Najstariji nalaz s drniškog područja je star otprilike 2 milijuna godina (zglob bedrene kosti mlađeg primjerka slona). U nastavku evo informacija iz malo novije povijesti.
Upitate li Drnišane o postanku imena njihovog grada, dobiti ćete jedinstveni odgovor: Dernis znači vrata u polje (na perzijskom jeziku). No, ovo tumačenje značenja imena grada otklanja se prvim pisanim spomenom na grad Drniš koji potječe iz 15 stoljeća, točnije od 08. Ožujka1494. godine. Spis govori o prodaji vrta iz drniškog podgrađa (sub urbum Dernis). Nagađa se da se Drniš prvi put spominje pod imenom Ključić oko 1340. godine.
Turci stižu već 1415. godine kada kontinuirano pljačkaju i pale grad. Godine 1522. Drniš pada pod tursku vlast, a 1528. godine postaje stalna sudska ispostava – nahija (sud za vrijeme Turaka).
Gradom dominira današnji spomenik kulture, Gradina, koja se nalazi na 334 m nadmorske visine, a strateški „kontrolira" Petrovo polje i putove prema gradovima Šibeniku i Kninu.
U tursko doba do 1647. godine grad Drniš je bio napredan grad. Zapisi kažu da je već tada postojalo 200-300 domaćinstava, 5 džamija, opskrba tekućom vodom s Promine i nekoliko mostova preko rijeke Čikole.
Odlaskom Turaka, Drniš preuzimaju Mlečani. Nakon 1683. godine mletački general Leonardo Foscolo u početku nalaže rušenje drniške utvrde (Gradine), no kako je sve do 1715. godine postojala opasnost od prodora Turaka, Gradina se ubrzo dodatno obnavlja. Prolaskom turske opasnosti, Drniš se „spušta" sa Gradine i 1786. godine gradi se „palazzino" i „kvartir".
Ovi objekti su rađeni u vojno-upravne svrhe.
Označili su početak „novog" Drniša s centrom na Poljani, gdje je i dan danas.
Krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća stiže Austrija koja vlada ovim područjem od 1798.-1806. godine, te opet od 1813.-1918. godine. U kratkom periodu od 1806.-1813. godine ovdje je vladala i Francuska.
Najstariji nalaz s drniškog područja je star otprilike 2 milijuna godina (zglob bedrene kosti mlađeg primjerka slona). U nastavku evo informacija iz malo novije povijesti.
Upitate li Drnišane o postanku imena njihovog grada, dobiti ćete jedinstveni odgovor: Dernis znači vrata u polje (na perzijskom jeziku). No, ovo tumačenje značenja imena grada otklanja se prvim pisanim spomenom na grad Drniš koji potječe iz 15 stoljeća, točnije od 08. Ožujka1494. godine. Spis govori o prodaji vrta iz drniškog podgrađa (sub urbum Dernis). Nagađa se da se Drniš prvi put spominje pod imenom Ključić oko 1340. godine.
Turci stižu već 1415. godine kada kontinuirano pljačkaju i pale grad. Godine 1522. Drniš pada pod tursku vlast, a 1528. godine postaje stalna sudska ispostava – nahija (sud za vrijeme Turaka).
Gradom dominira današnji spomenik kulture, Gradina, koja se nalazi na 334 m nadmorske visine, a strateški „kontrolira" Petrovo polje i putove prema gradovima Šibeniku i Kninu.
U tursko doba do 1647. godine grad Drniš je bio napredan grad. Zapisi kažu da je već tada postojalo 200-300 domaćinstava, 5 džamija, opskrba tekućom vodom s Promine i nekoliko mostova preko rijeke Čikole.
Odlaskom Turaka, Drniš preuzimaju Mlečani. Nakon 1683. godine mletački general Leonardo Foscolo u početku nalaže rušenje drniške utvrde (Gradine), no kako je sve do 1715. godine postojala opasnost od prodora Turaka, Gradina se ubrzo dodatno obnavlja. Prolaskom turske opasnosti, Drniš se „spušta" sa Gradine i 1786. godine gradi se „palazzino" i „kvartir".
Ovi objekti su rađeni u vojno-upravne svrhe.
Označili su početak „novog" Drniša s centrom na Poljani, gdje je i dan danas.
Krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća stiže Austrija koja vlada ovim područjem od 1798.-1806. godine, te opet od 1813.-1918. godine. U kratkom periodu od 1806.-1813. godine ovdje je vladala i Francuska.
S površinom od oko 14000 m2 Visovac je poznat i po imenu Bila stina (odnosno Lapis Albus). Poseban je ovo otočić na rijeci Krki na kojem se od 1445. godine nalazi franjevački samostan. Iako ima burnu prošlost, franjevci su se izborili da ovdje uvijek vlada mir, molitva, duhovnost i vjera.
Osim franjevačkog samostana Majke od Milosti, koji je obogaćen arheološkom zbirkom, zbirkom povijesnog crkvenog ruha i posuđa, te vrijednom knjižnicom, na otoku se nalazi i Crkva Gospe Visovačke.
U narodu ćete često čuti kako se ovaj otok naziva i Gospinim otokom, a hodočasnike ćete primijetiti na dva najvažnija Visovačka blagdana – Gospa od Anđela (02. kolovoza) i Velika Gospa (15. kolovoza).
Do otočića se dolazi jednim od dva načina:
Visovac svakako posjetite budući da predstavlja sklad života prirode i čovjeka.
Tri i po kilometra istočno od Kistanja,u kanjonu Krke, smješten je manastir nazvan po rijeci koja pored njega protiče. Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza Jelena, sestra cara Dušana, udata za hrvatskog kneza Mladena II Šubića, posvetivši ga sv. arhanđelu Mihailu. Bilo je to 1350. godine. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao kralj Milutin. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim. Odgovor na pitanje zašto je baš na tom mjestu podignut ovaj pravoslavni svetoarhangelski manastir možemo potražiti i u tvrdnji starog istoričara Lucijusa koji govori o propovjedima apostola Pavla Dalmatincima u prostoru oko rijeke Krke. Blizina rimskog vojničkog grada Burnuma i katakombe ispod samog manastira osnažuju tu tvrdnju i navode na zaključak da su osnivači Manastira znali za to pa da su upravo tu i ustanovili ovu svetinju.
Pedesetak godina kasnije, 1402., kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen.
Manastir Krka broji duge vjekove i njihovim tokom se bogatila njegova riznica, pa su u nju prispjevale brojne dragocjenosti neprocjenjive vrijednosti ne samo iz srpskih krajeva nego i iz Jerusalima, Svete Gore, Venecije i carske Rusije. Pomenimo samo epitrahilj sv. Save i Oktoih Božidara Vukovića. Tu su i knjige Vuka Stefanovića Karadžića i Dositeja Obradovića na kojima su oni, kao autori, ispisali svoju posvetu manastiru Krki. Ovome svakako treba pribrojiti i paterik iz 1346. nazvan "bugarski" na čijim koricama piše: "Sija Knjiga manastira Vilendara". U manastirskoj crkvi se čuvaju čestice nekolicine svetiteljskih moštiju kao što su sv. Trifuna, sv. Nikole, sv. Antipe, sv. Haralampija, sv. Vlasija i drugih.
U toku posljednjeg rata 1991. - 1995. tj. odmah iza njega, manastir je poharan, ali ne bitnije, jer su ga hrvatske vlasti zaštitile od vandalizma.
Muzej u Drnišu osnovan je 1971. g pod imenom Muzej drniške krajine i smješten je u kući obitelji Adžija.
Kuću je općini Drniš za Muzej ostavio Nikola Adžija još 1960. g. Prije Domovinskog rata Muzej je djelovao u okviru Centra za kulturu koji je nakon oslobođenja Drniša preimenovan u Pučko otvoreno učilište Drniš.
Gradski muzej Drniš kao samostalna institucija djeluje od 15. prosinca 1999.godine. Zgrada muzeja se sastoji od spomenute kuće Adžija koja uz prizemlje ima i dva kata i izložbeni prostor u prizemlju koji okružuje unutrašnje dvorište (atrij).
Muzej je poslije rata temeljito obnovljen i u njemu je potpuno uređena Zbirka Meštrović, restauratorska radionica, preparatorska radionica, knjižnica (za stručne posjetitelje) i dvorana za izložbe.
Muzej još raspolaže zbirkom arheoloških predmeta, povijesnom zbirkom, etnografskom zbirkom i kulturno - povijesnom zbirkom.
Također, u posjedu ima veliku količinu foto dokumentacije te hemeroteku o događanjima u Muzeju i drniškoj kulturi općenito.
Dugogodišnji boravak Turaka na drniškom području rezultirao je i velikim utjecajem na razvoj samog grada Drniša i njegovog stanovništva. Stoga ne čudi činjenica iz pisanih i materijalnih dokumenata da je Drniš svojedobno imao 5 džamija, te sahat kulu. Objekti su uglavnom porušeni dolaskom Mlečana.
Do dana današnjeg u našem Drnišu i dalje stoji najzapadniji minaret još iz turskih vremena. Ne bi li bilo interesantno posjetiti ga?
Ovo je najstariji dio grada Drniša za koji se istraživanjem i na temelju arheoloških ostataka tumači da je upravo tu postojalo gradinsko naselje u brončanodobnom periodu, a uočeni su i ostaci jedne građevine za koju se smatra da potječe iz antičkog perioda.
U srednjem vijeku je sagrađena Gradina čiji su se ostaci do danas očuvali samo na njezinom južnom dijelu.
Iako je riječ o ostacima Gradine, valja napomenuti da upravo ti ostaci i danas dominiraju gradom i predstavljaju njegov simbol.
Pretpostavka je da je Gradina pripadala sustavu utvrda koje su bile u vlasništvu obitelji Nelipića.
To su utvrde koje se danas mogu vidjeti na području rijeka Krke i Čikole, a osim Gradine tom sustavu utvrda pripadaju i Ključica, Kamičak, Bogočin-grad i Nečven.
Dolaskom Turaka ova srednjovjekovna utvrda se obnavlja, a život grada se spušta u podgrađe (sub urbum) gdje je i danas žila kucavica grada.
Dolaskom Mlečana, vojskovođa i generalni providur Leonardo Foscolo u strahu od ponovne najezde Turaka „pojačava i širi" Gradinu uz primjenu novih graditeljskih standarda.
Iako je sve do 19. stoljeća Gradina imala prvenstveno obrambenu namjena, njezina namjena se prestankom ratnih opasnosti u potpunosti gubi. Kasnije se je obrađeni građevni kamen Gradine koristio, iskorištavao i raznosio po Drnišu i okolici u cilju izgradnje novih objekata i domova.
Crkva Presvetog Otkupitelja, poznatija kao grobnica obitelji Ivana Meštrovića ili Meštrovićev mauzolej, nalazi se na brežuljku iznad Petrova polja, kod Otavica, u selu Ružiću, nedaleko od obiteljske kuće njegovih roditelja. Osnovnu ideju i koncepciju građevine, koja danas ima status spomenika „0" kategorije, dao je Ivan Meštrović. Osobno je bio i investitor (zemljište je dobio na dar od općine Drniš). Meštrović je osmislio građevinu kao spoj memorijalnoga, umjetničkoga i sakralnoga. U formalnom i arhitektonskom smislu građevinu karakteriziraju određeni elementi antičke tradicije i obilježja secesije, uz istodobno približavanje suvremenoj, oblikovno i funkcionalno pročišćenoj arhitekturi.
Građevni radovi trajali su od 1926. do 1931.godine, dok se opremanje građevine (vratnice, zvono, reljefi, uređenje interijera i okoliša, crkveni inventar) nastavilo do 1937.godine, s tim da kapela ni do danas nije potpuno dovršena (ikonografsko-likovno rješenje kupole). U realizaciji ideje i gradnji sudjelovali su arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat te graditelj Marin Marasović. Crkva je građena od domaćeg kamena – vapnenca i muljike (obje su vrste vađene na obližnjoj planini Svilaji).
Darovnim ugovorom između Ivana Meštrovića i Narodne Republike Hrvatske iz 1952.godine Crkva Presvetog Otkupitelja – grobnica obitelji Ivana Meštrovića postaje dijelom ostavštine Ivana Meštrovića (uz objekte u Zagrebu i Splitu). Tekstom darovnog ugovora objekt se definira kao crkva za služenje mise (na staroslavenskom jeziku), kao mjesto za pokop članova obitelji Ivana Meštrovića te kao javni prostor otvoren za posjetitelje. Crkva s okolnim zemljištem proglašena je memorijalnim prirodnim spomenikom, a 1967.godine zaštićena je Zakonom o zaštiti spomenika kulture kao nepokretni spomenik kulture.
Etnoland Dalmati prvi je tematski park takve vrste u Hrvatskoj koji je svoja vrata posjetiteljima otvorio sredinom svibnja 2007. godine. Smješten je u srednjoj Dalmaciji, samo 10 minuta od Nacionalnog parka Krka, točnije u Pakovu Selu (15 km od Šibenika). Na površini od 15 000 m² i s kapacitetom za 670 ljudi (ljetni restoran = 500 osoba, zimski restoran = 170 osoba) posjetiteljima se nudi da kroz pravi doživljaj upoznaju život Dalmatinske Zagore u prošlosti. Omogućuje vam se upoznavanje s običajima, tradicijom, načinom života i druženja ovog kraja što ujedno čini ovaj park jedinstvenim.
Burnum je starorimski vojni logor čiji se ostaci danas mogu vidjeti u selu Ivoševci (19 km udaljeni od Knina u pravcu Kistanja). Nastao je nasuprot temelja ilirske gradine, a mogao je primiti 4000-6000 vojnika.
Odlaskom vojske rimskog cara Klaudija 86. godine, car Hadrijan proglašava Burnum municipijem i od tada je Burnum grad rimskih veterana. Grad je imao svetište, amfiteatar, 15 kilometara dug akvadukt, popločene ulice.
Razoren je 639. godine u vrijeme avarsko-slavenskih ratova.
Danas možete vidjeti dva lokaliteta:
a. Dva luka (vjerojatno zgrada zapovjedništva vojnog logora) koje narod naziva Šupljaja ili Šuplja crkva.
b. Amfiteatar
U gradu Drnišu se nalaze četiri katoličke crkve (Sveti Ante, Sveti Roko, Gospa od Ružarija i Sveti Ivan Krstitelj) i dvije pravoslavne crkva (Uspenija Bogorodice i Aranđel Mihailo).
Crkva sv. Ante Padovanskog u Drnišu kod župske kuće izvorno je bila džamija s kupolom na trompama, pokrivena kamenim pločama.
Godine 1670. visovački franjevci pretvorili su je u crkvu Gospe od Rožarija, a malo kasnije u crkvu sv. Ante. Centralni prostor produžen je prema istoku i zapadu, na način da su lučni otvori objedinili prostor, a građevina je dobila jedinstven dvostrešni krov.
Godine 1857. produžena je desetak metara.
1907.godine dograđen joj je prezbiterij.Na pročelju crkve sačuvani su izvorni prozori, vijenac od kamena i zazidana vrata. U unutrašnjosti, pod trompama, vidljiva je tursko-maurska ornamentika. Jugozapadno od crkve podignut je zvonik.
Crkva je spomenik kulture, a obnovljena je zajedno sa zvonikom nakon Domovinskog rata. www.gospa-od-ruzarija.hr
Crkva Sv. Roka u Drnišu izgrađena je u godini kuge (1731.), pod pokroviteljstvom uglednih gospođa Franjice Theodosio i Anđele Gili.
To je kamena crkva s prostranom četverokutnom apsidom, bočnim polulučnim prozorima i kamenom preslicom na glavnom pročelju.
Godine 1738. crkvica je osim oltara sv. Roka imala i oltar posvećen Gospi od Sedam žalosti, ali bez križa i konvivija.
Godine 1741. u crkvi je podignut još jedan oltar.
Danas se u crkvi nalazi samo kip sv. Roka.
www.gospa-od-ruzarija.hr
Župna crkva Gospe od Ružarija, u srcu grada Drniša, izgrađena je 1871.-1886. godine u neoromaničkom stilu, prema nacrtu ing. Emilisa. To je trobrodna građevina s polukružnom apsidom. Pročelje je raščlanjeno kamenim pilastrima koji završavaju slijepim arkadama. Glavno pročelje naglašeno je lučnim portalom i rozetom. Lađa crkve osvijetljena je nizom od 6 lučnih prozora i pobočnim vratima s istaknutom nadstrešnicom. Crkva je blagoslovljena 1886. godine.
Za vrijeme Domovinskog rata crkva je devastirana. Pored vidljivih rana na fasadi, slijepim arkadama, te rozeti iznad prezbiterija, u unutrašnjosti su najviše stradale vrijedne orgulje, nestale su obje slike i Gospin kip. 1997. godine popravljen je krov, a 2006. godine obnovljene su orgulje.
www.gospa-od-ruzarija.hr
Crkva Sv. Ivana Krstitelja s gotičkim obilježjima u Badnju bila je sve do 1886. g. župna crkva petropoljske, odnosno drniške župe. Tu je bila crkva još u predtursko doba. Godine 1715. muslimani su je za upada u Petrovo polje opustošili. Obnovljena je oko 1730. i 1780. godine. Imala je tri oltara. Od stare crkve neki su fragmenti uzidani u zid nove crkve. Od njih je natpis uzidan visoko iznad pobočnih vrata, i to naopako napisan bosančicom: «OVO JE CRKVA SVE(TOGA) IVANA».
God. 1868./1869. na mjestu starije izgrađena je nova crkva, o čemu svjedoče spolije uzidane u današnju crkvu. To je jednobrodna građevina četverokutne apside zakrovljena drvenim krovištem, podignuta ostavštinom dr. Pavla Plenkovića, bogatog drniškog posjednika. U unutrašnjosti je drveni kor, a svetište naglašava trijumfalni luk. Posvećena je godine 1871. Na pročelju je bio zvonik na preslicu s tri zvona ( De Poli). Godine 1931. podignut je novi krov, a 1939. godine na pročelju i zvonik. Na glavnom kamenom oltaru je Svečeva slika na platnu. Na zidu je barokna slika Gospa od Čistilišta.
Početkom Domovinskog rata crkva je bila sravnjena sa zemljom. Pri raščišćavanju ruševina crkve i iskapanju poda pronađeno je tridesetak arhitektonskih ulomaka, većinom s gotičkog sakralnog zdanja. Pronađeni su i ulomci rimskih spolija i starohrvatskog pletera.
Prema istraživanju, prethodna crkva je izgrađena na istom mjestu u gotičkom stilu (XIII. ili XIV. st.). Pretpostavlja se da je na istom mjestu bila starohrvatska crkva od IX. do XI. st.
Od 1996.-1998. godine, nakon Domovinskog rata, u istom stilu i na istim temeljima podignuti su nova crkva i novi kameni zvonik. U prezbiterij na zidu postavljen je veliki križ, rad talijanske radionice.
Oko crkve je gradsko groblje.
www.gospa-od-ruzarija.hr
U gradu postoje i dvije pravoslavna crkve.
Uspenija Bogorodice sagrađena je početkom XX. stoljeća prema projektima Ć.M. Ivekovića. Sagrađena je od kamenih tesanaca u bizantskom slogu. Posvećena je 1908. godine. Nije pretrpjela oštećenja nastala ratnim djelovanjima.
Sv. Aranđel Mihailo je pravoslavna grobljanska crkva na izlazu iz Drniša prema Splita.
Ostale crkve u okolici:
Katoličke crkve:
Siverić – crkva Sv. Petra, Kadina Glavica - crkva Sv. Josipa Radnika, Kričke - crkva Kraljice Mira, Drinovci – crkva Ime Isusovo, Širitovci – crkva Sv. Petra i Pavla, Pakovo selo – crkva Sv. Franje Asiškog, Pokrovnik – crkva Sv. Mihovila, Sedramić – crkva Sv. Trojstva, Trbounje – crkva Sv. Frane, Lišnjak – crkva Sv. Ilije
Pravoslavne crkve:
Biočić – crkva Sv. Petra, Baljci – crkva Sv. Jovana, Kanjani – crkva Sv. Petka, Štikovo – crkva Sv. Luke, Kričke – crkva Sv. Đurađa, Žitnić – crkva Sv. Jurja i Sv. Jovana, Velušić – crkva Sv. Đurađa
Unijatske crkve Baljci:
crkva Preobraženje Gospodinovo, Kričke – crkva Bogorodičin Pokrov