvin i njegov sin Ivaniš Korvin, te obitelj Gyulay. Sedamdesetih godina 16. stoljeća tvrđava dolazi u vlasništvo Gašpara Draškovića, nakon čega će Klenovnik postati višetoljetno sijelo ove obitelji.
Današnja građevina podignuta je oko 1616. godine, sudeći prema latinskom natpisu u unutrašnjem dvorištu, koji među ostalim kaže: Nek' stoji dom taj dok mrav ne ispije more i kornjača ne obiđe svijetom. Investitor je bio grof Ivan II. Drašković. Dvorac se dugo gradio, a dovršen je tek 1667. godine gradnjom sjeveroistočnoga krila. Objekt je građen kao četverokut, s arkadama prema dvorištu (kasnije zazidanima). Izvorno je imao 90 soba i 365 prozora.
Od izvornog interijera preživjela je jedino kapela sv. Antuna. Kapela je uređena u baroknom stilu kao grobna kapela obitelji Drašković. Iz 1738. godine potječu štukature, a drveni oltari su raskošna kiparska djela iz 1741. godine. Sačuvano je više fotografija interijera dvorca s početka 20. stoljeća.
Od 1925.-1927. godine dvorac je adaptiran i nadograđen za potrebe plućne bolnice, prema projektu zagrebačkog arhitekta Huga Ehrlicha. Tom su prilikom nadograđena još dva krila. Neprimjerena namjena bolnice u ovom vrijednom dvorcu funkcionira i danas.
Dvorac Klenovnik nalazi se u općini Klenovnik, u Varaždinskoj županiji. Jedan je od najvećih dvoraca u Hrvatskoj.Na njegovu se mjestu u srednjem vijeku nalazila utvrda. Spominje se prvi put 1244. godine. Tijekom stoljeća utvrda često mijenja vlasnike, a od značajnijih se ističu grofovi Celjski, Matijaš Korvin i njegov sin Ivaniš Korvin, te obitelj Gyulay. Sedamdesetih godina 16. stoljeća tvrđava dolazi u vlasništvo Gašpara Draškovića, nakon čega će Klenovnik postati višetoljetno sijelo ove obitelji.
Današnja građevina podignuta je oko 1616. godine, sudeći prema latinskom natpisu u unutrašnjem dvorištu, koji među ostalim kaže: Nek' stoji dom taj dok mrav ne ispije more i kornjača ne obiđe svijetom. Investitor je bio grof Ivan II. Drašković. Dvorac se dugo gradio, a dovršen je tek 1667. godine gradnjom sjeveroistočnoga krila. Objekt je građen kao četverokut, s arkadama prema dvorištu (kasnije zazidanima). Izvorno je imao 90 soba i 365 prozora.
Od izvornog interijera preživjela je jedino kapela sv. Antuna. Kapela je uređena u baroknom stilu kao grobna kapela obitelji Drašković. Iz 1738. godine potječu štukature, a drveni oltari su raskošna kiparska djela iz 1741. godine. Sačuvano je više fotografija interijera dvorca s početka 20. stoljeća.Od 1925.-1927. godine dvorac je adaptiran i nadograđen za potrebe plućne bolnice, prema projektu zagrebačkog arhitekta Huga Ehrlicha. Tom su prilikom nadograđena još dva krila. Neprimjerena namjena bolnice u ovom vrijednom dvorcu funkcionira i danas.
Izdvajamo
Križevačka djevojačka straža Sloboda, vjernost domovini i hrvatskim vladarima kroz stoljeća uvijek je Križevčanima i Križevčankama bila važna  pa je tako u srpnju 1848. godine bana Josipa J...
Priča o Zmajevom Oku  Na poluotoku Gradina, kraj Rogoznice, tridesetak km jugoistočno od Šibenika, nalazi se prirodni fenomen - morsko jezero. Pomislit ćete kako nešto može biti i more i jezero is...
Baron Gautsch, potonuli putnički parobrod Austrijskoga Lloyda. Izgrađen je 1908. u brodogradilištu Gourlay Brothers...
Dva oka - Dva mala jezera kružnog oblika koja su smještena iznad izvorišta rijeke Vrljike...slika www.modrojezero.org
Što biste rekli kada bismo vam rekli da u Rijeci postoji masonska loža? Prenosimo članak sa www.jutarnji.hrRIJEKA - Kada smo nedavno u Jutarnjem listu objavili priču o loži biskupa Maksimilijana ...
Romi Lovari i Romska kućaZnate li otkuda dolazi kolokvijalan izraz lova? Koristimo ga vjerojatno svakodnevno, ali se mnogi odnas nisu vjerojatno nikada zapitali otkuda taj izraz. Riječ lova, zapravo...
    Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji? Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za ra...
Kotle - nalaze se s desne strane "Aleje glagoljaša" kojom se penjete na Hum. Rečina, rječica koja ide kroz mjesto, u mjestu radi i manji slap uz kojeg se nalazi vodenica. Mjesto je skroz napušteno...
Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su MIRILA, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitski...
©WEBDESIGN by www.firmus-grupa.hr