Najranijim naseljima na današnjem području grada smatra se gradinaTarsatica na Trsatskom brdu koja se pripisuje ilirsko-keltskom plemenu Japodima. Stari Grci su kvarnerske otoke nazivali Elektrides (Jantarski otoci), a poznat je pretpovijesni jantarski put (kojim se trgovalo jantarom od Baltika do sjevernog Jadrana), a japodska kultura bogata je figuralnim artefaktima od jantara, za pretpostaviti je da je Tarsatica, japodsko naselje najbliže moru, bila glavni punkt za prenošenje jantara na liburnsku obalu i otoke Kvarnera.
Poslije pada Zapadnog rimskog carstva, u 5. stoljeću, grad je bio pod vlašću država Ostrogota, Bizantskog carstva, Langobarda,i Franaka. U turbulentnom ranom srednjem vijeku o ovom području gotovo da nema podataka. Kada su sv. Vid i Modesto postali zaštitnici grada nije poznato, pa se današnja Rijeka spominje tek u XIV. st. pod imenom - Terra Fluminis Sancti Viti ili na njemačkom - Sankt Veit am Pflaumb ili St. Veit am Flusse, a ranije od VII. st Veneti Rijeku zovu Flumen, a Slaveni (Hrvati i Slovenci) Reka bez spominjanja sveca.
U 16. stoljeću u gradu djeluje glagoljska tiskarnica. Zbog razvijene trgovine željezom, uljem, drvom, vunom, stokom i kožom, Rijeka doživljava trgovinski procvat. Dolaskom isusovaca u Rijeku unaprijedio se kulturni i prosvjetni život grada. Godine 1627. osnovana je Isusovačka gimnazija, što se smatra začetkom rada Sveučilišta u Rijeci.
Osim luke, 19. stoljeće doba je velike gradnje u gradu: izgrađena je Tvornica papira - Hartera (1821.), osnovana je Narodna čitaonica (1850.), u rad je puštena prva plinara (1852.), na Mlaci je utemeljena rafinerija nafte (1882.), a iste godine Rijeka dobiva modernu kanalizaciju.
Grad je 1848. godine imenovanjem bana Josipa Jelačića za guvernera Rijeke izravno pripojen Banskoj Hrvatskoj kao nagrada za suzbijanje protuhabsburških pobuna u srednjoj Europi. Carska odluka nije primljena pozitivno sa strane tadašnje gradske elite, te je hrvatsko-mađarska borba za Rijeku unutar Monarhije završena 1868. kada je dodatkom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, tzv. Riječkom krpicom, Rijeka kao corpus separatum, tj. izdvojeno tijelo, došla pod izravnu upravu mađarske vlade. Rijeka je 1870. godine u potpunosti pripojena Mađarskoj. Mađarska ubrzano razvija Rijeku u svoj najveći pomorsko-lučki centar, te se razvija određeno suparništvo između dvije najveće luke u Monarhiji, Rijeke pod mađarskom i Trsta koji je bio pod austrijskom upravom.
Osim luke, 19. stoljeće doba je velike gradnje u gradu: izgrađena je Tvornica papira - Hartera (1821.), osnovana je Narodna čitaonica (1850.), u rad je puštena prva plinara (1852.), na Mlaci je utemeljena rafinerija nafte (1882.), a iste godine Rijeka dobiva modernu kanalizaciju.
Grad je 1848. godine imenovanjem bana Josipa Jelačića za guvernera Rijeke izravno pripojen Banskoj Hrvatskoj kao nagrada za suzbijanje protuhabsburških pobuna u srednjoj Europi. Carska odluka nije primljena pozitivno sa strane tadašnje gradske elite, te je hrvatsko-mađarska borba za Rijeku unutar Monarhije završena 1868. kada je dodatkom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, tzv. Riječkom krpicom, Rijeka kao corpus separatum, tj. izdvojeno tijelo, došla pod izravnu upravu mađarske vlade. Rijeka je 1870. godine u potpunosti pripojena Mađarskoj. Mađarska ubrzano razvija Rijeku u svoj najveći pomorsko-lučki centar, te se razvija određeno suparništvo između dvije najveće luke u Monarhiji, Rijeke pod mađarskom i Trsta koji je bio pod austrijskom upravom.Osim luke, 19. stoljeće doba je velike gradnje u gradu: izgrađena je Tvornica papira - Hartera (1821.), osnovana je Narodna čitaonica (1850.), u rad je puštena prva plinara (1852.), na Mlaci je utemeljena rafinerija nafte (1882.), a iste godine Rijeka dobiva modernu kanalizaciju.
Katedrala sv. Vida
Ključne riječi barok, isusovci, raspelo, čudo, legenda
Vrsta Sakralni spomenik
Sagrađena je kao samostanska crkva riječkih isusovaca, na mjestu srušene crkvice posvećene zaštitniku Rijeke svetom Vidu. Srednjovjekovna Rijeka zvala se po njemu Rika svetoga Vida, na latinskom Terra Fluminis sancti Viti, a na njemačkom St. Veit am Pflaum.
Gotov projekt za gradnju, koja je počela 15. lipnja 1638. godine, donijeli su isusovci. U kamen temeljac isusovci su dali uklesati ime cara, rektora Kolegija, sudaca i rektora Vijeća i ime graditelja Francesca Olivieria. Gradnja je s prekidima trajala stotinu godina.
Na glavnom oltaru izloženo je reinsko - gotičko Raspeće iz 13. stoljeća dok je oltar 1711. izradio kipar Pasquale Lazzarini. Sa strana oltara su kipovi svetog Vida i svetog Modesta.Riječka mjesna povijest pamti legendu kada se godine 1296. pod trijemom sv. Vida nekoliko riječkih građana kockalo. Jedan od njih Petar Lončarić, možda pripit, a razjaren što je u hazardnoj igri kockajući sve izgubio, teško je opsovao i svetogrdno je bacio kamen na raspetog Krista. Tamo gdje je kamen udario drveno raspelo, ono je prokrvarilo, a pod bogohulnikom se rastvorila zemlja koja ga je progutala. Iz zemlje je ostala viriti samo svetogrdna ruka koja je bacila kamen na raspetog Krista. Tako nam to priča riječka legenda. Glas o čudesnom događaju za čas se razglasio po gradu, i od tada se ovo raspelo, kao čudotvorno, počelo još više častiti. Kamen što ga je bacio bogohulnik još dandanas stoji s lijeve strane raspela s natpisom "Huis lapidis ictu percurssus est Crucifixus! Anno Domini 1227." (Ovim je kamenom bio udaren raspeti 1227. godine).[1]
Izgled crkve se od 18. stoljeća nije bitno mijenjao, iako je bilo nekoliko obnova.
Sagrađena je kao samostanska crkva riječkih isusovaca, na mjestu srušene crkvice posvećene zaštitniku Rijeke svetom Vidu. Srednjovjekovna Rijeka zvala se po njemu Rika svetoga Vida, na latinskom Terra Fluminis sancti Viti, a na njemačkom St. Veit am Pflaum.Gotov projekt za gradnju, koja je počela 15. lipnja 1638. godine, donijeli su isusovci. U kamen temeljac isusovci su dali uklesati ime cara, rektora Kolegija, sudaca i rektora Vijeća i ime graditelja Francesca Olivieria. Gradnja je s prekidima trajala stotinu godina.Na glavnom oltaru izloženo je reinsko - gotičko Raspeće iz 13. stoljeća dok je oltar 1711. izradio kipar Pasquale Lazzarini. Sa strana oltara su kipovi svetog Vida i svetog Modesta.Riječka mjesna povijest pamti legendu kada se godine 1296. pod trijemom sv. Vida nekoliko riječkih građana kockalo. Jedan od njih Petar Lončarić, možda pripit, a razjaren što je u hazardnoj igri kockajući sve izgubio, teško je opsovao i svetogrdno je bacio kamen na raspetog Krista. Tamo gdje je kamen udario drveno raspelo, ono je prokrvarilo, a pod bogohulnikom se rastvorila zemlja koja ga je progutala. Iz zemlje je ostala viriti samo svetogrdna ruka koja je bacila kamen na raspetog Krista. Tako nam to priča riječka legenda. Glas o čudesnom događaju za čas se razglasio po gradu, i od tada se ovo raspelo, kao čudotvorno, počelo još više častiti. Kamen što ga je bacio bogohulnik još dandanas stoji s lijeve strane raspela s natpisom "Huis lapidis ictu percurssus est Crucifixus! Anno Domini 1227." (Ovim je kamenom bio udaren raspeti 1227. godine).[1]Izgled crkve se od 18. stoljeća nije bitno mijenjao, iako je bilo nekoliko obnova.
slika: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Rijeka_Saint_Vitus_cathedral_front.jpg
Casa Nave
Ključne riječi kuća brod, casa nave, moderna
Vrsta Arhitektura
Casa Civica (građanska kuća) ili popularno zvana Casa Nave (kuća brod) izgrađena je 1937. prema projektu poznatog arhitekta Nerea Baccija. Kuća izgrađena na trokutnom terenu, na križanju dviju ulica, kao sedmerokatnica s prizemljem i suterenom nosi simboličan naziv koji su joj građani dodijelili prema njezinu izgledu.
Nereo Bacci bio je jedan od talijanskih arhitekata koji je djelovao u Rijeci. Bio je pripadnik gasovite Gruppe 7, a školovao se na milanskoj Politehnici. Neka od njegovih drugih ostvarenja su palača Albori (Jadranski trg, Rijeka), Dopo lavoro (Vodovodna ulica), pogonske zgrade Riječke rafinerije (Industrijska ulica).
izvor: https://www.rijekaheritage.org/hr/kj/casa%20nave
slika: http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?f=76&t=919&start=30
Casa Civica (građanska kuća) ili popularno zvana Casa Nave (kuća brod) izgrađena je 1937. prema projektu poznatog arhitekta Nerea Baccija. Kuća izgrađena na trokutnom terenu, na križanju dviju ulica, kao sedmerokatnica s prizemljem i suterenom nosi simboličan naziv koji su joj građani dodijelili prema njezinu izgledu.Nereo Bacci bio je jedan od talijanskih arhitekata koji je djelovao u Rijeci. Bio je pripadnik gasovite Gruppe 7, a školovao se na milanskoj Politehnici. Neka od njegovih drugih ostvarenja su palača Albori (Jadranski trg, Rijeka), Dopo lavoro (Vodovodna ulica), pogonske zgrade Riječke rafinerije (Industrijska ulica).
izvor: https://www.rijekaheritage.org/hr/kj/casa%20naveslika: http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?f=76&t=919&start=30
Pallazzo Modello
Ključne riječi historicizam
Vrsta Arhitektura
Palača Modello izgrađena je u razdoblju od 1883. do 1885. prema zamisli znamenitih arhitekata Fellnera i Helmera, zaslužnih za projekt kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Monumentalnom palačom dominira barokni i renesansni neostil bogat skulpturalnim reljefnim ukrasima, dvoetažnim pilastrima, korintskim stupovima te mansardnim prozorima.
izvor: https://www.rijekaheritage.org/hr/kj/palazzomodello#
slika: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Palaca_Modello_040408.jpg
Kuća Sirius - masonska loža
Vrsta Arhitektura
Kuća Sirius izgrađena je 1912. prema nacrtima Giovannija Rubinicha. Poznata je kao sjedište riječkih masona, što potvrđuje i dekoracija pročelja koju je odredio Rubinich. Rubinich je i sam bio član lože.
Višekatnica obiluje zanimljivim fasadnom plastikom inspiriranom masonskom simbolikom – gušter, krilato biće, kit, lav, kukasti križ, srca, razni florealni detalji.
Više na: http://www.kulturni-turizam.com/hrv/sadrzaj/zanimljivosti/1939/opsirnije/
Kuća Sirius izgrađena je 1912. prema nacrtima Giovannija Rubinicha. Poznata je kao sjedište riječkih masona, što potvrđuje i dekoracija pročelja koju je odredio Rubinich. Rubinich je i sam bio član lože.Višekatnica obiluje zanimljivim fasadnom plastikom inspiriranom masonskom simbolikom – gušter, krilato biće, kit, lav, kukasti križ, srca, razni florealni detalji.
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca
Ključne riječi kazalište, barok, kulturnaustanova, predstave, publika
Vrsta Kazalište
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci plijeni pažnju kako fascinantnim visokorenesansno-baroknim povijesnim zdanjem, tako i bogatim sadržajem koji se prelijeva preko rubova zgrade: većinu večeri u godini ispred kazališta sve bruji od nestrpljive publike koja čeka dramsku, baletnu ili opernu predstavu ili koncert.
Riječka je publika vrlo vezana uz svoje kazalište i ponosna na nj već više od 130 godina. Nakon odluke gradskih vlasti da dotadašnje kazalište, Teatro Adamić (otvoreno 1805.), ne odgovara potrebama grada, novu, luksuznu i modernu kazališnu zgradu projektirali su ugledni bečki arhitekti Herman Gottlieb Helmer i Ferdinand Fellner, a ukrase je izradio venecijanski kipar Augusto Benvenuti. Zgrada kazališta izgrađena je na trgu koji je nastao nasipanjem mora, a svečano je otvorena 3.10.1885. izvedbom Verdijeve opere Aida i Ponchiellieve La Gioconde. U vrijeme otvorenja, Kazalište je bilo jedino mjesto u gradu gdje se mogla vidjeti električna sijalica i telefon.
Tijekom godina na riječkoj su pozornici nastupali vrhunski umjetnici, spomenimo tek neke: kompozitori i dirigenti Giacomo Pucini i Pietro Mascagni, slavni tenori Enrico Caruso i Beniamino Gigli, velika glumica Sarah Bernhardt.
U gledalište (parter, mezanin i dva kata loža, te balkon) može se smjestiti 650 osoba.
tekst i slika: https://hnk-zajc.hr/o-kazalistu/
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci plijeni pažnju kako fascinantnim visokorenesansno-baroknim povijesnim zdanjem, tako i bogatim sadržajem koji se prelijeva preko rubova zgrade: većinu večeri u godini ispred kazališta sve bruji od nestrpljive publike koja čeka dramsku, baletnu ili opernu predstavu ili koncert.Riječka je publika vrlo vezana uz svoje kazalište i ponosna na nj već više od 130 godina. Nakon odluke gradskih vlasti da dotadašnje kazalište, Teatro Adamić (otvoreno 1805.), ne odgovara potrebama grada, novu, luksuznu i modernu kazališnu zgradu projektirali su ugledni bečki arhitekti Herman Gottlieb Helmer i Ferdinand Fellner, a ukrase je izradio venecijanski kipar Augusto Benvenuti. Zgrada kazališta izgrađena je na trgu koji je nastao nasipanjem mora, a svečano je otvorena 3.10.1885. izvedbom Verdijeve opere Aida i Ponchiellieve La Gioconde. U vrijeme otvorenja, Kazalište je bilo jedino mjesto u gradu gdje se mogla vidjeti električna sijalica i telefon.Tijekom godina na riječkoj su pozornici nastupali vrhunski umjetnici, spomenimo tek neke: kompozitori i dirigenti Giacomo Pucini i Pietro Mascagni, slavni tenori Enrico Caruso i Beniamino Gigli, velika glumica Sarah Bernhardt.U gledalište (parter, mezanin i dva kata loža, te balkon) može se smjestiti 650 osoba.
tekst i slika: https://hnk-zajc.hr/o-kazalistu/
Kapucinska crkva
Ključne riječi samostan, crkva
Vrsta Sakralni spomenik
Kapucinska crkva gradila se prema ideji riječkog arhitekta Cornelija Budinicha trideset godina, s prekidima. Na inicijativu kapucina izgradnja crkve započeta je na koso položenom terenu uz samostanski vrt na nekadašnjem Trgu Zachy. Prve nacrte za dvojnu neogotičku baziliku Gospe Lurdske izradio je Giovanni Maria Curet. Prema njima, najprije je 1908. ukopana donja crkva Marije Tješiteljice Duša koja će poslužiti kao temelj gornjoj.
Donja crkva je mala, trobrodna, uskih svodova, a gornja je elegantna trobrodna bazilika potpuno profilirane neogotičke apside s vitrajima duginih boja. U vestibulu crkve ističu se zidne dekoracije Romula Vennucija s motivima anđela.
Crkva je jedinstven primjer riječkog eklekticizma, s naglaskom na neogotičko oblikovanje. Nije na Listi nepokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. U dobrom je stanju očuvanosti s obzirom na to da služi u liturgijske svrhe.
https://www.rijekaheritage.org/hr/kj/kapucinskacrkva
slika: https://kapucini.hr/rijeka-samostan-gospe-lurdske/
Kapucinska crkva gradila se prema ideji riječkog arhitekta Cornelija Budinicha trideset godina, s prekidima. Na inicijativu kapucina izgradnja crkve započeta je na koso položenom terenu uz samostanski vrt na nekadašnjem Trgu Zachy. Prve nacrte za dvojnu neogotičku baziliku Gospe Lurdske izradio je Giovanni Maria Curet. Prema njima, najprije je 1908. ukopana donja crkva Marije Tješiteljice Duša koja će poslužiti kao temelj gornjoj. Donja crkva je mala, trobrodna, uskih svodova, a gornja je elegantna trobrodna bazilika potpuno profilirane neogotičke apside s vitrajima duginih boja. U vestibulu crkve ističu se zidne dekoracije Romula Vennucija s motivima anđela. Crkva je jedinstven primjer riječkog eklekticizma, s naglaskom na neogotičko oblikovanje. Nije na Listi nepokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. U dobrom je stanju očuvanosti s obzirom na to da služi u liturgijske svrhe.https://www.rijekaheritage.org/hr/kj/kapucinskacrkva
slika: https://kapucini.hr/rijeka-samostan-gospe-lurdske/
Riječka sinagoga
Vrsta Sakralni spomenik
Riječka sinagoga izgrađena je 1930., autori su V. Angayal i P. Fabbo. Bez ukrasa je i simbola na pričelju, asimetričnog pročelja s oblogom od kamena i crvene cigle.
Unutrašnjost hrama podijeljena je na obredni prostor s balkonom, „esrat naschim“, namijenjen ženama. Unutašnjost je skromno ukrašena, vijencom ispod samog krovišta i stiliziranim vegetativnim reljefom ispod razine prozora.
Mala se riječka sinagoga svrstava uz dubrovačku i splitsku, jedine sa sačuvanom izvornom funkcijom te je sjedište riječke Židovske općine.
Riječka sinagoga izgrađena je 1930., autori su V. Angayal i P. Fabbo. Bez ukrasa je i simbola na pričelju, asimetričnog pročelja s oblogom od kamena i crvene cigle.Unutrašnjost hrama podijeljena je na obredni prostor s balkonom, „esrat naschim“, namijenjen ženama. Unutašnjost je skromno ukrašena, vijencom ispod samog krovišta i stiliziranim vegetativnim reljefom ispod razine prozora.
Mala se riječka sinagoga svrstava uz dubrovačku i splitsku, jedine sa sačuvanom izvornom funkcijom te je sjedište riječke Židovske općine.
slika: http://www.makabijada.com/dopis/gradovi/rijeka06.htm
Vila Ružić
Ključne riječi moderna, villa, povijest, baština, zbirka, Ivana Brlić Mažuranić
Vrsta Graditeljska baština
Vila Ružić obiteljska je kuća koju je dao graditi Viktor Ružić, stariji, hrvatski ban i ministar pravde te advokat, kulturni radnik i slikar, doktor prava. Izgrađena je 1938. prema projektu Davida Bunette, tada poznatog arhitekta stambenih kuća.
Vila je osobita po mnogo čemu, a posebnost koja se veže za arhitekturu jest ta da je kuća projektirana prema pokućstvu koje su Viktor i Nada Ružić naslijedili i koristili u kući Ružić u Strossmayerovoj 26. Gradnju i projektiranje osobno je nadgledao Viktor Ružić koji se amaterski bavio i slikarstvom.
Nada Brlić Ružić, Viktorova žena, najstarija je kći Ivane Brlić Mažuranić, poznate hrvatske spisateljice i unuke Ivana Mažuranića, hrvatskoga bana.
U Vili Ružić danas se čuvaju predmeti koji čine Spomeničku knjižnicu i zbirku Mažuranić-Brlić-Ružić. Riječ je o 8000 knjiga u 10.000 svezaka, zbirci fotografija, dokumenata, stilskog namještaja, umjetničkih slika i bista te osobnih predmeta za svakodnevnu uporabu spomenutih obitelji i njihove rodbine.
Vila Ružić obiteljska je kuća koju je dao graditi Viktor Ružić, stariji, hrvatski ban i ministar pravde te advokat, kulturni radnik i slikar, doktor prava. Izgrađena je 1938. prema projektu Davida Bunette, tada poznatog arhitekta stambenih kuća.Vila je osobita po mnogo čemu, a posebnost koja se veže za arhitekturu jest ta da je kuća projektirana prema pokućstvu koje su Viktor i Nada Ružić naslijedili i koristili u kući Ružić u Strossmayerovoj 26. Gradnju i projektiranje osobno je nadgledao Viktor Ružić koji se amaterski bavio i slikarstvom.
Nada Brlić Ružić, Viktorova žena, najstarija je kći Ivane Brlić Mažuranić, poznate hrvatske spisateljice i unuke Ivana Mažuranića, hrvatskoga bana.
U Vili Ružić danas se čuvaju predmeti koji čine Spomeničku knjižnicu i zbirku Mažuranić-Brlić-Ružić. Riječ je o 8000 knjiga u 10.000 svezaka, zbirci fotografija, dokumenata, stilskog namještaja, umjetničkih slika i bista te osobnih predmeta za svakodnevnu uporabu spomenutih obitelji i njihove rodbine.
izvor: https://www.rijekaheritage.org/hr/kj/vilaruzic#
Zavjetni hram Kozala
Ključne riječi sakralna arhitektura, moderna, hram, zavjet, groblje
Vrsta Sakralni spomenik
Zavjetni hram na Kozali ili crkva sv. Romualda i Svih Svetih podignuta je 1934., za vrijeme talijanske vlasti u Rijeci, prema projektu arhitekta Brune Anghebena
Crkva je podignuta iznad kripte u kojoj su pohranjene kosti 458 legionara Gabriellea D'Annunzija, koji su poginuli za vrijeme Krvavog Božića 1924. u Rijeci, ali i širom Italije. Grobnica je posvećena kao ratno groblje i otvorena 16. ožujka 1930. na godišnjicu dolaska talijanskog kralja Vittoria Emanuela III. u Rijeku. Oko crkve i grobnice uređen je Parco della Rimembranza/ Memorijalni park.
Gradsko groblje Kozala najstarije je i najljepše gradsko groblje. Za njega je gradska uprava nekadašnje Rijeke otkupljivala zemljište od polovice 18. stoljeća, a s ukopima službeno započela 1. prosinca 1838. Od 1872. do danas neprekidno se vodi evidencija ukopa u Knjizi mrtvih pa se katkad taj datum uzima kao službeni početak groblja. Groblje Kozala riznica je umjetničkih postignuća kipara kao što su Ivan Rendić, Giovanni Mayer, Urbano Bottasso, Domenico Rizzo, Donato Barcaglija i arhitekata Emilija Ambrosinija, Francesca Placseka, Ignazija Rossija, Uga Pagana, Giacoma Matticha, Raffaellea Cullottija.
Uz Kriptu je izvorno bio uređen Muzej aneksije, koji danas ne postoji. Zanimljivo je i to da je u zvonik, visok 63 metra, ugrađeno dizalo.
izvor: https://www.rijekaheritage.org/hr/kj/zavjetnihramkozala#
http://fluminensia.org/tag/crkva-na-kozali#sthash.53jmsN6j.dpuf
http://zupakozala.blogspot.hr/
Zavjetni hram na Kozali ili crkva sv. Romualda i Svih Svetih podignuta je 1934., za vrijeme talijanske vlasti u Rijeci, prema projektu arhitekta Brune Anghebena Crkva je podignuta iznad kripte u kojoj su pohranjene kosti 458 legionara Gabriellea D'Annunzija, koji su poginuli za vrijeme Krvavog Božića 1924. u Rijeci, ali i širom Italije. Grobnica je posvećena kao ratno groblje i otvorena 16. ožujka 1930. na godišnjicu dolaska talijanskog kralja Vittoria Emanuela III. u Rijeku. Oko crkve i grobnice uređen je Parco della Rimembranza/ Memorijalni park.
Gradsko groblje Kozala najstarije je i najljepše gradsko groblje. Za njega je gradska uprava nekadašnje Rijeke otkupljivala zemljište od polovice 18. stoljeća, a s ukopima službeno započela 1. prosinca 1838. Od 1872. do danas neprekidno se vodi evidencija ukopa u Knjizi mrtvih pa se katkad taj datum uzima kao službeni početak groblja. Groblje Kozala riznica je umjetničkih postignuća kipara kao što su Ivan Rendić, Giovanni Mayer, Urbano Bottasso, Domenico Rizzo, Donato Barcaglija i arhitekata Emilija Ambrosinija, Francesca Placseka, Ignazija Rossija, Uga Pagana, Giacoma Matticha, Raffaellea Cullottija.
Uz Kriptu je izvorno bio uređen Muzej aneksije, koji danas ne postoji. Zanimljivo je i to da je u zvonik, visok 63 metra, ugrađeno dizalo.
izvor: https://www.rijekaheritage.org/hr/kj/zavjetnihramkozala#
http://fluminensia.org/tag/crkva-na-kozali#sthash.53jmsN6j.dpuf
http://zupakozala.blogspot.hr/
Guvernerova palača
Ključne riječi historicizam, muzej, baština
Vrsta Spomenik kulture
Guvernerova palača, jedna od najznačajnijih riječkih historicističkih palača, građena je kao poslovno-rezidencijalno središte riječkoga guvernera 1897g.
Palača je sa svih strana okružena vrtovima, no aneksi s bočnih strana dijele prednji, uređeni vrt od stražnjeg, šumovitijeg.
Od 1948. u ovu je palaču smješten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja čiji je prvi postav na drugom katu palače otvoren 1964. i prikazivao je razvoj pomorstva Rijeke i regije od najstarijih vremena do danas. Najnoviji stalni postav predstavljen je 28. siječnja 2016., a prikazuje jedinstvene artefakte nastale od sredine 8. do početka 18. stoljeća.
Guvernerova palača nalazi se na listi zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Zaštićena je kao nepokretno kulturno dobro – pojedinačni spomenik profane graditeljske baštine.
Guvernerova palača, jedna od najznačajnijih riječkih historicističkih palača, građena je kao poslovno-rezidencijalno središte riječkoga guvernera 1897g.Palača je sa svih strana okružena vrtovima, no aneksi s bočnih strana dijele prednji, uređeni vrt od stražnjeg, šumovitijeg.Od 1948. u ovu je palaču smješten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja čiji je prvi postav na drugom katu palače otvoren 1964. i prikazivao je razvoj pomorstva Rijeke i regije od najstarijih vremena do danas. Najnoviji stalni postav predstavljen je 28. siječnja 2016., a prikazuje jedinstvene artefakte nastale od sredine 8. do početka 18. stoljeća.
Guvernerova palača nalazi se na listi zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Zaštićena je kao nepokretno kulturno dobro – pojedinačni spomenik profane graditeljske baštine.
https://www.rijekaheritage.org/hr/kj/guvernerovapalaca
slika: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:PPMHP_270508_ulaz.jpg
Karolina Riječka
Ključne riječi legenda, mit
Vrsta Legenda
Malo gradova ima neku svoju zensku legendu, heroinu koja je na neki način spasila svoj grad ili učinila neko herojsko djelo. I mi imamo jednu takvu heroinu koja već više od stoljeća i pol plijeni pažnju, a priče o njoj su prerasle u legendu koju nitko nemože potvrditi ali ni opovrgnuti. Povjesni zapisi o njoj su toliko oskudni da se skoro sve činjenice svode na priče prepričane sa koljena na koljeno, više ili manje vjerodostojnie dokumente i narodnu predaju.
Karolina Belinić je bila udata žena i majka troje djece, koja je 1813. godine uvjerila zapovjednika britanske flote da obustavi topovsku paljbu na grad.
Povijest kaže ovako: Karolina Belinić, rođena Kranjec, bila je udata žena te majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene do vremena napada engleske flote na grad.
Njen otac, stari i iskusni moreplovac Francesco Kranjec (1745. – 1823.), porijeklom je bio iz Voloskog i koji se obogatio spretnom trgovinom te postao ugledan riječki građanin. Nedugo prije toga oženio se, kao udovac, mladom Bečankom Anom Marijom Stolz, Karolininom majkom. Karolina se rodila 21. travnja 1791. u Rijeci kao prvorođeno dijete iz tog drugog očeva braka. Djevojčica odrasta ukući koja je bila ispunjena radošću i smijehom brojnih njenih sestara. Prema svjedočanstvima čini se da je bila i izuzetno lijepa, izuzetno inteligentna i obrazovana, da se elegantno odijevala, te je osim talijanskoga dobro poznavala i francuski jezik.
Već u svojoj sedamnaestoj godini, u veljači 1808. Karolina se udala za riječkoga veletrgovca i brodovlasnika Andriju Belinića (Bellinich), (1787. – 1828.), rodom iz Lovrana, koji je u svojstvu zapovjednika Riječke narodne garde i sam sudjelovao u otporu grada engleskoj floti, za što mu je, zahvaljujući i pismenoj potvrdi zapovjednika Nugenta, gradski magistrat 1829. odao javno priznaje. Za cijelu priču važno je da je Franjo Kranjec, Karolinin otac, jedno vrijeme, od 1797. do 1806., bio u Rijeci na dužnosti britanskog vicekonzula za Ugarsko primorje, na kojoj ga je kasnije zamijenio sin Ignacije. Dakle, u vrijeme opsade Britanaca u Rijeci, i njihove prisutnosti u riječkoj luci, Kranjeci pripadaju riječkoj političkoj vrhuški te bi po svim pravilima protokola morali biti među prvima od lokalnih čimbenika s kojima Englezi nastoje uspostaviti osobne i društvene kontakte. Zbog te je činjenice vrlo vjerojatno da se Karolina Belinić osobno upoznala s nekim britanskim mornaričkim časnicima još u srpnju 1807.
Postoji više verzija cijelog događaja. Zavisi tko piše povijest.
Riječka historiografija i publicistika, na hrvatskom i talijanskom jeziku, temelji svoje viđenje engleskog napada na Rijeku uglavnom na opisu što ga je dala sama Karolina Belinić kada je tražila priznanje za svoj podvig i na riječkim magistratskim spisima u vezi s time, te na jednom francuskom izvoru, izvješću Fouchéa, vojvode od Otranta, kojega citira riječki historiograf Giuseppe Viezzoli.
Po riječkoj, pomalo romantičarskoj verziji stvari su se ovako razvijale:
Karolinina povijesna uloga započinje 1813. Zahvaljujući nezavidnoj situaciji na ulazu u riječku luku došlo je do teških razaranja tijekom engleske invazije i bombardiranja. U sveopćoj pomutnji i panici koja obuzima Riječane tijekom engleskoga iskrcavanja i nemilosrdna uništavanja njihova grada, Karolina je ipak uspjela zadržati prisebnost duha. Izašavši iz svoje kuće na Fiumari, ne obazirući se na pogibelj i odijelivši se od obitelji, otputila se hrabro engleskome časniku Freemantleu koji je rukovodio napadom na Rijeku i tim razaranjima i odlučila ga izmoliti da obustavi započete operacije sve do novih zapovjedi svojega pretpostavljenoga zapovjednika. Britanskom se visokom časniku obratila na francuskome, iznoseći mu ukratko činjenice u kojima se našao njen grad i usrdno ga moleći da pomogne njenim sugrađanima u tako teškome času. Iskusni ratnik, očito potresen njenom iskrenošću i srdačnom otvorenošću, obećao joj je da će poštedjeti grad i obustaviti svaki neprijateljski akt protiv privatne imovine, te je odmah odaslao svoga časnika do majora Hostea, s naređenjem da ne produžuje s devastacijom luke. Na taj način mnogima su spašeni brodovi, pošteđena je i druga vrijedna imovina, a grad sačuvan od većega razaranja. Treći dan divizija engleske flote otplovila je i bombardirala susjedni Bakar.
U tom hrabrom Karolininom podvigu ima nečega mitskoga. Pojavljuje se ona odjednom, okružena dimom paleži i smradom baruta, usred sveopće pomutnje.
Pitanje koje nam se samo po sebi nameće glasi:
Tko je zapravo ta dama i kako se uopće moglo dogoditi da upravo ona, dotad anonimna žena, odjednom postane ključnom osobom koja sudbonosno utječe na povijesna zbivanja? Nije li u tome kakvu ulogu mogla odigrati činjenica da su joj otac i brat obnašali dužnost britanskih vicekonzula u Rijeci? Što se zapravo dogodilo između Karoline i engleskoga zapovjednika? Kako je točno tekao njihov razgovor? Da li je Englez tražio od ove hrabre žene kakvu protuuslugu? Je li Karolina pristala? O svemu tome teško da ćemo ikada nešto i doznati. Ono što nas najviše može začuditi jest činjenica da u izvještajima tog doba o Karolini nitko izričito ne govori. Jesu li njeni sugrađani tim prešućivanjem nešto željeli prikriti? Jesu li se možda i sami sramili priznati pred vlastodršcima svoj očiti kukavičluk u teškim trenucima razaranja grada? Danas znamo da je gradonačelnik napustio Rijeku tokom razaranja. Iz nama danas nepoznatoga razloga čitav se slučaj nastojao zaboraviti.
Preuzeto sa: http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?f=28&t=188
Muzej djetinjstva
Ključne riječi igračke, nostalgija, djetinjstvo
Regija Primorje
Vrsta Muzej
Carstvo osmijeha i pozitivne energije, mjesto koje privlači i djecu i odrasle nudeći im nezaboravno putovanje u bezbrižne dane djetinjstva – sve je to novootvoreni Muzej djetinjstva, mlađi brat riječkog Peek&Pokea koji je svečano započeo s radom. Medvjedići, lutke, rošule, bicikle, školski udžbenici, društvene igre, plastični vojnici, plišane igračke, špigule, divovsko čudo od lego-kockica – čine samo dio predmeta izloženih na 240 četvornih metara, na adresi Ivana Grohovca 2. Šarene zidove Muzeja krase brojne fotografije djece svih uzrasta, fotografije klinaca u igri, fotografije pionira, školskih razreda...
http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Scena/Svecano-otvoren-Muzej-djetinjstva-Rijeka-dobila-carstvo-osmjeha
http://www.muzejdjetinjstva.com/
https://www.facebook.com/Muzejdjetinjstva/photos_stream
Izdvajamo
