Klek stoljećima privlači putnike i istraživače, a osebujan izgled njegovog vrha raspiruje maštu kao niti jedan drugi vrh u Hrvatskoj. Sa svake strane svijeta pokazuje drugi oblik, a ističe se vršna previjesna stijena. Hrbat planine gledan s istoka, iz smjera Ogulina, nalik je golemom okamenjenom divu. Legenda kaže da kada oko Kleka sijevaju munje i praskaju gromovi, to vještice pozivaju na sijelo na njegovom vrhu.
Povjesničar i pisac Rudolf Strohal zapisao je krajem 19. stoljeća narodne predaje o klečkim vješticama u obliku priča. Junakinje pripovijetki, coprnice s Kleka kuhaju tajnovite trave i ulja, mažu se s njima, lete na Klek ili jašu slugu do vrha, pustoše gostionice, satima plešu u kolu vještičje plesove, usmrćuju muževe i proždiru djecu... i bave se kojekavim drugim vradžbinama i opačinama. No, mnogi mitovi koje Strohal bilježi kao pučku predaju, uistinu su iskazi žena optuženih da su vještice, te svjedoka i sudaca na stvarnim suđenjima vješticama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj tijekom 17. i 18. stoljeća.
Klek je na tim suđenjima u vještičjim priznanjima često navođen kao mjesto njihovih sastanaka, i to ne samo u procesima ženama iz Ogulina i okolice, već i primjerice Zagrepčankama. O toj nadalekoj ozloglašenosti Kleka izvijestio je već slovenski povjesničar i znanstvenik Johann Weichard Valvasor u putopisima objavljenim 1649. godine. Neke od žena osuđenih da su klečke coprnice skončale su život na lomači. Jedna od vještica, međutim, prema pučkoj legendi bila je skamenjena. Na ulazu u selo Bjelsko podno Kleka nalazi se kamena hrid nalik gljivi, koju narod zove (Visi)Baba.
I dok su progoni i istrebljenja vještica u zapadnoj Europi na vrhuncu u 17. stoljeću,u Hrvatskoj najstrašniji oblici mučenja i pogubljenja žena optuženih da su vještice počinju tek 1698., a kraj im slijedi odredbom carice Marije Terezije iz 1758. godine. U optužbama protiv vještica predbacuje im se da su sklopile ugovor s vragom i općile s njime, pretvarale ljude u životinje, uništavale ljetinu, zavodile muževe... i još mnogo toga što uvijek i nije imalo veze s narodnim sujevjerjem. U pučkim kazivanjima karlovačkog kraja vještice su zapravo često bile tek vile koje su se služile zlobnim čarolijama.
Ali, za inkvizitore toga doba, vještice su bile i travarke i druge žene koje su se bavile "poganskim" liječenjem i iscjeljivanjem, ali i samosvjesne djevojke koje su odbijale biti poslušnice u "muškom svijetu" kojeg su nametali ondašnje plemstvo i crkva. Tako se hrvatski ban Nikola Frankopan za Božić 1620. razbolio u Bosiljevu "... jer su ga vještice svojim čarolijama lišile mogućnosti upotrebe nogu. Bolesniku je došla jedna vještica koja se je hvastala, da će ga izliječiti čarobnjačkim bajanjem i tajnim črolijama...". To joj navodno nije uspjelo, te je bana izliječio svećenik. Strohal, međutim, ističe: "Ovakve babe vračare imale su u narodu vrlo velik ugled. Njima je narod mnogo više vjerovao no liječnicima. U novije istom vrijeme nestaje baba vračara.".
Kada su sa stijena Kleka "protjerane" vještice, osmjelili su ga se posjećivati ljudi. Tako se 1838. na Klek penje saski kralj i botaničar Friedrich August II. u pratnji ogulinskog časnika Josipa Jelačića, kasnijeg hrvatskog bana. Nakon uspona na Klek 1874. godine, dr. Johanes Frischauf, sveučilišni profesor iz Grazza, sastao se u Ogulinu s časnikom i književnikom Budom Budisavljevićem, te pravnikom i piscom Vladimirom Mažuranićem (sinom hrvatskog bana Ivana Mažuranića). Sastanak je bio poticaj osnivanju Hrvatskog planinarskog društva iste godine u Zagrebu.
Nakon Kleka, na zlu glasu po "babljim poslima" bio je nekoć i ozaljski kraj. Povjesničar Emilij Laszowski spominje da su i u njegovo vrijeme, početkom 20. stoljeća stanovnici Trga vjerovali da se na tamošnjem otočiću na Kupi u noći roče vještice koje se onuda u kočijama voze. Kao vještica je, primjerice, u Ozlju spaljena 1694. Dora Lagenka, a 1749. odrubljena je glava Bari Petruši iz Vivodine i potom s tijelom bačena u lomaču. Kao i Ogulinu, i u Ozlju i drugdje u okolici Karlovca i danas, kako je to istaknuo kustos Gradskog muzeja Karlovac Igor Čulig, "... razotkrivamo još uvijek duboko ukorijenjenu sklonost nekih stanovnika ovog kraja da u neobičnome, a pogotovo zlosretnome, makar posumnjaju u vještičja posla.". Čulig je napisao i dramu o vještici Bari Petruši koja je izvedena na starom gradu Dubovcu 2000.
Izvor: http://www.udruga-kameleon.hr
Uz početak gradnje tvrđave i grada Karlovca vezana je legenda o njegovom utemeljenju na - lubanjama. Povjesničar Radoslav Lopašić u knjizi "Karlovac - poviest i mjestopis grada i okolice", koju je objavio 1879. godine, ističe da je prvi temelj Karlovca položen "... na 13. srpnja 1579. na dan sv. Margarete na devet stotina turskih glava...".
Lopašić, koji je pripremajući knjigu istražio brojne spise i "listine", ne navodi izvor za spomenutu tvrdnju o ukapanju neprijateljskih glava u tvrđavski bedem. Spominje, međutim, da odsječene glave potječu od Turaka "... koji su bili poginuli prošle godine pod Dubovcem.". U svibnju 1578. godine pod dubovačkim zidinama, ali i kod Drežnik grada, hametice ih je potukla krajiška vojska pod vodstvom zapovjednika Hrvatske vojne krajine, 77-godišnjeg generala Ivana Ferenberga.
Bila je to osveta Turcima za pustošenje i paljenje dubovačke varoši na sam uskršnji Veliki petak iste godine. Dubovac će od te pobjede imati slabe pomoći jer su, umjesto razbijenih turskih četa, varoš i grad opsjedali idućih godina nove i još divljije postrojbe. Dubovcu se više nikada sretniji dani ne pomoliše. Mnoštvo se žitelja iz pogorjele i popljačkane dubovačke varoši preselilo, odmah po njezinoj izgradnji, u obližnju sigurniju karlovačku tvrđavu.
Pobjeda vojske pod zapovjedništvom Ivana Ferenberga bez sumnje je omogućila miran tijek izgradnje karlovačke utvrde jer "... Turci nesmjedoše ni blizu sbog straha od Ferenberga.". Stari iskusni vojskovođa, nakadašnji zapovjednik Senja, ratnom vještinom i junaštvom vojne posade potukao je 1578. Turke do nogu. Za sve to,Ferenberga je nagradio nadvojvoda Karlo II. Habsburški (koji je potaknuo gradnju tvrđave koja je po njemu prozvana Karlovac), postavivši ga za prvog zapovjednika Karlovca. Karlovčani su mu odali još veće priznanje, proglasivši ga osnivačem grada u čiju su čast vrelo (danas vodocrplište) na Borlinu nazvali Ferenbergovo vrelo.
No, kao ni dubovačku gradinu tako ni karlovačku tvrđavu Turci nikada nisu osvojili. Zacijelo se tomu doprinijeli ponajprije odvažni i hrabri branitelji, potom i za ondašnji način ratovanja napredno izgrađen tvrđavski sustav. Karlovac je, naime, sagrađen planski, kao zvjezdolika šesterokraka renesansna utvrda. Tvrđava je imala zemljane bastione (kule) i bedeme ojačane ogradom od balvana, a kasnije kamenim zidom. Okruživao ju je opkop dubok šest metara u koji se tijekom opasnosti puštala voda iz Kupe.
Tako utvrđeni Karlovac svoju je obrambenu ulogu uspješno ispunio. Turska vojska se tijekom idućih stotinu godina čak devet puta zalijetala do karlovačke tvrđave (posljednji puta 1672. godine), ali je niti jednom nije ozbiljnije uspjela ugroziti. Jesu li takvom raspletu ipak pomogle i lubanje ugrađene u temelje tvrđave ne zna se, no u to su izgleda bili uvjereni graditelji Karlovca. Radoslav Lopašić naglasio je da "Osnivači mišljahu, da će ovo učiniti tvrdju osobito jakom i nepredobivom.".
Činjenica je da je tijekom 16. i 17. stoljeća jedan od "običaja" ratovanja s Turcima bio odsjecanje glava žrtvama na bojištu. U tome su prednjačili Turci, koji su obezglavljivali i odličnike i plemiće koje bi zarobili. Karlovačka krajiška vojska dobivene bitke slavila je i isticanjem glava pobijenih Turaka (najčešće samo zapovjednika) na kopljima tijekom povratka s bojišta u grad.
Legende ostaju legende, sve dok ih ne opovrgnu činjenice. S nastankom Karlovca tako se rodila i stoljećima opstala i legenda o graditelju tvrđave i grada Ivanu Karloviću. Hrvatski puk koji nije bio upućen u ulogu nadvojvode Karla II. pri izgradnji tvrđave, pronio je glas da je Karlovac dao podignuti nakon pada Bihaća u turske ruke 1592. godine ban Ivan Karlović. U slavu ovome vojvodi i junaku narod je spjevao i pjesmu koja završava stihovima: "On kod Kupe šanac načinio / I Karlovac ime mu nadao". Karlović se uistinu istaknuo u obrani hrvatskih zemalja od Turaka, ali je banom bio 20-ih godina 16. stoljeća, puno prije utemeljenja Karlovca i turskog osvajanja Bihaća.
Izvor: http://www.udruga-kameleon.hr
Ključne riječi slatkovodna riba, akvarij
Subregija Karlovac i okolica
Vrsta Projekt
Slatkovodni akvarij AQUATIKA
Slatkovodni akvarij AQUATIKA otvoren je 22. listopada 2016. godine i prvi je slatkovodni akvarij u Hrvatskoj. Planirate li posjet Karlovcu svakako uključite ovu najznačajniju turističku atrakciju!
Slatkovodni akvarij AQUATIKA kao prvi slatkovodni akvarij u Hrvatskoj smješten je na desnoj obali rijeke Korane u sklopu turističke mikrodestinacije Korana. Sadrži 25 akvarija u kojima živi 100 vrsta riba uključujući 40 endemskih vrsta, sveukupno oko 5.000 jedinki.
Hrvatska je jedna od europskih zemalja s najbogatijom riječnom florom i faunom, a upravo grad Karlovac, kao grad na četiri rijeke – Kupi, Korani, Mrežnici i Dobri, pravo je mjesto za prezentaciju prirodnog bogatstva naših slatkih voda.
Javna ustanova AQUATIKA – SLATKOVODNI AKVARIJ KARLOVAC prvenstveno je namijenjena djeci i mladima, učenicima, znanstvenicima, akvaristima, odnosno lokalnom stanovništvu, kako bi se razvijala svijest o iznimnoj biološkoj raznolikosti te istovremeno educiralo korisnike kako na održiv način koristiti iznimna prirodna bogatstva Hrvatske u funkciji turizma.
Za više informacija posjetite web stranicu http://aquariumkarlovac.com/
tekst i slike: www.aquariumkarlovac.com
Grad Karlovac smjestio se u srcu Hrvatske na mjestu gdje se dotiču nizinski i gorski dijelovi, na sutoku četiri rijeke - Korane, Kupe, Mrežnice i Dobre. Nalazi se 55 km jugozapadno od Zagreba i smješten je na 112 m nadmorske visine. Današnje gradsko područje Karlovca zauzima površinu od 402 km2, a sa svojih cca. 60.000 stanovnika spada u srednje velike hrvatske gradove.
Karlovac je podignut u 16. st. u svrhu obrane od turskih osvajača kao jedinstvena gradska jezgra u obliku šesterokrake zvijezde. Osim Karlovca još samo dva grada u Europi imaju takav tlocrt (Palmanova u Italiji i Novy Zamky u Slovačkoj). Početak gradnje karlovačke tvrđave koji se bilježi i kao rođendan grada je 13. srpanj 1579. godine. Izgrađen je na posjedu obitelji Zrinski podno starog grada Dubovca, a ime Karlovac ili Karlstadt dobio je u čast svog osnivača austrijskog nadvojvode Karla.
U 18. i 19.st. Karlovac postaje najvažnijim trgovačkim gradom između Jadrana i Podunavlja, grade se ceste Karolina, Lujzijana i Jozefina, a o važnosti Karlovca kao trgovačkog i prometnog središta svjedoči i Miljokaz sa oznakama udaljenosti tada važnih središta.
Ključne riječi etno, zbirka
Subregija Karlovac i okolica
Najbliži grad Karlovac
Vrsta Spomenik kulture
U zbirci se nalazi više stotina tradicijskih predmeta, oruđa, tekstilnog rukotvorstva i ostalih pomagala gospodarskog života s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
ETNO KUĆA – ZAVIČAJNA ZBIRKA NASELJA VUČJAK
Članovi KUD-a „Sv. Ana – Vučjak“ osim što se bave njegovanjem pjesama, plesova i običaja, vođeni motom: „Naše starine su naše najveće blago nama dano u naslijeđe, ne da ga rasipamo i bacamo, već da ga čuvamo i njime se ponosimo!“ prikupili su više stotina tradicijskih predmeta, oruđa, tekstilnog rukotvorstva i ostalih pomagala gospodarskog života Vučjaka s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Na taj način oformili su zbirku u kojoj se nalaze različiti oblici keramičkih i drvenih posuda, alati za obradbu drva, oruđa za obradbu zemlje, tkalački stan sa priborom i pomagalima za izradu tekstila, škrinje različitih veličina i namjena, kosljin, ladica, postelje, zivke, stol, klupe, košare, te vrijedni oblici tekstilnog rukotvorstva kao što su nošnje, posteljno rublje i ručnici.
Svaki od predmeta ima etnografsku i edukativnu vrijednost, a kao cjelina čine fundus koji prezentira način života, odijevanja, privređivanja i umijeća žitelja naselja Vučjak.
slika i tekst: https://www.karlovac-touristinfo.hr/hr/node/686
Ključne riječi feudalno graditeljstvo, renesansa, gotika, vidikovac
Regija Srednja Dalmacija
Vrsta Utvrda
Na prapovijesnom humku povrh Kupe na 185 metara nadmorske visine smještena je gradina Dubovac. Slikoviti dvorac iz 13. stoljeća predstavlja jedan od najljepših i najbolje sačuvanih spomenika feudalnog graditeljstva Hrvatske. Premda je nastao mnogo ranije, prvi put se spominje tek 1339. godine u povijesnim crkvenim spisima, a od 14. st. njime gospodare različite plemićke obitelji. Posebno se ističu Frankopani u čijem je vlasništvu dobio i svoj današnji izgled renesansnog kaštela s gotičkim elementima. Stari grad je kroz povijest promijenio brojne uloge, te je prošao razne transformacije i obnove, a danas predstavlja atraktivno turističko izletište, te pruža mogućnost obilaska unutrašnjosti, penjanja na vidikovac i posjeta muzejskoj izložbi u najvišoj kuli. U njemu je postavljena i stalna izložba, a s vidikovca se pruža pogled na cijeli grad i okolicu.
Ključne riječi vojska, utvrda, toranj, srednji vijek, povijest, bitke
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture, muzej
Na južnim prilazima gradu Karlovcu, između državne ceste Karlovac-Slunj-Plitvice-Split i rijeke Korane, u prigradskom naselju Turanj, nalaze se ostaci austrijske vojarne, svjedok zanimljive i bogate vojne prošlosti grada Karlovca.
Povijest Turnja vezana je uz nastanak karlovačke tvrđave. Podiže se u isto vrijeme kada i tvrđava, kao predstraža tvrđavi i zaštita mostovima preko rijeka Korane i Mrežnice. Godine 1582. završena je gradnja drvene stražarske kule. Taj prvi “turan” podignut je na zaravni u blizini mosta preko Korane, u 18 st. nazvan je Križanić Turanj po zapovjednicima krajiške straže - braći Križanić. Do tada je izgrađen niz objekata o čemu svjedoči tlocrt Martina Klausa, karlovačkog oružara iz 1712. godine.
Ratna zbivanja u Domovinskom ratu potvrdila su Turanj kao predstražu Karlovaca. Na Turnju su hrvatski branitelji zaustavili i slomili pokušaje zauzimanja grada, tu su vođeni brojni pregovori o uspostavljanju primirja, vršile se razmjene zarobljenika, prihvaćali izbjegli i prognani. Turanj je za Karlovčane simbol pobjede, povratka i novog života na ratom opustošena područja. Na mjestu vojarne danas su ostaci objekata oštećeni ratnim djelovanjem u Domovinskom ratu, kasnije dodatno devastirani. Na prostoru oko objekata smještena su sredstva borbene tehnike iz zbirke oružja i vojnih vozila Domovinskog rata.
Ključne riječi muzej, zbirka
Vrsta Muzej
Godine 1953.Muzeju je dodijeljen jedan od najstarijih sačuvanih objekata barokne stambene arhitekture tipa curiae iz prve polovine 17. st. koju je dao izgraditi karlovački general Vuk Krsto Frankopan u Zvijezdi, u kojoj je i danas sjedište Gradskog muzeja Karlovac. Prirodoslovni odjel vodi nas kroz priču o raznovrsnosti prirodne baštine karlovačkoga kraja u kojem se susreću panonska i dinarska regija. U stalnom postavu Prirodoslovnog odjela izložena je geološko - paleontološka zbirka sa zanimljivim primjercima flore i faune koji su živjeli na području Karlovačke županije te primjerci koji originalno nemaju staništa na ovim područjima, ali igraju bitnu ulogu kao prethodnici vrstama koje kasnije nalazimo na našim prostorima. U sklopu muzeja nalazi se i arheološki odjel, kulturno-povijesni odjel, etnografski odjel, galerijski odjel te odjel suvremene povijesti RH.
Ključne riječi barok, inventar
Vrsta Sakralni spomenik
Crkva je najstarija građevina Karlovca, podignuta istovremeno s tvrđavom, dok je samostan nadograđen u 17. stoljeću. Nalaze se na središnjem trgu Zvijezde (Trg bana J. Jelačića). Cijeli kompleks pokazuje barokni lik, a čuva bogat inventar, koji se može razgledati uz slobodan ulaz.
Ključne riječi zdenac, pil, fontana
Vrsta Gradski centar
Ulice unutar Zvijezde pravokutno su raspoređene, a na središnjem gradskom trgu nalazi se zavjetni pil ("Kužni pil") s likom Bogorodice izgrađen nakon epidemije kuge 1691. godine. U geometrijskom središtu čitave Zvijezde, pa tako i trga je zdenac iz 1869. godine ukrašen alegorijskim prikazima rijeka, izgrađen na mjestu barokne fontane koja je crpila vodu dovedenu s borlinskih zdenaca.
Ključne riječi tlocrt, zvijezda, kuga
Vrsta Povijesna cjelina
Karlovac je podignut u 16. st. u svrhu obrane od turskih osvajača kao jedinstvena gradska jezgra u obliku šesterokrake zvijezde. Osim Karlovca još samo dva grada u Europi imaju takav tlocrt (Palmanova u Italiji i Novy Zamky u Slovačkoj). Renesansna jezgra grada s pravilnim geometrijskim rasterom ulica i gradskih blokova, te središnjim trgom vrhunac je tadašnjeg graditeljskog i fortifikacijskog umijeća. Izgrađeni su bedemi i bastioni, palače i trgovi, vojni i sakralni objekti. Na središnjem gradskom trgu, danas Trgu bana Jelačića, nalazi se crkva Presvetog trojstva opremljena bogatim baroknim inventarom. Uz crkvu je i Franjevački samostan sa zbirkom umjetničkih djela samostanske i crkvene riznice. Karlovcem su u prošlosti harale epidemije kuge. Kada se grad oslobodio te strašne bolesti 1691 g. postavljen je i Kužni pil kao spomenik zahvalnosti.
Ključne riječi legenda, vještice
Regija Lika i Kordun
Najbliži grad Karlovac
Vrsta Legenda
Klek stoljećima privlači putnike i istraživače, a osebujan izgled njegovog vrha raspiruje maštu kao niti jedan drugi vrh u Hrvatskoj. Sa svake strane svijeta pokazuje drugi oblik, a ističe se vršna previjesna stijena. Hrbat planine gledan s istoka, iz smjera Ogulina, nalik je golemom okamenjenom divu. Legenda kaže da kada oko Kleka sijevaju munje i praskaju gromovi, to vještice pozivaju na sijelo na njegovom vrhu.
Povjesničar i pisac Rudolf Strohal zapisao je krajem 19. stoljeća narodne predaje o klečkim vješticama u obliku priča. Junakinje pripovijetki, coprnice s Kleka kuhaju tajnovite trave i ulja, mažu se s njima, lete na Klek ili jašu slugu do vrha, pustoše gostionice, satima plešu u kolu vještičje plesove, usmrćuju muževe i proždiru djecu... i bave se kojekavim drugim vradžbinama i opačinama. No, mnogi mitovi koje Strohal bilježi kao pučku predaju, uistinu su iskazi žena optuženih da su vještice, te svjedoka i sudaca na stvarnim suđenjima vješticama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj tijekom 17. i 18. stoljeća.
Klek je na tim suđenjima u vještičjim priznanjima često navođen kao mjesto njihovih sastanaka, i to ne samo u procesima ženama iz Ogulina i okolice, već i primjerice Zagrepčankama. O toj nadalekoj ozloglašenosti Kleka izvijestio je već slovenski povjesničar i znanstvenik Johann Weichard Valvasor u putopisima objavljenim 1649. godine. Neke od žena osuđenih da su klečke coprnice skončale su život na lomači. Jedna od vještica, međutim, prema pučkoj legendi bila je skamenjena. Na ulazu u selo Bjelsko podno Kleka nalazi se kamena hrid nalik gljivi, koju narod zove (Visi)Baba.
I dok su progoni i istrebljenja vještica u zapadnoj Europi na vrhuncu u 17. stoljeću,u Hrvatskoj najstrašniji oblici mučenja i pogubljenja žena optuženih da su vještice počinju tek 1698., a kraj im slijedi odredbom carice Marije Terezije iz 1758. godine. U optužbama protiv vještica predbacuje im se da su sklopile ugovor s vragom i općile s njime, pretvarale ljude u životinje, uništavale ljetinu, zavodile muževe... i još mnogo toga što uvijek i nije imalo veze s narodnim sujevjerjem. U pučkim kazivanjima karlovačkog kraja vještice su zapravo često bile tek vile koje su se služile zlobnim čarolijama.
Ali, za inkvizitore toga doba, vještice su bile i travarke i druge žene koje su se bavile "poganskim" liječenjem i iscjeljivanjem, ali i samosvjesne djevojke koje su odbijale biti poslušnice u "muškom svijetu" kojeg su nametali ondašnje plemstvo i crkva. Tako se hrvatski ban Nikola Frankopan za Božić 1620. razbolio u Bosiljevu "... jer su ga vještice svojim čarolijama lišile mogućnosti upotrebe nogu. Bolesniku je došla jedna vještica koja se je hvastala, da će ga izliječiti čarobnjačkim bajanjem i tajnim črolijama...". To joj navodno nije uspjelo, te je bana izliječio svećenik. Strohal, međutim, ističe: "Ovakve babe vračare imale su u narodu vrlo velik ugled. Njima je narod mnogo više vjerovao no liječnicima. U novije istom vrijeme nestaje baba vračara.".
Kada su sa stijena Kleka "protjerane" vještice, osmjelili su ga se posjećivati ljudi. Tako se 1838. na Klek penje saski kralj i botaničar Friedrich August II. u pratnji ogulinskog časnika Josipa Jelačića, kasnijeg hrvatskog bana. Nakon uspona na Klek 1874. godine, dr. Johanes Frischauf, sveučilišni profesor iz Grazza, sastao se u Ogulinu s časnikom i književnikom Budom Budisavljevićem, te pravnikom i piscom Vladimirom Mažuranićem (sinom hrvatskog bana Ivana Mažuranića). Sastanak je bio poticaj osnivanju Hrvatskog planinarskog društva iste godine u Zagrebu.
Nakon Kleka, na zlu glasu po "babljim poslima" bio je nekoć i ozaljski kraj. Povjesničar Emilij Laszowski spominje da su i u njegovo vrijeme, početkom 20. stoljeća stanovnici Trga vjerovali da se na tamošnjem otočiću na Kupi u noći roče vještice koje se onuda u kočijama voze. Kao vještica je, primjerice, u Ozlju spaljena 1694. Dora Lagenka, a 1749. odrubljena je glava Bari Petruši iz Vivodine i potom s tijelom bačena u lomaču. Kao i Ogulinu, i u Ozlju i drugdje u okolici Karlovca i danas, kako je to istaknuo kustos Gradskog muzeja Karlovac Igor Čulig, "... razotkrivamo još uvijek duboko ukorijenjenu sklonost nekih stanovnika ovog kraja da u neobičnome, a pogotovo zlosretnome, makar posumnjaju u vještičja posla.". Čulig je napisao i dramu o vještici Bari Petruši koja je izvedena na starom gradu Dubovcu 2000.
Izvor: http://www.udruga-kameleon.hr
