Uz početak gradnje tvrđave i grada Karlovca vezana je legenda o njegovom utemeljenju na - lubanjama. Povjesničar Radoslav Lopašić u knjizi "Karlovac - poviest i mjestopis grada i okolice", koju je objavio 1879. godine, ističe da je prvi temelj Karlovca položen "... na 13. srpnja 1579. na dan sv. Margarete na devet stotina turskih glava...".
Lopašić, koji je pripremajući knjigu istražio brojne spise i "listine", ne navodi izvor za spomenutu tvrdnju o ukapanju neprijateljskih glava u tvrđavski bedem. Spominje, međutim, da odsječene glave potječu od Turaka "... koji su bili poginuli prošle godine pod Dubovcem.". U svibnju 1578. godine pod dubovačkim zidinama, ali i kod Drežnik grada, hametice ih je potukla krajiška vojska pod vodstvom zapovjednika Hrvatske vojne krajine, 77-godišnjeg generala Ivana Ferenberga.
Bila je to osveta Turcima za pustošenje i paljenje dubovačke varoši na sam uskršnji Veliki petak iste godine. Dubovac će od te pobjede imati slabe pomoći jer su, umjesto razbijenih turskih četa, varoš i grad opsjedali idućih godina nove i još divljije postrojbe. Dubovcu se više nikada sretniji dani ne pomoliše. Mnoštvo se žitelja iz pogorjele i popljačkane dubovačke varoši preselilo, odmah po njezinoj izgradnji, u obližnju sigurniju karlovačku tvrđavu.
Pobjeda vojske pod zapovjedništvom Ivana Ferenberga bez sumnje je omogućila miran tijek izgradnje karlovačke utvrde jer "... Turci nesmjedoše ni blizu sbog straha od Ferenberga.". Stari iskusni vojskovođa, nakadašnji zapovjednik Senja, ratnom vještinom i junaštvom vojne posade potukao je 1578. Turke do nogu. Za sve to,Ferenberga je nagradio nadvojvoda Karlo II. Habsburški (koji je potaknuo gradnju tvrđave koja je po njemu prozvana Karlovac), postavivši ga za prvog zapovjednika Karlovca. Karlovčani su mu odali još veće priznanje, proglasivši ga osnivačem grada u čiju su čast vrelo (danas vodocrplište) na Borlinu nazvali Ferenbergovo vrelo.
No, kao ni dubovačku gradinu tako ni karlovačku tvrđavu Turci nikada nisu osvojili. Zacijelo se tomu doprinijeli ponajprije odvažni i hrabri branitelji, potom i za ondašnji način ratovanja napredno izgrađen tvrđavski sustav. Karlovac je, naime, sagrađen planski, kao zvjezdolika šesterokraka renesansna utvrda. Tvrđava je imala zemljane bastione (kule) i bedeme ojačane ogradom od balvana, a kasnije kamenim zidom. Okruživao ju je opkop dubok šest metara u koji se tijekom opasnosti puštala voda iz Kupe.
Tako utvrđeni Karlovac svoju je obrambenu ulogu uspješno ispunio. Turska vojska se tijekom idućih stotinu godina čak devet puta zalijetala do karlovačke tvrđave (posljednji puta 1672. godine), ali je niti jednom nije ozbiljnije uspjela ugroziti. Jesu li takvom raspletu ipak pomogle i lubanje ugrađene u temelje tvrđave ne zna se, no u to su izgleda bili uvjereni graditelji Karlovca. Radoslav Lopašić naglasio je da "Osnivači mišljahu, da će ovo učiniti tvrdju osobito jakom i nepredobivom.".
Činjenica je da je tijekom 16. i 17. stoljeća jedan od "običaja" ratovanja s Turcima bio odsjecanje glava žrtvama na bojištu. U tome su prednjačili Turci, koji su obezglavljivali i odličnike i plemiće koje bi zarobili. Karlovačka krajiška vojska dobivene bitke slavila je i isticanjem glava pobijenih Turaka (najčešće samo zapovjednika) na kopljima tijekom povratka s bojišta u grad.
Legende ostaju legende, sve dok ih ne opovrgnu činjenice. S nastankom Karlovca tako se rodila i stoljećima opstala i legenda o graditelju tvrđave i grada Ivanu Karloviću. Hrvatski puk koji nije bio upućen u ulogu nadvojvode Karla II. pri izgradnji tvrđave, pronio je glas da je Karlovac dao podignuti nakon pada Bihaća u turske ruke 1592. godine ban Ivan Karlović. U slavu ovome vojvodi i junaku narod je spjevao i pjesmu koja završava stihovima: "On kod Kupe šanac načinio / I Karlovac ime mu nadao". Karlović se uistinu istaknuo u obrani hrvatskih zemalja od Turaka, ali je banom bio 20-ih godina 16. stoljeća, puno prije utemeljenja Karlovca i turskog osvajanja Bihaća.
Izvor: http://www.udruga-kameleon.hr
Klek stoljećima privlači putnike i istraživače, a osebujan izgled njegovog vrha raspiruje maštu kao niti jedan drugi vrh u Hrvatskoj. Sa svake strane svijeta pokazuje drugi oblik, a ističe se vršna previjesna stijena. Hrbat planine gledan s istoka, iz smjera Ogulina, nalik je golemom okamenjenom divu. Legenda kaže da kada oko Kleka sijevaju munje i praskaju gromovi, to vještice pozivaju na sijelo na njegovom vrhu.
Povjesničar i pisac Rudolf Strohal zapisao je krajem 19. stoljeća narodne predaje o klečkim vješticama u obliku priča. Junakinje pripovijetki, coprnice s Kleka kuhaju tajnovite trave i ulja, mažu se s njima, lete na Klek ili jašu slugu do vrha, pustoše gostionice, satima plešu u kolu vještičje plesove, usmrćuju muževe i proždiru djecu... i bave se kojekavim drugim vradžbinama i opačinama. No, mnogi mitovi koje Strohal bilježi kao pučku predaju, uistinu su iskazi žena optuženih da su vještice, te svjedoka i sudaca na stvarnim suđenjima vješticama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj tijekom 17. i 18. stoljeća.
Klek je na tim suđenjima u vještičjim priznanjima često navođen kao mjesto njihovih sastanaka, i to ne samo u procesima ženama iz Ogulina i okolice, već i primjerice Zagrepčankama. O toj nadalekoj ozloglašenosti Kleka izvijestio je već slovenski povjesničar i znanstvenik Johann Weichard Valvasor u putopisima objavljenim 1649. godine. Neke od žena osuđenih da su klečke coprnice skončale su život na lomači. Jedna od vještica, međutim, prema pučkoj legendi bila je skamenjena. Na ulazu u selo Bjelsko podno Kleka nalazi se kamena hrid nalik gljivi, koju narod zove (Visi)Baba.
I dok su progoni i istrebljenja vještica u zapadnoj Europi na vrhuncu u 17. stoljeću,u Hrvatskoj najstrašniji oblici mučenja i pogubljenja žena optuženih da su vještice počinju tek 1698., a kraj im slijedi odredbom carice Marije Terezije iz 1758. godine. U optužbama protiv vještica predbacuje im se da su sklopile ugovor s vragom i općile s njime, pretvarale ljude u životinje, uništavale ljetinu, zavodile muževe... i još mnogo toga što uvijek i nije imalo veze s narodnim sujevjerjem. U pučkim kazivanjima karlovačkog kraja vještice su zapravo često bile tek vile koje su se služile zlobnim čarolijama.
Ali, za inkvizitore toga doba, vještice su bile i travarke i druge žene koje su se bavile "poganskim" liječenjem i iscjeljivanjem, ali i samosvjesne djevojke koje su odbijale biti poslušnice u "muškom svijetu" kojeg su nametali ondašnje plemstvo i crkva. Tako se hrvatski ban Nikola Frankopan za Božić 1620. razbolio u Bosiljevu "... jer su ga vještice svojim čarolijama lišile mogućnosti upotrebe nogu. Bolesniku je došla jedna vještica koja se je hvastala, da će ga izliječiti čarobnjačkim bajanjem i tajnim črolijama...". To joj navodno nije uspjelo, te je bana izliječio svećenik. Strohal, međutim, ističe: "Ovakve babe vračare imale su u narodu vrlo velik ugled. Njima je narod mnogo više vjerovao no liječnicima. U novije istom vrijeme nestaje baba vračara.".
Kada su sa stijena Kleka "protjerane" vještice, osmjelili su ga se posjećivati ljudi. Tako se 1838. na Klek penje saski kralj i botaničar Friedrich August II. u pratnji ogulinskog časnika Josipa Jelačića, kasnijeg hrvatskog bana. Nakon uspona na Klek 1874. godine, dr. Johanes Frischauf, sveučilišni profesor iz Grazza, sastao se u Ogulinu s časnikom i književnikom Budom Budisavljevićem, te pravnikom i piscom Vladimirom Mažuranićem (sinom hrvatskog bana Ivana Mažuranića). Sastanak je bio poticaj osnivanju Hrvatskog planinarskog društva iste godine u Zagrebu.
Nakon Kleka, na zlu glasu po "babljim poslima" bio je nekoć i ozaljski kraj. Povjesničar Emilij Laszowski spominje da su i u njegovo vrijeme, početkom 20. stoljeća stanovnici Trga vjerovali da se na tamošnjem otočiću na Kupi u noći roče vještice koje se onuda u kočijama voze. Kao vještica je, primjerice, u Ozlju spaljena 1694. Dora Lagenka, a 1749. odrubljena je glava Bari Petruši iz Vivodine i potom s tijelom bačena u lomaču. Kao i Ogulinu, i u Ozlju i drugdje u okolici Karlovca i danas, kako je to istaknuo kustos Gradskog muzeja Karlovac Igor Čulig, "... razotkrivamo još uvijek duboko ukorijenjenu sklonost nekih stanovnika ovog kraja da u neobičnome, a pogotovo zlosretnome, makar posumnjaju u vještičja posla.". Čulig je napisao i dramu o vještici Bari Petruši koja je izvedena na starom gradu Dubovcu 2000.
Izvor: http://www.udruga-kameleon.hr