Tvrđa je povijesna jezgra Osijeka, ostatak nekadašnje osječke tvrđave koji je postupno prerastao u gradski prostor. Podignule su je austrijske vojne vlasti nakon oslobođenja od Turaka 1687. godine, kao sjedište generalata i važnu obrambenu točku jugoistočnog dijela carstva.

Središnji trg u Tvrđi je Trg sv. Trojstva na kojemu se ističu barokne zgrade. Najznačajnija je palača Slavonske Generalkomande, zdanje podignuto za sjedište generalata i Zemaljsku upravu Slavonije. Nije poznat arhitekt ove građevine, ali se zna da je građena po nalogu kneza Eugena Savojskog od 1724. do 1726. godine.

S lijeve strane trga je zgrada Glavne straže (danas Arheološki muzej), podignuta za tvrđavsku stražu, i karakteristična po zvoniku s terasom s koje se pružao pogled na cijelu okolicu. S druge strane trga uglovno je smještena zgrada Gradskog magistrata iz 1702. godine, odnosno bivša gradska vijećnica, a danas Muzej Slavonije. Uz spomenute, cijelom Tvrđom dominiraju jednostavne barokne zgrade 18. stoljeća, s nizovima prozora i arkadama prema dvorištu, koje su služile kao vojarne i vojna spremišta.

Sredinom Trga sv. Trojstva uzdiže se Kužni pil, odnosno spomenik Presvetog Trojstva, podignut u znak zavjeta protiv kuge koja je ranije često pogađala Slavoniju.  U Tvrđi se nalaze i dvije važne sakralne građevine. Župna crkva sv. Mihovila(1725.-1748.) barokna je crkva s dva zvonika građena za osječke isusovce. U njoj su bogati oltari i oltarne pale austrijskog slikara Franza Xavera Wagenschöna. Druga je franjevačka crkva uz koju se nalazio i samostan, kasnije pretvoren u vojarnu.

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku (HNK) osnovano je 1907. godine. Najznačajnije je i najpoznatije kazalište u Osijeku I Slavoniji.

Prije osnutka kazališta, prva predstava održana je 1735. u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji. Desetljećima nakon toga započelo je dugotrajno djelovanje različitih njemačkih trupa i kazališta na osječkoj sceni.

Tek 31. prosinca 1866. je otvorena kazališno projektirana zgrada, u kojoj se HNK i danas nalazi. Projektirao ju je Karlo Klausner, a krase je odlike historicizma s dodatnim elementima maurske arhitekture. Gledalište je u baroknom tlocrtu.

Zgrada HNK-a nekoliko je puta obnavljana i dorađivana, a detaljno i 1985. godine. Međutim, u vrijeme Domovinskog rata 1991. godine zgrada je teško oštećena i zapaljena, te je osječki HNK svoju 85. sezonu dočekao kao beskućnik. Već 1994. kazalište je obnovljeno, a svečanom otvorenju obnovljene zgrade kazališta 27. prosinca 1994. nazočio je i tadašnji predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

Osječka konkatedrala Svetog Petra i Pavla je drugostolna crkva Đakovačko-osječke nadbiskupije. Sagrađena je u neogotičkom stilu.

Osječku konkatedralu dao je sagraditi biskup tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije, Josip Juraj Strossmayer. On je godine 1866. dao prvi poticaj za gradnju nove crkve. Tada je, na mjestu današnje crkve, bila Gornjogradska župna crkva iz 1732. koja je postala premala i neugledna crkva za nove građevine u Osijeku. Patron župe, grad Osijek, 1870. je utvrdio način dobivanja novca za izgradnju nove crkve. Međutim, taj proces je bio veoma spor, sve do dolaska novog župnika Josipa Horvata. Nakon njegova dolaska proces je bio ubrzan, pa je 1892. raspisan natječaj za nacrte. Na natječaju je pobijedio njemački arhitekt Franz Langenberg. 1894. stara je crkva srušena, i tada je započela izgradnja današnje konkatedrale, velebne neogotičke građevina s tornjem visokim 90 metara i tri lađe. Ukupna površina crkve je 1062 m2. 1898. godinecrkva je izvana dovršena, pa se unutrašnje uređenje nastavilo. Dvije godine kasnije (1900.) posvetu današnje crkve obavio je biskup Josip Juraj Strossmayer.

Dvorac Pejačević nalazi se u nekadašnjem selu Retfala, danas potpada užem centru grada Osijeka.

Dvorac je podigao grof Sigismund (Žigmund) Pejačević 1801. godine, sudeći prema natpisu na pročelju. No, gradnja je počela nekoliko godina ranije, vjerojatno 1796. godine.

Vlastelinstvo Retfala pripalo je grofovima Pejačević darovnicom austrijske carice i hrvatsko-ugarske kraljice Marije Terezije 1750. godine. U početku je to bio relativno mali posjed.

Otmjen klasicistički dvorac ima tri krila u obliku slova U. Unutrašnji je prostor organiziran oko središnjeg hodnika, gdje se sobe nižu s obje njegove strane. Središnja je os istaknuta velikom dvoranom i predvorjem u velikom paviljonu. Središnji paviljon uzdignut je na kat, dok je ostali dio dvorca s bočnim krilima prizeman. Paviljon je raščlanjen arkadama u prizemlju i jonskim pilastrima velikog reda, a izvorno je bio natkriven mansardom kao ostatak zgrade.

U blizini dvorca, na retfalačkom groblju, nalazi se kapela-mauzolej obitelji Pejačević iz 1891. godine. Dvorac je od ulice odvojen trijumfalnim ulazom s kovanom željeznom ogradom.

Usprkos tome što nije poznat arhitekt koji ga je gradio, dvorac se smatra značajnim djelom arhitekture klasicizma u Hrvatskoj.

Osječki se Gornji grad ponosi vrhunskom arhitekturom secesije. U tom je pogledu značajna Europska avenija, reprezentativni bulevar nanizan raskošnim secesijskim zdanjima podignutima za osječke industrijalce i ugledne građane početkom 20. stoljeća.

Na istočnoj strani u Jagerovoj ulici izgrađena je 1905. godine po nacrtima osječkoga arhitekta Ivana Domesa.

Vrhunsko djelo iz razdoblja secesije. Zgrada je izgrađena 1912. godine po nacrtu glasovitoga osječkog arhitekta Viktora Axmanna u strogom akademskom stilu, stilu secesije i moderne arhitektrure..

Osječka Glavna pošta ili Poštanska palača druga je po veličini secesijska zgrada u Hrvatskoj.

Monumentalna trokutna zgrada Glavne pošte secesijsko je ostvarenje budimpeštanskog arhitekta Ivana Laya. Zgrada je izgrađena 1912. godine.

Na prostoru Kasim-pašine džamije isusovci su dali sagraditi jednobrodna Župnu crkvu sv. Mihovila s dva tornja u pročelju. Gradnja i uređenje trajalo je neobično dugo (od 1725., tornjevi 1741-1742., a radovi na crkvi trajali su još 30 godina).

Na sjevernoj strani Trga sv. Trojstva nalazi se najmarkantnija i najimpozantnija zgrada  (danas Rektorat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera). Podignuta je po nalogu princa Eugena Savojskog od 1724. do 1726. u sintezi renesanse i baroka.