Starom Crikvenicom smatra se naselje Kotor, smješteno na vrhu obližnjeg istoimenog brežuljka. Najstarije materijalne tragove čovjekovog življenja ostavilo je ilirsko stanovništvo, a od Rimljana ostao je naziv Ad turres, kojeg su Hrvati po doseljenju u ove krajeve preveli kao Kod tor (kod tornjeva).

Bilo je to veliko naselje sa župnom crkvom i pet manjih crkava. Godine 1776. silan požar uništio je cijeli Kotor. Župnik i dio crkvenih vrijednosti našli su utočište u Pavlinskom samostanu u Crikvenici. Najveći dio stanovnštva preselio je bliže moru, a nakon požara u Kotor se vratilo samo nekoliko obitelji. Danas je on ruševan i napušten.

Godine 1928. počinje gradnja crkve (s romaničkim elementima) po nacrtu arh. V. Zelinskog. Pročelje je od klesanog kamena iz badijskog kamenoloma. Nutrina je jednostavna i svijetla s tri oltara: glavni od trogirskog kamena, polukružnog oblika (arh. J. Denzler iz Splita), pobočni od crnog mramora, izrađen u Ljubljani (domaći akad. kipar Zvonko Car čiji je i kip sv. Antuna) i pobočni s tri slike u obliku triptiha (Gospa od mira u sredini, sv. Franjo i sv. Nikola Tavelić sa strane - rad akad. slikara Brune Bulića). Tri prozora-vitraja u dnu apside s likom Gospe od Bezgrješnog začeća, sv. Franje kako propovijeda pticama i sv. Antuna kako propovijeda ribama izvela je radionica I. Marinković iz Zagreba prema slikama O. Antoninija. Crkva je duga (do prezbiterija) 25.8 m, široka 10.3 m, visoka 10.5 m.; prezbiterij je viši od lađe za 0.6 m. Sredstva potječu od milodara vjernika i dobročinitelja koje je pronašao starješina fra Stjepan Rade. Posvetu je 1939. obavio senjski biskup Viktor Burić. Zvonik je u novije vrijeme, brigom fra Lava Krivića, djelomično obložen kamenom iz Pučišća na Braču. Apostolska djelatnost braće je zahvaćala mjesto, okolicu Vinodola i dio Gorskog kotara, a sastojala se u: ispomoći i zamjeni župnicima (stalna katehizacija zaselaka, uprava župa Bribir i Tribalj iza II. svj. rata), duhovnoj asistenciji bolesnika i redovnica. U novije vrijeme samostan se uklopio u pastoral turista (služba Božja za ove, prvenstveno na njemačkom jeziku), čemu pogoduje smještajem, jer je od novogradnje na sjevernom rubu mjesta postao središtem jednog njegovog predjela.

Važnija slavlja tijekom godine: sv. Antun Padovanski (13.VI.) kada dolaze hodočasnici čak iz Gorskog kotara.

Naziv Ljubavna cestica vjerojatno je nastao tridesetih godina prošlog stoljeća sve češćim dolascima ljubavnih parova u taj romantični ambijent.

Naime, tih godina na području Sopaljske staze, izrađene su stazice, ukupno nazvane Ljubavna cestica. Prepostavlja se da je staza djelo ing. Ante Premužića ili prof. ing. Alfonsa Kaudersa, a na osnovi dokumenata prevladava mišljenje da je autor ing. Premužić.

Ljubavna cestica sjedinjuje nekoliko  sadržaja – pješačenje kroz hladovinu borova i aromatičnog mediteranskog bilja, upoznavanje s kasnoromaničkom gradinom Badanj, pogled na Vinodolsku dolinu, Kvarner i Velebitski kanal.

Ljubavna cestica otvara Grad Crikvenicu prema neposrednom zaleđu – zelenom Vinodolu, prepunom kulturnih i povijesnih spomenika kulture.

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije jedna je od dviju crikveničkih župnih crkava. Sagrađena je na ušću rječice Dubračine u pradavna vremena, dok je stanovništvo još uglavnom živjelo u naselju Kotor na istoimenom brežuljku iznad Crikvenice, u okrilju stare kotorske crkvene župe. Vjeruje se da je Crikvenica dobila ime upravo po ovoj prastaroj crkvici. Godine 1412. već je bila oronula, pa je obnavlja pobožni knez Nikola IV. Frankopan, ban Hrvatske i Dalmacije, koji se tada upravo vratio s hodočažća po Svetoj zemlji. Tik uz crkvicu sagradio je prostrani samostan. Zbog osobite odanosti koju je ovaj velikaš gajio prema časnim redovnicama reda svetog Pavla prvog pustinjaka, darovao im je crikvenički samostan i crkvicu, te brojne posjede, lučke prihode i podložnike.

Pavlini, zvani bijeli fratri, kroz narednih gotovo 400 godina održavali su crkvicu i dograđivali i ukrašavali, sve dok njihov red nije ukinut 20. ožujka 1786. godine.

Samostan i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije su postali jezgra nove Crikvenice, koja je tijekom narednih stoljeća izrasla spajanjem okolnih ribarskih sela.

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije je više puta dograđivana i proširivana. Iz stare crkve sačuvana su samo dva romanička kamena kaptela, ukrašena akantusovim listovima. Kapitele drže stupovi od zelenkastosiva mramora, koji su uzeti s neke kasnoantičke građevine vjerovatno iz obližnjeg rimskog naselja "Ad Turres". Najstariji dio crkve je svetište, sagrađeno u 16. st., čiji je svod ukrašen gotičko-renesansnim kamenim rebrima. Iz tog vremena potječe vrlo lijep polukružni kameni reljef s prikazom ispraćena Krista "Imago pietatis", koji se sada nalazi na vanjskom južnom zidu svetišta. Godine 1659. crkva je znatno povećana, dograđen je zvonik, a izmneđu crkve i samostana sagrađeno je 1729. .g. barokno dvorište s dvije vodosreme. Danas ovaj prostor čini atrij hotela "Kaštel" koji je 1987. g. uselio u zgradu samostana.

Iz pavlinske radionice koja je djelovala u samostanu potječe gotovo cjelokupna crkvena oprema. Glavni oltar u baroknom stilu izradio je Pavao Riedl "statuarius et sculptor". O tome svjedoči zapis na poleđini svetohraništa iz 1776. godine s imenima šest čalanova crkvene pavlinske zajednice, koja je uz umjetničku drvorezbarski radionicu i školu imala svog ljekarnika i kirurga. Kod crikveničkih pavlina prvu naobrazbu dobio je Julije Klović, najveći svjetski slikar-minijaturist, koji je rođen 1489. g. u Vinodolskom nedaleko Grižana.

Na glavnom oltaru nalazi se iokona Djevice Marije s djetetom Isusom, za koju se vjeruje da je nastala sredinom 14 st. u umjetničkoj radionici Paola Veziana. Sa svake strane oltara smješteni su kipovi sv. Stjepana Ugarskog i sv. Vaclava Češkog. Na bočnim zidovima svetišta nalaze se drveni kipovi sv. Anton iz Tebe i sv. Pavla Pustinjaka iz 17. st.
U crkvi se čuva i slika sv. Šimuna, jedina spašena iz požara što je 1776. godine uništio župnu crkvu naselja na Kotoru. Kip Djevice pred crikvenicom rad je Crikveničana, akad. kipara Zvonka Cara, učenika velikog Ivana Meštrovića.

Darovnica koju je knez Nikola IV. izdao 14. kolovoza 1412. u svom gradu Modrušu najstariji je pisani spomen imena Crikvenice, pa je taj datum u novije vrijeme proglašen danom Grada. Svake se godine taj dan proslavlja brojnim javnim svečanostima, koje su ujedno uvod u proslavu najvećeg crkvenog blagdana žitelja Crikvenice, Vele Gospoje, kako svoju zaštitnicu nazivaju Crikveničani.

Slikar minijaturist zvan i "Michelangelo minijature". S osamnaest godina odlazi u Veneciju gdje uči slikarstvo od Rafaelovog učenika. Odlazi poslom u Mađarsku, vraća se u Italiju, u Mantovi postaje svećenik i živi u samostanu kraj Padove. Napušta redovništvo i radi diljem Italije: Peruga, Rim, Firenza, Parma, Piacenza...

Bio je u dodiru s Michelangelom, Vasarijem, Bruegelom, Colonnom kao i s El Grecom koji je izradio i dva Klovićeva portreta (vidi na dnu). Minijature i iluminacije rukopisa čuvaju se diljem svijeta: Beatissimae Mariae Virginis Officium (London), Stanze di Eurialo d'Ascoli (Beč), Časoslov Farnese ili Officium Virginis (New York)... od kojih je ovaj posljednji remek djelo minijature svjetskih razmjera.Premda u svim enciklopedijama piše kako je Julije Klović rođen u Grižanama, narodna predaja govori kako je rođen u Driveniku (Vinodolska dolina). Ne postoji niti jedan pronađeni zapis koji bi dokazao da je Klović rođen u Driveniku. Klović je, istina, živio u Grižanama. Ispred nekadašnje osnovne škole u Driveniku i dan danas stoji Klovićev kip u prirodnoj veličini. Uvijek je postojala jagma za Klovićem između Driveničana i Grižanaca. Svatko je želio da u njegovom kraju bude njegovo rodno mjesto. Također postoji stanovita legenda koja govori o njegovu talentu. Prema predaji, toliko je bio dobar minijaturist da je na noktu palca mogao naslikati cijelu poslijednju večeru.