Đurđevac se spominje od 1267. godine u ispravi kralja Bele, i 1334. u popisu župa Zagrebačke biskupije. U 15. stoljeću razvio se u gradsko naselje - trgovište. U 16. stoljeću je sjedište Đurđevačke kapetanije, a u 18. st. jedno vrijeme sjedište Đurđevačke pukovnije. Godine 1532. Sulejman I. Veličanstveni se vraća u Carigrad, poslije neuspjeha kod Kisega. Prolazi Podravinom i pljačka Đurđevački prostor. Oko Đurđevačkog kaštela je podignut obrambeni zid, ispred ulazne kule ograđen je prostor, na završetcima zidova sagrađene su manje obrambene kule. Između kula je ulazni most, a od tog mosta, preko širokog pojasa močvare je dugi hrastov most koji vodi do naseljenog mjesta. Vlasnik grada tada je posljednji član obitelji Ernušt, Gašpar.
Nakon Gašparove smrti posjed i utvrda, nakon političkih previranja, dolaze u ruke kralja Ferdinanda I. koji Đurđevac, kao i utvrde Koprivnica i Prodavić (Virje) predaje u ruke kapetanu Luki Sekelju radi organiziranja obrane Podravine.
Godine 1552. Virovitica je 2. kolovoza predana Ulama-paši. Slijedi brzi napad prema Zapadu, ali Ulama-paša ne uspjeva osvojiti Prodavić (utvrdu u Virju), 8. kolovoza u velikom jurišu napada Đurđevac. U brzoj i krvavoj opsadi pogiba nekoliko turskih aga, a Ulama-paša se povukao. Spomenuti Ulama-paša s dobro opremeljenom vojskom brzo se povlači prema Kraljevoj Velikoj i Gradiški, preko Dubrave i Čazme zato što mu Petar Erdody i knez Juraj Frankapan Slunjski dolaze niz Savu. Ulama-paša pokušava im doći iza leđa. Hrvatska vojska spalila je Gradišku i Kraljevu Veliku. Brzina ovog taktičkog manevra Ulama-bega stvorila je među braniteljima Đurđevačke utvrde legendu o lukavstvu i pečenom picoku, što je bilo donekle logično objašnjenje za iznenadno povlačenje turske vojske. Sve do mira na Žitvi 1606. Podravina i Đurđevačka utvrda poprište su krvavih obračuna između Hrvata s jedne strane i turske vojske, akindžija i Vlaha s druge strane.
Krajem 18. i početkom 19. st. u okolici Đurđevca sadio se bijeli dud za uzgoj dudovog svilca. Župnik Milinković zapisao je 1824. da se u dvorištu Starog grada nalazila zidana zgrada (predionica) u kojoj su se svake godine iz svilčevih čahura vadile svilene niti i slale u Osijek na tkanje. Đurđevac je, ponajprije zahvaljujući nalazištima plina u okolici, doživio značajnu modernizaciju u 20. stoljeću.
Današnja župna crkva Sv. Jurja, koja dominira centrom Đurđevca, leži na temelju već nekoliko prethodnih crkava. Po nekom čudnom pravilu u Đurđevcu se gotovo svakih 100 godina mora rušiti stara i graditi nova crkva. Tako je bilo 1710. godine, 1824. godine i 1928. godine iz koje datira današnja župna crkva. Župna crkva Sv. Jurja predstavlja reinterpretaciju starohrvatske crkve s romaničko-bizantskim stilskim elementima. Ovakav tip sakralne arhitekture ne susreće se često u Hrvatskoj te stoga predstavlja svojom pojavom svojevrsno iznenađenje i ostavlja upečatljiv dojam.
Nacrt za današnju župnu crkvu načinio je zagrebački arhitekt Stjepan Pothorski, a s gradnjom se započelo u kolovozu 1928. godine. Zbog močvarnog zemljišta na kojem leži župna crkva, a zbog sigurnosti, temelji crkve su kopani 3 metra duboko i leže na drvenim pilotima na kojima je 1 metar debela betonska ploča na kojoj leži crkva, za koju je utrošeno 230 vagona šljunka iz rijeke Drave. Jedini ostatak stare crkve je zidani barokni zvonik koji je preuređen i ugrađen u novu crkvu. Crkva je elektrificirana 1929. godine te ponovno 1961. godine, a prva u Hrvatskoj ima elektrificirana zvona iz 1967. godine.
Župna crkva Sv. Jurja bila je dovršena 10. studenog 1929. godine i posvećena iz ruku pomoćnog zagrebačkog biskupa dr. Dominika Premuša uz osobno prisustvo dr. A. Bauera, nadbiskupa zagrebačkog.
Unutrašnjošću crkve dominira glavni mramorni oltar na kojem se nalazi slika Sv. Jurja (ulje na platnu) koju je za župnu crkvu naslikao slikar Martin Peroš 1896. godine, a koja je prenesena iz stare crkve iz 1824. godine. Unutrašnjost crkve krase i dva bočna oltara: oltar Sv. Tri kralja, izrađen iz mramora 1936. godine i oltar Majke Božje također iz 1936. godine, a izveden u tehnici mozaika. Predstavlja sliku Majke Božje od Navještenja, a izradio ga je Zvonimir Huzjak iz Zagreba prema minijaturi Julija Klovića iz 16. stoljeća.
Veliku pažnju u ckrvi privlače lusteri (njih pet), naročito središnji, koji je 5 metara širok i 4 metra visok, a u središtu sadrži lik planete Zemlje. Nacrt za njega je napravio dr. Antun Ivandija, a izradio ga je Luka Ivandija. Značajni inventar župne crkve su i njene orgulje sa registara, sagrađene u domaćoj tvrtki Hefeler 1908. godine. Kasnije su preuređene i blagoslovljene 1980. godine.
Blagdan zaštitnika, Sv. Jurja, slavi se 23. travnja nizom ckrvenih, svjetovnih, kulturnih i etnografskih događanja.
Prva, drvena kapela Sv. Rozalije, podignuta je na mjestu kapele Sv. Jurja 1733. godine, a na mjestu drvene kapele sagrađena je današnja kapela 1925. godine, u koju su preneseni barokni oltari iz drvene kapele. Kapela ima tri vrlo vrijedna pozlaćena barokna oltara. Glavni oltar Sv. Rozalije izrađen je 1733. godine, a krasi ga slika Sv. Rozalije (ulje na platnu) koju je naslikao 1716. godine Johan Anton Fellner u Ptuju (Slovenija). Slika je iznimne umjetničke vrijednosti. Oltar Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Roka spominju se 1824. godine, ali potjeću iz 18. stoljeća i velike su umjetničke vrijednosti.
Đurđevačka utvrda je svjedok jedne junačke epizode, najvećeg od najvećih u ratnoj vještini, Nikole Šubića Zrinskog.
Ban Nikola Zrinski 23. kolovoza 1554. s pratnjom dolazi u Đurđevac da bi se ogledao u viteškom dvoboju s bosanskim sandžakbegom Sofi Mehmed-pašom. Mehmed je tražio od bana da pusti na slobodu nekoga zarobljenog turskog vojvodu Murata, ovaj to nije htio učiniti dok mu Osmanlije ne povrate zarobljene kršćanske sužnje. Ne zna se je li ban pozvao sandžaka na dvoboj ili obratno.
Prvih dana srpnja 1554. znalo se već po Hrvatskom Kraljevstvu da će se Zrinski ogledati s bosanskim sandžakom na junačkom mejdanu. Ban Nikola je dvoboj dogovorio 24. kolovoza na otvorenom polju kod grada Đurđevca, onamo neka dođe sandžak, pa će «koplja lomiti». Skupljali su se pred Đurđevcom različiti kapetani iz Ugarske i Hrvatske sa svojim postrojbama, kao Krsto Nadaždi, Luka Sekelj, Ivan Alapić, Franjo Tahi, Pavao Ratkay i drugi. Na rečeni dan nije bilo vidjeti ni Mehmed-paše ni drugih Turaka.