Mirila
Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su MIRILA, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima (17.- 20. st.), a preživljavalo uglavnom od stočarstva.
Čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja na kojem ih se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu - mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem.
Na tom mjestu nastajalo je mirilo - mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih, te simbolima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”.
Mistični likovni prikazi na uzglavnicama, među kojima su najčešći križ i solarni krug, upućuju na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od pretpovijesnih kultura, preko ranog kršćanstva i ikonografije stećaka, dok su natpisi rijetki i pripadaju novijem vremenu. Kao kamene oznake jedinstvenog pogrebnog kulta, mirila nam prenose običaje, način života i stvaranja cijelog jednog vremena.
Mirila, taj začudjujući spoj tradicije, misticizma i religije može se pronaći samo na području južnog Velebita. Ne postoji to nigdje drugdje. Nalazimo ih po planinskim prijevojima iznad Starigrada prema Velikom Rujnu, okolo Paklenice.Najbrojnija su u okolici  Ljubotića. Tu osim mirila nalazimo i pogrebne gomile slične atribucije. Mirila su povezana s dušom pokojnika, to nikako nije samo uzimanje „mire“ mrtvom tijelu nogo ima dublje značenje, uglavnom i do danas tajnovito a stari ljubotičani i sada kažu da se na mirilima radio obred opraštanja pokojnika sa suncem. ( poznati  Zanki je npr. Svoja mistična iskustva pretočio u performance mirila koje je izvodio u nekim zemljama Europe ). Ima dosta sličnosti sa tradicijom Patarena , Grka i  Ilira i samo nam malo otkivaju tajne te tradicije koja je uglavnom potpuno zamrla. Tako na primjer „tajna mjesta moći u šumi“ nestala su zauvjek a mirila nalazimo po vrletima Velebita napuštena i nekad jedva prepoznatljiva.
Kad bi netko u selu preminuo, njegova najbliža rodbina i prijatelji, tri su dana oplakivali pokojnika, pričajući pri tom zgode, dobra i loša djela iz njegovog života. Nakon trećeg dana, rano ujutro, prije izlaza sunca pokojnikovo tijelo se nosilo umotano u platno i stavljalo na drvena nosila. Zaustavljala se točno na odredjenom mjestu, obično prijevoju planine, tamo gdje su već  bila druga mirila poredana po obiteljima pokojnih. I gdje najprije grane sunce.Tijelo bi se odložilo na tlo, a ispod njega su se stavljale ravne pločaste stijene koje su točno odgovarale dužini tijela i njegovoj širini.Uzele bi se mjere tijela. Do nogu se stavljao kamen s prirodno oblim završetkom ili bi poslije bio preklesan u tu formu, a do glave zaglavni kamen, slične forme, ali malo viši. Ta dva kamena mjerila su kazivala visinu pokojnika. Ritual bi se odvijao u vrijeme izlaska sunca, a glava pokojnika bila je okrenuta prema istoku.

Na zaglavni kamen potom bi se urezivao oštrim predmetom odredjeni simbol, ovisno o tome gdje se mirila nalaze i kakve su starosti, a često se dogadjalo da se uklesavao i danima poslije obreda. Prema simbolima i načinu obrade zaglavnog kamena može se ustanoviti starost mirila kao i njegovo potpuno utapanje u simboliku kršćanstva. Simbolika je najsličnija kršćanskim tetovažama koje koriste žene srednje Bosne  a imaju sličnosti i sa ukrašavanjem stećaka. Tada je u Bosni postojala manihejska Crkva Bosanska koja je poznavala viša utemeljenja duša (bogumili).Ovi stanovnici su i došli (izbjegli od turaka) iz tih krajeva  srednje Bosne pa neka sela i sada nose toponime kao Ramići koji su porijeklom iz Rame.Neki su popjegli od crkvene inkvizicije jer su ih proglasili hereticima mučili i ubijali bez milosti.
Mirilo nije grob iako na zaglavnom kamenu stoji ime umrlog kao i na svakom grobu ali tu nema tijela. Ovim ljudima je tijelo bilo potpuno nebitno.Govorili su "tijelo je u rupi a duša je ostala na mirilima". Na Velebitu predaje govore da tamo počiva duša koja je blizu dušama stada, a da je tijelo u grobu. Otuda i drugi naziv za mirilo - počivalo. Mirila su se gradila na prijevojima jer ona predstavljaju svojevrstan prijelaz. Tako su stanovnici Velebita vjerovali da se gradnjom mirila pomaže duši pri prijelazu u čistilište, koja kasnije putuje u rajsko kraljevstvo. Slično su na himalajskim prijevojima vjernici predbudističke religije Bon ostavljali hrpe kamenja kao amorfne dolmene.

U kultnom pak smislu, mirilo predstavlja posljednje počivalište duše, koja ostaje tu gore u planini, zajedno sa dušama ovaca ( prema pričanju starijih žena sa Velebita, usp. A.Faber l995, l63 ). Grobu tijela, koje se sahranilo na seoskom groblju, ne pridodaje se velika važnost, dapače prvom se prilikom kosti iz obiteljskog groba povade, da bi ustupile mjesta slijedećem pokojniku iz roda. Molitve za pokojne obavljaju se u planini, na mirilama, tu se doprinosilo i darove na sjećanje pokojnoga, cvijeće, hrana ( voće) i palilo bi se svijeće na spomen dane umrlih. (M.Trošelj,l992,79)
Sam naziv mirila razjašnjen je analizom posmrtnog rituala kod stanovnika sjeverne Grčke ( N.Seremetakis, l99l , A.Margaret l974, L.M.Danforth l982 ) Prema analizi ovih autora, najznačajniji dio pogreba je oplakivanje (grčki miralogos, miraloi) te je naziv mirila zajedno s običajima i vjerovanjima o posmrtnom životu po svoj prilici donesen i preuzet od vlaškog stanovništva (A.Faber l995 l57) koje je u priobalje Jadrana doseljavalo polovicom prošloga milenija. Nemožemo međutim zanemariti i eventuelne tragove tradicije Ilira, koji su tim planinskim prostranstvima obitavali u prethistoriji pa i preko dominacije Rima, ostavivši tragova i u toponimima a i ostacima materijalne kulture. Pojava kenotafa, oplakivanje mrtvih i prenošenje kosti pokojnika u domovinu poznata je uostalom i u staroj Grčkoj, pogotovo preko Homera, koji je život Grka u davnini tako vjerno prikazao i današnjem čitatelju.
Svaki kamen može postati mirilo, mirilo više nikad ne može biti običan kamen.
Rješenjem Ministarstva kulture RH od 27. prosinca 2007. posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
(korišteno Nedeljni Vjesnik, Ž.Laslović ;dr.A Faber)

Primorska padina Velebita na prvi pogled izgleda kao kamena pustinja, nepodesna za život ljudi. No, taj izgled vara, jer ovaj je kraj naseljen već najmanje desetak tisuća godina. Pradavni stanovnici ostavili su za sobom mnoštvo tragova koji svjedoče o njihovom prisustvu, povijesti i pretpovijesti. Naše putovanje kroz prošlost podijeljeno je u pet kratkih poglavlja. Prva tri odnose se na pretpovijest, od vremena lovaca-sakupljača s kraja ledenog doba, preko neolitičkih pastira do liburnskih močnika koji su dočekali osvit povijesti. Posljednja dva pokrivaju povijesna razdoblja rimske vladavine i nemirna stoljeća srednjeg vijeka.
Mezolitik
Prvi tragovi ljudi na Velebitu Kao i drugdje u Sredozemlju, pretpostavlja se da su za zadnjeg ledenog doba i ovaj prostor naseljavale malene grupe paleolitičkih lovaca-sakupljača. Razina mora tada je bila oko 120 metara niža nego što je danas. Čitav sjeverni Jadran bio je kopno, prostrana travom obraslara vnica po kojoj su pasla stada divljih goveda i konja. Velebitski kanal bio je široka dolina kroz koju je tekla rijeka, a sam Velebit hladan i odbojan, njegovi najviši dijelovi prekriveni ledenjacima. Paleolitički lovci sakupljači zadržavali su se u blizini svojih izvora hrane, a ti su se uglavnom nalazili u dolinama koje su danas pod morem. Zbog toga ne čudi da za sada nismo naišli na njihove tragove. Tek kada se razina mora stala podizati krajem ledenog doba, ljudi su morali potražiti nove načine opstanka u višim, brdovitim predjelima. I dalje su se bavili lovom i sakupljanjem, no umjesto goveda i konja, nestalih zajedno s jadranskom ravnicom, sada su lovili divokoze i različitu drugu divljač koja je nastanjivala velebitske vrleti. Iz toga vremena potjeću i najraniji tragovi prisustva ljudi na Velebitu, neugledne mezolitičke kremene alatke iz najdubljih slojeva Vaganaške pećine pod Velikim Rujnom.
Neolitik i bakreno doba
Dolazak stočara
Prije otprilike osam tisuća godina, u Jadran s jugoistoka pristižu najraniji stočari i poljodjelci. Dolaze morem, u malim grupama, donoseći sa sobom pšenicu, udomaćene ovce i koze, kao i temeljna znanja o njihovu uzgoju. Lovno-sakupljačko gospodarstvo ubrzo gubi na značaju, a smjenjuje ga stočarstvo i zemljoradnja. Na Velebitu započinje pastirski život koji će sve do nedavna ostati jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti. Krševiti krajolik ne pruža puno prilike ratarima, ali je relativno pogodan za uzgoj sitne stoke. Pašnjaci su razasuti po planini na različitim visinama, pa pružaju mogućnost sezonskog korištenja. Kad se u kasno proljeće sasuši trava u podgorju, stada se izdižu na još uvijek zelene dolce i zaravni skrivene među krševitim glavicama. Ljeto provode na vršnom dijelu gorja, gdje se nalaze najveći i najbogatiji pašnjaci, a najesen, kad zahladi i padnu prve kiše, ponovo se spuštaju sve niže prema obali. Ovakva sezonska kretanja stada i pastira traju već tisućama godina, od početka neolitika. Vrijeme i erozija gotovo su posve izbrisali tragove tadašnjih skromnih nastambi i torova, no u kršu postoji mnoštvo špilja koje su također služile kao zaklon za ljude i stoku. U samom Nacionalnom parku i njegovoj neposrednoj okolici ima ih dvadesetak. Često su zagrađene suhozidima, a u neke od njih mogla su stati povelika stada ovaca i koza.
Arheološke naslage koje su se u njima nakupile čuvaju rječite materijalne ostatke - brojne kosti domaćih životinja, te istrošene alatke i pribor pretpovijesnih pastira. Naročito su zanimljivi ulomci različito oblikovanog i ukrašenog zemljanog posuđa. Lončarski stilovi s vremenom su se mijenjali pa zahvaljujući tome možemo približno odrediti vrijeme korištenja pojedinih špilja.
Brončano i željezno doba
Društveno raslojavanje i monumentalne graševine Brončano doba donosi život u većim zajednicama, raslojavanje društva i podizanje prvih monumentalnih građevina. Mnogi strateški važni položaji na krševitim glavicama i istaknutim grebe ni ma utvrđuju se i opasuju bedemima. Takve pretpovijesne utvrde na uzvisinama nazivaju se gradinama.
Gradine su očito imale obrambenu ulogu. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovnicima okolnih zaselaka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni močnici. Njihovi suhozidni bedemi, sagrađeni od krupnog kamenja, danas su razrušeni i razvučeni. Nalikuju na prstenaste nasipe koji su još uvijek mjestimice visoki po nekoliko metara. Gradine nad Modričem, Selinama, Starigradom i Milovcem štitile su najveći prostor plodnih polja u ovom dijelu priobalja. Ujedno su nadzirale važne stočarske i trgovačke puteve koji su kroz Paklenicu ili preko Rujna vodili u Velebit i preko njega u Liku. Najživlji promet ipak se odvijao morem, naročito za željeznog doba kada je sjevernim Jadranom gospodario pomorski narod Liburna. Malena gradina na Velikom Vitreniku, istaknutom vrhu koji se uzdiže nad ulazom u Veliku Paklenicu, vjerojatno je podignuta upravo zbog nadziranja plovidbe. S gradine se otvara pogled na velik dio Velebitskog kanala pa se odatle moglo blagovremeno upozoriti na približavanje neprijateljskih lađa ili na javiti povratak vlastitih. Oko mnogih gradina nalaze se grobovi brončanodobnih i željeznodobnih močnika koji su gospodarili ovim krajem. Po kopani su pod velikim, okruglim kamenim gomilama, u grobnim škrinjama od kamenih ploča. Većina gomila davno je raskopana, a grobovi su opljačkani. Nekoliko takvih grobnih gomila nalazi se na sjevernom rubu Starigrada, u predjelu zvanom Matkovača.
Antičko razdoblje
Uspon i pad rimske vlasti Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na samom početku 1. stoljeća po Kristu uspostavlja se trajna rimska vlast. Na području kojim su do tada gospodarili Liburni započinje razdoblje pismenosti, pa time i povijesti. Slijede stoljeća "rimskog mira" koji sa sobom donosi novčano gospodarstvo i nastanak prvih gradova. U to je vrijeme osnovan i Starigrad, rimski Argyruntum. Smjestio se na malenom poluotoku, površine tek oko 3,5 hektara. Zamuljivanjem i zasipavanjem plitkog zaljeva taj je poluotok u novije vrijeme posve srastao s kopnom. Argyruntum se ubrzo razvio u prilično važno trgovište. U četvrtom desetljeću po Kristu, rimski car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje. Iz otprilike 400 istraženih grobova prikupljeni su bogati i raznoliki arheološki nalazi: nakit od srebra, bronce i jantara, keramičko, stakleno i metalno posuđe, oružje i alati. Oni svjedoče o relativnom blagostanju stanovnika grada i živim trgovačkim vezama s čitavim Sredozemljem. Sudeći po nalazima iz groblja, život u Argyruntumu zamro je početkom 4. stoljeća po Kristu. Razdoblje mira poremetile su provale "barbarskih" naroda koje su na kraju dovele do propasti nekad moćne rimske države. Posljednji pokušaj da se jadranska obala vrati u sastav Carstva pripao je istočnorimskom caru Justinijanu. Sredinom 6. stoljeća po Kristu on je dao sagraditi sustav utvrda za osiguravanje plovidbe i zaštitu obalnog stanovništva. Ruševine bedema i kula nad Modričem istočno od Selina, te kod Svete Trojice nedaleko Tribnja, dio su tog obrambenog sustava koji je tek nakratko odgodio konačni slom antičkog svijeta na Jadranu.
Srednji i novi vijek
Hrvati, Turci, Mlečani i Bunjevci Rani srednji vijek obilježila su previranja poznata pod imenom "velika seoba naroda". To je vrijeme dolaska Hrvata u Dalmaciju. U ovom kraju, najraniji sačuvani trag njihovog prisustva je ranosrednjovjekovna crkvica Sv. Jurja u Rovanjskoj, sagrađena u 9. ili 10. stoljeću po Kristu. O nastavku života na području Stari grada svjedoći srednjovjekovna crkva Sv. Petra. U groblje oko crkve ukapalo se od 13. stoljeća, a najupečatljiviji nadgrobni spomenici, masivne kamene ploče po ne kad ukrašene jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, sa samog su kraja srednjeg vijeka (14.-16.st.). Tada su vjerojatno podignute i dvije utvrde: Večka kula na rtu istočno od Starigrada i Paklarić na davno napuštenoj pretpovijesnoj gradini nad ulazom u Veliku Paklenicu. Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima tijekom kojih je velebitsko podgorje teško stradalo. Godine 1527. Turci su zaposjeli Liku i zaleđe Dalmacije, te zauzeli Obrovac na Zrmanji. Trideset godina kasnije zauzeli su i velik dio Ravnih Kotara. Izbivši na Novigradsko More, prekinuli su kopnenu vezu između sjevernih i južnih dijelova Hrvatske. Velebitska primorska padina pretvorila se u "ničiju zemlju", poprište učestalih ratnih operacija i pljačkaških pohoda. Stanovništvo se zbog toga razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo. Pustoš je potrajala oko 150 godina. Sa slabljenjem turske moći, mletačke vlasti počinju naseljavati opustjeli Starigrad već 1671. godine. Do kraja 17. stoljeća, skoro cijelo podgorje ponovo je naseljeno. Novi stanovnici su Bunjevci, Hrvati doseljeni iz susjednih krajeva koji su tada još uvijek bili pod turskom vlašću. Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije.
Primorska padina Velebita na prvi pogled izgleda kao kamena pustinja, nepodesna za život ljudi. No, taj izgled vara, jer ovaj je kraj naseljen već najmanje desetak tisuća godina. Pradavni stanovnici ostavili su za sobom mnoštvo tragova koji svjedoče o njihovom prisustvu, povijesti i pretpovijesti.
Prvi tragovi ljudi na Velebitu Kao i drugdje u Sredozemlju, pretpostavlja se da su za zadnjeg ledenog doba i ovaj prostor naseljavale malene grupe paleolitičkih lovaca-sakupljača. Razina mora tada je bila oko 120 metara niža nego što je danas.
Prije otprilike osam tisuća godina, u Jadran s jugoistoka pristižu najraniji stočari i poljodjelci. Dolaze morem, u malim grupama, donoseći sa sobom pšenicu, udomaćene ovce i koze, kao i temeljna znanja o njihovu uzgoju. Lovno-sakupljačko gospodarstvo ubrzo gubi na značaju, a smjenjuje ga stočarstvo i zemljoradnja. Na Velebitu započinje pastirski život koji će sve do nedavna ostati jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti.
Brončano doba donosi život u većim zajednicama, raslojavanje društva i podizanje prvih monumentalnih građevina. Mnogi strateški važni položaji na krševitim glavicama i istaknutim grebe ni ma utvrđuju se i opasuju bedemima. Takve pretpovijesne utvrde na uzvisinama nazivaju se gradinama. Gradine su očito imale obrambenu ulogu. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovnicima okolnih zaselaka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni močnici. Njihovi suhozidni bedemi, sagrađeni od krupnog kamenja, danas su razrušeni i razvučeni. Nalikuju na prstenaste nasipe koji su još uvijek mjestimice visoki po nekoliko metara.
Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na samom početku 1. stoljeća po Kristu uspostavlja se trajna rimska vlast. Na području kojim su do tada gospodarili Liburni započinje razdoblje pismenosti, pa time i povijesti. Slijede stoljeća "rimskog mira" koji sa sobom donosi novčano gospodarstvo i nastanak prvih gradova. U to je vrijeme osnovan i Starigrad, rimski Argyruntum. Smjestio se na malenom poluotoku, površine tek oko 3,5 hektara. Zamuljivanjem i zasipavanjem plitkog zaljeva taj je poluotok u novije vrijeme posve srastao s kopnom. Argyruntum se ubrzo razvio u prilično važno trgovište. U četvrtom desetljeću po Kristu, rimski car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje.  Razdoblje mira poremetile su provale "barbarskih" naroda koje su na kraju dovele do propasti nekad moćne rimske države.
Hrvati, Turci, Mlečani i Bunjevci Rani srednji vijek obilježila su previranja poznata pod imenom "velika seoba naroda". To je vrijeme dolaska Hrvata u Dalmaciju. U ovom kraju, najraniji sačuvani trag njihovog prisustva je ranosrednjovjekovna crkvica Sv. Jurja u Rovanjskoj, sagrađena u 9. ili 10. stoljeću po Kristu. O nastavku života na području Stari grada svjedoći srednjovjekovna crkva Sv. Petra. U groblje oko crkve ukapalo se od 13. stoljeća, a najupečatljiviji nadgrobni spomenici, masivne kamene ploče po ne kad ukrašene jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, sa samog su kraja srednjeg vijeka (14.-16.st.). Tada su vjerojatno podignute i dvije utvrde: Večka kula na rtu istočno od Starigrada i Paklarić na davno napuštenoj pretpovijesnoj gradini nad ulazom u Veliku Paklenicu. Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima tijekom kojih je velebitsko podgorje teško stradalo. Godine 1527. Turci su zaposjeli Liku i zaleđe Dalmacije, te zauzeli Obrovac na Zrmanji. Trideset godina kasnije zauzeli su i velik dio Ravnih Kotara. Izbivši na Novigradsko More, prekinuli su kopnenu vezu između sjevernih i južnih dijelova Hrvatske. Velebitska primorska padina pretvorila se u "ničiju zemlju", poprište učestalih ratnih operacija i pljačkaških pohoda. Stanovništvo se zbog toga razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo. Pustoš je potrajala oko 150 godina. Sa slabljenjem turske moći, mletačke vlasti počinju naseljavati opustjeli Starigrad već 1671. godine. Do kraja 17. stoljeća, skoro cijelo podgorje ponovo je naseljeno. Novi stanovnici su Bunjevci, Hrvati doseljeni iz susjednih krajeva koji su tada još uvijek bili pod turskom vlašću. Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije.
Winnetou - legenda živi
Mjesto: Starigrad Paklenica
Ključne riječi winnetou, film
Regija Sjeverna Dalmacija
Najbliži grad Zadar
Vrsta Legenda

Legendarni filmovi o indijanskom poglavici Winnetou snimani su 60-ih godina prošlog stoljeća prema djelima Karla Maya na mnogim lokacijama u Hrvatskoj.
Najatraktivnije lokacije nalaze se u neposrednoj blizini Rivijere Paklenica – Nacionalni parkovi Paklenica, Krka i Plitvička jezera te Park prirode Velebit(Tulove grede, kanjon rijeke Zrmanje). Osim toga, hotel Alan u Starigradu-Paklenici bio je sjedište cijele filmske ekipe za vrijeme snimanja posljednjeg filma - «Winnetou i Old Schatterhand u Dolini smrti». Hotel je danas potpuno obnovljen te nudi visoku kvalitetu usluge, ali je u dijelu hotela sačuvan duh Winnetoua pa posjetitelj može razgledati izložbu originalnih rekvizita korištenih u filmovima. Moguće je i kupiti knjigu scenografa Jadran filma d.d. i Damira Gabelice «Winnetouovim putevima po Hrvatskoj», koja sadrži niz priča i fotografija sa snimanja od kojih neke još nikad nisu bile objavljene.
Boraveći na Rivijeri Paklenica pruža Vam se jedinstvena mogućnost posjetiti originalne lokacije kojima je nekada jahao Winnetou te uživati u jedinstvenim očuvanim prirodnim ljepotama zbog kojih su one i odabrane za mjesta snimanja. Pojedine lokacije moguće je obići i samostalno, dok za posjet lokacijama na Velebitu preporučamo organizirani obilazak u sklopu izleta Velebit foto safari.
1. WINNETOU KONVENCIJA
Upravo je Starigrad-Paklenica bio sjedište i prve Winnetou konvencije ikad organizirane u Hrvatskoj, koja je u svibnju 2007.g. okupila mnogobrojne ljubitelje iz Njemačke, Austrije, Češke, Nizozemske i drugih zemalja. Tijekom 3-dnevnog boravka na Rivijeri Paklenica sudionici konvencije družili su se s glumcima i kaskaderima te scenografom Jadran filma d.d., Vladimirom Tadejom. Gosti su posjetili lokacije u Nacionalnim parkovima Paklenica i Krka, a na Tulovim gredama – mjestu pogibije Winnetoua te «Pueblo platou» uz rijeku Zrmanju organiziran je i pravi Winnetou festival. Uživalo se u prekrasnoj prirodi, promociji knjige, večeri uz vatru, originalnoj filmskoj glazbi.
Legendarni filmovi o indijanskom poglavici Winnetou snimani su 60-ih godina prošlog stoljeća prema djelima Karla Maya na mnogim lokacijama u Hrvatskoj.
Najatraktivnije lokacije nalaze se u neposrednoj blizini Rivijere Paklenica – Nacionalni parkovi Paklenica, Krka i Plitvička jezera te Park prirode Velebit(Tulove grede, kanjon rijeke Zrmanje). Osim toga, hotel Alan u Starigradu-Paklenici bio je sjedište cijele filmske ekipe za vrijeme snimanja posljednjeg filma - «Winnetou i Old Schatterhand u Dolini smrti». Hotel je danas potpuno obnovljen te nudi visoku kvalitetu usluge, ali je u dijelu hotela sačuvan duh Winnetoua pa posjetitelj može razgledati izložbu originalnih rekvizita korištenih u filmovima. Moguće je i kupiti knjigu scenografa Jadran filma d.d. i Damira Gabelice «Winnetouovim putevima po Hrvatskoj», koja sadrži niz priča i fotografija sa snimanja od kojih neke još nikad nisu bile objavljene.
Boraveći na Rivijeri Paklenica pruža Vam se jedinstvena mogućnost posjetiti originalne lokacije kojima je nekada jahao Winnetou te uživati u jedinstvenim očuvanim prirodnim ljepotama zbog kojih su one i odabrane za mjesta snimanja. Pojedine lokacije moguće je obići i samostalno, dok za posjet lokacijama na Velebitu preporučamo organizirani obilazak u sklopu izleta Velebit foto safari.
1. WINNETOU KONVENCIJA
Upravo je Starigrad-Paklenica bio sjedište i prve Winnetou konvencije ikad organizirane u Hrvatskoj, koja je u svibnju 2007.g. okupila mnogobrojne ljubitelje iz Njemačke, Austrije, Češke, Nizozemske i drugih zemalja. Tijekom 3-dnevnog boravka na Rivijeri Paklenica sudionici konvencije družili su se s glumcima i kaskaderima te scenografom Jadran filma d.d., Vladimirom Tadejom. Gosti su posjetili lokacije u Nacionalnim parkovima Paklenica i Krka, a na Tulovim gredama – mjestu pogibije Winnetoua te «Pueblo platou» uz rijeku Zrmanju organiziran je i pravi Winnetou festival. Uživalo se u prekrasnoj prirodi, promociji knjige, večeri uz vatru, originalnoj filmskoj glazbi.
Mirila
Mjesto: Starigrad Paklenica
Ključne riječi tradicija, misiticizam, religija, duša, sunce, nematerijalno kulturno dobro
Regija Sjeverna Dalmacija
Najbliži grad Zadar
Vrsta Spomenik

Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su MIRILA, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima (17.- 20. st.), a preživljavalo uglavnom od stočarstva.
Čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja na kojem ih se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu - mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem.
Na tom mjestu nastajalo je mirilo - mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih, te simbolima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”.
Mistični likovni prikazi na uzglavnicama, među kojima su najčešći križ i solarni krug, upućuju na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od pretpovijesnih kultura, preko ranog kršćanstva i ikonografije stećaka, dok su natpisi rijetki i pripadaju novijem vremenu. Kao kamene oznake jedinstvenog pogrebnog kulta, mirila nam prenose običaje, način života i stvaranja cijelog jednog vremena.
Mirila, taj začudjujući spoj tradicije, misticizma i religije može se pronaći samo na području južnog Velebita. Ne postoji to nigdje drugdje. Nalazimo ih po planinskim prijevojima iznad Starigrada prema Velikom Rujnu, okolo Paklenice.Najbrojnija su u okolici  Ljubotića. Tu osim mirila nalazimo i pogrebne gomile slične atribucije. Mirila su povezana s dušom pokojnika, to nikako nije samo uzimanje „mire“ mrtvom tijelu nogo ima dublje značenje, uglavnom i do danas tajnovito a stari ljubotičani i sada kažu da se na mirilima radio obred opraštanja pokojnika sa suncem. ( poznati  Zanki je npr. Svoja mistična iskustva pretočio u performance mirila koje je izvodio u nekim zemljama Europe ). Ima dosta sličnosti sa tradicijom Patarena , Grka i  Ilira i samo nam malo otkivaju tajne te tradicije koja je uglavnom potpuno zamrla. Tako na primjer „tajna mjesta moći u šumi“ nestala su zauvjek a mirila nalazimo po vrletima Velebita napuštena i nekad jedva prepoznatljiva.
Kad bi netko u selu preminuo, njegova najbliža rodbina i prijatelji, tri su dana oplakivali pokojnika, pričajući pri tom zgode, dobra i loša djela iz njegovog života. Nakon trećeg dana, rano ujutro, prije izlaza sunca pokojnikovo tijelo se nosilo umotano u platno i stavljalo na drvena nosila. Zaustavljala se točno na odredjenom mjestu, obično prijevoju planine, tamo gdje su već  bila druga mirila poredana po obiteljima pokojnih. I gdje najprije grane sunce.Tijelo bi se odložilo na tlo, a ispod njega su se stavljale ravne pločaste stijene koje su točno odgovarale dužini tijela i njegovoj širini.Uzele bi se mjere tijela. Do nogu se stavljao kamen s prirodno oblim završetkom ili bi poslije bio preklesan u tu formu, a do glave zaglavni kamen, slične forme, ali malo viši. Ta dva kamena mjerila su kazivala visinu pokojnika. Ritual bi se odvijao u vrijeme izlaska sunca, a glava pokojnika bila je okrenuta prema istoku.

Na zaglavni kamen potom bi se urezivao oštrim predmetom odredjeni simbol, ovisno o tome gdje se mirila nalaze i kakve su starosti, a često se dogadjalo da se uklesavao i danima poslije obreda. Prema simbolima i načinu obrade zaglavnog kamena može se ustanoviti starost mirila kao i njegovo potpuno utapanje u simboliku kršćanstva. Simbolika je najsličnija kršćanskim tetovažama koje koriste žene srednje Bosne  a imaju sličnosti i sa ukrašavanjem stećaka. Tada je u Bosni postojala manihejska Crkva Bosanska koja je poznavala viša utemeljenja duša (bogumili).Ovi stanovnici su i došli (izbjegli od turaka) iz tih krajeva  srednje Bosne pa neka sela i sada nose toponime kao Ramići koji su porijeklom iz Rame.Neki su popjegli od crkvene inkvizicije jer su ih proglasili hereticima mučili i ubijali bez milosti.
Mirilo nije grob iako na zaglavnom kamenu stoji ime umrlog kao i na svakom grobu ali tu nema tijela. Ovim ljudima je tijelo bilo potpuno nebitno.Govorili su "tijelo je u rupi a duša je ostala na mirilima". Na Velebitu predaje govore da tamo počiva duša koja je blizu dušama stada, a da je tijelo u grobu. Otuda i drugi naziv za mirilo - počivalo. Mirila su se gradila na prijevojima jer ona predstavljaju svojevrstan prijelaz. Tako su stanovnici Velebita vjerovali da se gradnjom mirila pomaže duši pri prijelazu u čistilište, koja kasnije putuje u rajsko kraljevstvo. Slično su na himalajskim prijevojima vjernici predbudističke religije Bon ostavljali hrpe kamenja kao amorfne dolmene.

U kultnom pak smislu, mirilo predstavlja posljednje počivalište duše, koja ostaje tu gore u planini, zajedno sa dušama ovaca ( prema pričanju starijih žena sa Velebita, usp. A.Faber l995, l63 ). Grobu tijela, koje se sahranilo na seoskom groblju, ne pridodaje se velika važnost, dapače prvom se prilikom kosti iz obiteljskog groba povade, da bi ustupile mjesta slijedećem pokojniku iz roda. Molitve za pokojne obavljaju se u planini, na mirilama, tu se doprinosilo i darove na sjećanje pokojnoga, cvijeće, hrana ( voće) i palilo bi se svijeće na spomen dane umrlih. (M.Trošelj,l992,79)
Sam naziv mirila razjašnjen je analizom posmrtnog rituala kod stanovnika sjeverne Grčke ( N.Seremetakis, l99l , A.Margaret l974, L.M.Danforth l982 ) Prema analizi ovih autora, najznačajniji dio pogreba je oplakivanje (grčki miralogos, miraloi) te je naziv mirila zajedno s običajima i vjerovanjima o posmrtnom životu po svoj prilici donesen i preuzet od vlaškog stanovništva (A.Faber l995 l57) koje je u priobalje Jadrana doseljavalo polovicom prošloga milenija. Nemožemo međutim zanemariti i eventuelne tragove tradicije Ilira, koji su tim planinskim prostranstvima obitavali u prethistoriji pa i preko dominacije Rima, ostavivši tragova i u toponimima a i ostacima materijalne kulture. Pojava kenotafa, oplakivanje mrtvih i prenošenje kosti pokojnika u domovinu poznata je uostalom i u staroj Grčkoj, pogotovo preko Homera, koji je život Grka u davnini tako vjerno prikazao i današnjem čitatelju.
Svaki kamen može postati mirilo, mirilo više nikad ne može biti običan kamen.
Rješenjem Ministarstva kulture RH od 27. prosinca 2007. posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
(korišteno Nedeljni Vjesnik, Ž.Laslović ;dr.A Faber)

Poučna staza Ljubotić
Mjesto: Starigrad Paklenica
Ključne riječi mirila, pogled, Podvelebitski kanal
Regija Sjeverna Dalmacija
Najbliži grad Zadar
Vrsta Poučna staza

Staza obuhvaća 6 lokaliteta mirila u neposrednoj blizini sela Ljubotić, nekadašnjeg središta ovog dijela Velebita, kojemu je gravitiralo stanovništvo svih okolnih zaseoka. Tu se nalazi i mjesno groblje - ishodište povorki koje su nosile pokojnika na ukop. Svaki od lokaliteta riječju i slikom donosi dio priče o ovom jedinstvenom običaju. Najveći sačuvani lokalitet s više od 300 mirila su tzv. Vukićeva mirila(4), smještena uz stari put koji je zaseok Bristovac povezivao s Ljubotićem.
S uzvisine na kojoj su smještena tzv. Renjevačka mirila(5), pruža se prekrasan pogled na cijeli Podvelebitski kanal, sve do otočja Zadarskog arhipelaga.
Pri povratku moguće je odmoriti se na seoskom domaćinstvu Vrata Velebita, posjetiti etnokuću i stalnu izložbu razvoja pčelarstva u Dalmaciji i Mediteranu, a uz najavu i uživati u domaćim specijalitetima.
Vrijeme potrebno za obilazak: 2 h;
Potrebna oprema: sportska odjeća i obuća, voda;
Težina staze: lagano, izuzev uspona prema lokalitetu 5 i spuštanja u selo Ljubotić – srednje teško.
Dužina staze: 5 km
Staza obuhvaća 6 lokaliteta mirila u neposrednoj blizini sela Ljubotić, nekadašnjeg središta ovog dijela Velebita, kojemu je gravitiralo stanovništvo svih okolnih zaseoka. Tu se nalazi i mjesno groblje - ishodište povorki koje su nosile pokojnika na ukop. Svaki od lokaliteta riječju i slikom donosi dio priče o ovom jedinstvenom običaju. Najveći sačuvani lokalitet s više od 300 mirila su tzv. Vukićeva mirila(4), smještena uz stari put koji je zaseok Bristovac povezivao s Ljubotićem.
S uzvisine na kojoj su smještena tzv. Renjevačka mirila(5), pruža se prekrasan pogled na cijeli Podvelebitski kanal, sve do otočja Zadarskog arhipelaga.
Pri povratku moguće je odmoriti se na seoskom domaćinstvu Vrata Velebita, posjetiti etnokuću i stalnu izložbu razvoja pčelarstva u Dalmaciji i Mediteranu, a uz najavu i uživati u domaćim specijalitetima.
  • Vrijeme potrebno za obilazak: 2 h;
  • Potrebna oprema: sportska odjeća i obuća, voda;
  • Težina staze: lagano, izuzev uspona prema lokalitetu 5 i spuštanja u selo Ljubotić – srednje teško.
  • Dužina staze: 5 km
Poučna staza Starigrad
Mjesto: Starigrad Paklenica
Ključne riječi motivi križa, mirila, etnografski muzej
Najbliži grad Zadar
Vrsta Poučna staza

Likovni prikazi na starigradskim mirilima, unatoč rustičnosti, zadivljuju bogatstvom reljefnih ukrasa uklesanih na uzglavne ploče. Na prvom lokalitetu koji obuhvaća ova staza, a do kojeg se dolazi cestom iz centra Starigrada, nalazi se jedna od rijetkih sačuvanih uzglavnica s uklesanim antropomorfnim(čovjekolikim) simbolom.
Odavde se, planinarskom stazom s koje se pruža prekrasan pogled na cijeli Starigrad stiže na lokalitet Opuvani dolac. Upravo je ikonografija mirila njihova najznačajnija osobitost, a ovdje je moguće vidjeti gotovo sve – od jednostavnog motiva križa (latinskog, grčkog, solarnog antropomorfnog), često u kombinaciji sa solarnim krugom, do potpuno nedefiniranih simbola (rozete, spirale, “četverokuka”), čije značenje znaju samo majstori koji su ih klesali...
Povratak u Starigrad vodi vješto izgrađenim starim putom niz strmu padinu Velikog Vitrenika, nakon čega preporučamo posjet malom etnografskom muzeju u zaseoku Marasovići, kako bi se u cijelosti upoznali tradicija, običaji i kultura podvelebitskog kraja.
Vrijeme potrebno za obilazak: 1,30h;
Potrebna oprema: sportska odjeća i obuća, voda;
Težina staze: srednje teško.
Dužina staze: 3 km
Likovni prikazi na starigradskim mirilima, unatoč rustičnosti, zadivljuju bogatstvom reljefnih ukrasa uklesanih na uzglavne ploče. Na prvom lokalitetu koji obuhvaća ova staza, a do kojeg se dolazi cestom iz centra Starigrada, nalazi se jedna od rijetkih sačuvanih uzglavnica s uklesanim antropomorfnim(čovjekolikim) simbolom.
Odavde se, planinarskom stazom s koje se pruža prekrasan pogled na cijeli Starigrad stiže na lokalitet Opuvani dolac. Upravo je ikonografija mirila njihova najznačajnija osobitost, a ovdje je moguće vidjeti gotovo sve – od jednostavnog motiva križa (latinskog, grčkog, solarnog antropomorfnog), često u kombinaciji sa solarnim krugom, do potpuno nedefiniranih simbola (rozete, spirale, “četverokuka”), čije značenje znaju samo majstori koji su ih klesali...
Povratak u Starigrad vodi vješto izgrađenim starim putom niz strmu padinu Velikog Vitrenika, nakon čega preporučamo posjet malom etnografskom muzeju u zaseoku Marasovići, kako bi se u cijelosti upoznali tradicija, običaji i kultura podvelebitskog kraja.
  • Vrijeme potrebno za obilazak: 1,30h;
  • Potrebna oprema: sportska odjeća i obuća, voda;
  • Težina staze: srednje teško.
  • Dužina staze: 3 km
Starohrvatska crkva Sv. Petra
Mjesto: Starigrad Paklenica
Ključne riječi starohrvatska crkva, romanički stil
Regija Sjeverna Dalmacija
Najbliži grad Zadar
Vrsta Spomenik

Srednjovjekovna crkva smještena uz samu Jadransku magistralu između Starigrada i Selina. Oko crkve nalazi se groblje u koje se ukapalo od sredine 13.stoljeća. Sačuvani su upečatljivi nadgrobni spomenici u obliku masivnih kamenih ploča mjestimično ukrašenih jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, koji potiču iz 14-16.stoljeća. Crkva je izgrađena u predromaničkom starohrvatskom stilu, vjerojatno na prijelazu iz IX u X stoljeće.
Uz crkvicu se nalazi i manji objekt, za koji se pretpostavlja da je služio kao krstionica. «Po fragmentu se dade razabrati da je crkva sagrađena od neke dobrotvorke, koja se je bila zavjetovala, kao što je to slučaj izgradnje crkava i kapelica u starohrvatsko doba» - Rukavina, A.:Zvona ispod zvijezda, «Ličke župe», Gospić, 1984.
Posljednjih nekoliko godina na crkvi se vrše arheološka istraživanja koja će zasigurno donijeti nove spoznaje o ovoj crkvi.
Osim crkve Sv.Petra, na širem se području nalazi još nekoliko srednjovjekovnih spomenika vrijednih posjeta:
utvrda Sv.Trojice, smještena oko 6km zapadno od Starigrada-Paklenice, u blizini mjesta Tribanj-Šibuljine – jedna od najvećih utvrda iz 6.stoljeća kakve su do sada poznate od Mljeta do Istre;
kasnoantička vojna utvrda smještena iznad mjesta Modrič, u položaju Gradina;
utvrda Paklarić, smještena u neposrednoj blizini ulaza u Nacionalni park Paklenica na nadmorskoj visini od 100m, do koje vodi uređena poučna staza, a s koje se pruža prekrasan pogled na cijeli Podvelebitski kanal;
crkva Sv.Jurja u Rovanjskoj, mjestu udaljenom 10-ak km od Starigrada-Paklenice.
Srednjovjekovna crkva smještena uz samu Jadransku magistralu između Starigrada i Selina. Oko crkve nalazi se groblje u koje se ukapalo od sredine 13.stoljeća. Sačuvani su upečatljivi nadgrobni spomenici u obliku masivnih kamenih ploča mjestimično ukrašenih jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, koji potiču iz 14-16.stoljeća. Crkva je izgrađena u predromaničkom starohrvatskom stilu, vjerojatno na prijelazu iz IX u X stoljeće.
Uz crkvicu se nalazi i manji objekt, za koji se pretpostavlja da je služio kao krstionica. «Po fragmentu se dade razabrati da je crkva sagrađena od neke dobrotvorke, koja se je bila zavjetovala, kao što je to slučaj izgradnje crkava i kapelica u starohrvatsko doba» - Rukavina, A.:Zvona ispod zvijezda, «Ličke župe», Gospić, 1984.
Posljednjih nekoliko godina na crkvi se vrše arheološka istraživanja koja će zasigurno donijeti nove spoznaje o ovoj crkvi.
Osim crkve Sv.Petra, na širem se području nalazi još nekoliko srednjovjekovnih spomenika vrijednih posjeta:
utvrda Sv.Trojice, smještena oko 6km zapadno od Starigrada-Paklenice, u blizini mjesta Tribanj-Šibuljine – jedna od najvećih utvrda iz 6.stoljeća kakve su do sada poznate od Mljeta do Istre;kasnoantička vojna utvrda smještena iznad mjesta Modrič, u položaju Gradina;utvrda Paklarić, smještena u neposrednoj blizini ulaza u Nacionalni park Paklenica na nadmorskoj visini od 100m, do koje vodi uređena poučna staza, a s koje se pruža prekrasan pogled na cijeli Podvelebitski kanal;crkva Sv.Jurja u Rovanjskoj, mjestu udaljenom 10-ak km od Starigrada-Paklenice.
Crkva Majke Božje na Velikom Rujnu
Mjesto: Starigrad Paklenica

Na Velikom Rujnu, najvećoj velebitskoj visoravni smještenoj na 900m nadmorske visine iznad Starigrad-Paklenice, leže ostaci stare te nova crkva Majke Božje. U prošlosti je ovdašnje stanovništvo živjelo uglavnom od stočarstva, te je veći dio godine radi ispaše stoke boravilo u udaljenijim velebitskim zaseocima, zbog čega je i sagrađena ova crkvica tako visoko u planini.
Kako je s vremenom crkvica postala tijesna za pučanstvo starigradskog područja, 1930.g., zahvaljujući zalaganju legendarnog starigradskog svećenika i planinara don Ante Adžije, narod je izgradio novu crkvu u neposrednoj blizini, i to koristeći kamen stare crkve koja je u cijelosti razgrađena. Iako se način života na ovim prostorima promijenio jer se stanovništvo 60-ih godina 20.stoljeća preselilo na obalu i posvetilo turizmu, zadržan je običaj hodočašćenja u crkvu Majke Božje povodom blagdana Velike Gospe 15.kolovoza.
Tako se svake godine sve veći broj hodočasnika uputi planinskom stazom prema Velikom Rujnu, gdje se nakon svečane svete mise u crkvi Majke Božje razvije veličanstvena procesija. Svako domaćinstvo taj dan priprema poseban jelovnik te poziva u goste rodbinu i prijatelje, a u večernjim se satima održava velika fešta na središnjoj starigradskoj rivi, tzv."Bikariji".
Na Velikom Rujnu, najvećoj velebitskoj visoravni smještenoj na 900m nadmorske visine iznad Starigrad-Paklenice, leže ostaci stare te nova crkva Majke Božje. U prošlosti je ovdašnje stanovništvo živjelo uglavnom od stočarstva, te je veći dio godine radi ispaše stoke boravilo u udaljenijim velebitskim zaseocima, zbog čega je i sagrađena ova crkvica tako visoko u planini.Kako je s vremenom crkvica postala tijesna za pučanstvo starigradskog područja, 1930.g., zahvaljujući zalaganju legendarnog starigradskog svećenika i planinara don Ante Adžije, narod je izgradio novu crkvu u neposrednoj blizini, i to koristeći kamen stare crkve koja je u cijelosti razgrađena. Iako se način života na ovim prostorima promijenio jer se stanovništvo 60-ih godina 20.stoljeća preselilo na obalu i posvetilo turizmu, zadržan je običaj hodočašćenja u crkvu Majke Božje povodom blagdana Velike Gospe 15.kolovoza.Tako se svake godine sve veći broj hodočasnika uputi planinskom stazom prema Velikom Rujnu, gdje se nakon svečane svete mise u crkvi Majke Božje razvije veličanstvena procesija. Svako domaćinstvo taj dan priprema poseban jelovnik te poziva u goste rodbinu i prijatelje, a u večernjim se satima održava velika fešta na središnjoj starigradskoj rivi, tzv."Bikariji".
Večka kula - legenda okralju Pasoglavu
Mjesto: Starigrad Paklenica

Smještena na samom rtu najljepše starigradske plaže, tzv. "Kuline", na rubu Večkog polja. Vjerojatno je bila motrilište izgrađeno u kasnom srednjem vijeku (14.-16.st.), ali, prema legendi o kralju Pasoglavu, kula je bila kraljevski dvor.
Mnoge su legende vezane za staru utvrdu zvanu Večka kula, smještenu na samom rtu plaže Kulina u Starigradu-Paklenici, te ih i danas možete čuti od starijih stanovnika:
“Bio kralj koji je imao pasju glavu a ljudsko tijelo. Brijao ga je svaki put drugi mladić, kojega bi kralj dao ubiti kako se ne bi doznala njegova tajna. Jedna majka dosjetila se kako će spasiti svog sina jedinca od smrti kada je na njega došao red da ide obrijati kralja. Umijesila je kruh sa svojim mlijekom i dala ga sinu neka ponudi kralja. Kralj je pojeo kruh, a onda mu je mladić rekao od čega je tako sladak. Kako su sada postali braća po mlijeku mladićeve majke, kralj odluči pustiti mladića ali mu naredi kako ne smije nikome odati tajnu o njegovoj pasjoj glavi.
Mladić je dugo čuvao tajnu, ali je jednog dana morao progovoriti. Stoga odluči tajnu povjeriti zemlji. Iskopao je rupu, sagnuo se i šapnuo: “crna zemljo, u našega kralja pasja glava”.
Slučaj je htio da iz zemlje izraste zovina (bazga), od koje je jedan pastir izradio slavić (sviralu).
Kad je zasvirao u slavić, umjesto pjesme začuše se riječi: “u našega kralja pasja glava!”
Tajna se pročula cijelim kraljevstvom i kraljeviću je ostalo da neobrijan i u osami živi sve do smrti, a mladići iz kraljevstva oslobođeni su straha od smrti u kraljevskoj tvrđavi.”
(pripovjedačica: Jurka Petričević (rođ.Trošelj), umrla u 104.g.života)
a druga kaže:
“Zarobio kralj Pasoglav sina Marije Terezije. Ona se dosjetila kako će ga osloboditi – dala je konje potkovati naopako, pa se činilo da je otišla iz pravca iz kojeg je došla, što je zavaralo potjeru koju je kralj Pasoglav poslao za njom. Tako je Marija Terezija oslobodila sina te srušila Večku kulu gađajući je iz Vinjerca.”
Smještena na samom rtu najljepše starigradske plaže, tzv. "Kuline", na rubu Večkog polja. Vjerojatno je bila motrilište izgrađeno u kasnom srednjem vijeku (14.-16.st.), ali, prema legendi o kralju Pasoglavu, kula je bila kraljevski dvor.
Mnoge su legende vezane za staru utvrdu zvanu Večka kula, smještenu na samom rtu plaže Kulina u Starigradu-Paklenici, te ih i danas možete čuti od starijih stanovnika:
“Bio kralj koji je imao pasju glavu a ljudsko tijelo. Brijao ga je svaki put drugi mladić, kojega bi kralj dao ubiti kako se ne bi doznala njegova tajna. Jedna majka dosjetila se kako će spasiti svog sina jedinca od smrti kada je na njega došao red da ide obrijati kralja. Umijesila je kruh sa svojim mlijekom i dala ga sinu neka ponudi kralja. Kralj je pojeo kruh, a onda mu je mladić rekao od čega je tako sladak. Kako su sada postali braća po mlijeku mladićeve majke, kralj odluči pustiti mladića ali mu naredi kako ne smije nikome odati tajnu o njegovoj pasjoj glavi.Mladić je dugo čuvao tajnu, ali je jednog dana morao progovoriti. Stoga odluči tajnu povjeriti zemlji. Iskopao je rupu, sagnuo se i šapnuo: “crna zemljo, u našega kralja pasja glava”. Slučaj je htio da iz zemlje izraste zovina (bazga), od koje je jedan pastir izradio slavić (sviralu).Kad je zasvirao u slavić, umjesto pjesme začuše se riječi: “u našega kralja pasja glava!”Tajna se pročula cijelim kraljevstvom i kraljeviću je ostalo da neobrijan i u osami živi sve do smrti, a mladići iz kraljevstva oslobođeni su straha od smrti u kraljevskoj tvrđavi.”(pripovjedačica: Jurka Petričević (rođ.Trošelj), umrla u 104.g.života)
a druga kaže:“Zarobio kralj Pasoglav sina Marije Terezije. Ona se dosjetila kako će ga osloboditi – dala je konje potkovati naopako, pa se činilo da je otišla iz pravca iz kojeg je došla, što je zavaralo potjeru koju je kralj Pasoglav poslao za njom. Tako je Marija Terezija oslobodila sina te srušila Večku kulu gađajući je iz Vinjerca.”
Gradine i grobne gomile
Mjesto: Starigrad Paklenica

Na krševitim glavicama i istaknutim velebitskim grebenima, u brončano i željezno doba gradile su se obrambene utvrde u suhozidu(kamenom, bez vezivnog materijala) – GRADINE. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovništvu iz okolnih zaseoka u slučaju opsanosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Danas su razrušene, ali ponegdje je još moguće vidjeti prstenaste nasipe mjestimično visoke do nekoliko metara.
U neposrednoj blizini gradina često se nalaze GROBNE GOMILE – nakupine velikog okruglog kamena pod kojima su, u grobnim škrinjama načinjenim od kamenih ploča, bili pokapani tadašnji moćnici. Većina ih je raskopana i grobovi opljačkani, ali ih je još ponegdje moguće uočiti, kao na području zaseoka Ljubotić iznad Tribanj-Kruščice.
Na krševitim glavicama i istaknutim velebitskim grebenima, u brončano i željezno doba gradile su se obrambene utvrde u suhozidu(kamenom, bez vezivnog materijala) – GRADINE. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovništvu iz okolnih zaseoka u slučaju opsanosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Danas su razrušene, ali ponegdje je još moguće vidjeti prstenaste nasipe mjestimično visoke do nekoliko metara.U neposrednoj blizini gradina često se nalaze GROBNE GOMILE – nakupine velikog okruglog kamena pod kojima su, u grobnim škrinjama načinjenim od kamenih ploča, bili pokapani tadašnji moćnici. Većina ih je raskopana i grobovi opljačkani, ali ih je još ponegdje moguće uočiti, kao na području zaseoka Ljubotić iznad Tribanj-Kruščice.
Izdvajamo
Križevačka djevojačka straža Sloboda, vjernost domovini i hrvatskim vladarima kroz stoljeća uvijek je Križevčanima i Križevčankama bila važna  pa je tako u srpnju 1848. godine bana Josipa J...
TORTUREUM je muzej torture koji posjetiteljima nudi pogled na jedinstvenu zbirku naprava za mučenje i egzekuciju od antičkih vremena do danas. S više od 70 instrumenata i sprava, na kojih je i sama...
Pećinski park Grabovača nalazi se u Ličko-senjskoj županiji u Općini Perušić. Od mjesta Perušića udaljen je 2,5 km. Jedini je pećinski park u Hrvatskoj. Na Grabovači, uzvišenju-brdu 770 me...
Dvjestotinjak otoka, otočića i hridi koliko ih je u murterskom arhipelagu teško bi moglo proći bez signalizacije. A među svjetionicima daleko najljepši je svjetionik na otočiću Prišnjaku. ...
Što biste rekli kada bismo vam rekli da u Rijeci postoji masonska loža? Prenosimo članak sa www.jutarnji.hrRIJEKA - Kada smo nedavno u Jutarnjem listu objavili priču o loži biskupa Maksimilijana ...
Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su MIRILA, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitski...
    Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji? Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za ra...
Nezaboravno mjesto zaboravljivih događaja “Jeste li se ikada probudili toliko mamurni, da su vam prijatelji morali osvježiti pamćenje glede prethodne večeri? Jeste li ikada željeli da ponovno m...
Mreža Nikola Tesla “Nikola Tesla Network” internacionalna je kulturno-turistička ruta koja prati život i stvaralaštvo Nikole Tesle, jednog od najvećih hrvatskih, europskih i svjetskih znanstv...
©WEBDESIGN by www.firmus-grupa.hr