Hrvatska kraljica Helena (Jelena) poznata je jedino iz podataka koje crpimo iz njezina glasovitog epitafa, nadgrobnoga natpisa uklesanoga na sarkofagu pronađenom 1898. godine na Gospinu Otoku u Solinu . Ona je osoba i ličnost koja je često u nacionalnoj historiografiji tumačena tek kao dobrotvorka, na način romantične građanske i vjerske prakse 19. i početka 20. st. Njezina je, međutim, važnost bitno drukčija, a uloga koju je imala, sudeći po sačuvanom epitafu, bila je slična ulogama ostalih vladara i vladarica toga doba.
Tu su uklesane, uz ostalo, i zadaće koje je morala obnašati kao kraljica, a koje su bile u potpunu skladu s onodobnim dužnostima i obvezama vladara, što su im pripadale i slijedom rimskoga, pa bizantskoga (Justinijanova) prava. To je očevidan dokaz uključenosti hrvatske države toga doba i, kažimo figurativno, hrvatske vladarske kuće, uz ostalo i u duhovni (uljudbeni) sustav tadašnjega svijeta: i europskoga, karolinškoga i istočnoga, grčko-bizantskoga.
Ovdje donosimo varijantu čitanja koja glasi: U ovom grobu počiva glasovita Helena, žena kralja Mihajla i majka kralja Stjepana. Vladala je kraljevstvom. Osmoga dana prije oktobarskih ida ovdje je u miru pokopana, 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, indikcije četvrte, petoga mjesečevoga kruga, sedamnaeste epakte, petoga sunčevoga kruga koji se poklapa sa šestim. Ona, koja je za života bila kraljica, postade i majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Čovječe, koji gledaš, reci: Bože, smiluj se njenoj duši".
Zašto je taj natpis važan? Najprije zato jer u prvoj rečenici otkriva obiteljsku vezu između dva hrvatska kralja i to putem umrle im supruge, odnosno majke. Zatim, jer je u njemu točno donesen datum smrti kraljice pa je to jedan od malobrojnih točnih i pouzdanih nadnevaka u staroj hrvatskoj povijesti. Pokazuje, nadalje, postojanje salonitanskih tradicija sastavljanja nadgrobnih natpisa, što svjedoči o duhovnoj i kulturnoj razini onodobnoga hrvatskoga društva. Konačno, a to je također vrlo važno, u tom je natpisu sačuvana jedna kratka formula koja otkriva postojanje normi rimskog i bizantskog prava u hrvatskoj državi. U natpisu, naime, stoji da je kraljica Jelena bila zaštitnica siročadi i majka udovica.Ta uloga zaštitnika i staratelja, naime, nije bila poput koje osobne vrline; pripadala je vladarima i biskupima, pa tako, na primjer, i u nadgrobnome natpisu splitskog nadbiskupa Martina, Jelenina suvremenika, stoji da je on štitio udovice, a siročadi bio otac. Slično piše i u pismu kojim je upravo okrunjeni hrvatski kralj Zvonimir prisegnuo vjernost papi Grguru VII. On obećava da će štititi siromahe, udovice i siročad.