Otočac (5404 žitelja) je središte Gacke i sjedište Grada. Spada u jedno od najstarijih naselja sa hrvatskim življem. Prvi puta spominje se na Bašćanskoj ploči s kraja 11. stoljeća (1100. g.), tom ugaonom kamenom spomeniku hrvatske pismenosti i kulture. U to vrijeme benediktinski samostan sv. Nikole u Otočcu povezan je sa samostanom sv. Lucije u Baškoj na otoku Krku. No povjesničari uzimaju da je Otočac mnogo stariji od tog vremena te da je vjerojatno i knez Borna početkom 9. stoljeća imao jedno od svojih sjedišta u Otočcu.

Otočac svoj naziv i opstanak duguje riječnom otoku. Otočac je sve do 18. st. bio smješten na prirodnom otočiću usred rijeke Gacke. Otok je bio utvrđen zidinama i kulama radi obrane. Prići mu se moglo samo čamcem preko vode. To ga je činilo neosvojivim i u svojoj dugoj povijesti Otočac nikada nije bio zauzeti grad. Na području grada ima tragova življenja čovjeka u starija vremena. Japodi su živjeli u gradinama na Umcu i Vinici, dok ni gradina Zorišnjak prema Starom Selu nije bila daleko. Ove gradine arheološki nisu detaljnije istražene.

Vojna krajiška uprava sagradila je 1619. g. iznad Otočca na istoimenom brežuljku utvrdu Fortica i time konačno osujetila Turcima zauzimanje Otočca i spriječila njihove prodore prema Primorju i Senju. Otočac se počeo razvijati i izvan gradskih zidina tek polovicom 18. stoljeća, kada je turska opasnost konačno jenjala i kada je postao sjedište Otočke pukovnije. Carica Marija Terezija učinila je grad 1746. g. velikim trgovištem. Već je 1727. g. osnovala u Otočcu trivijalnu školu, a od 1782. g. počela je sa radom krajiška glavna škola. 1870. g. dječačka škola pretvorena je u građansku školu. 1844. g. hrvatski general Nikola Maštrović u gradu je osnovao kazalište koje je davalo predstave na njemačkom i hrvatskom jeziku. 1873. g. ustanovljena je narodna čitaonica, koja sve do danas djeluje bez prekida, a koju je podupirao i veliki hrvatski mecena čakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer.

Otočac (5404 žitelja) je središte Gacke i sjedište Grada. Spada u jedno od najstarijih naselja sa hrvatskim življem. Prvi puta spominje se na Bašćanskoj ploči s kraja 11. stoljeća (1100. g.), tom ugaonom kamenom spomeniku hrvatske pismenosti i kulture. U to vrijeme benediktinski samostan sv. Nikole u Otočcu povezan je sa samostanom sv. Lucije u Baškoj na otoku Krku. No povjesničari uzimaju da je Otočac mnogo stariji od tog vremena te da je vjerojatno i knez Borna početkom 9. stoljeća imao jedno od svojih sjedišta u Otočcu.Otočac svoj naziv i opstanak duguje riječnom otoku.

Otočac je sve do 18. st. bio smješten na prirodnom otočiću usred rijeke Gacke. Otok je bio utvrđen zidinama i kulama radi obrane. Prići mu se moglo samo čamcem preko vode. To ga je činilo neosvojivim i u svojoj dugoj povijesti Otočac nikada nije bio zauzeti grad. Na području grada ima tragova življenja čovjeka u starija vremena. Japodi su živjeli u gradinama na Umcu i Vinici, dok ni gradina Zorišnjak prema Starom Selu nije bila daleko. Ove gradine arheološki nisu detaljnije istražene.

Vojna krajiška uprava sagradila je 1619. g. iznad Otočca na istoimenom brežuljku utvrdu Fortica i time konačno osujetila Turcima zauzimanje Otočca i spriječila njihove prodore prema Primorju i Senju. Otočac se počeo razvijati i izvan gradskih zidina tek polovicom 18. stoljeća, kada je turska opasnost konačno jenjala i kada je postao sjedište Otočke pukovnije. Carica Marija Terezija učinila je grad 1746. g. velikim trgovištem. Već je 1727. g. osnovala u Otočcu trivijalnu školu, a od 1782. g. počela je sa radom krajiška glavna škola. 1870. g. dječačka škola pretvorena je u građansku školu. 1844. g. hrvatski general Nikola Maštrović u gradu je osnovao kazalište koje je davalo predstave na njemačkom i hrvatskom jeziku. 1873. g. ustanovljena je narodna čitaonica, koja sve do danas djeluje bez prekida, a koju je podupirao i veliki hrvatski mecena čakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer.