Otok Pag bio je naseljen već u neolitiku. Najstariji poznati naziv otoka, Kissa, predilirskog je podrijetla. U zaseoku Metajna na brežuljku Zaglava, postoje ostaci zidnih slikarija nepoznate starosti, koje prikazuju ljudske likove. Nađeni su ostaci većeg broja gradinskih naselja i grobnih humaka (tumula) iz brončanog i željeznog doba. Grobni humci nalaze se na Punti Luna, rtu Gradašnici, Kozjem Brdu (grobni humak iz brončanog doba) i Vrčićima. Ostaci pretpovijesnih gradina i danas se mogu vidjeti na sljedećim lokalitetima: Punta Luna, Gradac - Konobine, rt Gradašnica, Košlja Gromača, Svetojanj, Košljun (Kissa), Zagračišće, Komorovac, Zaglava, Gračišće, Gornji Gradac, Donji Gradac, brdo Sv. Vid, Gradac kod grada Paga, grad Pag, Kruna, Gorica, Gramajnik (Dinjiška), Panos, Vlašići, rt Mrtva.
Pod imenom Cissa Portunata, Pag spominju Plinije u 1. stoljeću, a Konstanin Porfirogenet u 10. stoljeću naziva ga Kissa. Istoimeno naselje, Cissa - najveće rimsko naselje na otoku - nalazilo se na prostoru današnje Caske nedaleko Novalje. Očuvani su dijelovi kuća i zidina, te dijelovi vodovoda koji je vodom opskrbljivao Cissu i njenu luku Novalju (od lat. navalia - luka). Podzemni dijelovi tog vodovoda mogu se danas vidjeti u Novalji, a poznati su kao "Talijanova buža".
U uvali Caska, južno od stare Cisse, na sjevernoj strani poluotoka Zrče, nedaleko od poznate plaže Zrče, pronađeno je antičko groblje iz razdoblja od 1. do 4. stoljeća. Na više mjesta na otoku postojala su i manja rimska naselja. Ostaci rimskih villa rustica vidljivi su na slijedećim lokalitetima: Punta Luna, Tovarnele, Lun - Sv. Jure, Borovićevi Stani, Vidasovi Stanovi, Dabovi Stani, Šankovi Stani, Novalja, Gračišće, Mlinica, Polačine, Bošana, grad Pag, Krinac, Vrčići, Povljana i Smokvica. Ostaci antičkog kamenoloma nalaze se na na sjevernoj strani grada Novalje, u Koludračkim Njivama. U Vlašićima su nađeni ostaci grčko-helenističke keramike.
U uvali Vlaška Mala, uz sjeveroistočnu obalu otoka, nađeni su na dubini od oko 25 metara ostaci rimskog trgovačkog broda s dobro očuvanim teretom amfora.
Koliko je do sada poznato, na Pagu ipak nije bilo grada sa statusom municipija. Vlasnici posjeda na Pagu vjerojatno su bili bogatiji stanovnici okolnih rimskih municipija u Arbi (Rabu) i Aenoni (Ninu), te kolonije Iader (Zadar).
Na području Novalje pronađeni su ostaci tri ranokršćanske bazilike koje potječu iz 4. i 5. stoljeća.
Pag spada među jadranske otoke koji su najranije bili naseljeni Hrvatima. Kod Povljane su na tri lokaliteta nađene starohrvatske nekropole, a u blizini su i ostaci srednjovjekovnog naselja. Otok ili njegov veći dio s okolnim otočićima, vjerojatno je bio kraljevski posjed. Tome u prilog govori darovnica Petra Krešimira iz 1069. godine kojom daruje otok Maun samostanu Sv. Krševana u Zadru.
Nakon što se Zadar 1180. godine odmetnuo od Venecije i priznao vlast ugarskog kralja Bele III, Mlečani su 1192. zauzeli Pag i postavili tamo svog Kneza. Godine 1202. Mlečani su uz pomoć križarske vojske zauzeli i Zadar, no već 1203. Zadrani su napali Pag, opustošili ga i razorili Cissu. Sporazumom između Venecije i Zadra, vraćeni su Zadranima njihovi stari posjedi, uključujući i Pag i otok Škrdu. Sjeverni je pak dio otoka (spomenuti Comitatus) pripao Rabu, jer su Rabljani priznali za svog kneza Roberta, sina Rogerija Maurocena, ali pod uvjetom da Comitatus, tj. Caska s pripadajućim posjedima, sve do Luna, pripadne Rabu. Važnost Caske (stare Cisse) opada, i od tog vremena vodeći grad na otoku postaje grad Pag.
Osamdesetih godina 13. stoljeća Rab i Pag su se sporili oko granica svojih posjeda na Pagu. U sporu je posredovao krčki knez Fridrik, a zatim i mletački Senat, koji je na Pag poslao komisiju da utvrdi granicu. Prema odluci komisije, Rabu su pripali Caska, Novalja i Lun, a ostali dio otoka Zadru.
Zadar se ponovno odmetnuo od Venecije 1311. godine. Pažani su pristali uz Veneciju, pa su 1312. Zadrani napali otok i zapalili grad Pag.
Nakon nagodbe između Venecije i Zadra, Pag se opet našao pod vlašću Zadra, ali ovaj put s većom autonomijom. Jednog je suca birao Zadar među paškim stanovništvom, a drugog su birali sami Pažani. Međutim, Zadar je teško ekonomski izrabljivao Pag, a Pažani su bili dužni davati i veslače za galije. Kad je Ludovik I Anžuvinac postao hrvatsko-ugarskim kraljem 1342. godine, Zadar je ponovno zbacio mletačku, a Pag zadarsku vlast. Nakon toga su Zadrani opet napali i opustošili Pag. U opsadi Zadra, 1345., sudjelovala je na strani Venecije i jedna Paška galija.
Nakon Zadarskog mira 1358. godine, Venecija gubi čitavo područje od Kvarnera do Drača, a Zadru su vraćeni stari posjedi, među njima i Pag. Pag je uspio od kralja Ludovika ishoditi samostalnost 1376. godine, no nakon njegove smrti našao se opet pod vlašću Zadra. U pobuni, koja je izbila 1393. Pažani su protjerali kneza poslanog iz Zadra i sve Zadrane. Zadrani su zatim napali Pag, ponovno ga opustošili i tom prilikom pobili i osakatili mnoge otočane. Pažani su zatražili zaštitu od kralja Žigmunda Luksemburškog. 1396. godine sazvan je sabor u Ninu na koji su došli predstavnici svih dalmatinskih gradova i na kojem je odlučeno da Pag više neće biti pod vlašću Zadra, te da će se u pravima izjednačiti s ostalim dalmatinskim gradovima.
Pag je 1400. godine priznao Rabu pravo na Lun i Novalju, kako bi spriječio udruživanje Raba i Zadra protiv Paga. Kad je, međutim, hrvatski kralj postao Ladislav Napuljski, kojeg je Zadar podržavao, Pag se opet našao pod zadarskom vlašću. Zadrani su tada još jednom poharali Pag i poubijali sve one koji su se na saboru u Ninu zalagali za autonomiju Paga. Ladislav je 1409. godine Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag prodao Veneciji. To je bio i kraj krvavih borbi Zadra i Paga. Pod Venecijom Pag je opet stekao ograničenu autonomiju. Paški statut potvrđen je 1433. godine.
Kako je grad Pag bio smješten na nepovoljnom mjestu koje nije dozvoljavalo širenje grada, a bilo je i izloženo buri (oko 3 km južnije od današnjeg grada Paga), odlučeno je da se izgradi novi grad. Izgradnja je počela 1443. godine i preseljenje u novi grad trajalo je desetak godina. U planiranju novog grada i izgradnji Kneževog dvora sudjelovao je i Juraj Dalmatinac.
Kroz 15. i 16. stoljeće nastavljao se spor oko razgraničenja s Rabom. Rab je 1538. godine izgubio Casku ali zadržao Novalju i Lun. U srednjem vijeku je važnu ulogu u ekonomskom životu paške komune imala proizvodnja i trgovina solju. Solane su posjedovali plemići i pojedini samostani, no najviše je koristi od trgovine imala Venecija.
U vrijeme osmanskih navala stanovništvo s kopna, uglavnom iz Ravnih kotara, sklanjalo se na Pag. U tom pogledu, znakovit je raspored dijalekata koji se danas govore na Pagu: na dijelu otoka koji je pripadao rapskoj komuni govori se čakavski, u gradu Pagu cakavski, a u jugoistočnom dijelu, na koji su se naseljavali stanovnici sa susjednog kopna - ikavski štokavski. Stanovništvo je u strahu odOsmanlija i Uskoka i odlazilo s otoka, a desetkovale su ga i zarazne bolesti i glad, tako da se broj stanovnika nije povećavao. U 16. i 17. stoljeću na otoku je živjelo samo 1200 do 1400 ljudi, a na početku 19. stoljeća 3000 ljudi.
Nakon pada Venecije 1797. godine, Pag se našao pod Austrijom, no ekonomske prilike ostale su iste. Od 1805. do 1813. godine Pag je pod vladavinom Napoleonove Francuske doživio stanoviti kulturno-ekonomski napredak. Godine 1808. osnovana je u Pagu osnovna škola. Snižene su izvozne carine na vino, solane su renovirane, proizvodnja soli je povećana, na otoku su popravljene ceste. U Pagu je ustanovljen sud.
Za vrijeme druge austrijske vladavine od 1813. do 1918. godine Pag ekonomski nazaduje. Sredinom 19. stoljeća i na Pagu dolazi do političke borbe autonomaša i narodnjaka. Narodnjaci su na općinskim izborima 1893. dobili većinu, nakon čega je hrvatski jezik uveden u urede i škole. Stanovništvo Paga počinje u 19. stoljeću emigrirati u Ameriku. Solane su do 1909. bile u privatnom vlasništvu, a zatim prelaze u državno vlasništvo, što je unaprijedilo proizvodnju soli. Poslije prvog svjetskog rata Pag je bio pod talijanskom okupacijom do 1921. godine.
Za vrijeme drugoga svjetskog rata Pag je u sastavu NDH. Ustaše su na Pagu osnovale jedan od prvih koncentracijskih logora, koji je u uvalama Slano i Metajna postojao od lipnja do kolovoza 1941. Od 1941. do kapitulacije Italije u rujnu 1943., na Pagu je bila prisutna talijanska vojska. Pag zatim preuzima NOVJ. Njemačke i ustaške snage bile su stacionirane na otoku od prosinca 1943. do siječnja 1944., te ponovno od ožujka 1944., kad su istočno od Paga izgradili obrambene položaje. U studenom 1944. dva su britanska razarača, Wheatland i Avonvale, zapadno od Paga potopili dvije njemačke torpiljarke i jedan razarač. 11. rujna 1944. godine mornarička pješadija NOVJ izvela je desantni napad na Novalju, koju su branile manjeustaške snage. Otok je konačno oslobođen 1945. godine.
Sastavni dio proizvodnje soli, kao i veliki problem uvijek je bilo skladištenje i čuvanje soli. Prvi podaci, koliko je poznato, o uskladištenju soli u Paškoj uvali potječu još i davne 1368.godine. Do tada su solane bile u rukama privatnika, a te godine je prodaja soli stavljena pod monopol i nadzor države; čime je određeno uskladištavanje i prodaja soli na Pagu. Iz toga se dade zaključit da su tada uz soline postojala primjerena skladišta, prilagođena dobivanim količinama soli i njenom čuvanju do prodaje. Navedena skladišta održala su se do 1826.godine kada je država izgradila četiri nova skladišta, zbog stalne opasnosti od vremenskih neprilika, odnosno, propadanja proizvedene soli. U godinama obilatog sakupljanja soli taj je skladišni prostor bio nedostatan ; pa su tada za tu svrhu služile stare , napuštene crkve Sv. Frane i Sv. Ante Opata. Godine 1847. u Paškoj uvali su postojala pet velikih skladišta soli ( magazini soli ) naziva: Franjo Josip, Lodovico, Ivan Krstitelj, Ferdinand Maksimilijan i Sveti Marko. Nakon obnavljanja starih mletačkih skladišta 1849.godine uz povremeno održavanje tih zgrada problem skladištenja je dugoročno riješen. U međuraću je broj skladišta povećan , pa ih je 1945.godine bilo devet.
Danas su skladišta soli zaštićeni spomenici industrijske arhitekture, a u prvom od devet magazina soli , koji nosi naziv Ferdinand, uređena je stalna izložba solarstva. I
Kula Skrivanat bila je najsjevernija, a ujedno i prva obrambena kula gradske jezgre pri napadima sa mora. To je jedina postojeća kula od devet kuli koje su branile grad Pag. Sagrađena je u 15. Stoljeću i do danas je sačuvana u izvornom obliku. Zbog razvoja grada i nasipavanjem okolnog područja visina obrambenih zidova kule smanjena je za nekoliko metara. U 15 stoljeću kula se nalazila na samome moru dok je danas udaljena od mora 50-tak metara. Tijekom povijesti zatrpani su neki ulazi u prostore katakombi i tunela koji su se nalazili u samoj utrobi kule. Danas uz kulu prolazi šetnica a u ljetnim mjesecima unutar prostora kule održavaju se razne turističke manifestacija (nastupi klapa, pjevačkih zborova, predstave, igrokazi, ljetne radionice i sl.).
Stari grad Pag nalazi se kilometar južno od današnje lokacije gradske jezgre. Nekada veliki i bogati grad, danas je bogato arheološko nalazište i svetište. Glavni dio starog grada sačinjavala je crkva sagrađena u romaničkom stilu i ruševine franjevačkog samostana. Tradicionalno svake godine na dan Velike Gospe pažani hodočaste iz starog grada prema novom Pagu noseći kip Blažene Djevice Marije. 1244 godine bježeći pred neprijateljima Bela IV došao je u grad Pag, gdje su ga pažani ugostili i darovali. U znak zahvalnosti Bela IV podario je gradu Pagu Povelju slobodnog kraljevskog grada. Zbog svog bogatstva, a i blizini solane bio je česta meta napada. Unutar samostanskog dvora nalazi se bunar sa pitkom vodom. Prema legendi za jedne strašne suše koja je pogodila Pag, pažani su se obratili Majki Božjoj za spas. Nakon dugih molitvi, jednog jutra samostanski bunar je osvanu vrhom pun vode, te spasio pažane od suše. U čast tom događaju nosi se već spomenuti kip Majke Božje.
Tijekom dva svjetska rata odigralo se mnogo pomorskih bitki. Premda Jadransko more nije bilo od važnije strateške važnosti, ono ipak krije neke mračne tajne bliske nam prošlosti. Izuzetne tajne Jadrana otkrivene su u blizini otoka. 2000. godine i to na predjelu između otočića Škrda i Trstenika (između Novalje i Jakišnice) predio poznatiji kao Kvarnerić. Unutar tog područja za sada je kartirano 7, većinom ratnih potonulih brodova nazvanih "Sablasna Paška flota". Istraživanje ovog lokaliteta započelo je na inicijativu nekoliko entuzijasta koji su usporedili određeni broj dokumenata (brodske dnevnike, arhivske izvatke) sa svjedočenjima starih Pažana. Traženju paških olupina posvetila se Talijanska udruga WDS (Wreck Diving Society) iz Trsta u sklopu međunarodne organizacije DIR (Doing it Right). DIR se zalaže za očuvanje lokaliteta tj. ne diranje brodova, ne micanje brodova, samo kartiranje. Talijanski ronioci su koristili specijalnu tehniku ronjenja uz pomoć Trimix smjese plinova (kisik, helij i argon) zbog dubine na kojoj se lokaliteti nalaze (70 do 90 metara).
PAROBROD ALBANIEN
Brod je izgrađen 1910. godine u talijanskom brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino za austrijskog Lioyda. Bio je dugačak 66 metara i širok 9,7 metara, a mogao je nositi 1010 tona s brzinom kretanja od 12 čvorova koju mu je pružao parni stroj sa 1350 KS. Do 1916. godine bio je transportno plovilo, a nakon toga biva zakupljen za transport vojnika uzduž naše obale. U rano jutro 4. lipnja 1916. godine oko 6 sati i 45 minuta nalazio se na pet nautičkih milja od otočića Dolfinu uz sjeverozapadni dio otoka Paga gdje ga presreće talijanska podmornica Atropo sa zapovjednikom Giotto Maraghini. Albanien biva pogođen sa dva torpeda promjera 450 mm te je potonuo unutar petnaestak minuta, što je dalo dovoljno vremena posadi da se spasi. Prema izvješću nitko nije poginuo u ovoj borbi, iako se još uvijek smatraju nestalima treći časnik stroja i dva ložača.
PAROBROD EUTERPE
Brod je izgrađen 1886. u britanskom brodogradilištu J.L. Thomson & Sons, također za austrijskog brodara Lioyda. Služio je za transport austro-ugarskih vojnika na bojišnicu u Albaniju, a pri povratku bi vozio ranjenike i civile u izbjeglištvo. Ovo se smatra i jednom od najvećih nesreća u Jadranskom moru jer je pri potonuću stradalo preko 600 ljudi. Brod je bio dugačak 96,5 metara i širok 11,3 metra, a razvijao je brzinu od 13, 55 čvorova. Kobnog 11. kolovoza 1918. godine našao se na nišanu podmornice klase F7 poznatoj kao Laurenta, koja je vrebala u akvatoriju Luna pod zapovjedništvom kapetana Marija Falagola. Na brodu Euterpe u trenutku potonuća bilo je 1000 vojnika, za bojišnicu na Albaniji. U 19 sati i 45 minuta brod je bio u ravnini sa mjestom Lun kad ga je sa tri torpeda promjera 520 mm pogodila podmornica Laurenta, oko milju i pol od paške obale. Interesantna je činjenica da je od tri ispaljena torpeda samo jedan eksplodirao. Prvi je promašio brod, drugi je uletio u dio sa kuhinjom i ostao neaktiviran, dok je treći razorio strojarnicu. Brod je tonuo na desni bok pa je tako bilo onemogućeno spuštanje spasilačkih brodica koje su se nalazile na suprotnom boku broda.
AKCIJA „VIKING“
„Wikinger“ je bilo tajno ime za povlačenje njemačkog ratnog brodovlja iz Zadra i Šibenika u Rijeku. Pri povlačenju njemački razarači su trebali iskrcati skupinu južnoafričkih motritelja na sjeverni dio otoka Paga, međutim zbog jakog juga brod je ostao nasukan 4 dana na hridi. To je bila torpiljarka poznata kao TA20 građena u japanskom brodogradilištu Yarrow 1917. godine, dužine 87,6 metara i širine 8,4 metra, razvijala je brzinu od 29 čvorova, a bila je u njemačkoj službi opremljena sa dva topa kalibra 102 mm, dva kalibra 37 mm i deset kalibara 20 mm, sa tri strojnice kalibra 15 mm i dva protuavionska raketna bacača kalibra 86 mm (jednom riječju nepobjediva). Brodom je upravljao Heinz Guhrke pod čijim je zapovjedništvom bilo 113 ljudi. Lovci podmornica, UJ 202 i UJ 208, koji su kružili oko sjevernog dijela otoka Paga, bili su, bivše talijanske korvete Melpromene i Spingarda. U susretu sa britanskim motornim torpiljarkama između 20 i 21 sat u noći sa 1. na 2 studeni 1944. godine, stradali su UJ 202 koji se borio do posljednjeg trenutka (i prilikom tonjenja su pucali) dok je brod plovio u zaklon prema luci Rab, UJ 2008 (potonuo zbog požara preko lijevog boka) bio je pogođen sa nekoliko raketa koje su razorile kompletan brod i TA21 koji je izgubio veći dio posade za vrijeme unakrsne paljbe. Brodovi danas leže zapadno od Paga i južno od Trstenika. Većina mornara se spasila doplivavši do Paške obale te su bili spašeni sutradan, spasilačkim brodovima poslanim iz Rijeke.
izvor: OLUPINE RATNIH BRODOVA IZ DVA SVJETSKA RATA U PAŠKOM PODMORJU (pdf)
Specifičnost paške čipke je u tome što se smatra da je njezin korijen u Mikeni i da je se zadržala u gradu Pagu od davnine jer prvi zapisi o paškoj čipki potječu iz 15. stoljeća kada se spominje samostan sestara benediktinki, također izrazita osobina paške čipke je da prije nisu postojale šablone ili nacrti za izradu već se način izrade te njihov uzorak prenosio sa koljena na koljeno, sa majki na kćeri usmenom predajom i praktičnim radom.
Prvi puta da je paška čipka službeno predstavljena na izložbi 1880.U razdoblju od 1906. do 1943. godine paška je čipka prikazana na brojnim izložbama diljem svijeta, u Londonu, New Yorku, Budimpešti, Beogradu, Beču, Milanu, Pragu, te na Svjetskoj izložbi u Parizu1937. godine dobila je zlatnu plaketu kao iznimno vrijedan ručni rad. Carica Marija Terezija je na bečkom dvoru držala pašku čipkaricu koja je šivala čipku za potrebe dvora.
Čipkarska škola je kontinuirano radila do 1945. godine, nakon toga je radila s manjim i većim prekidima da bi 1994. godine ponovno počela kontinuirano djelovati u sklopu srednje škole Bartula Kašića.
Uz čipkarsku školu u očuvanju tradicije paške čipke izrazitu ulogu igra i Udruga paških čipkarica "Frane Budak" iz grada Paga koji imaju znatnu količinsku izradu čipke.
Paška čipka izvorni je hrvatski proizvod te se tijekom godina pokazalo da uporabna vrijednost paške prerasla u kulturno dobro RH, nematerijalnu baštinu te izraziti suvenir otoka Paga pa i Hrvatske te je jedan od najpoželjnijih hrvatskih suvenira prikladan kao poklon i osobna uspomena.
Ovo "bijelo zlato" kako ga zovu sve više postaje predmet koji se ističe svojom umjetničkom vrijednosti i izgledom te nije neuobičajeno da se vidi uokvirenu na zidu poput neke slike. U gradu Zadru je čak otvorena i galerija paške čipke sa primjercima čipke starim i više od stotinu godina.
Postoji više vrsta i oblika čipke te jedan način izrade:
iglom na krutoj površini kada se uz osnovne niti nadovezuje uzorak iz središta prema vani poput paukove mreže koji se odlikuje iznimnom čvrtoćom, pri ovom čipkanju upotrebljavaju se niti konca iznimne tankosti i čvrstoće koji daju čipki specifičan prozirni ali i čvrsti izgled, ovaj način izrade čipke je izvorni,
Paška čipka se razlikuje od drugih vrsta čipki po tome što se šije tankim koncem i što je čvrsta. Pašku čipku je moguće nabaviti od čipkarica koje tijekom ljetnih mjeseci šiju pred vratima svoje kuće. Paška čipka manje veličine može biti izuzetno lijep detalj na svečanoj odjeći.
Da li pažani mogu kazati: «paški novac u paškom takuinu (tal.taccuino-lisnica, novčarka, op.a.)»?! Početkom devedesetih godina otkriven je prvi papirni novac na našim hrvatskim prostorima, i to u Gradu Pagu.
Uistinu preteča prvom hrvatskom papirnom novcu bio je: «paški papirni novac». O novcu je napisano bezbroj definicija, a još više načina kako da se do njega dođe. Na fotografiji vidimo takav novac iz 1778. godine. Grb paške komune i potpis kancelara komune, jamčio je snagu i ispravnost tog novca.
Paški papirni novac tiskan je za vrijeme francuske revolucije, radi likvidiranja državnih dugova. Znamo da je francuska čizma ostavila svoj trag u gradu Pagu, pa ne ćudi što je upravo tu pronađen taj asignat.
Grad Pag je u to doba posjedovao gospodarsku moć, iz jednostavnog razloga što je proizvodnja soli pružala najviše sredstava za život ovdašnjem pučanstvu. Stoga nas ne čudi da je država tu pronalazila najviše sredstava za namiriti svoje dugove i da je tu stvorila novac koji je imao svoju vrijednost.
Zato pažani s pravom mogu kazati, da «paški novac u paškom takuinu».
Paški karneval u gradu Pagu, popularno nazvan ''zimski karneval''održava se već više 80 godina, dok ''ljetni karneval'' slavi 53 godine. Zimski karneval počinje prve subote nakon blagdana Sveta tri kralja, a traje do Korizme - Čiste srijede ili Pepelnice. U tom periodu, svake se subote u privatnim konobama, ali i u paškim hotelima, organiziraju tanci. Zadnja tri dana, karnevalska se zbivanja sele na centralni gradski trg, na pijacu. U nedjelju, vesela maškarana povorka kreće sa trajektnog pristaništa, ''nove rive'', uz gradsku kulu, preko rive prema pijaci. Nakon službene primopredaje ključeva grada, tri dana traje karnevalska svečanost. U utorak nastane pomama za najnovije izdanje našeg lista ''Baš nas briga'', a na Cistu sridu čita se testament i Pažani spaljuju Marka, krivca za sve njihove probleme. Ljetni karneval održava se krajem srpnja, a svrha mu je obogatiti kulturnu ponudu u turističkoj sezoni.
Preporučamo: http://www.basnasbriga.com.hr
Skoro zaboravljeni običaj. Održao se kao povremeno okupljanje ljubitelja starih paških običaja, mada je nekad bio masovan. Tijekom karnevalskog razdoblja – zadnja četiri četvrtka pred zadnje dane karnevala okupi se grupa prijatelja koja se maskiraju (muški i ženske). Kad su se maskirali odlaze pred kuću poznatih prijatelja ili uglednijeg pažanina, te traže da ih domaćin primi u kuću i ugosti. Prilikom ulaska domaćina se nastoji oraspoložiti na razne načine, prisiljavajući ga i nastojeći da ga se poljubi, udovoljava se domaćici ili djevojci,a vrzla oko mladića zatočenog u kući. Ako se uspije otvaraju se sobe, ormari, kredence i smočnice. A sve u želji da se „napakosti“ domaćinu. On se iskupi tako da maškare počasti pićem ili fritama, voćem ili komadićem pršuta, slanom sardelom,…. Ako domaćin neće da primi goste naprave mu „dešpet“: iznerede sve pred vratima, navale mu kamenje na vrata, ukrase mu vrata netom proklijalim lukovicama kapule, luka spletenog u vijenac. Isto to su i bez obzira primili ih ili ne u kuća znali napraviti na vratima kakve stare djevojke ili mladića, a ni mladi udovci u udovice nisu pošteđeni. Maškare su znale ukrasti i sa prozora viših katova komade sušenog mesa, kaštradine, a znala se u plijenu naći i suha hobotnica. Sve sakupljeno ili ukradeno zajednički bi pojeli a tom prilikom znalo se pozvati na gozbu i vlasnika ukradene robe. Jasno da se na kraju uvijek dalo do znanja vlasniku da je njegovo pa bi uz smijeh sve bilo brzo zaboravljeno, osim što se o tome po gradu ćaskalo još dugi niz godina.
Citat teksta Stjepana Sabalića