U Hrvatskom zagorju velik je broj dvoraca, njih pedesetak, posebno iz razdoblja baroka. Oni su podsjetnici visoke razine kulturnog življenja i graditeljskog umijeća proteklih stoljeća.
Gradnja utvrda, odnosno utvrđenih gradova na prostoru Hrvatskog zagorja započela je u kasnom srednjem vijeku, osobito u razdoblju od XII. do XVI. st. Tek su neki do danas očuvani u cijelosti, a mnogi su u ruševinama. Tijekom XV. i XVI. st. intenzivnije počinje gradnja burgova, zamkova i kaštela, i to zbog turske opasnosti. Razdoblje baroka (XVII. i XVIII. st.) u Hrvatskom je zagorju bilo obilježeno gradnjom dvoraca, ljetnikovaca i kurija. Ta je tradicija nastavljena i tijekom XIX. st., a krajem stoljeća je i završena. Mnogi su dvorci Hrvatskog zagorja nastali pregrađivanjem već postojećih utvrđenih stambenih objekata i srednjovjekovnih burgova (Šćrbinec, Veliki Tabor, Bisag, Mirkovec i dr.). Neki su pak dvorci, poput Novih Dvora u Klanjcu i Klenovnika nedaleko Ivanca, sagrađeni u ravnicama, nakon što su feudalci napustili svoje burgove na povišenim brežuljcima. Najveći broj zagorskih dvoraca datira upravo iz razdoblja XVII. i XVIII. stoljeća, a građeni su pod neposrednim utjecajem srednjoeuropske, austrijske graditeljske škole.
Izvor: www.geografija.hr
Dvorac Oršić – Gornja Bistra, Bistra
Mjesto: Bistra
Ključne riječi barok, nulta spomenička kategorija
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture, dvorac

Dvorac Oršić – Gornja Bistra, Bistra

Dvorac u Gornjoj Bistri, podno sjevernih obronaka Medvednice, primjer je otmjenog baroknog dvorca. Veličinom i arhitektonskom kvalitetom predstavlja vrhunsko dostignuće arhitekture dvoraca u Hrvatskoj. Najreprezentativniji je primjer barokne profane arhitekture u Hrvatskom zagorju. Pripada nultoj spomeničkoj kategoriji. U osnovi dvorca je ovalna središnja dvorana koja zajedno s dvorskom kapelom očuvanom u izvornom obliku predstavlja rijetkost u arhitekturi dvoraca u Hrvatskoj. Ostaci lijepog perivoja oko dvorca s polovice 18. st. ili početka 19. st. vidljivi su i danas. Sagrađen je u razdoblju od 1770. do 1775. g. za podmaršala grofa Krstu II Oršića. Od stare hrvatske plemićke obitelji Oršić dvorac je prešao u vlasništvo obitelji francuskog grofa Cariona u 19. st. Danas je u njemu bolnica za kronične bolesti dječje dobi.

http://www.tzzz.hr/kroz-zupaniju/kulturna-bastina/dvorci/
Dvor Veliki Tabor
Mjesto: Desinić
Ključne riječi dvor, fortica, kula, etnografska zbirka, muzej
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture, muzej

U krajnjem dijelu sjeverozapadnog područja Hrvatskog Zagorja, pokraj mjesta Desinića na prekrasnom brežuljku, smješten je utvrđeni dvor VELIKI TABOR koji prema ocjeni UNESCO-a pripada najvišoj kategoriji spomenika.
Impresivna slika koju nam Dvor pruža sa svih strana, a isto tako i interijer Dvora, ostavlja na posjetitelja neizbrisiv dojam. Tko ga samo jednom posjeti, uvijek će se njemu vraćati. Nadmorska visina od 334 m. omogućila je punu insolaciju i svježinu ozračja, a debeli zidovi pohranjuju ugodnu temperaturu u ljetnim mjesecima.
Zimi pak snježni pokrov čini ga još ljupkijim i romantičnijim. Jedna je hipoteza da se Dvor nalazi na vrhu otoka u nekadašnjem Panonskom moru. Druga je hipoteza da je u II. stoljeću nove ere na današnjem mjestu Dvora bila manja rimska fortica.
Činjenica je da je u XII. stoljeću sagrađena tzv. peterokutna kula, dok su ostale polukružne kule, koje daju punu ljepotu Velikom Taboru, građene u XV. i XVI. stoljeću, a današnja ulazna vrata i taj cijeli trakt građen je oko 1820. godine. Valja pripomenuti da Dvor ima cca. 3340 kvadratnih metara.
Dvanaest međusobno različitih krovnih pokrova daje cijelom zdanju posebnu reljefnost. Unutrašnjost Dvora obogaćena je galerijama ukrašenim okruglim stupovljem koje u večernjim satima daje Dvoru čaroban izgled kada se pomiješa stupovlje sa vlastitim sjenama. Veliki bunar posebno je zanimljiv kako svojim izgledom, tako i svojom dubinom od 31 m. Nekadašnji vinski podrum s velikom prešom za grožđe mjesto je gdje se može ljeti uživati u rashlađenom prostoru, a zimi u relativno toplijem, uz čašicu vina. Velika rustikalna dvorana, kako smo je nazvali, svakako je najljepši prostor Velikog Tabora, trenutno je ukrašena helebardama. Na prvom katu nalazi se dvorska kapela u kojoj je pohranjena lubanja "Veronike Desinićke".
Od inih zanimljivosti navodimo zbirku starih vozila, bogatu etnografsku zbrtku, prezentaciju prve manufakturne tvornice lijekova, prezentaciju mačevalaštva, mušketira i oklop "tužnog viteza", bogatu likovnu galeriju, značajnu zbirku lončarije i grnčarije, kao i niz drugih zanimljivih izložaka. Posebno ističemo prezentaciju Đure Prejca s brojnim lijepim i značajnim izlošcima i arhivskom građom. Značajna je zbirka antifašističkog rata ovog kraja, nažalost sada u depou. Počelo je prikupljanje za zbirku Domovinskog rata.   No najznačajnija je prva postava izložbe pod imenom RATKAJI VELIKOTABORSKI U POVIJESTI I KULTURI HRVATSKE. Dio ove izvanredne izložbe postati će stalni postav obitelji Ratkaj. Od najznačajnijih posjednika i korisnika Dvora navodimo grofove Celjske, zatim Ratkaje, grofa Tugutha, zagrebačku braću trgovce Grunvald, Banovinu Savsku, Otona Ivekovića, velikog hrvatskog slikara ("Dolazak Hrvata na Jadrana","Oproštaj Katarine Zrinske s Petrom", "Kralj Dimitar Zvonimir III", Stari gradovi sjeverne Hrvatske"...), časne sestre reda Franjevki i podroda milosrđa, Nezavisnu državu, Hrvatsku, Narodnu republiku Hrvatsku, Općinu Pregrada, Republiku Hrvatsku (u okviru Muzeja Hrvatskog Zagorja s posebnim pravima Društva DVOR VELIKI TABOR, kao imovinsko pravnog sljednika nekadašnjeg zavičajnog muzeja u Velikom Taboru). Značajno je pripomenuti da su časne sestre milosrđa u Dvoru skrbile za oko 80 djece koja su u ratnom vihoru ostala bez svojih najbližih.
U krajnjem dijelu sjeverozapadnog područja Hrvatskog Zagorja, pokraj mjesta Desinića na prekrasnom brežuljku, smješten je utvrđeni dvor VELIKI TABOR koji prema ocjeni UNESCO-a pripada najvišoj kategoriji spomenika.Impresivna slika koju nam Dvor pruža sa svih strana, a isto tako i interijer Dvora, ostavlja na posjetitelja neizbrisiv dojam. Tko ga samo jednom posjeti, uvijek će se njemu vraćati. Nadmorska visina od 334 m. omogućila je punu insolaciju i svježinu ozračja, a debeli zidovi pohranjuju ugodnu temperaturu u ljetnim mjesecima. Zimi pak snježni pokrov čini ga još ljupkijim i romantičnijim. Jedna je hipoteza da se Dvor nalazi na vrhu otoka u nekadašnjem Panonskom moru. Druga je hipoteza da je u II. stoljeću nove ere na današnjem mjestu Dvora bila manja rimska fortica. Činjenica je da je u XII. stoljeću sagrađena tzv. peterokutna kula, dok su ostale polukružne kule, koje daju punu ljepotu Velikom Taboru, građene u XV. i XVI. stoljeću, a današnja ulazna vrata i taj cijeli trakt građen je oko 1820. godine. Valja pripomenuti da Dvor ima cca. 3340 kvadratnih metara.
Dvanaest međusobno različitih krovnih pokrova daje cijelom zdanju posebnu reljefnost. Unutrašnjost Dvora obogaćena je galerijama ukrašenim okruglim stupovljem koje u večernjim satima daje Dvoru čaroban izgled kada se pomiješa stupovlje sa vlastitim sjenama. Veliki bunar posebno je zanimljiv kako svojim izgledom, tako i svojom dubinom od 31 m. Nekadašnji vinski podrum s velikom prešom za grožđe mjesto je gdje se može ljeti uživati u rashlađenom prostoru, a zimi u relativno toplijem, uz čašicu vina. Velika rustikalna dvorana, kako smo je nazvali, svakako je najljepši prostor Velikog Tabora, trenutno je ukrašena helebardama. Na prvom katu nalazi se dvorska kapela u kojoj je pohranjena lubanja "Veronike Desinićke".

Od inih zanimljivosti navodimo zbirku starih vozila, bogatu etnografsku zbrtku, prezentaciju prve manufakturne tvornice lijekova, prezentaciju mačevalaštva, mušketira i oklop "tužnog viteza", bogatu likovnu galeriju, značajnu zbirku lončarije i grnčarije, kao i niz drugih zanimljivih izložaka. Posebno ističemo prezentaciju Đure Prejca s brojnim lijepim i značajnim izlošcima i arhivskom građom. Značajna je zbirka antifašističkog rata ovog kraja, nažalost sada u depou. Počelo je prikupljanje za zbirku Domovinskog rata.   No najznačajnija je prva postava izložbe pod imenom RATKAJI VELIKOTABORSKI U POVIJESTI I KULTURI HRVATSKE. Dio ove izvanredne izložbe postati će stalni postav obitelji Ratkaj. Od najznačajnijih posjednika i korisnika Dvora navodimo grofove Celjske, zatim Ratkaje, grofa Tugutha, zagrebačku braću trgovce Grunvald, Banovinu Savsku, Otona Ivekovića, velikog hrvatskog slikara ("Dolazak Hrvata na Jadrana","Oproštaj Katarine Zrinske s Petrom", "Kralj Dimitar Zvonimir III", Stari gradovi sjeverne Hrvatske"...), časne sestre reda Franjevki i podroda milosrđa, Nezavisnu državu, Hrvatsku, Narodnu republiku Hrvatsku, Općinu Pregrada, Republiku Hrvatsku (u okviru Muzeja Hrvatskog Zagorja s posebnim pravima Društva DVOR VELIKI TABOR, kao imovinsko pravnog sljednika nekadašnjeg zavičajnog muzeja u Velikom Taboru). Značajno je pripomenuti da su časne sestre milosrđa u Dvoru skrbile za oko 80 djece koja su u ratnom vihoru ostala bez svojih najbližih.
Veronika Desinićka - legenda
Mjesto: Veliki Tabor
Ključne riječi legenda
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Vrsta Legenda

U dugim zimskim olujnim noćima uz zov i krik velike sove, pokoji puta se čuje jecanje Veronike Desinićke, nekada lijepe seoske djevojke koja je u petnaestom stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno gordog Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske grof Herman II. Celjski.
Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagleda se u ljepoticu Veroniku i ne samo zagleda, već i čvrsto zaljubi. Ljubakanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, tada europskom moćniku, te se suprostavi ljubavi mladih. Mladi pak, odlučni u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrihštajn u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i donekle utvrđeni grad Fridrihštajn sagradio je stari Herman upravo za svog sina Fridriha kao lovačku kuću, pa je tako i građevina dobila ime po mladom Fridrihu. I tu usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama, jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici održali svoj pir.
Na žalost medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. Vojska ubrzo opkoli Fridrihštajn. No Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se predugo zadržau u lovu u tom području bogatom prepelicama, trčkama, fazanima i divljim patkama. Fridrih nije mogao umaći očevoj vojsci, te ga vojnici privedoše nakon nekoliko dana u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga ni želio pogledati već dade nalog vojsci da nesretnog sina odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu visoku kulu, koja je u tlocrtu imala 8x8 m a visoka je bila oko 23 m. Kula je bez krova, a vrata i prozore odmah pošto su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrihu ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio preko četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi. Na žalost, kada su Fridriha pustil van iz kule, koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski "Fridrihov stolp", bio je psihički i fizički nesposoban za život, te ga povijest više i ne spominje. Veronika također nije imala sreće. Hremanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada.
Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je copernica koja je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu saslušavati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i pod večer drugog dana suci izjaviše:"Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No presvijetli bane! Ljubav nikada nije bila grijeh a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvjetli bane završen." Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave. Kaštelan izda naloge, a sluge poslušaše, te na sredinu Dvora iznesu poveču kacu (drveni sud) u koj nasuše vodu. Uhvate nesretnu Veroniku, gurnu njenu glavu u vodu i sačekaše dok se posljdnji mjehurići zraka ne smire. Potom mrtvo tijelo izvade iz kace i krenu ka prvom katu, gdje mrtvo tijelo zazidaju u zid koji spaja zidove peterokutne kule sa ulaznim dijelom.
Čisteći 1982. godine sve prostorije Dvora nađena je jedna lubanja, za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. Da li je to lubanja nesretne Veronike ne možemo ni tvrditi ni negirati, već samo reći: "Veroniki Desiničkoj neka je vječni mir i pokoj!"
U dugim zimskim olujnim noćima uz zov i krik velike sove, pokoji puta se čuje jecanje Veronike Desinićke, nekada lijepe seoske djevojke koja je u petnaestom stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno gordog Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske grof Herman II. Celjski. 
Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagleda se u ljepoticu Veroniku i ne samo zagleda, već i čvrsto zaljubi. Ljubakanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, tada europskom moćniku, te se suprostavi ljubavi mladih. Mladi pak, odlučni u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrihštajn u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i donekle utvrđeni grad Fridrihštajn sagradio je stari Herman upravo za svog sina Fridriha kao lovačku kuću, pa je tako i građevina dobila ime po mladom Fridrihu. I tu usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama, jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici održali svoj pir.

Na žalost medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. Vojska ubrzo opkoli Fridrihštajn. No Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se predugo zadržau u lovu u tom području bogatom prepelicama, trčkama, fazanima i divljim patkama. Fridrih nije mogao umaći očevoj vojsci, te ga vojnici privedoše nakon nekoliko dana u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga ni želio pogledati već dade nalog vojsci da nesretnog sina odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu visoku kulu, koja je u tlocrtu imala 8x8 m a visoka je bila oko 23 m. Kula je bez krova, a vrata i prozore odmah pošto su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrihu ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio preko četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi. Na žalost, kada su Fridriha pustil van iz kule, koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski "Fridrihov stolp", bio je psihički i fizički nesposoban za život, te ga povijest više i ne spominje. Veronika također nije imala sreće. Hremanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada.


Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je copernica koja je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu saslušavati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i pod večer drugog dana suci izjaviše:"Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No presvijetli bane! Ljubav nikada nije bila grijeh a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvjetli bane završen." Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave. Kaštelan izda naloge, a sluge poslušaše, te na sredinu Dvora iznesu poveču kacu (drveni sud) u koj nasuše vodu. Uhvate nesretnu Veroniku, gurnu njenu glavu u vodu i sačekaše dok se posljdnji mjehurići zraka ne smire. Potom mrtvo tijelo izvade iz kace i krenu ka prvom katu, gdje mrtvo tijelo zazidaju u zid koji spaja zidove peterokutne kule sa ulaznim dijelom.

Čisteći 1982. godine sve prostorije Dvora nađena je jedna lubanja, za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. Da li je to lubanja nesretne Veronike ne možemo ni tvrditi ni negirati, već samo reći: "Veroniki Desiničkoj neka je vječni mir i pokoj!"
Dvorac Mali Tabor
Mjesto: Hum na Sutli
Ključne riječi kaštel, renesansa, barok
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Mali Tabor je dvorac u Hrvatskom zagorju, smješten 3 km zapadno od Huma na Sutli, u blizini hrvatsko-slovenske granice na rijeci Sutli. Mali Tabor je spomenik koji nosi obilježja renesansnoga kaštela i ranobaroknog dvorca.
Prvotno je Mali Tabor bio kaštel, izgrađen u drugoj polovini 15. stoljeća (vjerojatno oko 1490. g.), u kojem je ban Ivaniš Korvin smjestio upravno sjedište vrbovečkoga ili velikotaborskog vlastelinstva. Povijesni dokumenti spominju ga 1511. kao Kys Thabor. Bio je u posjedu Ivaniša Korvina (1490. – 1504.), Jurja Brandenburškog (1509.-1524) koji ga prodaje obitelji Ratkaj. U njihovu je vlasništu sve do 1793. kada ga nasljeđuje njihov nećak, barun Josip Wintershoffen. Kasnijim ženidbenim vezama Mali Tabor dolazi u vlasništvo obitelji Jelačić, a zatim baruna Kavangha, čiji su potomci držali dvorac do kraja Drugog svjetskog rata.
Mogu se razlučiti tri osnovne razvojne faze izgradnje Malog Tabora. U najranijoj fazi gradnje je renesansni kaštel imao oblik pravokutne građevine s obrambenim zidovima i četiri okrugle kule. U drugoj fazi gradnje kaštel je pregrađen u dvokrilni dvorac s četiri cilindrične kule, kojeg su sa zapadne i sjeverne strane unutrašnjeg dvorišta zatvarali obrambeni zidovi. U 19. stoljeću je ponovno nadograđen, te mu je tada srušen sjeverni obrambeni zid. Prema planu iz 1861. godine, vidljivo je da je dvorac proširen na sjevernu stranu dogradnjom jednokatnog aneksa na istočno krilo, koje je tako dobilo i novi ulazni portal. Na sjevernoj strani dvorca srušen je sjeverni obrambeni zid i poviše njega dograđena manja pravokutna građevina.
Danas je Mali Tabor u zapuštenom stanju.
Mali Tabor je dvorac u Hrvatskom zagorju, smješten 3 km zapadno od Huma na Sutli, u blizini hrvatsko-slovenske granice na rijeci Sutli. Mali Tabor je spomenik koji nosi obilježja renesansnoga kaštela i ranobaroknog dvorca.
Prvotno je Mali Tabor bio kaštel, izgrađen u drugoj polovini 15. stoljeća (vjerojatno oko 1490. g.), u kojem je ban Ivaniš Korvin smjestio upravno sjedište vrbovečkoga ili velikotaborskog vlastelinstva. Povijesni dokumenti spominju ga 1511. kao Kys Thabor.
Bio je u posjedu Ivaniša Korvina (1490. – 1504.), Jurja Brandenburškog (1509.-1524) koji ga prodaje obitelji Ratkaj. U njihovu je vlasništu sve do 1793. kada ga nasljeđuje njihov nećak, barun Josip Wintershoffen. Kasnijim ženidbenim vezama Mali Tabor dolazi u vlasništvo obitelji Jelačić, a zatim baruna Kavangha, čiji su potomci držali dvorac do kraja Drugog svjetskog rata.Mogu se razlučiti tri osnovne razvojne faze izgradnje Malog Tabora. U najranijoj fazi gradnje je renesansni kaštel imao oblik pravokutne građevine s obrambenim zidovima i četiri okrugle kule. U drugoj fazi gradnje kaštel je pregrađen u dvokrilni dvorac s četiri cilindrične kule, kojeg su sa zapadne i sjeverne strane unutrašnjeg dvorišta zatvarali obrambeni zidovi. U 19. stoljeću je ponovno nadograđen, te mu je tada srušen sjeverni obrambeni zid. Prema planu iz 1861. godine, vidljivo je da je dvorac proširen na sjevernu stranu dogradnjom jednokatnog aneksa na istočno krilo, koje je tako dobilo i novi ulazni portal. Na sjevernoj strani dvorca srušen je sjeverni obrambeni zid i poviše njega dograđena manja pravokutna građevina.
Danas je Mali Tabor u zapuštenom stanju.
Dvorac Ščrbinec
Mjesto: Zlatar

Nepoznat datum gradnje, prvi se put spominje 1450.g. i jedan je od najstarijih dvoraca u Hrvatskom zagorju
Dvorac Zajezda Patačić
Mjesto: Zajezda
Ključne riječi barok
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Zajezda nalazi se u Općini Budinščina u Hrvatskom zagorju, u selu Zajezda.
Sagradila ga je plemićka obitelj Patačić. Patačići su uzeli Zajezdu kao glavno sjedište svoje obitelji te su prema njoj nazvani Patačići od Zajezde. Vrijeme izgradnje dvorca nije točno utvrđeno, ali se u poznatoj knjizi Status familiae Patachich datira u 1740. godinu. Dekoracija na dvorcu potječe iz kasnijeg razdoblja, a pripisuje se štajerskom arhitektu Johannu Fuchsu.
Dvorac je projektiran kao trokrilni objekt, pri čemu tri krila zatvaraju unutrašnje dvorište, a s četvrte strane omeđuje ga zid s portalom. Krila dvorca su prema dvorištu rastvorena arkadama. Od važnijih prostorija ističu se središnji salon, kapela i stubište. Mjestimično su na svodovima sačuvane ukrasne štukature. Dvorac je stradao u potresu 1984. godine, nakon čega je ispražnjen i ostavljen propadanju.
Potkraj 19. stoljeća, ispred ulaza u dvorac, nastaje mali parkovni prostor od kojeg je danas sačuvan tek mali dio. Pravog perivoja u Zajezdi nikada nije bilo. Južno od dvorca bio je veliki vrt, istočno voćnjak, a sjeverno su bili gospodarski objekti s velikim dvorištem
Dvorac Zajezda nalazi se u Općini Budinščina u Hrvatskom zagorju, u selu Zajezda.Sagradila ga je plemićka obitelj Patačić. Patačići su uzeli Zajezdu kao glavno sjedište svoje obitelji te su prema njoj nazvani Patačići od Zajezde. Vrijeme izgradnje dvorca nije točno utvrđeno, ali se u poznatoj knjizi Status familiae Patachich datira u 1740. godinu. Dekoracija na dvorcu potječe iz kasnijeg razdoblja, a pripisuje se štajerskom arhitektu Johannu Fuchsu.Dvorac je projektiran kao trokrilni objekt, pri čemu tri krila zatvaraju unutrašnje dvorište, a s četvrte strane omeđuje ga zid s portalom. Krila dvorca su prema dvorištu rastvorena arkadama. Od važnijih prostorija ističu se središnji salon, kapela i stubište. Mjestimično su na svodovima sačuvane ukrasne štukature. Dvorac je stradao u potresu 1984. godine, nakon čega je ispražnjen i ostavljen propadanju.Potkraj 19. stoljeća, ispred ulaza u dvorac, nastaje mali parkovni prostor od kojeg je danas sačuvan tek mali dio. Pravog perivoja u Zajezdi nikada nije bilo. Južno od dvorca bio je veliki vrt, istočno voćnjak, a sjeverno su bili gospodarski objekti s velikim dvorištem
Dvorac Gredice (Dvorac Gjalski)
Mjesto: Zabok
Ključne riječi Gjalski
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Gredice su neraskidivo vezane uz svojeg najpoznatijeg gospodara, književnika Ljubu Babića, poznatog pod pseudonimom Ksaver Šandor Đalski. Gredice i Gjalski postali su sinonim, oličenje duha Hrvatskog zagorja, života u dvorcima i kurijama prošlog stoljeća. Imanje Gredice nekoć je pripadalo posjedu Gubaševo i obitelji Gubaš-evečki (Gubašoci), po kojoj se i danas zove selo Gubaševo. Bila je to već od 16. stoljeća ugledna obitelj iz koje potječe jedan poznati sudac, nekoliko zagrebačkih kanonika, dvorski kancelar i drugi visoki službenici. Na svom su posjedu Gubaševečki imali drvenu kuriju.
Nakon spomenute obitelji vlasnik posjeda bila je obitelj Komarony. Najuglednji član te obitelji bio je Sigismund, kraljevski savjetnik, a idelegat Kraljevine Hrvatske na ugarsko-hrvatskom Saboru.
Matija Babić, postaje vlasnik dvorca 1813. g., prodavši djedovsko imanje u Pokupskom i preselio se u Hrvatsko zagorje. Gredice je nasljedio njegov sin Tito Babić, koji je obavljao nekoliko visokih funkcija. Tito je imao četiri i tri kćeri: Alberta, Ljubu, Nikolu, Antona, Mariju, Olgu i Jelku. Nakon ukidanja kmetstva 1848. g. imanje je većim dijelom rasprodano seljacima, a manji dio vlastelinstva i dvorac ostali su Ljubi Babiću, hrvatskom književniku, koji je za svoj literarni pseudonim odabrao ime djeda po majci (Ksaver Šandor Đalski). Gjalski je rođen u Gredicama 1854. g. Tu je i umro 1935. g.
Gredice su neraskidivo vezane uz svojeg najpoznatijeg gospodara, književnika Ljubu Babića, poznatog pod pseudonimom Ksaver Šandor Đalski. Gredice i Gjalski postali su sinonim, oličenje duha Hrvatskog zagorja, života u dvorcima i kurijama prošlog stoljeća. Imanje Gredice nekoć je pripadalo posjedu Gubaševo i obitelji Gubaš-evečki (Gubašoci), po kojoj se i danas zove selo Gubaševo. Bila je to već od 16. stoljeća ugledna obitelj iz koje potječe jedan poznati sudac, nekoliko zagrebačkih kanonika, dvorski kancelar i drugi visoki službenici. Na svom su posjedu Gubaševečki imali drvenu kuriju.
Nakon spomenute obitelji vlasnik posjeda bila je obitelj Komarony. Najuglednji član te obitelji bio je Sigismund, kraljevski savjetnik, a idelegat Kraljevine Hrvatske na ugarsko-hrvatskom Saboru.
Matija Babić, postaje vlasnik dvorca 1813. g., prodavši djedovsko imanje u Pokupskom i preselio se u Hrvatsko zagorje. Gredice je nasljedio njegov sin Tito Babić, koji je obavljao nekoliko visokih funkcija. Tito je imao četiri i tri kćeri: Alberta, Ljubu, Nikolu, Antona, Mariju, Olgu i Jelku. Nakon ukidanja kmetstva 1848. g. imanje je većim dijelom rasprodano seljacima, a manji dio vlastelinstva i dvorac ostali su Ljubi Babiću, hrvatskom književniku, koji je za svoj literarni pseudonim odabrao ime djeda po majci (Ksaver Šandor Đalski). Gjalski je rođen u Gredicama 1854. g. Tu je i umro 1935. g.
Dvorac Velika Horvatska
Mjesto: Desinić
Ključne riječi kurija, dvorac, Erdödy
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac svojim položajem dominira na brežuljku odakle se pruža pogled na okolicu, na doline potoka Horvatske i Sopotnice te na selo zapadno od dvorca. Prema predaji, koju i danas seljaci spominju, Horvatska je dobila pridjev Velika još u doba turskih osvajanja kada je samo 25 mladića, kako kaže legenda, obranilo Horvatsku od Turaka.Velika Horvatska posjed je obitelji Ratkay od 16. st., a pripadala je velikotaborskom vlastelinstvu na kojem su Ratkayi bili vlasnici Miljane te Velikog i Malog Tabora. Prije dvorca u Horvatskoj je postojala kurija koja se prvi put spominje 1571. g. u darovnici cara Maksimilijana Petru Ratkayu kao "curia felseo Horwaczka". O gradnji dvorca 1611. g. svjedoči natpis koji se nalazio iznad ulaznog portala, a kad je on srušen, ugrađen je u ostatak sjevernog krila dvorca. Na kamenoj ploči spominje se obitelj Palfi de Erdödy s uklesanim grbom.
Velika Horvatska pripada Ratkayima do 1793. godine kada taj plemićki rod izumire. Sljedećih par desetljeća izmjenjuju se vlasnici među kojima su bili Antun Janković Bribirski, grof Franjo Thugut i kraljevska uprava, a neko se vrijeme dvorac upotrebljava i kao samostan.
Uz dvorac u Velikoj Horvatskoj sredinom 19. st. postojao je veliki perivoj romantičarskih obilježja. Ne zna se kad je perivoj nastao. Dvorci obitelji Ratkay nikad nisu imali velike perivoje, već uvijek male vrtove neposredno uz dvorac kao u Miljani, Velikom i Malom Taboru. Perivoj koji je 1861. g. zauzimao površinu oko pet hektara, bio je neposredno vezan uz dvorac. Dvorac je bio sa tri strane okružen perivojem, a sjeverno je pročelje bilo orjentirano na gospodarsko dvorište. Kada je posjed prodan seljacima 1914. godine, perivoj je rasparceliran i pretvoren u oranice. Od biljnog materijala nekad lijepog perivoja, danas je ostalo samo nekoliko pojedinačnih stabala od kojih se ističe velika platana.
Od velikog četverokrilnog ranobaroknog dvorca ostalo je samo istočno krilo, u kojem se od 1914. g. nalazi osnovna škola. Te godine cijelo vlastelinstvo rasprodano je seljacima koji su rušili dvorac i prodavali građevinski materijal...
Dvorac svojim položajem dominira na brežuljku odakle se pruža pogled na okolicu, na doline potoka Horvatske i Sopotnice te na selo zapadno od dvorca. Prema predaji, koju i danas seljaci spominju, Horvatska je dobila pridjev Velika još u doba turskih osvajanja kada je samo 25 mladića, kako kaže legenda, obranilo Horvatsku od Turaka.Velika Horvatska posjed je obitelji Ratkay od 16. st., a pripadala je velikotaborskom vlastelinstvu na kojem su Ratkayi bili vlasnici Miljane te Velikog i Malog Tabora. Prije dvorca u Horvatskoj je postojala kurija koja se prvi put spominje 1571. g. u darovnici cara Maksimilijana Petru Ratkayu kao "curia felseo Horwaczka". O gradnji dvorca 1611. g. svjedoči natpis koji se nalazio iznad ulaznog portala, a kad je on srušen, ugrađen je u ostatak sjevernog krila dvorca. Na kamenoj ploči spominje se obitelj Palfi de Erdödy s uklesanim grbom.Velika Horvatska pripada Ratkayima do 1793. godine kada taj plemićki rod izumire. Sljedećih par desetljeća izmjenjuju se vlasnici među kojima su bili Antun Janković Bribirski, grof Franjo Thugut i kraljevska uprava, a neko se vrijeme dvorac upotrebljava i kao samostan.


Uz dvorac u Velikoj Horvatskoj sredinom 19. st. postojao je veliki perivoj romantičarskih obilježja. Ne zna se kad je perivoj nastao. Dvorci obitelji Ratkay nikad nisu imali velike perivoje, već uvijek male vrtove neposredno uz dvorac kao u Miljani, Velikom i Malom Taboru. Perivoj koji je 1861. g. zauzimao površinu oko pet hektara, bio je neposredno vezan uz dvorac. Dvorac je bio sa tri strane okružen perivojem, a sjeverno je pročelje bilo orjentirano na gospodarsko dvorište. Kada je posjed prodan seljacima 1914. godine, perivoj je rasparceliran i pretvoren u oranice. Od biljnog materijala nekad lijepog perivoja, danas je ostalo samo nekoliko pojedinačnih stabala od kojih se ističe velika platana.Od velikog četverokrilnog ranobaroknog dvorca ostalo je samo istočno krilo, u kojem se od 1914. g. nalazi osnovna škola. Te godine cijelo vlastelinstvo rasprodano je seljacima koji su rušili dvorac i prodavali građevinski materijal...
Dvorac Sveti Križ Začretje
Mjesto: Sveti Križ Začretje
Ključne riječi kasni barok, grof, rezidencija
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Svetokriški dvorac, impozantna kasnobarokna grofovska rezidencija, dobio je svoj današnji oblik sredinom 18. stoljeća nakon što je imanje obitelji Keglević, opisano već u oporuci 1620. godine, prešlo u vlasništvo obitelji Sermage. Dvorac, negda dom kolatora crkve i važno gospodarsko i kulturno uporište u regiji, bio je kolijevka utemeljitelja hrvatskog građanskog školstva, svestranih dobročinitelja i čuvara povijesno utemeljenih nacionalnih prava.
Burne političke prilike, nesklone narodnjacima nakon Austro-ugarske nagodbe, bile su povod prodaji svetokriškog imanja barunu Janku Vraniczanyju. U njegovom je vlasništvu dvorac proživio Prvi svjetski rat da bi ubrzo nakon barunove smrti mijenjajući vlasnike izgubio brižnog gospodara i gospodarsko uporište. Ne čudi stoga da je dvorac postao žrtvom nebrige, zloporabe i zuba vremena. Godine 2002. Poljoprivredna zadruga prodala je dvorac putem natječaja. Kupio ga je dr. sc. Janko Mršić Flögel da zajedno s obitelji spriječi propast dvorca i da mu vrati život primjeren spomeniku. Uz mnoge još nezacijeljene rane povijesnih vihora dvorac svojom arhitekturom, obnovljenim interijerom i višestoljetnim muzejskim inventarom umjetnina, obrtnina, knjiga i dokumenata danas svjedoči povijesni kontinuitet duboko ukorijenjene povezanosti hrvatske i europske kulture te čuva spomen na poduzetne, vrhunski obrazovane i kreativne domoljube koji su ispisivali hrvatsku i europsku povjesnicu, a u simbiozi s domaćim pukom stvarali prepoznatljiv kulturni identitet Zagorja.
Obnovom i namjerom, da kulturno nasljeđe pridonosi kulturnom ozračju i gospodarskom razvoju okruženja, dvorac oživljava kao Muzej baštinjene kulture, kao polifunkcionalni kulturni centar te kao kongresno-poslovni centar u kojem je i sjedište Instituta za informatičke inovacije. Premda još mnogo toga treba obnoviti, već danas je dvorac dojmljiva turistička destinacija i idealno mjesto za upoznavanje zavičajne kulture, ali i sjajno opremljen prostor za održavanje komornih priredbi, umjetničkih radionica, poslovnih, znanstvenih i društvenih skupova i proslava.
Posjetite dvorac u kojem baštinjena kultura ponovo živi. Putem videoprezentacije upoznajte povijesnu ulogu graditelja ovog dvorca i drugih zagorskih dvoraca. Sudjelujte u kulturnom programu dvorca (izložbe, koncerti, predstave, predavanja, radionice). Organizirajte u dvorcu poslovni sastanak, znanstveni ili promotivni skup – tehnička oprema čeka. Najavite svoj dolazak.
Dvorac Sveti Križ Začretje
Zaštićeno kulturno dobro Z-1730
Kontakt: M. Flögel-Mršić, 098 171 1118
e-mail: insti.inf.inovacije@kr.t-com.hr
Adresa: L. Vukelića 2, 49223 Sv. Križ Začretje
Svetokriški dvorac, impozantna kasnobarokna grofovska rezidencija, dobio je svoj današnji oblik sredinom 18. stoljeća nakon što je imanje obitelji Keglević, opisano već u oporuci 1620. godine, prešlo u vlasništvo obitelji Sermage. Dvorac, negda dom kolatora crkve i važno gospodarsko i kulturno uporište u regiji, bio je kolijevka utemeljitelja hrvatskog građanskog školstva, svestranih dobročinitelja i čuvara povijesno utemeljenih nacionalnih prava.
Burne političke prilike, nesklone narodnjacima nakon Austro-ugarske nagodbe, bile su povod prodaji svetokriškog imanja barunu Janku Vraniczanyju. U njegovom je vlasništvu dvorac proživio Prvi svjetski rat da bi ubrzo nakon barunove smrti mijenjajući vlasnike izgubio brižnog gospodara i gospodarsko uporište. Ne čudi stoga da je dvorac postao žrtvom nebrige, zloporabe i zuba vremena. Godine 2002. Poljoprivredna zadruga prodala je dvorac putem natječaja. Kupio ga je dr. sc. Janko Mršić Flögel da zajedno s obitelji spriječi propast dvorca i da mu vrati život primjeren spomeniku. Uz mnoge još nezacijeljene rane povijesnih vihora dvorac svojom arhitekturom, obnovljenim interijerom i višestoljetnim muzejskim inventarom umjetnina, obrtnina, knjiga i dokumenata danas svjedoči povijesni kontinuitet duboko ukorijenjene povezanosti hrvatske i europske kulture te čuva spomen na poduzetne, vrhunski obrazovane i kreativne domoljube koji su ispisivali hrvatsku i europsku povjesnicu, a u simbiozi s domaćim pukom stvarali prepoznatljiv kulturni identitet Zagorja.
Obnovom i namjerom, da kulturno nasljeđe pridonosi kulturnom ozračju i gospodarskom razvoju okruženja, dvorac oživljava kao Muzej baštinjene kulture, kao polifunkcionalni kulturni centar te kao kongresno-poslovni centar u kojem je i sjedište Instituta za informatičke inovacije. Premda još mnogo toga treba obnoviti, već danas je dvorac dojmljiva turistička destinacija i idealno mjesto za upoznavanje zavičajne kulture, ali i sjajno opremljen prostor za održavanje komornih priredbi, umjetničkih radionica, poslovnih, znanstvenih i društvenih skupova i proslava.
Posjetite dvorac u kojem baštinjena kultura ponovo živi. Putem videoprezentacije upoznajte povijesnu ulogu graditelja ovog dvorca i drugih zagorskih dvoraca. Sudjelujte u kulturnom programu dvorca (izložbe, koncerti, predstave, predavanja, radionice). Organizirajte u dvorcu poslovni sastanak, znanstveni ili promotivni skup – tehnička oprema čeka. Najavite svoj dolazak.

Dvorac Sveti Križ Začretje Zaštićeno kulturno dobro Z-1730
Kontakt: M. Flögel-Mršić, 098 171 1118
e-mail: insti.inf.inovacije@kr.t-com.hr
Adresa: L. Vukelića 2, 49223 Sv. Križ Začretje
Dvorac Gorica
Mjesto: Pregrada
Ključne riječi feudalna arhitektura
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Gorica danas je sastavni dio grada Pregrade. Nalazi se na njegovom istočnom rubu.
Dvorac ili nekada "grad Gorica" postoji već više od 400 godina. U rješenju Konzervatorskog zavoda za zaštitu spomenika, iz 1965. godine navodi se da je "dvor Gorica kompleks jednokatnih zgrada građenih u ključ s jednom kulom na jugoistočnom uglu. Bio je svojina grofova Keglević od kojih su ga krajem 17. stoljeća kupili grofovi Patačić, a kasnije su ga opet posjedovali Keglevići. Pripada prijelaznom tipu između srednjovjekovnog utvrđenog i novovjekog dvora, pa kao primjer te vrste feudalne arhitekture ima svojstva spomenika kulture."
Poznati hrvatski povjesničar, političar i pisac Ivan Kukuljević Sakcinski u dijelu "Glasoviti Hrvati prošlih vjekova" (Zagreb 1886.) spominje, zasad, najstariji podatak o Gorici: To je godina 1596. kada car Rudolf II. Habsburški daruje dio posjeda i dvora Gorica Ivanu II. Draškoviću, banu Hrvatske. Posjed i dvorac bio je do tada poptuno u vlasti grofova Keglević (Petar Keglević u I. polovici 16. stoljeća ban jajački u Bosni, pobjegao je pred Turcima u Hrvatsku i jedno vrijeme bio hrvatski ban) - no kako je Franjo Keglević (sin Šimuna, vjerojatno unuk Petra) pobjegao u Tursku, prešavši na Islam, svi njegovi posjedi pripali su državi, odnosno vladaru.
Dr. Mirko Šeper na temelju slike (iz knjige "Status familiae Patachich") opisuje kako je Gorica izgledala u 18. stoljeću: "Gorica ima četverokutno dvorište zatvoreno zidinama, odnosno uskim traktorima koji spajaju četiri okrugle kule, a u sredini dvorišta bila je velika dvokatna zgrada spojena mostom s traktom gdje su ulazna vrata. Danas je sačuvana jedna kula sa strijelnicama, te sjeveroistočni, sjeverozapadni i jugoistočni traktori."
Grof Samuel Keglević (1812. 1882.) sa ženom Emilijom rođ. Collenbach, vlasnicom dvorca Mokrice, prodao je obiteljski arhiv Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu godine 1868. Godinu dana iza njegove smrti njegov sin, Oskar, zadnji potomak grofova Keglevića, prodaje sva njihova imanja Antunu Kaučiću. Tako je Gorica već više od sto godina u posjedu ove obitelji.
Dvorac Gorica danas je sastavni dio grada Pregrade. Nalazi se na njegovom istočnom rubu. Dvorac ili nekada "grad Gorica" postoji već više od 400 godina. U rješenju Konzervatorskog zavoda za zaštitu spomenika, iz 1965. godine navodi se da je "dvor Gorica kompleks jednokatnih zgrada građenih u ključ s jednom kulom na jugoistočnom uglu. Bio je svojina grofova Keglević od kojih su ga krajem 17. stoljeća kupili grofovi Patačić, a kasnije su ga opet posjedovali Keglevići. Pripada prijelaznom tipu između srednjovjekovnog utvrđenog i novovjekog dvora, pa kao primjer te vrste feudalne arhitekture ima svojstva spomenika kulture."
Gorica crtez
Poznati hrvatski povjesničar, političar i pisac Ivan Kukuljević Sakcinski u dijelu "Glasoviti Hrvati prošlih vjekova" (Zagreb 1886.) spominje, zasad, najstariji podatak o Gorici: To je godina 1596. kada car Rudolf II. Habsburški daruje dio posjeda i dvora Gorica Ivanu II. Draškoviću, banu Hrvatske. Posjed i dvorac bio je do tada poptuno u vlasti grofova Keglević (Petar Keglević u I. polovici 16. stoljeća ban jajački u Bosni, pobjegao je pred Turcima u Hrvatsku i jedno vrijeme bio hrvatski ban) - no kako je Franjo Keglević (sin Šimuna, vjerojatno unuk Petra) pobjegao u Tursku, prešavši na Islam, svi njegovi posjedi pripali su državi, odnosno vladaru.Dr. Mirko Šeper na temelju slike (iz knjige "Status familiae Patachich") opisuje kako je Gorica izgledala u 18. stoljeću: "Gorica ima četverokutno dvorište zatvoreno zidinama, odnosno uskim traktorima koji spajaju četiri okrugle kule, a u sredini dvorišta bila je velika dvokatna zgrada spojena mostom s traktom gdje su ulazna vrata. Danas je sačuvana jedna kula sa strijelnicama, te sjeveroistočni, sjeverozapadni i jugoistočni traktori."
Grof Samuel Keglević (1812. 1882.) sa ženom Emilijom rođ. Collenbach, vlasnicom dvorca Mokrice, prodao je obiteljski arhiv Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu godine 1868. Godinu dana iza njegove smrti njegov sin, Oskar, zadnji potomak grofova Keglevića, prodaje sva njihova imanja Antunu Kaučiću. Tako je Gorica već više od sto godina u posjedu ove obitelji.
Dvorac Bežanec
Mjesto: Pregrada
Ključne riječi barok, dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac i perivoj Bežanec nalaze se u Valentinovu nedaleko Pregrade na malom brežuljku u blizini potoka Plemenščine, odakle se vidi pitoreskna Kostelska dolina. Bežanec je četvrtastog oblika, sa samo jednim katom, bez kula te sa oznakama kasnog baroka i klasicizma. Iznad glavnog ulaza nalazi se mali tornjić sa satom. Do dvorca vodi ukoso usmjerena aleja drveća u kojoj su pretežno topole trepetljike, a uz sam dvor, među ostacima parka postoje smreke, jele, breze i golema lipa 8.5 metara opsega.  Dobro Bežanec imali su Keglevići, Kollenbachi, barun Schlaun-Linden, a polovicom 1842. kupuje ga austrijski poslanik u Carigradu barun Franjo Ottenfels Gschwind.
Barunica Josipa, autorativna žena austrijskog poslanika, značajna je po tome što se osebujnosti njene osobe očituju i na samom dvorcu. Naime, dvorac Bežanec imala je uvijek pod skelama stalno gradeći nešto novo budući da joj je navodno neka osoba predvidjela da će živjeti tako dugo dok će graditi..Tridesetih godina 19. st. obnovljen je u duhu klasicizma i tako je postao jedan od najreprezentativnijih dvoraca u nas. Zbog svoje izuzetne arhitektonske i urbanističke cjeline dvorac Bežanec sa svojim perivojem spomenik je kulture prve kategorije.
Dvorac i perivoj Bežanec nalaze se u Valentinovu nedaleko Pregrade na malom brežuljku u blizini potoka Plemenščine, odakle se vidi pitoreskna Kostelska dolina. Bežanec je četvrtastog oblika, sa samo jednim katom, bez kula te sa oznakama kasnog baroka i klasicizma. Iznad glavnog ulaza nalazi se mali tornjić sa satom. Do dvorca vodi ukoso usmjerena aleja drveća u kojoj su pretežno topole trepetljike, a uz sam dvor, među ostacima parka postoje smreke, jele, breze i golema lipa 8.5 metara opsega.  Dobro Bežanec imali su Keglevići, Kollenbachi, barun Schlaun-Linden, a polovicom 1842. kupuje ga austrijski poslanik u Carigradu barun Franjo Ottenfels Gschwind. Barunica Josipa, autorativna žena austrijskog poslanika, značajna je po tome što se osebujnosti njene osobe očituju i na samom dvorcu. Naime, dvorac Bežanec imala je uvijek pod skelama stalno gradeći nešto novo budući da joj je navodno neka osoba predvidjela da će živjeti tako dugo dok će graditi...
Tridesetih godina 19. st. obnovljen je u duhu klasicizma i tako je postao jedan od najreprezentativnijih dvoraca u nas. Zbog svoje izuzetne arhitektonske i urbanističke cjeline dvorac Bežanec sa svojim perivojem spomenik je kulture prve kategorije.
Dvorac Oroslavje Donje
Mjesto: Oroslavje Donje
Ključne riječi barok, dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Malobrojna su naselja u Hrvatskom zagorju imala dva dvorca. Takvo je, primjerice, bilo naselje Bela u kojem se jedan pokraj drugog nalaze dva dvorca, jedan iz 17, a drugi iz 18. stoljeća, a pripadali su istoj obitelji. U Oroslavju su se također nalazila dva dvorca, međusobno udaljena tristo metara. Njihovi barokni portali, koji su obilježavali ulaze u dvorski perivoj, krajnje su točke današnjega središta naselja. Dvorci nisu pripadali istim vlasnicima, a i nastali su u različito vrijeme. Stariji dvorac, smješten južnije, koji je izgorio i od kojeg je ostao perivoj s ulaznim baroknim portalom, nazvan je Oroslavje gornje. Sjevernije se nalazio dvorac Vojkovića, Oroslavje donje.
Dvorac je građen potkraj 18. stoljeća između 1770. i 1790. godine. Trajna namjena nije mu osigurana. Nakon što se iz njega iselila zdravstvena stanica krajem 1980-ih godina dvorac je prazan i jako oštećen uslijed nebrige i neodržavanja.
www.dvorci.hr
Malobrojna su naselja u Hrvatskom zagorju imala dva dvorca. Takvo je, primjerice, bilo naselje Bela u kojem se jedan pokraj drugog nalaze dva dvorca, jedan iz 17, a drugi iz 18. stoljeća, a pripadali su istoj obitelji. U Oroslavju su se također nalazila dva dvorca, međusobno udaljena tristo metara. Njihovi barokni portali, koji su obilježavali ulaze u dvorski perivoj, krajnje su točke današnjega središta naselja. Dvorci nisu pripadali istim vlasnicima, a i nastali su u različito vrijeme. Stariji dvorac, smješten južnije, koji je izgorio i od kojeg je ostao perivoj s ulaznim baroknim portalom, nazvan je Oroslavje gornje. Sjevernije se nalazio dvorac Vojkovića, Oroslavje donje. Dvorac je građen potkraj 18. stoljeća između 1770. i 1790. godine. Trajna namjena nije mu osigurana. Nakon što se iz njega iselila zdravstvena stanica krajem 1980-ih godina dvorac je prazan i jako oštećen uslijed nebrige i neodržavanja.
www.dvorci.hr
Dvorac Hellenbach
Mjesto: Marija Bistrica
Ključne riječi klasicizam, dvorac, štukature, amblemi
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Nedaleko od Marije Bistrice, na cesti prema Zlatar Bistrici, perivojem skriven od pogleda, nalazi se ovaj
prekrasan dvorac u kojem živi obitelj baruna Hellenbach.
Jedan je od rijetkih dvoraca u kojemu se uspio sačuvati kontinuitet življenja i povijesni ambijent unutrašnjeg uređenja iz 19. stoljeća. Dvorac je sagrađen u klasicističkom stilu 1786. godine, prema dataciji zapisanoj na ukrasnoj štukaturi u unutrašnjosti. Mogući investitor je grof Petar Sermage. Dvorac ima kvadratni tlocrt sa simetrično raspoređenim prostorijama oko središnjeg svečanog salona koji je bazilikalno osvjetljen prozorima u gornjoj zoni zidova. Na zidovima su sačuvane štukature u vidu pilastara, vijenaca i dekorativnih amblema. Ljepotom se ističe i ulazno predvorje kružnoga oblika.
Dvorac je od sredine 19. stoljeća do danas u privatnom vlasništvu obitelji Hellenbach. U njemu je sniman poznati hrvatski film Vila Orhideja (1988
Nedaleko od Marije Bistrice, na cesti prema Zlatar Bistrici, perivojem skriven od pogleda, nalazi se ovajprekrasan dvorac u kojem živi obitelj baruna Hellenbach. 
Jedan je od rijetkih dvoraca u kojemu se uspio sačuvati kontinuitet življenja i povijesni ambijent unutrašnjeg uređenja iz 19. stoljeća. Dvorac je sagrađen u klasicističkom stilu 1786. godine, prema dataciji zapisanoj na ukrasnoj štukaturi u unutrašnjosti. Mogući investitor je grof Petar Sermage. Dvorac ima kvadratni tlocrt sa simetrično raspoređenim prostorijama oko središnjeg svečanog salona koji je bazilikalno osvjetljen prozorima u gornjoj zoni zidova. Na zidovima su sačuvane štukature u vidu pilastara, vijenaca i dekorativnih amblema. Ljepotom se ističe i ulazno predvorje kružnoga oblika.Dvorac je od sredine 19. stoljeća do danas u privatnom vlasništvu obitelji Hellenbach. U njemu je sniman poznati hrvatski film Vila Orhideja (1988
Kurija Erdödy - Razvor
Mjesto: Razvor
Ključne riječi kurija, dvorac, Erdödy
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Kurija grofova Erdödy, sagrađena je oko 1780. godine u kasno baroknom stilu. Ova plemićka obitelj osim posjeda u Varaždinu, posjedovala je i nove Dvore Klanječke, te ovaj omanji dvorac - kuriju.
U prizemlju kurije bila je velika kuhinja s krušnom peći i prostorom za pripremu hrane, dok je u stražnjem dijelu bio vinski podrum s bačvastim boltastim svodom. Na kat su vodile drvene stube, a iz prostranog hodnika lijevo i desno vodila su vrata u dječje sobe. Kroz masivna dvokrilna vrata ulazilo se u središnju sobu palače, a lijevo i desno od nje bili su manji saloni u kojima se blagovalo, dok su do njih bile spavaće sobe.
Tu je svoje najranije djetinjstvo provela grofica Sidonija Erdödy Rubido, operna pjevačica i vatrena zagovornica ilirizma. Grofica Sidonija rođena je 7. veljače 1819. godine u Zagrebu (po nekima u Razvoru), od roditelja grofa Karla (Dragutina) Erdödy i Henriette Harbuval et Chamare. Uz Sidoniju obitelj je imala i sinove Stjepana i Juricu (Đuru) i pomalo neobičnu, šepavu, priglupu i depresivnu kćer Aleksandrinu, kojoj je legenda namijenila ulogu trovačice svog zaručnika.
Kurija grofova Erdödy, sagrađena je oko 1780. godine u kasno baroknom stilu. Ova plemićka obitelj osim posjeda u Varaždinu, posjedovala je i nove Dvore Klanječke, te ovaj omanji dvorac - kuriju.
U prizemlju kurije bila je velika kuhinja s krušnom peći i prostorom za pripremu hrane, dok je u stražnjem dijelu bio vinski podrum s bačvastim boltastim svodom. Na kat su vodile drvene stube, a iz prostranog hodnika lijevo i desno vodila su vrata u dječje sobe. Kroz masivna dvokrilna vrata ulazilo se u središnju sobu palače, a lijevo i desno od nje bili su manji saloni u kojima se blagovalo, dok su do njih bile spavaće sobe.
Tu je svoje najranije djetinjstvo provela grofica Sidonija Erdödy Rubido, operna pjevačica i vatrena zagovornica ilirizma. Grofica Sidonija rođena je 7. veljače 1819. godine u Zagrebu (po nekima u Razvoru), od roditelja grofa Karla (Dragutina) Erdödy i Henriette Harbuval et Chamare. Uz Sidoniju obitelj je imala i sinove Stjepana i Juricu (Đuru) i pomalo neobičnu, šepavu, priglupu i depresivnu kćer Aleksandrinu, kojoj je legenda namijenila ulogu trovačice svog zaručnika.
Dvorac Oršić - Gornja Stubica
Mjesto: Gornja Stubica
Ključne riječi barok, dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici je barokni dvorac kojeg je 1756. godine podigao grof Krsto Oršić (1718.-1782.), član plemićke obitelji Oršić, na mjestu starije srednjovjekovne utvrde.
Novi dvorac nije više imao nikakvu obrambenu funkciju, već je isključivo služio za stanovanje. Tlocrt dvorca je u obliku slova L, a treće krilo nekada se nastavljalo na stariju utvrdu (kaštel). Krila dvorca su s dvorišne strane otvorena arkadama koje prate hodnik, a vanjska su pročelja jednostavna, oživljena ritmičnim prozorima, s malo ugaone rustike.
U 19. stoljeću, nakon velikog potresa, dvorcu je dodan klasicistički trijem s timpanom i dorskim stupovima. U dvorcu je najočuvanija ostala kapela s iluzionističkim freskama, alegorijskim prikazom četiriju kontinenata i oslikani barokni oltar s prizorima iz života svetog Franje Ksaverskoga, koji pripadaju u sam vrh baroknog slikarstva i pripisuju se poznatome majstoru Antonu Lerchingeru.
Dvorac Oršić bio je feudalna rezidencija do 1924. godine, kad su ga napustili posljednji Oršići. Neko vrijeme dio prostorija dvorca služio je kao osnovna škola, a njime se koristila i lokalna seljačka zadruga.
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća dvorac je potpuno obnovljen i u njegove prostore smješten je Muzej seljačkih buna.
Bliža okolica dvorca oblikovana je kao parterni dekorativni vrt. Širi okolni prostor je šesdesetih godina uređen kao pejzažni perivoj s domaćim i egzotičnim biljnim vrstama u koji je smješten i spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, rad kipara Antuna Augustinčića.
Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici je barokni dvorac kojeg je 1756. godine podigao grof Krsto Oršić (1718.-1782.), član plemićke obitelji Oršić, na mjestu starije srednjovjekovne utvrde.Novi dvorac nije više imao nikakvu obrambenu funkciju, već je isključivo služio za stanovanje.
Tlocrt dvorca je u obliku slova L, a treće krilo nekada se nastavljalo na stariju utvrdu (kaštel). Krila dvorca su s dvorišne strane otvorena arkadama koje prate hodnik, a vanjska su pročelja jednostavna, oživljena ritmičnim prozorima, s malo ugaone rustike.
U 19. stoljeću, nakon velikog potresa, dvorcu je dodan klasicistički trijem s timpanom i dorskim stupovima. U dvorcu je najočuvanija ostala kapela s iluzionističkim freskama, alegorijskim prikazom četiriju kontinenata i oslikani barokni oltar s prizorima iz života svetog Franje Ksaverskoga, koji pripadaju u sam vrh baroknog slikarstva i pripisuju se poznatome majstoru Antonu Lerchingeru.
Dvorac Oršić bio je feudalna rezidencija do 1924. godine, kad su ga napustili posljednji Oršići. Neko vrijeme dio prostorija dvorca služio je kao osnovna škola, a njime se koristila i lokalna seljačka zadruga.Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća dvorac je potpuno obnovljen i u njegove prostore smješten je Muzej seljačkih buna.Bliža okolica dvorca oblikovana je kao parterni dekorativni vrt. Širi okolni prostor je šesdesetih godina uređen kao pejzažni perivoj s domaćim i egzotičnim biljnim vrstama u koji je smješten i spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, rad kipara Antuna Augustinčića.
Muzej seljačkih buna
Mjesto: Gornja Stubica
Ključne riječi muzej, etnografska zbirka, likovna zbirka, kulturno-umjetnička zbirka
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Muzej

Muzej je osnovan i otvoren za javnost u povodu obilježavanja 400. godišnjice velike Seljačke bune iz 1573. godine. Smješten je u baroknom dvorcu obitelji Oršić iz 18. stoljeća. Na mjestu srednjovjekovne utvrde dao ga je sagraditi Krsto Oršić, pripadnik stare hrvatske plemićke obitelji, i njegova bogata supruga Josipa, rođena Zichyi. Dvorac je sagrađen 1756. godine, što je zabilježeno i na ulaznom portalu dvorca, gdje se ranije nalazio i obiteljski grb.
U kapeli dvorca i nekadašnjoj sakristiji postavljena je stalna izložba sakralne umjetnosti Hrvatskog zagorja.
Novi stalni postav otvoren u ljeto 2002. osim Seljačke bune 1573. prikazuje razvoj feudalizma na području sjeverozapadne Hrvatske. Uredbom o Muzejima Hrvatskog zagorja Muzej seljačkih buna postaje 1992. godine njihov sastavni dio. Dugogodišnji ravnatelj Muzeja seljačkih buna i nakon toga Muzeja Hrvatskog zagorja bio je akademski slikar Zorislav Drempetić Hrčić.
Muzej prikuplja građu vezanu za seljačke bune, život plemića i seljaka te predmete iz kulturne, povijesne i umjetničke baštine Hrvatskog zagorja. Građa u Muzeju svrstana je u tri zbirke: Kulturno-umjetničku, Likovnu i Etnografsku, a u muzeju su pohranjeni i arheološki nalazi sa staroga grada Konjšćine.
Muzej je osnovan i otvoren za javnost u povodu obilježavanja 400. godišnjice velike Seljačke bune iz 1573. godine. Smješten je u baroknom dvorcu obitelji Oršić iz 18. stoljeća. Na mjestu srednjovjekovne utvrde dao ga je sagraditi Krsto Oršić, pripadnik stare hrvatske plemićke obitelji, i njegova bogata supruga Josipa, rođena Zichyi. Dvorac je sagrađen 1756. godine, što je zabilježeno i na ulaznom portalu dvorca, gdje se ranije nalazio i obiteljski grb.

U kapeli dvorca i nekadašnjoj sakristiji postavljena je stalna izložba sakralne umjetnosti Hrvatskog zagorja.
Novi stalni postav otvoren u ljeto 2002. osim Seljačke bune 1573. prikazuje razvoj feudalizma na području sjeverozapadne Hrvatske. Uredbom o Muzejima Hrvatskog zagorja Muzej seljačkih buna postaje 1992. godine njihov sastavni dio. Dugogodišnji ravnatelj Muzeja seljačkih buna i nakon toga Muzeja Hrvatskog zagorja bio je akademski slikar Zorislav Drempetić Hrčić. Muzej prikuplja građu vezanu za seljačke bune, život plemića i seljaka te predmete iz kulturne, povijesne i umjetničke baštine Hrvatskog zagorja. Građa u Muzeju svrstana je u tri zbirke: Kulturno-umjetničku, Likovnu i Etnografsku, a u muzeju su pohranjeni i arheološki nalazi sa staroga grada Konjšćine.

Adresa: Samci 64, 49245 Gornja Stubica
Telefon: 049/587-880, 587-881
Faks: 049/587-882
e–mail: msb@kr.htnet.hr
Osnivač: Republika Hrvatska
  • Posjet Muzeju
Zimi (1. listopada - 31. ožujka): ponedjeljak - nedjelja 9-17 sati
Ljeti (1. travnja - 30. rujna): ponedjeljak - nedjelja 9-19 sati
Zatvoreno: Nova godina, Uskrs, Svi sveti, Božić
  • Ulaznice
Cijena ulaznice: 20 kn
Đaci, studenti, umirovljenici: 10 kn
  • Kako doći do Muzeja
Do Muzeja (iz smjera Zagreba) moguće je doći vlakom (Zagreb – Zabok - Gornja Stubica) ili redovitom autobusnom linijom Zagreb - Stubičke Toplice - Gornja Stubica - Samci. Od postaje vlaka do Muzeja treba pješačiti 15-20 minuta, a od autobusne postaje 10-ak minuta.
Dvorac Stubički Golubovec
Mjesto: Donja Stubica
Ključne riječi barok, dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici jedan je od najvrjednijih hrvatskih dvoraca kasnobaroknog razdoblja. Posjeduje visoku arhitektonsku, povijesnu i ambijentalnu vrijednost, zbog kojih je proglašen kulturnim i prirodnim dobrom nacionalnog značenja. Po svojim arhitektonskim obilježjima pripada tipu višekrilnih dvoraca prepoznatljiva „U“ tlocrtna oblika.
Perivojni ambijent dvorca sastoji se iz tri različite stilsko-pejzažne i funkcionalne cjeline: perivoj sjeverno od dvorca, perivojne šume zapadno i južno od dvorca, te Vilinske poljane zapadno od perivojne šume. Perivoj s perivojnom šumom spada među najljepše zagorske perivoje, a njegova posebnost su Vilinske poljane - veliki prostor na oko 84 hektara, valovita obličja s potocima, jezerima, ribnjacima, livadama, oranicama, gajevima, živicama uz vodotoke, hrastovim stablima  i prekrasnim vidicima prema sjevernim obroncima Medvednice.
Dvorac Golubovec je oko 1800. godine, dala izgraditi Regina pl. Domjanić, udana grofica Drašković, no već 1804. godine njezini nasljednici prodaju ga biskupu Maksimilijanu Vrhovcu koji dvorac obnavlja, te širi gospodarstvo kojim održava dvorac i omogućuje izgradnju kupališta u Stubičkim Toplicama. Vrhovac kupuje i posjed Donji Golubovec, kuriju s manjim gospodarstvenim zgradama, smještenu u blizini dvorca. Posjed dograđuje gospodarstvenim zgradama i pretvara u majur dvorca Golubovec. Nakon njegove smrti i promjenom vlasnika, dvorac doživljava stagnaciju, sve dok u njegov posjed se dolazi barun Levin Rauch koji ga obnavlja i unaprjeđuje. Nakon Drugog svjetskog rata, Golubovec je zadesila sudbina većine hrvatskih dvoraca, kada započinje njegovo propadanje, a zasluga sprječavanja njegove potpune devastacije pripada Kajkaviani, koja od 1996. g. otvara vrata dvorca posjetiteljima i od tada se u njemu održavaju koncerti, književne večeri, simpoziji, izložbe i druga događanja.
Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici jedan je od najvrjednijih hrvatskih dvoraca kasnobaroknog razdoblja. Posjeduje visoku arhitektonsku, povijesnu i ambijentalnu vrijednost, zbog kojih je proglašen kulturnim i prirodnim dobrom nacionalnog značenja. Po svojim arhitektonskim obilježjima pripada tipu višekrilnih dvoraca prepoznatljiva „U“ tlocrtna oblika.
Perivojni ambijent dvorca sastoji se iz tri različite stilsko-pejzažne i funkcionalne cjeline: perivoj sjeverno od dvorca, perivojne šume zapadno i južno od dvorca, te Vilinske poljane zapadno od perivojne šume. Perivoj s perivojnom šumom spada među najljepše zagorske perivoje, a njegova posebnost su Vilinske poljane - veliki prostor na oko 84 hektara, valovita obličja s potocima, jezerima, ribnjacima, livadama, oranicama, gajevima, živicama uz vodotoke, hrastovim stablima  i prekrasnim vidicima prema sjevernim obroncima Medvednice.
Dvorac Golubovec je oko 1800. godine, dala izgraditi Regina pl. Domjanić, udana grofica Drašković, no već 1804. godine njezini nasljednici prodaju ga biskupu Maksimilijanu Vrhovcu koji dvorac obnavlja, te širi gospodarstvo kojim održava dvorac i omogućuje izgradnju kupališta u Stubičkim Toplicama. Vrhovac kupuje i posjed Donji Golubovec, kuriju s manjim gospodarstvenim zgradama, smještenu u blizini dvorca. Posjed dograđuje gospodarstvenim zgradama i pretvara u majur dvorca Golubovec. Nakon njegove smrti i promjenom vlasnika, dvorac doživljava stagnaciju, sve dok u njegov posjed se dolazi barun Levin Rauch koji ga obnavlja i unaprjeđuje. Nakon Drugog svjetskog rata, Golubovec je zadesila sudbina većine hrvatskih dvoraca, kada započinje njegovo propadanje, a zasluga sprječavanja njegove potpune devastacije pripada Kajkaviani, koja od 1996. g. otvara vrata dvorca posjetiteljima i od tada se u njemu održavaju koncerti, književne večeri, simpoziji, izložbe i druga događanja.
Dvorac Donja Bedekovčina
Mjesto: Bedekovčina
Ključne riječi kurija, dvorac
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad Zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Donja Bedekovčina, odnosno kurija obitelji Bedeković nalazi se u općini Bedekovčina u Hrvatskom zagorju. Smještena je na blagoj padini iznad doline rijeke Krapine.
Oko kurije prostire se perivoj, a sa sjeverne i zapadne strane ranije su se nalazile gospodarske zgrade. Građena je za jednu granu obitelji Bedeković, u čijem je vlasništvu reprezentativnija građevina, dvorac u Gornjoj Bedekovčini.
Kurija je jednokatna građevina, pravokutnog tlocrta, natkrivena dvostrešnim krovištem s poluskošenim zabatima. Prema natpisu nad portalom, građena je 1780. godine. U prizemlju su bile gospodarske prostorije. Prostorije prizemlja svođene su bačvastim i češkim svodovima, a na prvom katu, gdje su gospodske sobe, stropovi su ravni.
Tlocrtna organizacija prostora je pravilna: prostor je uzdužnim nosivim zidom podijeljen na šest prostorija približno iste veličine. U središnjem prostoru, uz sjeverno pročelje, nalazi se zavojito stubište. Pročelja su u zoni prizemlja razdijeljena horizontalnim trakama, a u zoni kata plitkim pilastrima u polja s plitko istaknutim središnjim rizalitom s tri prozorska otvora.
Glavni pristup kuriji ranije je bio s ceste, sa zapadne strane između voćnjaka i perivoja koji se pružao ispred glavnog pročelja na padini, a kasnije je preusmjeren na istočnu stranu. Danas nema više gospodarskih zgrada, a voćnjak je očuvan u tragovima.
Kurija je obnovljena i u privatnom je vlasništvu.
Dvorac Donja Bedekovčina, odnosno kurija obitelji Bedeković nalazi se u općini Bedekovčina u Hrvatskom zagorju. Smještena je na blagoj padini iznad doline rijeke Krapine.
Oko kurije prostire se perivoj, a sa sjeverne i zapadne strane ranije su se nalazile gospodarske zgrade. Građena je za jednu granu obitelji Bedeković, u čijem je vlasništvu reprezentativnija građevina, dvorac u Gornjoj Bedekovčini.
Kurija je jednokatna građevina, pravokutnog tlocrta, natkrivena dvostrešnim krovištem s poluskošenim zabatima. Prema natpisu nad portalom, građena je 1780. godine. U prizemlju su bile gospodarske prostorije. Prostorije prizemlja svođene su bačvastim i češkim svodovima, a na prvom katu, gdje su gospodske sobe, stropovi su ravni.
Tlocrtna organizacija prostora je pravilna: prostor je uzdužnim nosivim zidom podijeljen na šest prostorija približno iste veličine. U središnjem prostoru, uz sjeverno pročelje, nalazi se zavojito stubište. Pročelja su u zoni prizemlja razdijeljena horizontalnim trakama, a u zoni kata plitkim pilastrima u polja s plitko istaknutim središnjim rizalitom s tri prozorska otvora.
Glavni pristup kuriji ranije je bio s ceste, sa zapadne strane između voćnjaka i perivoja koji se pružao ispred glavnog pročelja na padini, a kasnije je preusmjeren na istočnu stranu. Danas nema više gospodarskih zgrada, a voćnjak je očuvan u tragovima.Kurija je obnovljena i u privatnom je vlasništvu.
Dvorac Gornja Bedekovčina
Mjesto: Bedekovčina
Ključne riječi barok, dvorac, perivoj
Regija Kontinentalna Hrvatska
Subregija Hrvatsko Zagorje
Najbliži grad zagreb
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture

Dvorac Gornja Bedekovčina je barokni dvorac u mjestu Bedekovčina, u Hrvatskom zagorju.
Sagradila ga je 1750. godine u baroknom stilu obitelj Bedeković od Komora, jedna od najstarijih zagorskih plemićkih obitelji.  Projekt izgradnje pripisuje se mariborskom arhitektu Josefu Hofferu.
Dvorac ima četverokutni tlocrt s centralnim predvorjem u kojemu je smješteno monumentalno kameno stubište. Sačuvane su fotografije s početka 20. stoljeća na kojima se vidi unutrašnje uređenje i pokućstvo dvorca. Oko dvorca se nekad nalazio raskošni park s oranžerijom.
Dvorac Gornja Bedekovčina je barokni dvorac u mjestu Bedekovčina, u Hrvatskom zagorju.Sagradila ga je 1750. godine u baroknom stilu obitelj Bedeković od Komora, jedna od najstarijih zagorskih plemićkih obitelji.  Projekt izgradnje pripisuje se mariborskom arhitektu Josefu Hofferu.
Dvorac je jednokatan, pravokutna tlocrta, prizmatična oblika, s visokim četverovodnim krovištem u sredini kojega se nalazi toranj. Prostorije u prizemlju i na katu potkovasto su smještene oko velika predvorja u kojem se nalazi stubište u obliku slova T s kamenom perforiranom ogradom. U osovini tlocrta, otprilike u širini predvorja, nalazi se glavna dvorana koja je kasnije pregrađena u tri prostorije. Prostorije podruma i prizemlja završavaju bačvastim svodovima, predvorje! kapela češkim svodovima, a ostale prostorije na katu imaju ravni strop. U predvorju su očuvane štukaturne dekoracije.
Sva četiri pročelja dvorca oblikovano su jednakovrijedna. Prizemlja su ukrašena hortikulturnim trakama stilizirane rustike, a kat je sa sedam prozorskih osi podijeljen pilastrima na polja u kojima se nalaze prozori dekoriranih natprozornika. Tri prozora glavne dvorane na jugoistočnome pročelju razlikuju se od ostalih. U osi glavnoga, sjeverozapadnog pročelja, nalazi se kameni portal bogate plastičnosti s grbom obitelji Bedeković i kronogramom.
Dvorac se nalazio u sredini lijepog pejzažnoga perivoja. U razvoju perivoja mogu se uočiti tri faze. O najstarijoj fazi iz vremena gradnje dvorca tj. sredine 18 st., nema podataka, iako se može utvrditi da je perivoj baroknoga izraza najvjerojatnije postojao. Druga faza u razvoju perivoja vidi se na katastarskoj karti iz 1897. g. Tada je zauzimao površinu 4,7 ha i imao obilježja pejzažnoga perivoja. Postojala su tri jezera: površina najmanjega iznosila je 83 m2, srednjega 157 m2, a najvećega 480 m2. U perivoju je već tada bila klasicistička oranžerija koja je očuvana do danas. Nedavno je obnovljena (nažalost loše) i služi za stanovanje. Ta je oranžerija jedini očuvani primjer takvoga objekta u Hrvatskome zagorju. Pokraj oranžerije nalazila su se dva vrta u kojima se uzgajalo povrće i cvijeće, a služili su i kao rasadnici. Prema perivoju vodila je 540 m duga aleja s jugozapada. Treća faza perivoja nastupa dolaskom obitelji Vranyczany potkraj 19. st. Viktor Vranvczany-Dobrinović izveo je veće promjene u perivoju. Zapustio je staru ulaznu cestu za kočije s jugozapada, koja se vidi na katastarskoj karti iz 1897. g., i trasirao novu aleju divljih kestena s jugoistoka koja vijuga perivojem prema dvorcu (današnja prilazna cesta), sagradio je paviljon, kuglanu i tenisko igralište, što je sve do danas nestalo.
Danas je perivoj zapušten. Od tri jezera očuvalo se ono najmanje, ali bez vode. U perivoju se, osim starih hrastova kao ostatka šume, nalaze i ove vrste: obična smreka, platana, brijest, klen, javor mlječ, jasen, ariš, crvena bukva, tisa i dr.
Izdvajamo
Križevačka djevojačka straža Sloboda, vjernost domovini i hrvatskim vladarima kroz stoljeća uvijek je Križevčanima i Križevčankama bila važna  pa je tako u srpnju 1848. godine bana Josipa J...
Priča o Zmajevom Oku  Na poluotoku Gradina, kraj Rogoznice, tridesetak km jugoistočno od Šibenika, nalazi se prirodni fenomen - morsko jezero. Pomislit ćete kako nešto može biti i more i jezero is...
Baron Gautsch, potonuli putnički parobrod Austrijskoga Lloyda. Izgrađen je 1908. u brodogradilištu Gourlay Brothers...
Dva oka - Dva mala jezera kružnog oblika koja su smještena iznad izvorišta rijeke Vrljike...slika www.modrojezero.org
Što biste rekli kada bismo vam rekli da u Rijeci postoji masonska loža? Prenosimo članak sa www.jutarnji.hrRIJEKA - Kada smo nedavno u Jutarnjem listu objavili priču o loži biskupa Maksimilijana ...
Romi Lovari i Romska kućaZnate li otkuda dolazi kolokvijalan izraz lova? Koristimo ga vjerojatno svakodnevno, ali se mnogi odnas nisu vjerojatno nikada zapitali otkuda taj izraz. Riječ lova, zapravo...
    Grob Kralja Artura: Mitski junak pokopan u Dalmaciji? Priča o Kralju Arturu je mit, no povjesničari, pogotovo britanski, već godinama traže povijesne osobe koje bi mogle biti uporište za ra...
Kotle - nalaze se s desne strane "Aleje glagoljaša" kojom se penjete na Hum. Rečina, rječica koja ide kroz mjesto, u mjestu radi i manji slap uz kojeg se nalazi vodenica. Mjesto je skroz napušteno...
Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su MIRILA, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu. Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitski...
©WEBDESIGN by www.firmus-grupa.hr