U davno doba Istru su nastavale vile. Noću bi plesale po livadama i šumskim proplancima, ponekad bi se i ukazale običnim ljudima, ali nikad nikome nisu učinile ništa nažao. Vile iz istarskih legendi mogu čovjeku podariti sreću, a često su i graditeljice.

Pripovijeda se tako da su vile gradile Arenu u Puli. Cijelu su noć nosile kamenje s Učke, slagale ga uokrug i tako je red po red nastajao njihov grad, Divić-grad. Ali, kako su vile stvorenja noći, gradit su mogle tek dok se ne začuje prvi pijetao. Vile su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze. Njihov je Divić-grad ostao nedovršen i zato je Arena danas bez krova. Širom Istre, od Učke do mora, ostalo je rasuto ogromno kamenje koje su vile nosile da ga ugrade u Arenu, ali ih je pijetlov glas u tome omeo, i vile su kamenje morale ispustiti na mjestu na kojem su se zatekle.

najpoznatiji je i najznačajniji pulski spomenik u kojemu su svojevremeno priređivane borbe gladijatora. Gradnja Amfiteatra započela je tijekom 1. stoljeća za vladavine Cara Vespazijana te se podudara s početkom gradnje najveće i najpoznatije građevinom te vrste – Koloseumom u Rimu.

Izgrađena od domaćeg vapnenca, Arena pripada građevinama eliptičnog oblika s dužom osi od 130 i onom kraćom od 100 metara. Središnji dio ili borilište ravna je površina oko kojeg je sjedeći na kamenim stepenicama ili stojeći u galeriji u Rimsko doba 20.000 gledatelja promatralo borbe gladijatora. U Srednjem vijeku u Areni su priređivani viteški turniri i sajmovi, dok danas ima ulogu prostora predviđenog za održavanje ljetnih kulturnih manifestacija – od filmskog i konjičkog festivala do opernih i niza koncertnih nastupa tijekom kojih može ugostiti oko 5.000 gledatelja.

U podzemnom dijelu borilišta danas je postavljena stalna izložba 'Maslinarstvo i vinogradarstvo Istre u antici', obogaćena rekonstrukcijom strojeva za proizvodnju ulja i vina - mlinovi, tijeskovi, posude za taloženje - te amforama koje su služile za prijevoz dobivenih proizvoda.

Zbog svoje impozantne veličine i zemljopisne pogodnosti Arena je izgrađena izvan gradskih zidina rimske Pule do koje je svojedobno vodila cesta Via Flavia, nazvana po Caru Vespazijanu, a koja je i danas jedna od glavnih gradskih prometnica.

Najpoznatiji je i najznačajniji pulski spomenik u kojemu su svojevremeno priređivane borbe gladijatora. Gradnja Amfiteatra započela je tijekom 1. stoljeća za vladavine Cara Vespazijana te se podudara s početkom gradnje najveće i najpoznatije građevinom te vrste – Koloseumom u Rimu.

Izgrađena od domaćeg vapnenca, Arena pripada građevinama eliptičnog oblika s dužom osi od 130 i onom kraćom od 100 metara. Središnji dio ili borilište ravna je površina oko kojeg je sjedeći na kamenim stepenicama ili stojeći u galeriji u Rimsko doba 20.000 gledatelja promatralo borbe gladijatora. U Srednjem vijeku u Areni su priređivani viteški turniri i sajmovi, dok danas ima ulogu prostora predviđenog za održavanje ljetnih kulturnih manifestacija – od filmskog i konjičkog festivala do opernih i niza koncertnih nastupa tijekom kojih može ugostiti oko 5.000 gledatelja.

U podzemnom dijelu borilišta danas je postavljena stalna izložba 'Maslinarstvo i vinogradarstvo Istre u antici', obogaćena rekonstrukcijom strojeva za proizvodnju ulja i vina - mlinovi, tijeskovi, posude za taloženje - te amforama koje su služile za prijevoz dobivenih proizvoda.

Zbog svoje impozantne veličine i zemljopisne pogodnosti Arena je izgrađena izvan gradskih zidina rimske Pule do koje je svojedobno vodila cesta Via Flavia, nazvana po Caru Vespazijanu, a koja je i danas jedna od glavnih gradskih prometnica.

Pulska katedrala ili Katedrala Uznesenja Marijina u Puli je jedna od dviju crkvi u kojoj se nalazi sjedište (lat. cathedra) porečko-pulskog biskupa. Nalazi se uz južnu stranu pulskog zaljeva u podnožju brežuljka na kojem se nalazi Kaštel iz 17. stoljeća.

Pretpostavlja se da je na mjestu današnje katedrale u rimsko doba bio hram Jupitera Konzervatora. Nađeni su i ostaci termi, a za vrijeme rimskog progona kršćana vjerojatno je ovdje, kao i na mjestu gdje je crkva svetog Franje, bio prostor tajnog okupljanja kršćana.

U 4. i 5. stoljeću ovdje je, uz gradske morske bedeme, izgrađen cijeli kompleks starokršćanskih građevina. Na mjestu katedrale prvo je izgrađena manja crkva širine srednjeg broda današnje crkve. Sredinom 4. stoljeća sagrađena je i jednobrodna crkva sv. Tome, kasnije inkorporirana u produženu dvoransku crkvu (vjerojatno nakon 392.). U drugoj polovici 5. stoljeća transformirana je u crkvenu trobrodnu baziliku s karakterističnim arhitektonskim rješenjem za sjevernojadransko područje: upisana apsida i ravno začelje crkve. Istovremeno se pred bazilikom podiže krstionica križnog tlocrta osobite izvedbe i biskupski dvor, srušeni polovicom 19. stoljeća nakon premještanja sjedišta biskupije u Poreč 1828. godine.

Godine 1860. u crkvi je otkriven relikvijski grob u obliku manjeg kamenog sarkofaga. U srebrnoj kutiji s nizom pregrada otkrivena su 2 relikvijara, koja se danas nalaze u Beču, te 12 zlatnih statua koje su poslije nestale bez traga i glasa. U srebrnoj kutiji nađena je i manja zlatna kutija, pretpostavlja se da su u njoj bili koštani ostaci sv. Tome, vjerojatno doneseni iz Konstantinopola u 5. stoljeću.

Današnja je katedrala, dakle, nastala širenjem prethodnih zgrada u 5. stoljeću. Bila je bogato ukrašena zidnim freskama i podnim mozaicima, od kojih je danas sačuvan vrlo mali dio, odnosno mozaik s imenima bračnog para DAMIANUS ET LAVRENTIA koji su zavjetno dali crkvi sredstva za 200 stopa podnog mozaika.

Prvi biskup koji je imao središte u Puli bio je Antonius. Spominje se u razdoblju od 510.-547. godine. Crkva je doživjela i neke promjene, među ostalim i probijanje ulaza na južnom zidu za vrijeme biskupa Handegisa (857.-862.). Danas je taj ulaz zazidan, ali se na južnom zidu crkve još vide njegove konture. U 13. stoljeću je s južne strane dograđena i manja kapela.

Godine 1242. za vrijeme mletačkog napada crkva je djelomično porušena i zapaljena, a tek u 15. stoljeću rade se veći popravci i rekonstrukcije pa je time dodana cijelom zdanju i gotička nota.

Današnje je klasicističko pročelje dobila 1712., u vrijeme biskupa Bottarija kada započinju značajni radovi obnove sklopa bazilike i baroknog zvonika, koji završavaju 1924. godine. Samostojeći zvonik završen je 1707. godine. Nažalost, građen je većim dijelom od kamenih blokova uzetih iz amfiteatra. Pokraj zvonika nalazila se i krstionica izgrađena u 5. st., a porušena 1885. godine. Rekonstrukciju njezinog izgleda prikazao je na crtežima Pietro Kandler. Poput Eufrazijane i njezine krstionice i u ovoj se nalazio šesterokutni zdenac za krštenja.

Ispod glavnog oltara pulske katedrale nalazi se 5 sarkofaga koji već stoljećima čuvaju kosti svetaca što su obilježili doba u kojem su živjeli. Sarkofazi čuvaju kosti, ali i tajne sljedećih svetaca: sv. Jurja, sv. Teodora, sv. Dimitrija, sv. Bazilija, sv. Flora i bl. Salomona, bivšega ugarskog kralja. Prvobitno ih je pronašao u katedralskoj kapeli biskupa Ursinija pulski biskup Alojzije Marcello 1675. godine. Uz navedene kosti, biskup Alojzije Marcello pronašao je i zapis biskupa Ursinija kojim svjedoči da je on godine 1487. posvetio oltar u čast spomenutim svecima. Brojne su teorije o svecima koji počivaju u pulskoj katedrali. Neki povjesničari čak vjeruju da su sv. Teodor, sv. Juraj, sv. Dimitrije i sv. Bazilije upravo sv. Teodor iz Euchaide, sv. Juraj iz Kapadokije, sv. Dimitrije iz Sirmija i sv. Bazilije Veliki iz Kapadokije. Ipak, to su samo nagađanja o kojima nema povijesnih dokaza. Jedino sa sigurnošću može se tvrditi porijeklo bl. Salomona i donekle sv. Flora.

Pulska katedrala ili Katedrala Uznesenja Marijina u Puli je jedna od dviju crkvi u kojoj se nalazi sjedište (lat. cathedra) porečko-pulskog biskupa. Nalazi se uz južnu stranu pulskog zaljeva u podnožju brežuljka na kojem se nalazi Kaštel iz 17. stoljeća.Pretpostavlja se da je na mjestu današnje katedrale u rimsko doba bio hram Jupitera Konzervatora. Nađeni su i ostaci termi, a za vrijeme rimskog progona kršćana vjerojatno je ovdje, kao i na mjestu gdje je crkva svetog Franje, bio prostor tajnog okupljanja kršćana.

U 4. i 5. stoljeću ovdje je, uz gradske morske bedeme, izgrađen cijeli kompleks starokršćanskih građevina. Na mjestu katedrale prvo je izgrađena manja crkva širine srednjeg broda današnje crkve. Sredinom 4. stoljeća sagrađena je i jednobrodna crkva sv. Tome, kasnije inkorporirana u produženu dvoransku crkvu (vjerojatno nakon 392.). U drugoj polovici 5. stoljeća transformirana je u crkvenu trobrodnu baziliku s karakterističnim arhitektonskim rješenjem za sjevernojadransko područje: upisana apsida i ravno začelje crkve. Istovremeno se pred bazilikom podiže krstionica križnog tlocrta osobite izvedbe i biskupski dvor, srušeni polovicom 19. stoljeća nakon premještanja sjedišta biskupije u Poreč 1828. godine.Godine 1860. u crkvi je otkriven relikvijski grob u obliku manjeg kamenog sarkofaga. U srebrnoj kutiji s nizom pregrada otkrivena su 2 relikvijara, koja se danas nalaze u Beču, te 12 zlatnih statua koje su poslije nestale bez traga i glasa. U srebrnoj kutiji nađena je i manja zlatna kutija, pretpostavlja se da su u njoj bili koštani ostaci sv. Tome, vjerojatno doneseni iz Konstantinopola u 5. stoljeću.Današnja je katedrala, dakle, nastala širenjem prethodnih zgrada u 5. stoljeću. Bila je bogato ukrašena zidnim freskama i podnim mozaicima, od kojih je danas sačuvan vrlo mali dio, odnosno mozaik s imenima bračnog para DAMIANUS ET LAVRENTIA koji su zavjetno dali crkvi sredstva za 200 stopa podnog mozaika.Prvi biskup koji je imao središte u Puli bio je Antonius. Spominje se u razdoblju od 510.-547. godine. Crkva je doživjela i neke promjene, među ostalim i probijanje ulaza na južnom zidu za vrijeme biskupa Handegisa (857.-862.). Danas je taj ulaz zazidan, ali se na južnom zidu crkve još vide njegove konture. U 13. stoljeću je s južne strane dograđena i manja kapela.Godine 1242. za vrijeme mletačkog napada crkva je djelomično porušena i zapaljena, a tek u 15. stoljeću rade se veći popravci i rekonstrukcije pa je time dodana cijelom zdanju i gotička nota.Današnje je klasicističko pročelje dobila 1712., u vrijeme biskupa Bottarija kada započinju značajni radovi obnove sklopa bazilike i baroknog zvonika, koji završavaju 1924. godine. Samostojeći zvonik završen je 1707. godine. Nažalost, građen je većim dijelom od kamenih blokova uzetih iz amfiteatra. Pokraj zvonika nalazila se i krstionica izgrađena u 5. st., a porušena 1885. godine. Rekonstrukciju njezinog izgleda prikazao je na crtežima Pietro Kandler. Poput Eufrazijane i njezine krstionice i u ovoj se nalazio šesterokutni zdenac za krštenja.Ispod glavnog oltara pulske katedrale nalazi se 5 sarkofaga koji već stoljećima čuvaju kosti svetaca što su obilježili doba u kojem su živjeli. Sarkofazi čuvaju kosti, ali i tajne sljedećih svetaca: sv. Jurja, sv. Teodora, sv. Dimitrija, sv. Bazilija, sv. Flora i bl. Salomona, bivšega ugarskog kralja. Prvobitno ih je pronašao u katedralskoj kapeli biskupa Ursinija pulski biskup Alojzije Marcello 1675. godine. Uz navedene kosti, biskup Alojzije Marcello pronašao je i zapis biskupa Ursinija kojim svjedoči da je on godine 1487. posvetio oltar u čast spomenutim svecima. Brojne su teorije o svecima koji počivaju u pulskoj katedrali. Neki povjesničari čak vjeruju da su sv. Teodor, sv. Juraj, sv. Dimitrije i sv. Bazilije upravo sv. Teodor iz Euchaide, sv. Juraj iz Kapadokije, sv. Dimitrije iz Sirmija i sv. Bazilije Veliki iz Kapadokije. Ipak, to su samo nagađanja o kojima nema povijesnih dokaza. Jedino sa sigurnošću može se tvrditi porijeklo bl. Salomona i donekle sv. Flora.

Augustov hram je dobro očuvani rimski hram u centru Pule (u rimsko doba Pola) na središnjem gradskom trgu Forum. Hram koji je posvećen prvom rimskom caru Augustu sagrađen je za vrijeme careva života između 2. pr. Kr. i njegove smrti 14. godine nove ere[1]. Nalazi se na podiju s tetrastilnim prostilnim trijemom s korintskim stupovima. Dimenzije hrama su 8 m sa 17.3 m. Bogato urešen friz nalik je onome na većem i starijem hramu Maison Carrée u Nîmesu, Francuska[2].

Natpis posvete hrama izvorno se sastojao od brončanih slova pričvršćenih na portiku. Danas su ostale sačuvane samo pričvrsne rupe, a većina natpisa stradala je tijekom vremena. Ipak, natpis se sastojao od standardne posvete koja je također pronađena na ostalim Augustovim hramovima, a glasila je:

ROMAE • ET • AUGUSTO • CAESARI • DIVI • F • PATRI • PATRIAE

Roma i August Cezar, sin božice, otac domovine

Ovo pokazuje da je hram izvorno bio posvećen i božici Romi, personifikaciji grada Rima[3]. Za razliku od ostalih hramova kao što je Hram Divusa Augusta u Rimu, hram nije bio posvećen divusu (božanskome) Augustu - što je bila titula dana caru nakon smrti. To je, uz arhitektonski stil hrama, omogućilo arheolozima datiranje hrama u kasni augustinski period prije Augustove smrti 14. godine nove ere[4].

Pod bizantskom upravom hram je pretvoren u crkvu što mu je omogućilo da preživi do modernih vremena, kada je pretvoren u spremište žita da bi početkom 19. stoljeća u njemu bio smješten muzej kamenih spomenika. Tijekom savezničkog zračnog napada 1944. pogođen je bombom i gotovo u potpunosti uništen, pa je 1947. rekonstruiran. Danas služi kao lapidarij u kojem su izložene rimske antičke skulpture od kamena i bronce[5][6].

Augustov hram je dobro očuvani rimski hram u centru Pule (u rimsko doba Pola) na središnjem gradskom trgu Forum. Hram koji je posvećen prvom rimskom caru Augustu sagrađen je za vrijeme careva života između 2. pr. Kr. i njegove smrti 14. godine nove ere[1]. Nalazi se na podiju s tetrastilnim prostilnim trijemom s korintskim stupovima. Dimenzije hrama su 8 m sa 17.3 m. Bogato urešen friz nalik je onome na većem i starijem hramu Maison Carrée u Nîmesu, Francuska[2].Natpis posvete hrama izvorno se sastojao od brončanih slova pričvršćenih na portiku. Danas su ostale sačuvane samo pričvrsne rupe, a većina natpisa stradala je tijekom vremena. Ipak, natpis se sastojao od standardne posvete koja je također pronađena na ostalim Augustovim hramovima, a glasila je:ROMAE • ET • AUGUSTO • CAESARI • DIVI • F • PATRI • PATRIAERoma i August Cezar, sin božice, otac domovineOvo pokazuje da je hram izvorno bio posvećen i božici Romi, personifikaciji grada Rima[3]. Za razliku od ostalih hramova kao što je Hram Divusa Augusta u Rimu, hram nije bio posvećen divusu (božanskome) Augustu - što je bila titula dana caru nakon smrti. To je, uz arhitektonski stil hrama, omogućilo arheolozima datiranje hrama u kasni augustinski period prije Augustove smrti 14. godine nove ere[4].Pod bizantskom upravom hram je pretvoren u crkvu što mu je omogućilo da preživi do modernih vremena, kada je pretvoren u spremište žita da bi početkom 19. stoljeća u njemu bio smješten muzej kamenih spomenika. Tijekom savezničkog zračnog napada 1944. pogođen je bombom i gotovo u potpunosti uništen, pa je 1947. rekonstruiran. Danas služi kao lapidarij u kojem su izložene rimske antičke skulpture od kamena i bronce[5][6].

'Zlatna vrata' podigla je oko 29, odnosno 27. godine prije naše ere obitelj Sergijevaca, da bi odala počast svojim članovima koji su u tadašnjoj Puli obnašali visoke činovničke dužnosti. Slavoluk Sergijevaca svojevremeno se naslanjao na bedeme i gradska vrata koja su ili zbog bogatog ukrasnog luka ili pozlate na vratnicama nazvana Porta Aurea. Gradski bedemi, kao i vrata, srušeni su tijekom 19. stoljeća kada je donesen novi urbanizacijski plan prema kojemu je bilo predviđeno širenje gradske jezgre.

Slavoluk Sergijevaca izgrađen je u korintskom stilu s značajnim utjecajem helenističko-maloazijskog načina gradnje ponajviše vidljivom na ukrasnim motivima. Za razliku od zapadna, odnosno vanjske bogato ukrašena strane Slavoluka, istočni dio, odnosno onaj koji se nalazio unutar gradskih zidina, ostao je većim dijelom klesarski neobrađen. Danas je prostor na malom trgu uz Slavoluk pozornica na kojoj se održavaju brojne kulturne manifestacije, dok istoimenu ulicu obogaćuju brojni trgovački i ugostiteljski objekti.

'Zlatna vrata' podigla je oko 29, odnosno 27. godine prije naše ere obitelj Sergijevaca, da bi odala počast svojim članovima koji su u tadašnjoj Puli obnašali visoke činovničke dužnosti. Slavoluk Sergijevaca svojevremeno se naslanjao na bedeme i gradska vrata koja su ili zbog bogatog ukrasnog luka ili pozlate na vratnicama nazvana Porta Aurea. Gradski bedemi, kao i vrata, srušeni su tijekom 19. stoljeća kada je donesen novi urbanizacijski plan prema kojemu je bilo predviđeno širenje gradske jezgre.

Slavoluk Sergijevaca izgrađen je u korintskom stilu s značajnim utjecajem helenističko-maloazijskog načina gradnje ponajviše vidljivom na ukrasnim motivima. Za razliku od zapadna, odnosno vanjske bogato ukrašena strane Slavoluka, istočni dio, odnosno onaj koji se nalazio unutar gradskih zidina, ostao je većim dijelom klesarski neobrađen. Danas je prostor na malom trgu uz Slavoluk pozornica na kojoj se održavaju brojne kulturne manifestacije, dok istoimenu ulicu obogaćuju brojni trgovački i ugostiteljski objekti.

Središnji trg antičke i srednjovjekovne Pule nalazi se u podnožju gradskog brežuljka, na zapadnoj strani grada uz obalu Jadranskog mora. Da bi tijekom 1. stoljeća prije Krista bio izgrađen na za to predviđenom prostoru, rimski su robovi morali nasipavati morsku obalu. Na Forumu se nalazila cjelokupna gradska uprava, bilo vjerska, upravna, sudska ili gospodarska. Na sjevernom dijelu trga smještena su dva bočna i jedan središnji hram posvećen Jupiteru, Junoni i Minervi. U potpunosti je očuvan samo Augustov hram, dok je od bočnih, vidljiv samo stražnji zid drugog hrama, iskorišten prilikom izgradnje Gradske vijećnice u 13. stoljeću.

Antički ostaci Foruma najčešće su iskapani tijekom podizanja današnjih kuća i zgrada, dok su oni najnoviji, primjerice, nalazište 'Agripina i njezino vrijeme' iz 1.. stoljeća, pronađeni prije nekoliko godina. Spomenuto nalazište, nad kojim je izvršena djelomična restauracija, nalazi se u prostoru današnje banke. Forum i u današnje vrijeme ima upravnu i gospodarsku funkciju, a tijekom ljetnih mjeseci preuzima ulogu domaćina brojnih kulturnih manifestacija.

Središnji trg antičke i srednjovjekovne Pule nalazi se u podnožju gradskog brežuljka, na zapadnoj strani grada uz obalu Jadranskog mora. Da bi tijekom 1. stoljeća prije Krista bio izgrađen na za to predviđenom prostoru, rimski su robovi morali nasipavati morsku obalu. Na Forumu se nalazila cjelokupna gradska uprava, bilo vjerska, upravna, sudska ili gospodarska. Na sjevernom dijelu trga smještena su dva bočna i jedan središnji hram posvećen Jupiteru, Junoni i Minervi. U potpunosti je očuvan samo Augustov hram, dok je od bočnih, vidljiv samo stražnji zid drugog hrama, iskorišten prilikom izgradnje Gradske vijećnice u 13. stoljeću.

Antički ostaci Foruma najčešće su iskapani tijekom podizanja današnjih kuća i zgrada, dok su oni najnoviji, primjerice, nalazište 'Agripina i njezino vrijeme' iz 1.. stoljeća, pronađeni prije nekoliko godina. Spomenuto nalazište, nad kojim je izvršena djelomična restauracija, nalazi se u prostoru današnje banke. Forum i u današnje vrijeme ima upravnu i gospodarsku funkciju, a tijekom ljetnih mjeseci preuzima ulogu domaćina brojnih kulturnih manifestacija.

Kapelica sv. Marije Formoze u Puli pripadala je ranokršćanskoj bazilici sv. Marije Formoze koja je bila dio sklopa Benediktinske opatije podignute u drugoj polovici 6. stoljeća zahvaljujući ravenskom nadbiskupu Maksimijanu, porijeklom iz istarskog grada Rovinja.

Bazilika sv. Marije Formoze (ili od Canetta) je bila duga 32 m, a široka 19 m, a pretpostavlja se da su na njezinom mjestu prethodno bile ruševine Minervinog hrama. Po zapisima iz ovog i kasnijeg razdoblja može se zaključiti da je bazilika bila izuzetno raskošna. Na ukrašavanju su radili čak carigradski majstori. U crkvi su bili mramorni stupovi, mramorni reljefi, freske, podni mozaici. Jedan zapis iz 16. stoljeća govori o kamenom sarkofagu nekog biskupa u memorijalnoj kapeli pa se također pretpostavlja da su kapele u to vrijeme imale ulogu mauzoleja.

Trobrodna bazilika imala je dvije bočne kapele križnog oblika, potpuno simetrične, a koje su se nalazile uz svetište. Od dviju kapela južna je sačuvana do danas, a sjeverna je dobrim dijelom ugrađena u susjedne stambene zgrade. Sjeverni zid bazilike danas je vidljiv kao ogradni zid susjednog vrta, na čijem je mjestu vjerojatno bila Benediktinska opatija. Postojao je i zvonik koji se danas, ako je išta ostalo od njega, nalazi ispod susjednih zgrada.

Kapelica sv. Marije Formoze u Puli pripadala je ranokršćanskoj bazilici sv. Marije Formoze koja je bila dio sklopa Benediktinske opatije podignute u drugoj polovici 6. stoljeća zahvaljujući ravenskom nadbiskupu Maksimijanu, porijeklom iz istarskog grada Rovinja.Bazilika sv. Marije Formoze (ili od Canetta) je bila duga 32 m, a široka 19 m, a pretpostavlja se da su na njezinom mjestu prethodno bile ruševine Minervinog hrama. Po zapisima iz ovog i kasnijeg razdoblja može se zaključiti da je bazilika bila izuzetno raskošna. Na ukrašavanju su radili čak carigradski majstori. U crkvi su bili mramorni stupovi, mramorni reljefi, freske, podni mozaici. Jedan zapis iz 16. stoljeća govori o kamenom sarkofagu nekog biskupa u memorijalnoj kapeli pa se također pretpostavlja da su kapele u to vrijeme imale ulogu mauzoleja.Trobrodna bazilika imala je dvije bočne kapele križnog oblika, potpuno simetrične, a koje su se nalazile uz svetište. Od dviju kapela južna je sačuvana do danas, a sjeverna je dobrim dijelom ugrađena u susjedne stambene zgrade. Sjeverni zid bazilike danas je vidljiv kao ogradni zid susjednog vrta, na čijem je mjestu vjerojatno bila Benediktinska opatija. Postojao je i zvonik koji se danas, ako je išta ostalo od njega, nalazi ispod susjednih zgrada.