Krapina je danas kulturno, političko i upravno središte Krapinsko-zagorske županije, koja zahvaća prostor od 1264 km2 na kojem živi 150.000 stanovnika, što čini veći dio Hrvatskog zagorja.
Kao političko središte županije Krapina ima povijesnu utemeljenost. Županija Krapinska (comitatus crappinensis) spominje se već u povelji Herceg Bele 1222. godine, gdje se imenuje i Petar, knez iz Krapine, kao glava hrvatske plemenske župe (Petar „comes de Crapuna“) Hrvatsko – Ugarski kralj Sigismund 1399. godine uz posjed gradu Krapini (Castrum Carpone) dodijelio je poglavaru grada i titulu Velikog župana zagorskog. Za banovanja Ivana Draškovića u Krapini je zasjedalo na prijelazu iz XVI. u XVII. stoljeće et hrvatskih Sabora. Otac domovine Ante Starčević i biskup Juraj Strossmayer u Krapini su potpisali politički sporazum u interesu Hrvatske. Danas je Županija Krapinsko – zagorska teritorijalna jedinica uprave i samouprave koja pokušava politički objediniti sva mjesta Hrvatskog zagorja, ne uskraćujući autonomiju ni jednom mjestu, ali kojoj je cjelina regije negdje iznad samih dijelova, kojoj je „Zagorje u srcu“.
Krapina je  kulturno, političko i upravno središte Krapinsko-zagorske županije, koja zahvaća prostor od 1264 km2 na kojem živi 150.000 stanovnika, što čini veći dio Hrvatskog zagorja. 
Kao političko središte županije Krapina ima povijesnu utemeljenost. Županija Krapinska (comitatus crappinensis) spominje se već u povelji Herceg Bele 1222. godine, gdje se imenuje i Petar, knez iz Krapine, kao glava hrvatske plemenske župe (Petar „comes de Crapuna“) Hrvatsko – Ugarski kralj Sigismund 1399. godine uz posjed gradu Krapini (Castrum Carpone) dodijelio je poglavaru grada i titulu Velikog župana zagorskog. Za banovanja Ivana Draškovića u Krapini je zasjedalo na prijelazu iz XVI. u XVII. stoljeće et hrvatskih Sabora. Otac domovine Ante Starčević i biskup Juraj Strossmayer u Krapini su potpisali politički sporazum u interesu Hrvatske. Danas je Županija Krapinsko – zagorska teritorijalna jedinica uprave i samouprave koja pokušava politički objediniti sva mjesta Hrvatskog zagorja, ne uskraćujući autonomiju ni jednom mjestu, ali kojoj je cjelina regije negdje iznad samih dijelova, kojoj je „Zagorje u srcu“.
Muzej krapinskih neandertalaca
Mjesto: Krapina
Ključne riječi multimedija, pračovjek, muzej
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Muzej

Novi Muzej krapinskih neandertaca slovi kao jedan od najmodernijih i najsofisticiranijih muzeja svijeta. Bogat najnovijim tehnološkim dostignućima uz brojne vizualne, olfaktivne i ine senzacije, donosi nam fascinantan svijet neandertalaca, ali i baca nas u vrijeme samog početka svijeta pa tako posjetitelji mogu uživati u rekonstrukciji kozmičke evolucije i bar na tren osjetiti svu snagu prapočetka.
Prije nego počne razgledavanje ovog osebujnog Muzeja, veliko platno s desne strane od ulaza oživljava i čuje se rika životinja i glasanje neandertalaca... Napuštamo današnjicu, nakratko smo u lovu na divlje životinje i okruženi prirodom, nema nebodera, mobitela, kompjutora GPS-a... Još pod dojmom jer je sve izgledalo i više nego realno, zahvaljujući ponajprije majstorima šminke (londonskoj ekipi koja je radila i na trilogiji "Gospodar prstenova") i tad se kreće u razgled muzeja, i to s točno određenim datumom - 23. kolovozom 1899. g., kad je krapinski učitelj Rehorić poslao Dragutinu Gorjanoviću Krambergeru čudne kosti koje je pronašao. Prikazana je ondašnja Krapina zajedno s gradonačelnikom Vilbaldom Slugom koji je Krambergera odveo na lokalitet, te apoteka u kojoj su zaštićeni prvi nalazi.
Kao što smo prije napomenuli, obrađen je i postanak svijeta, povijest zemlje, prvi organizmi pa tako posjetitelji mogu pratiti slijed razvoja života od prvih hominida koji su sišli s grane do krapinskog neandertalca koji je predstavljen u polušpilji hiperrealističnim skulpturama renomirane francuske umjetnice Elisabeth Daynes. Ona je spojila vrhunsku tehnologiju i umjetnost u najboljem mogućem omjeru pa gledajući njene skulpure ne možete se oteti dojmu da će za koji tren dječak trepnuti i baciti kamen koji drži u ruci...
Jedan od najatraktivnijih detalja - prijelaz preko leda uklopljen je u dijelu Muzeja koji govori o duhovnom svijetu neandertalaca i njihovim navikama. Dok slušate krckanje leda i gledate kako navire voda, kao da u daljini riču mamuti, a vi svjedočite kraju jednog doba...
Posebno je zanimljivo tijelo neandertalca na bolesničkom krevetu kojeg mogu "istraživati" čak četvero posjetitelja istodobno i na tri jezika doći o informacijama o njegovim ozljedama uz ilustrirane fotografije i rendgenske snimke.
Posljedni segment Muzeja govori o ubrzanom kulturnom i tehnološkom razvoju ljudskog roda, a uz prizor astronauta, dolazi se do samom kraja unutarnjeg razgledavanja i pred posjetiteljem se pruža staza koja vodi na samo nalazište gdje posjetitelji mogu nastaviti svoj razgled u vanjskom prostoru.
Sve dodatne informacije možete dobiti u Turističkoj zajednici grada Krapine (tel. 049 / 371 330), Muzeju krapinskih neandertalaca (049 / 371 491) te na web stranici www.mhz.hr.
Novi Muzej krapinskih neandertaca slovi kao jedan od najmodernijih i najsofisticiranijih muzeja svijeta. Bogat najnovijim tehnološkim dostignućima uz brojne vizualne, olfaktivne i ine senzacije, donosi nam fascinantan svijet neandertalaca, ali i baca nas u vrijeme samog početka svijeta pa tako posjetitelji mogu uživati u rekonstrukciji kozmičke evolucije i bar na tren osjetiti svu snagu prapočetka.
Prije nego počne razgledavanje ovog osebujnog Muzeja, veliko platno s desne strane od ulaza oživljava i čuje se rika životinja i glasanje neandertalaca...
Napuštamo današnjicu, nakratko smo u lovu na divlje životinje i okruženi prirodom, nema nebodera, mobitela, kompjutora GPS-a... Još pod dojmom jer je sve izgledalo i više nego realno, zahvaljujući ponajprije majstorima šminke (londonskoj ekipi koja je radila i na trilogiji "Gospodar prstenova") i tad se kreće u razgled muzeja, i to s točno određenim datumom - 23. kolovozom 1899. g., kad je krapinski učitelj Rehorić poslao Dragutinu Gorjanoviću Krambergeru čudne kosti koje je pronašao. Prikazana je ondašnja Krapina zajedno s gradonačelnikom Vilbaldom Slugom koji je Krambergera odveo na lokalitet, te apoteka u kojoj su zaštićeni prvi nalazi.
Kao što smo prije napomenuli, obrađen je i postanak svijeta, povijest zemlje, prvi organizmi pa tako posjetitelji mogu pratiti slijed razvoja života od prvih hominida koji su sišli s grane do krapinskog neandertalca koji je predstavljen u polušpilji hiperrealističnim skulpturama renomirane francuske umjetnice Elisabeth Daynes. Ona je spojila vrhunsku tehnologiju i umjetnost u najboljem mogućem omjeru pa gledajući njene skulpure ne možete se oteti dojmu da će za koji tren dječak trepnuti i baciti kamen koji drži u ruci...
Jedan od najatraktivnijih detalja - prijelaz preko leda uklopljen je u dijelu Muzeja koji govori o duhovnom svijetu neandertalaca i njihovim navikama. Dok slušate krckanje leda i gledate kako navire voda, kao da u daljini riču mamuti, a vi svjedočite kraju jednog doba...
Posebno je zanimljivo tijelo neandertalca na bolesničkom krevetu kojeg mogu "istraživati" čak četvero posjetitelja istodobno i na tri jezika doći o informacijama o njegovim ozljedama uz ilustrirane fotografije i rendgenske snimke.      Posljedni segment Muzeja govori o ubrzanom kulturnom i tehnološkom razvoju ljudskog roda, a uz prizor astronauta, dolazi se do samom kraja unutarnjeg razgledavanja i pred posjetiteljem se pruža staza koja vodi na samo nalazište gdje posjetitelji mogu nastaviti svoj razgled u vanjskom prostoru.
Sve dodatne informacije možete dobiti u Turističkoj zajednici grada Krapine (tel. 049 / 371 330), Muzeju krapinskih neandertalaca (049 / 371 491) te na web stranici www.mhz.hr.
Stari grad Krapina
Mjesto: Krapina
Ključne riječi srednji vijek, utvrda
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesni lokalitet

Krapinska srednjovjekovna utvrda - grad, sagraðena je na brežuljku ispod kojeg se razvilo naselje Krapina. Od cjelokupnog kompleksa utvrde danas je očuvan dvokatni stari objekt, pregraðen u 19. st., koji dominira nad mjestom. Utvrda Krapina sagraðena je kao središnja točka obrane granice prema Sutli. U početku to bijaše kraljevski posjed Arpadovića i Anžuvinaca i centar zagorske županije, a zatim postaje višestoljetno sjedište hrvatskih banova, da bi na prijelazu 16. na 17. st. bio mjesto održavanja pet hrvatskih sabora. U razdoblju od 14. do 19. st. mijenjaju se vlasnici krapinskog grada; nakon grofova Celjskih, Krapina je u vlasništvu hrvatskog bana Ivana Vitovca. Kako su se njegovi nasljednici odmetnuli od kralja Matije Korvina on im oduzima posjede meðu kojima je i Krapina, te ih daruje svome sinu Ivanu Korvinu Korvinova udovica Beatrice Frankopan udaje se za Jurja Bradenburškog koji je zbog svoje rastrošnosti morao rasprodati imanja po Zagorju. Krapinu kupuje jajački ban Petar Kegleviæ i prodaje Mihajlu Jambrekoviću. Ženidbenim vezama Krapina dolazi u posjed Luke Sekelja, tadašnjeg vrhovnog zapovjednika Hrvatske i Slavonske krajine..Ponovno grad kupuju Keglevići, ali uskoro kralj Rudolf II daruje dio grada Ivanu Draskoviæu. Za njegovog banovanja, ovdje se održalo pet hrvatskih sabora, gdje su najznamenitiji hrvatski uglednici vijeæali i donosili odluke o organizaciji obrane zemlje od Turaka. Tijekom 18. st. grad se više ne održava, a nasljedstvom ga dobiva obitelj Lichtenberg.
Krapinska srednjovjekovna utvrda - grad, sagraðena je na brežuljku ispod kojeg se razvilo naselje Krapina. Od cjelokupnog kompleksa utvrde danas je očuvan dvokatni stari objekt, pregraðen u 19. st., koji dominira nad mjestom. Utvrda Krapina sagraðena je kao središnja točka obrane granice prema Sutli. U početku to bijaše kraljevski posjed Arpadovića i Anžuvinaca i centar zagorske županije, a zatim postaje višestoljetno sjedište hrvatskih banova, da bi na prijelazu 16. na 17. st. bio mjesto održavanja pet hrvatskih sabora. U razdoblju od 14. do 19. st. mijenjaju se vlasnici krapinskog grada; nakon grofova Celjskih, Krapina je u vlasništvu hrvatskog bana Ivana Vitovca. Kako su se njegovi nasljednici odmetnuli od kralja Matije Korvina on im oduzima posjede meðu kojima je i Krapina, te ih daruje svome sinu Ivanu Korvinu Korvinova udovica Beatrice Frankopan udaje se za Jurja Bradenburškog koji je zbog svoje rastrošnosti morao rasprodati imanja po Zagorju. Krapinu kupuje jajački ban Petar Kegleviæ i prodaje Mihajlu Jambrekoviću. Ženidbenim vezama Krapina dolazi u posjed Luke Sekelja, tadašnjeg vrhovnog zapovjednika Hrvatske i Slavonske krajine..Ponovno grad kupuju Keglevići, ali uskoro kralj Rudolf II daruje dio grada Ivanu Draskoviæu. Za njegovog banovanja, ovdje se održalo pet hrvatskih sabora, gdje su najznamenitiji hrvatski uglednici vijeæali i donosili odluke o organizaciji obrane zemlje od Turaka. Tijekom 18. st. grad se više ne održava, a nasljedstvom ga dobiva obitelj Lichtenberg.
Legenda o Crnoj kraljici
Mjesto: Krapina
Ključne riječi Barbara Celjska, Medvedgrad, crno
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Legenda

Jedna od najmračnijih i najpopularnijih hrvatskih legendi svakako je i legenda o Crnoj kraljici. Mnogo je legendi o tajanstvenoj kraljici. Jedna od najpoznatijih ona je koja govori o zloj kraljici, najvjerojatnije Barbari Celjskoj, koja je stolovala na Medvedgradu.
Legenda kaže kako je Crna kraljica, koju je narod tako nazvao jer je uvijek bila odjevena u crno, bila žena koje se narod s razlogom bojao. Svoje ljubavnike, a imala ih je mnogo, bacala bi sa zidina staroga grada, a ogromna crna ptičurina, kraljičina ljubimica, na njezinu bi zapovijed bila uvijek spremna iskopati oči ili oderati kožu onome tko se kraljici zamjerio. Nije niti čudno da je narod nije volio.
Pukni vrag, dam ti Medvedgrad!
No, strašnu vladavinu Crne kraljice omeli su Osmanlije koji su zaprijetili zauzimanjem Medvedgrada. Očajna kraljica, za koju nitko iz naroda nije bio voljan riskirati svoj život, zazvala je tada samog Sotonu riječima "Pukni vrag, dam ti Medvedgrad!", no to vragu nije bilo dovoljno. Tek kada je uz Medvedgrad vragu ponudila i vlastitu dušu, Osmanlije su otjerani a Medvedgrad spašen.
Pukni vrag, dam ti Medvedgrad... i sebe!
Ako je vjerovati legendi, neistraženi podzemni hodnici i danas spajaju Medvedgrad s crkvom svetog Marka na zagrebačkom Markovu trgu. Priča se kako u njima još uvijek leži kraljičino blago koje čuvaju njezine vjerne sluge. Sredinom 18. stoljeća neki su se toga blaga pokušali i dočepati, no podzemni hodnici nikada nisu pronađeni.
Prva arheološka istraživanja na Trgu sv. Marka u Zagrebu obavljena su 2005. i 2006. tijekom preuređenja tog gradskog trga. Tom je prilikom oko crkve pronađeno srednjovjekovno groblje. Je li pronađen i ulaz u podzemne hodnike o kojima govori legenda? Je li kraljičino blago još uvijek ondje? Čuvaju li ga i danas njezine odane sluge? Možda Maldoria doista postoji...
Jedna od najmračnijih i najpopularnijih hrvatskih legendi svakako je i legenda o Crnoj kraljici. Mnogo je legendi o tajanstvenoj kraljici. Jedna od najpoznatijih ona je koja govori o zloj kraljici, najvjerojatnije Barbari Celjskoj, koja je stolovala na Medvedgradu.
Legenda kaže kako je Crna kraljica, koju je narod tako nazvao jer je uvijek bila odjevena u crno, bila žena koje se narod s razlogom bojao. Svoje ljubavnike, a imala ih je mnogo, bacala bi sa zidina staroga grada, a ogromna crna ptičurina, kraljičina ljubimica, na njezinu bi zapovijed bila uvijek spremna iskopati oči ili oderati kožu onome tko se kraljici zamjerio. Nije niti čudno da je narod nije volio.

  • Pukni vrag, dam ti Medvedgrad!
No, strašnu vladavinu Crne kraljice omeli su Osmanlije koji su zaprijetili zauzimanjem Medvedgrada. Očajna kraljica, za koju nitko iz naroda nije bio voljan riskirati svoj život, zazvala je tada samog Sotonu riječima "Pukni vrag, dam ti Medvedgrad!", no to vragu nije bilo dovoljno. Tek kada je uz Medvedgrad vragu ponudila i vlastitu dušu, Osmanlije su otjerani a Medvedgrad spašen.

Pukni vrag, dam ti Medvedgrad... i sebe!
Ako je vjerovati legendi, neistraženi podzemni hodnici i danas spajaju Medvedgrad s crkvom svetog Marka na zagrebačkom Markovu trgu. Priča se kako u njima još uvijek leži kraljičino blago koje čuvaju njezine vjerne sluge. Sredinom 18. stoljeća neki su se toga blaga pokušali i dočepati, no podzemni hodnici nikada nisu pronađeni.
Prva arheološka istraživanja na Trgu sv. Marka u Zagrebu obavljena su 2005. i 2006. tijekom preuređenja tog gradskog trga. Tom je prilikom oko crkve pronađeno srednjovjekovno groblje. Je li pronađen i ulaz u podzemne hodnike o kojima govori legenda? Je li kraljičino blago još uvijek ondje? Čuvaju li ga i danas njezine odane sluge? Možda Maldoria doista postoji...
Legenda o braći Čehu, Lehu, Mehu i njihovoj sestri Vilini
Mjesto: Krapina
Ključne riječi legenda, Slaveni, Rimljani
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Legenda

I Krapina ima svoju priču, po kojoj je postala kolijevkom slavenskih naroda i središtem jednog idejnog narodnosnog gibanja. Ima svoju legendu o Čehu, Lehu i Mehu i njihovoj sestri Vilini. I da nije lijepa ne bi živjela na ustima naroda i ne bi se pripovijedala, a što učeni ljudi kažu da je neistinita, jedan je razlog više da se o njoj govori i da je se čuva novin naraštajima.
Nju prema narodnoj krapinskoj predaji, Ljudevit Gaj ovako zapisa:
Na ova tri brijega što se nad ovim mjestom (Krapinom) dižu bijahu tri grada. Ovaj, od koga su se ovolike stare zidine još uzdržale, od negda zvaše se, a tako i današnji dan, kao i samo mjesto Krapina. Na onom brdu, ondje nad franjevačkom crkvom, bijaše grad imenom Psar, a tu nad gospodskom (spahinskom) vodenicom, na brijegu Šabcu bijaše grad istoga imena Šabac. U ova tri grada tri brata, po imenu Čeh, Leh i Meh, negda vladahu. Ova tri brata bijahu kraljevske krvi našega (slavenskoga) naroda te imahu sestru, koja se je zvala Vilina. U ono vrijeme Rimljani gospodovahu ovom zemljom. Od njih naš narod za nevolju mnogo stradaše te podnošaše velike sile.
Viteška se braća dogovarahu među sobom, kako bi se mogli oteti ispod teškog jarma rimskoga. Kako najstariji ljudi pripovijedahu,među krapinskim i psarskim gradom kožnat visimost visaše o lancih. Po ovom mostu brat bratu dolažaše na tajne dogovore. Utom sestra njihova bijaše u skrovitoj (tajnoj) ljubavi sa rimskim poglavarom, koji je zapovijedao ovom zemljom. Kad su se braća dogovorila sa ostalim znamenitimi poglavicami narodnimi i okletvom (zavjerom) ujedinila protiv Rimljana te svijećala, da će na njih složno udariti, Vilina, prevelikom ljubavlju opojena, izdade okletvu ljubavniku svome. Okletnici ipak udare na njega te ga ubiju, a ona najprije uteče u Dupljaču u Strahinje, a odanle u Jame nad Žutnicom, koje se još i danas zovu Ljubine iliti Vuline Jame, a ono zato, jer su ondje prebivale vile, koje su od obranu svoju primile imenjakinju svoju. Ondje ona rodi gospodsko čedo. Malo je vrijeme potom postojalo, kad se ona sunčala pred špiljom, braća, našavši se u lovu, zapaze je, uhvate, odvedu u grad Krapinu i uzidaju u onom tornju, koji je nad vratima drugoga dvorišta blizu pećinske pivnice, u jednom uglu, a od djeteta se njena osobiti čudo stvori. Divlji vo, jedan dan kad su se vile po šumi bile razišle, utrči u špilju, gdje se dijete zlatnom jabukom sigralo. Divlji vo se u njega zaleti, digne ga na rogovima i divljim skokom proskočivši kroz podzemaljski put, koji je ispod gora Velikoga Žlieba i Hajdinskoga Zrna vodio, ća na drugu stranu ondje onako iznese napolje u šumu, gdje ga je neki pustinjak sahranio, a ono se mjesto od onoga vremena do današnjega dana, po lijepoj glavi ovoga djeteta, zove Lijepa Glava - Lepoglava. Rimljani da osvete ubistvo svoga časnika i da pokore pobunjeni narod, započeše utom sa svih strana kupiti vojsku.
Tri brata, videći kako ne mogu onolikoj sili kolika se dizala na Zagorje, gdje su se oni bili utaborili, ni prevrlom hrabrošću da odole, skupe sve starješine, župane i satnike narodne, svijećahu - odluče, da sa svimi odličnijmi pristašami svojimi ostave svoju domovinu i da se posve isele iz rimske države. Oni su znali da se narod našega (slavenskoga) jezika daleko pruža preko Dunaja, i zato pređoše sa vjernimi svojimi preko Dunava pa se tamo raziđoše na tri strane i utemeljiše tri države slavenske. Čeh podiže stolicu svoju u Pemskoj zemlji Bohemiji, Leh u Poljskoj, a od Meha zadobiše Moskovati (Rusi) svoj početak. I ovako je prava korenika svega našega naroda slavenskoga izišla iz ove naše okoline.
Tako je Gaj oblikovao ovu priču oko 1851./1852., u zrelim godinama i teško je s punom sigurnošću reći, kako je ova priča nekoć glasila u narodnim ustima.
I Krapina ima svoju priču, po kojoj je postala kolijevkom slavenskih naroda i središtem jednog idejnog narodnosnog gibanja. Ima svoju legendu o Čehu, Lehu i Mehu i njihovoj sestri Vilini. I da nije lijepa ne bi živjela na ustima naroda i ne bi se pripovijedala, a što učeni ljudi kažu da je neistinita, jedan je razlog više da se o njoj govori i da je se čuva novin naraštajima.
Nju prema narodnoj krapinskoj predaji, Ljudevit Gaj ovako zapisa:
Na ova tri brijega što se nad ovim mjestom (Krapinom) dižu bijahu tri grada. Ovaj, od koga su se ovolike stare zidine još uzdržale, od negda zvaše se, a tako i današnji dan, kao i samo mjesto Krapina. Na onom brdu, ondje nad franjevačkom crkvom, bijaše grad imenom Psar, a tu nad gospodskom (spahinskom) vodenicom, na brijegu Šabcu bijaše grad istoga imena Šabac. U ova tri grada tri brata, po imenu Čeh, Leh i Meh, negda vladahu. Ova tri brata bijahu kraljevske krvi našega (slavenskoga) naroda te imahu sestru, koja se je zvala Vilina. U ono vrijeme Rimljani gospodovahu ovom zemljom. Od njih naš narod za nevolju mnogo stradaše te podnošaše velike sile. Viteška se braća dogovarahu među sobom, kako bi se mogli oteti ispod teškog jarma rimskoga. Kako najstariji ljudi pripovijedahu,među krapinskim i psarskim gradom kožnat visimost visaše o lancih. Po ovom mostu brat bratu dolažaše na tajne dogovore. Utom sestra njihova bijaše u skrovitoj (tajnoj) ljubavi sa rimskim poglavarom, koji je zapovijedao ovom zemljom. Kad su se braća dogovorila sa ostalim znamenitimi poglavicami narodnimi i okletvom (zavjerom) ujedinila protiv Rimljana te svijećala, da će na njih složno udariti, Vilina, prevelikom ljubavlju opojena, izdade okletvu ljubavniku svome. Okletnici ipak udare na njega te ga ubiju, a ona najprije uteče u Dupljaču u Strahinje, a odanle u Jame nad Žutnicom, koje se još i danas zovu Ljubine iliti Vuline Jame, a ono zato, jer su ondje prebivale vile, koje su od obranu svoju primile imenjakinju svoju. Ondje ona rodi gospodsko čedo. Malo je vrijeme potom postojalo, kad se ona sunčala pred špiljom, braća, našavši se u lovu, zapaze je, uhvate, odvedu u grad Krapinu i uzidaju u onom tornju, koji je nad vratima drugoga dvorišta blizu pećinske pivnice, u jednom uglu, a od djeteta se njena osobiti čudo stvori. Divlji vo, jedan dan kad su se vile po šumi bile razišle, utrči u špilju, gdje se dijete zlatnom jabukom sigralo. Divlji vo se u njega zaleti, digne ga na rogovima i divljim skokom proskočivši kroz podzemaljski put, koji je ispod gora Velikoga Žlieba i Hajdinskoga Zrna vodio, ća na drugu stranu ondje onako iznese napolje u šumu, gdje ga je neki pustinjak sahranio, a ono se mjesto od onoga vremena do današnjega dana, po lijepoj glavi ovoga djeteta, zove Lijepa Glava - Lepoglava. Rimljani da osvete ubistvo svoga časnika i da pokore pobunjeni narod, započeše utom sa svih strana kupiti vojsku. Tri brata, videći kako ne mogu onolikoj sili kolika se dizala na Zagorje, gdje su se oni bili utaborili, ni prevrlom hrabrošću da odole, skupe sve starješine, župane i satnike narodne, svijećahu - odluče, da sa svimi odličnijmi pristašami svojimi ostave svoju domovinu i da se posve isele iz rimske države. Oni su znali da se narod našega (slavenskoga) jezika daleko pruža preko Dunaja, i zato pređoše sa vjernimi svojimi preko Dunava pa se tamo raziđoše na tri strane i utemeljiše tri države slavenske. Čeh podiže stolicu svoju u Pemskoj zemlji Bohemiji, Leh u Poljskoj, a od Meha zadobiše Moskovati (Rusi) svoj početak. I ovako je prava korenika svega našega naroda slavenskoga izišla iz ove naše okoline.
Tako je Gaj oblikovao ovu priču oko 1851./1852., u zrelim godinama i teško je s punom sigurnošću reći, kako je ova priča nekoć glasila u narodnim ustima.
Župna crkva Sv. Nikole
Mjesto: Krapina
Ključne riječi relikvijari, ciborij, kadionica
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad zagreb
Vrsta Sakralni spomenik

Krapinska župa najstarija je od svih župa zagorskog arhiđakona. Pretpostavlja se da je već 1193. godine kada je pečujski biskup Kalan zapovijedio da se zagrebačkom biskupu Dominiku i njegovim nasljednicima daje desetina od svih dohodaka što ih je do tada u Krapini ubirao hrvatski herceg, Krapina bila župa.
Župna crkva sv. Nikole prvi se puta spominje u listini zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića od 6. srpnja 1311. godine (i dalje 1334., 1501. i 1574.). Ne zna se točno kada je stara župna crkva gotskog sloga podignuta jer je, na žalost, porušena, a na njenom mjestu je od 1901-1903. sagrađena nova župna crkva, unutar koje je od stare preostao samo mali dio: gotički presvođena sakristija ispod tornja. Na ulazu u sakristiju ostao je kasnogotički dovratnik sa zaravljenim lukom. Jedan od zaglavnih kamenova ima natpis „Ich Jorg Crewcz“ i smatra se da je to ime graditelja.
Od inventara stare crkve danas je sačuvano niz umjetnički vrijednih zlatarskih predmeta iz vremena od XVII do XIX stoljeća: križ, kasnogotički, ranobarokni, barokni, rokoko kaleži, te barokni elikvijari, ciborij i kadionica. U današnjoj crkvi koju je po uzoru na staru gotičku crkvu projektirao arhitekt Josip Vancaš naročito su vrijedne orgulje, djelo vrsnog orguljara F. Heferera (1903. god.). Oko župne crkve bilo je groblje. U to crkvi počinje i završava život Krapinčana: obredi krštenja, vjenčanja, mladonisničkih slavlja, misa zadušnica itd.

Krapinska župa najstarija je od svih župa zagorskog arhiđakona. Pretpostavlja se da je već 1193. godine kada je pečujski biskup Kalan zapovijedio da se zagrebačkom biskupu Dominiku i njegovim nasljednicima daje desetina od svih dohodaka što ih je do tada u Krapini ubirao hrvatski herceg, Krapina bila župa. 
Župna crkva sv. Nikole prvi se puta spominje u listini zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića od 6. srpnja 1311. godine (i dalje 1334., 1501. i 1574.). Ne zna se točno kada je stara župna crkva gotskog sloga podignuta jer je, na žalost, porušena, a na njenom mjestu je od 1901-1903. sagrađena nova župna crkva, unutar koje je od stare preostao samo mali dio: gotički presvođena sakristija ispod tornja. Na ulazu u sakristiju ostao je kasnogotički dovratnik sa zaravljenim lukom. Jedan od zaglavnih kamenova ima natpis „Ich Jorg Crewcz“ i smatra se da je to ime graditelja. 
Od inventara stare crkve danas je sačuvano niz umjetnički vrijednih zlatarskih predmeta iz vremena od XVII do XIX stoljeća: križ, kasnogotički, ranobarokni, barokni, rokoko kaleži, te barokni elikvijari, ciborij i kadionica. U današnjoj crkvi koju je po uzoru na staru gotičku crkvu projektirao arhitekt Josip Vancaš naročito su vrijedne orgulje, djelo vrsnog orguljara F. Heferera (1903. god.). Oko župne crkve bilo je groblje. U to crkvi počinje i završava život Krapinčana: obredi krštenja, vjenčanja, mladonisničkih slavlja, misa zadušnica itd.
Franjevački samostan i crkva Sv. Katarine
Mjesto: Krapina
Ključne riječi Erdödy, franjevci, barok, zbirka sakralne umjetnosti
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Sakralni spomenik

Franjevački samostan crkva Sv. Katarine zauzima vidno mjesto u urbanom prostoru Krapine. Isto tako vidna je i djelatnost franjevaca u Krapini od 17. travnja 1641., kada je samostan utemeljen zaslugom Ane Marije Keglević – Erdödy i njenog brata Franje Keglevića.
Na mjestu gdje se danas nalazi crkva sv. Katarine i franjevački samostan nekad je postojala samo kapela sv. Katarine (koja se spominje 1547. godine) i ubožnica za siromašne župljane. Nova crkva je izgrađena i posvećena 24. srpnja 1657. godine. Uz nju je izgrađen i franjevački samostan.
Tijek vremena obrušavao je i crkvu i samostan, ali oni su uvijek povono podizani i obnavljani ustajnošću vjernika i fratara. Osnovna karakeristika franjevačkog načina života je jednostavnost što je vidljivo u njihovu vanjskom i duhovnom životu. I u samom načinu gradnje crkve i samostana vidljiva je jednostavnost, koja kao vrijednosti sklop dosiže do monumenta (Premrl). Stilski, gradnja krapinskog samosana pripada razdoblju ranog baroka u našim krajevima, jednom prijelaznom stilskom razdoblju (prijelaz gotika – renesansa – barok), dok unutrašnjost crkve sadrži ranobarokne, ali i kasnobarokne oltare. Život franjevaca ostavio je neizbrisiv trag u povijesti i današnjem životu Krapine.
Osim duhovne djelatnosti važna djelatnost franjevaca bila je ljekarništvo i njegovanje bolesnika. Franjevci nisu bili darivani samo od pučana, darivali su ih i zagorski plemići o čemu svjedoči vrijedni crkveni inventar. U samostanu postoji rijetka zbirka sakralne umjetnosti i knjižnica utemeljena 1650. godine, bogata rijetkim knjigama od kojih su najznačajnije tri inkulabule: prva je „Biblia“ tiskana u Baselu 1498. godine, druga inkunabula je djelo „De exemplis et similituninibus rerum“ Ivana de Sancto Geminiano tiskana u Veneciji 1499. godine a treća inkunabula je u malo primjeraka sačuvano djelo sv. Tome Akvinskog „Quaestiones de duodecim quodlibet“ tiskano u Ulmu 1475. godine. Iz inkunabule u knjižnici je sačuvano i mnoštvo drugih vjerskih knjiga.
Franjevci su ostali trajni izvor duhovnog rada u proteklih 350 godina. Nezaobilazna ličnost ovog samostana i o. Dominik Antolković koji je otkrio nalazište Krapinskog pračovjeka, i na njega upozorio prof. Gorjanović Krambergera.
Franjevački samostan crkva Sv. Katarine zauzima vidno mjesto u urbanom prostoru Krapine. Isto tako vidna je i djelatnost franjevaca u Krapini od 17. travnja 1641., kada je samostan utemeljen zaslugom Ane Marije Keglević – Erdödy i njenog brata Franje Keglevića.Na mjestu gdje se danas nalazi crkva sv. Katarine i franjevački samostan nekad je postojala samo kapela sv. Katarine (koja se spominje 1547. godine) i ubožnica za siromašne župljane. Nova crkva je izgrađena i posvećena 24. srpnja 1657. godine. Uz nju je izgrađen i franjevački samostan.Tijek vremena obrušavao je i crkvu i samostan, ali oni su uvijek povono podizani i obnavljani ustajnošću vjernika i fratara.
Osnovna karakeristika franjevačkog načina života je jednostavnost što je vidljivo u njihovu vanjskom i duhovnom životu. I u samom načinu gradnje crkve i samostana vidljiva je jednostavnost, koja kao vrijednosti sklop dosiže do monumenta (Premrl). Stilski, gradnja krapinskog samosana pripada razdoblju ranog baroka u našim krajevima, jednom prijelaznom stilskom razdoblju (prijelaz gotika – renesansa – barok), dok unutrašnjost crkve sadrži ranobarokne, ali i kasnobarokne oltare.
Život franjevaca ostavio je neizbrisiv trag u povijesti i današnjem životu Krapine.
Osim duhovne djelatnosti važna djelatnost franjevaca bila je ljekarništvo i njegovanje bolesnika. Franjevci nisu bili darivani samo od pučana, darivali su ih i zagorski plemići o čemu svjedoči vrijedni crkveni inventar. U samostanu postoji rijetka zbirka sakralne umjetnosti i knjižnica utemeljena 1650. godine, bogata rijetkim knjigama od kojih su najznačajnije tri inkulabule: prva je „Biblia“ tiskana u Baselu 1498. godine, druga inkunabula je djelo „De exemplis et similituninibus rerum“ Ivana de Sancto Geminiano tiskana u Veneciji 1499. godine a treća inkunabula je u malo primjeraka sačuvano djelo sv. Tome Akvinskog „Quaestiones de duodecim quodlibet“ tiskano u Ulmu 1475. godine. Iz inkunabule u knjižnici je sačuvano i mnoštvo drugih vjerskih knjiga.Franjevci su ostali trajni izvor duhovnog rada u proteklih 350 godina. Nezaobilazna ličnost ovog samostana i o. Dominik Antolković koji je otkrio nalazište Krapinskog pračovjeka, i na njega upozorio prof. Gorjanović Krambergera.
Crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom vrhu
Mjesto: Krapina
Ključne riječi čudotvorni kip, barok, cinktura, proštenja
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Sakralni spomenik

Najpoznatija krapinska crkva je crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu. Građena od 1750-1761. godine predstavlja jednu od najljepših baroknih crkava u ovom dijelu Hrvatske. Iako barok kao stilsko razdoblje umjetnički označava vrhunac feudalizma, crkvu Majke Božje Jeruzalemske izgradili su pobožni građani i seljaci kao svoju zavjetnu crkvu. Crkva je sagrađena kako bi u nju bio smješten čudotvorni Marijin kip, donešen iz Jeruzalema. I prije nego je crkva napravljena, kip Majke Božje pomogao je mnogim ljudima u njihovim teškoćama, pa su ga ljudi smatrali čudotvornim. Otud i njihova velika vjera, molitve i zahvalnost, te ustrajnost u izgradnji crkve. Od 1761. godine kada je crkva 13. kolovoza posvećena do danas, ona je mjesto okupljanja vjernika hodočasnika – zavjetno mjesto.
Sama crkva nadahnjuje svojim mirom i ljepotom svoje unutrašnjosti: bogato izrađenim oltarima iz zagrebačke radionice Antona Merzia, umjetničkim slikama Antona Lerchingera iz Rogateca, te rijetkim orguljama majstora Antona Römera iz Graza. Uokolo crkve nalazi se cinktura građena u obliku osmerokuta, a u svakom je kutu podignuta mala kula za kapelicu. To su redom kapele: Kapela Lurdske Gospe, Kapela sv. Emerika, Kapela sv. Izidora seljaka, Kapela sv. Ivana i Pavla mučenika. Uz cinkturu je kapela Uskrsnuća Isusova kao završetak černaest postaja križnog puta.
Godine 1898. krapinski župnik Stjepan Vukovinski dao je obnoviti cinkturu. Zidovi cinkture i prije su bili oslikani slikama čudotvornih djela Majke Božje Jeruzalemske. Stare slike tada je obnovio slikar Lovro Sirnik iz Trškog Vrha.
Cinktura je mjesto ophoda, mjesto individualnih molitvi i priprema za duhovno izvršenje zavjeta, a Marija pomaže svima koji se u nju ufaju.
Crkva Majke Božje Jeruzalemske uz Trsat i Mariju Bistricu najveće je hrvatsko proštenište. Svake godine održavaju se tijekom ljeta proštenja koja započinju u svibnju – lipnju, a završavaju u listopadu.
Najpoznatija krapinska crkva je crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu. Građena od 1750-1761. godine predstavlja jednu od najljepših baroknih crkava u ovom dijelu Hrvatske. Iako barok kao stilsko razdoblje umjetnički označava vrhunac feudalizma, crkvu Majke Božje Jeruzalemske izgradili su pobožni građani i seljaci kao svoju zavjetnu crkvu. Crkva je sagrađena kako bi u nju bio smješten čudotvorni Marijin kip, donešen iz Jeruzalema. I prije nego je crkva napravljena, kip Majke Božje pomogao je mnogim ljudima u njihovim teškoćama, pa su ga ljudi smatrali čudotvornim. Otud i njihova velika vjera, molitve i zahvalnost, te ustrajnost u izgradnji crkve. Od 1761. godine kada je crkva 13. kolovoza posvećena do danas, ona je mjesto okupljanja vjernika hodočasnika – zavjetno mjesto.
Sama crkva nadahnjuje svojim mirom i ljepotom svoje unutrašnjosti: bogato izrađenim oltarima iz zagrebačke radionice Antona Merzia, umjetničkim slikama Antona Lerchingera iz Rogateca, te rijetkim orguljama majstora Antona Römera iz Graza. Uokolo crkve nalazi se cinktura građena u obliku osmerokuta, a u svakom je kutu podignuta mala kula za kapelicu. To su redom kapele: Kapela Lurdske Gospe, Kapela sv. Emerika, Kapela sv. Izidora seljaka, Kapela sv. Ivana i Pavla mučenika. Uz cinkturu je kapela Uskrsnuća Isusova kao završetak černaest postaja križnog puta.
Godine 1898. krapinski župnik Stjepan Vukovinski dao je obnoviti cinkturu. Zidovi cinkture i prije su bili oslikani slikama čudotvornih djela Majke Božje Jeruzalemske. Stare slike tada je obnovio slikar Lovro Sirnik iz Trškog Vrha.Cinktura je mjesto ophoda, mjesto individualnih molitvi i priprema za duhovno izvršenje zavjeta, a Marija pomaže svima koji se u nju ufaju.
Crkva Majke Božje Jeruzalemske uz Trsat i Mariju Bistricu najveće je hrvatsko proštenište. Svake godine održavaju se tijekom ljeta proštenja koja započinju u svibnju – lipnju, a završavaju u listopadu.
Povijesna urbana jezgra Krapine
Mjesto: Krapina
Ključne riječi povijesna urbana arhitektura, klasicizam, secesija
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna cjelina

Povijesna urbana jezgra Krapine sačuvana je i danas. Nju čine Gajeva ulica, Trg Ljudevita Gaja, Magistratska ulica i Šetalište hrvatskog narodnog preporoda. Taj prostor u kojem su sačuvani povijesni urbani i arhitektonski elementi daje prisnost ambijentu ovog gradića. Mnoge su klasicističke fasade obnovljene i ukrašene cvijećem, a na ponekoj se može uočiti i secesionistički detalj.
Krapina je i danas trgovište. Glavne ulice ispunjene su brojnim trgovinama, buticima, ugostieljskim radnjama koje mame prolaznike svojom bogatom ponudom.
Središte Krapine je trg. Njegovo ime, ime je velikana hrvatskog narodnog preporoda dr. Ljudevita Gaja. Njemu su Krapinci podigli 1891. godine spomenik, djelo kipara Ivana Rendića. Gajev trg koji objedinjuje glavne krapinske ulice, a ujedno se njega slijevaju sve krapinske ulice, kao središte grada znači i grad sam - stanuješ li malo podalje od njega, dolazak na Trg, dolazak je u Krapinu. Krapina je gradić svojevrsne intime i prisnosti u kojem je sve na dohvat ruke, blisko i povezano.
Povijesna urbana jezgra Krapine sačuvana je i danas. Nju čine Gajeva ulica, Trg Ljudevita Gaja, Magistratska ulica i Šetalište hrvatskog narodnog preporoda. Taj prostor u kojem su sačuvani povijesni urbani i arhitektonski elementi daje prisnost ambijentu ovog gradića. Mnoge su klasicističke fasade obnovljene i ukrašene cvijećem, a na ponekoj se može uočiti i secesionistički detalj.
Krapina je i danas trgovište. Glavne ulice ispunjene su brojnim trgovinama, buticima, ugostieljskim radnjama koje mame prolaznike svojom bogatom ponudom.Središte Krapine je trg. Njegovo ime, ime je velikana hrvatskog narodnog preporoda dr. Ljudevita Gaja. Njemu su Krapinci podigli 1891. godine spomenik, djelo kipara Ivana Rendića. Gajev trg koji objedinjuje glavne krapinske ulice, a ujedno se njega slijevaju sve krapinske ulice, kao središte grada znači i grad sam - stanuješ li malo podalje od njega, dolazak na Trg, dolazak je u Krapinu. Krapina je gradić svojevrsne intime i prisnosti u kojem je sve na dohvat ruke, blisko i povezano.
Izdvajamo
Križevačka djevojačka straža Sloboda, vjernost domovini i hrvatskim vladarima kroz stoljeća uvijek je Križevčanima i Križevčankama bila važna  pa je tako u srpnju 1848. godine bana Josipa J...
TORTUREUM je muzej torture koji posjetiteljima nudi pogled na jedinstvenu zbirku naprava za mučenje i egzekuciju od antičkih vremena do danas. S više od 70 instrumenata i sprava, na kojih je i sama...
Pećinski park Grabovača nalazi se u Ličko-senjskoj županiji u Općini Perušić. Od mjesta Perušića udaljen je 2,5 km. Jedini je pećinski park u Hrvatskoj. Na Grabovači, uzvišenju-brdu 770 me...
Dvjestotinjak otoka, otočića i hridi koliko ih je u murterskom arhipelagu teško bi moglo proći bez signalizacije. A među svjetionicima daleko najljepši je svjetionik na otočiću Prišnjaku. ...
Što biste rekli kada bismo vam rekli da u Rijeci postoji masonska loža? Prenosimo članak sa www.jutarnji.hrRIJEKA - Kada smo nedavno u Jutarnjem listu objavili priču o loži biskupa Maksimilijana ...
Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su MIRILA, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitski...
    Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji? Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za ra...
Nezaboravno mjesto zaboravljivih događaja “Jeste li se ikada probudili toliko mamurni, da su vam prijatelji morali osvježiti pamćenje glede prethodne večeri? Jeste li ikada željeli da ponovno m...
Mreža Nikola Tesla “Nikola Tesla Network” internacionalna je kulturno-turistička ruta koja prati život i stvaralaštvo Nikole Tesle, jednog od najvećih hrvatskih, europskih i svjetskih znanstv...
©WEBDESIGN by www.firmus-grupa.hr