Solin je prvotno postojao pod imenom Salona i bio je grčka kolonija osnovana u 3.st.pr.Kr., a zatim i rimska. O salonitanskoj prošlosti postoji uistinu mnogo podataka i mogle bi se ispisati stranice, no da se shvati veličina Salone, dovoljno je reći nekoliko činjenica. Salona je imala 60 000 stanovnika i bila je četvrti po veličini grad u Rimskome Carstvu. Bila je središte provinicije Ilirik, a kasnije i nadbiskupsko središte ovih krajeva. Prvi solinski biskup, bio je sv. Dujam. Salona je pala pod navalom Slavena i Avara u 7. stoljeću, no još nije precizirana godina njenog pada zbog različitih dokaza. Još i dan danas traju iskapanja nekad veličanstvenog grada, koji je bio značajan i u starohrvatskoj i starokršćanskoj povijesti. On se navodi kao mjesto prvih pokrštavanja Hrvata te se rijeka Jadro koja protječe Solinom navodi kao ,,hrvatski Jordan", u bazilici Sv. Petra i Mojsija je okrunjen hrvatski kralj Zvonimir, a kraljica Jelena Slavna je podigla dvije crkve, od kojih jedna još uvijek postoji iako je nekoliko puta uništena, ali svaki put obnovljena, te je najstarije marijansko svetište u Hrvata, te mjesto posjeta pape Ivana Pavla II. 4.10.1998.
Značaj Salone je upravo to što većina Salone nije pod Solinom kao što je to slučaj u drugim gradovima te se još mnogo toga nalazi pod zemljom samo zbog nedostatka svijesti ljudi i novca. No, nedavno je pokrenuta ideja da se pokuša staviti Salonu pod zaštitu UNESCO-a, u nadi da će se tako sačuvati naše zaboravljeno nacionalno blago.
Solin je prvotno postojao pod imenom Salona i bio je grčka kolonija osnovana u 3.st.pr.Kr., a zatim i rimska. O salonitanskoj prošlosti postoji uistinu mnogo podataka i mogle bi se ispisati stranice, no da se shvati veličina Salone, dovoljno je reći nekoliko činjenica. Salona je imala 60 000 stanovnika i bila je četvrti po veličini grad u Rimskome Carstvu. Bila je središte provinicije Ilirik, a kasnije i nadbiskupsko središte ovih krajeva. Prvi solinski biskup, bio je sv. Dujam.
Salona je pala pod navalom Slavena i Avara u 7. stoljeću, no još nije precizirana godina njenog pada zbog različitih dokaza. Još i dan danas traju iskapanja nekad veličanstvenog grada, koji je bio značajan i u starohrvatskoj i starokršćanskoj povijesti. On se navodi kao mjesto prvih pokrštavanja Hrvata te se rijeka Jadro koja protječe Solinom navodi kao ,,hrvatski Jordan", u bazilici Sv. Petra i Mojsija je okrunjen hrvatski kralj Zvonimir, a kraljica Jelena Slavna je podigla dvije crkve, od kojih jedna još uvijek postoji iako je nekoliko puta uništena, ali svaki put obnovljena, te je najstarije marijansko svetište u Hrvata, te mjesto posjeta pape Ivana Pavla II. 4.10.1998.Značaj Salone je upravo to što većina Salone nije pod Solinom kao što je to slučaj u drugim gradovima te se još mnogo toga nalazi pod zemljom samo zbog nedostatka svijesti ljudi i novca. No, nedavno je pokrenuta ideja da se pokuša staviti Salonu pod zaštitu UNESCO-a, u nadi da će se tako sačuvati naše zaboravljeno nacionalno blago.
Natpis kraljice Jelene Slavne
Ključne riječi hrvatska kraljica
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Arheološko otkriće
Hrvatska kraljica Helena (Jelena) poznata je jedino iz podataka koje crpimo iz njezina glasovitog epitafa, nadgrobnoga natpisa uklesanoga na sarkofagu pronađenom 1898. godine na Gospinu Otoku u Solinu . Ona je osoba i ličnost koja je često u nacionalnoj historiografiji tumačena tek kao dobrotvorka, na način romantične građanske i vjerske prakse 19. i početka 20. st. Njezina je, međutim, važnost bitno drukčija, a uloga koju je imala, sudeći po sačuvanom epitafu, bila je slična ulogama ostalih vladara i vladarica toga doba. Tu su uklesane, uz ostalo, i zadaće koje je morala obnašati kao kraljica, a koje su bile u potpunu skladu s onodobnim dužnostima i obvezama vladara, što su im pripadale i slijedom rimskoga, pa bizantskoga (Justinijanova) prava. To je očevidan dokaz uključenosti hrvatske države toga doba i, kažimo figurativno, hrvatske vladarske kuće, uz ostalo i u duhovni (uljudbeni) sustav tadašnjega svijeta: i europskoga, karolinškoga i istočnoga, grčko-bizantskoga.
Ovdje donosimo varijantu čitanja koja glasi: U ovom grobu počiva glasovita Helena, žena kralja Mihajla i majka kralja Stjepana. Vladala je kraljevstvom. Osmoga dana prije oktobarskih ida ovdje je u miru pokopana, 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, indikcije četvrte, petoga mjesečevoga kruga, sedamnaeste epakte, petoga sunčevoga kruga koji se poklapa sa šestim. Ona, koja je za života bila kraljica, postade i majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Čovječe, koji gledaš, reci: Bože, smiluj se njenoj duši".
Zašto je taj natpis važan? Najprije zato jer u prvoj rečenici otkriva obiteljsku vezu između dva hrvatska kralja i to putem umrle im supruge, odnosno majke. Zatim, jer je u njemu točno donesen datum smrti kraljice pa je to jedan od malobrojnih točnih i pouzdanih nadnevaka u staroj hrvatskoj povijesti. Pokazuje, nadalje, postojanje salonitanskih tradicija sastavljanja nadgrobnih natpisa, što svjedoči o duhovnoj i kulturnoj razini onodobnoga hrvatskoga društva. Konačno, a to je također vrlo važno, u tom je natpisu sačuvana jedna kratka formula koja otkriva postojanje normi rimskog i bizantskog prava u hrvatskoj državi. U natpisu, naime, stoji da je kraljica Jelena bila zaštitnica siročadi i majka udovica.
Ta uloga zaštitnika i staratelja, naime, nije bila poput koje osobne vrline; pripadala je vladarima i biskupima, pa tako, na primjer, i u nadgrobnome natpisu splitskog nadbiskupa Martina, Jelenina suvremenika, stoji da je on štitio udovice, a siročadi bio otac. Slično piše i u pismu kojim je upravo okrunjeni hrvatski kralj Zvonimir prisegnuo vjernost papi Grguru VII. On obećava da će štititi siromahe, udovice i siročad.
Hrvatska kraljica Helena (Jelena) poznata je jedino iz podataka koje crpimo iz njezina glasovitog epitafa, nadgrobnoga natpisa uklesanoga na sarkofagu pronađenom 1898. godine na Gospinu Otoku u Solinu . Ona je osoba i ličnost koja je često u nacionalnoj historiografiji tumačena tek kao dobrotvorka, na način romantične građanske i vjerske prakse 19. i početka 20. st. Njezina je, međutim, važnost bitno drukčija, a uloga koju je imala, sudeći po sačuvanom epitafu, bila je slična ulogama ostalih vladara i vladarica toga doba.
Tu su uklesane, uz ostalo, i zadaće koje je morala obnašati kao kraljica, a koje su bile u potpunu skladu s onodobnim dužnostima i obvezama vladara, što su im pripadale i slijedom rimskoga, pa bizantskoga (Justinijanova) prava. To je očevidan dokaz uključenosti hrvatske države toga doba i, kažimo figurativno, hrvatske vladarske kuće, uz ostalo i u duhovni (uljudbeni) sustav tadašnjega svijeta: i europskoga, karolinškoga i istočnoga, grčko-bizantskoga.
Ovdje donosimo varijantu čitanja koja glasi: U ovom grobu počiva glasovita Helena, žena kralja Mihajla i majka kralja Stjepana. Vladala je kraljevstvom. Osmoga dana prije oktobarskih ida ovdje je u miru pokopana, 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, indikcije četvrte, petoga mjesečevoga kruga, sedamnaeste epakte, petoga sunčevoga kruga koji se poklapa sa šestim. Ona, koja je za života bila kraljica, postade i majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Čovječe, koji gledaš, reci: Bože, smiluj se njenoj duši".
Zašto je taj natpis važan? Najprije zato jer u prvoj rečenici otkriva obiteljsku vezu između dva hrvatska kralja i to putem umrle im supruge, odnosno majke. Zatim, jer je u njemu točno donesen datum smrti kraljice pa je to jedan od malobrojnih točnih i pouzdanih nadnevaka u staroj hrvatskoj povijesti. Pokazuje, nadalje, postojanje salonitanskih tradicija sastavljanja nadgrobnih natpisa, što svjedoči o duhovnoj i kulturnoj razini onodobnoga hrvatskoga društva. Konačno, a to je također vrlo važno, u tom je natpisu sačuvana jedna kratka formula koja otkriva postojanje normi rimskog i bizantskog prava u hrvatskoj državi. U natpisu, naime, stoji da je kraljica Jelena bila zaštitnica siročadi i majka udovica.Ta uloga zaštitnika i staratelja, naime, nije bila poput koje osobne vrline; pripadala je vladarima i biskupima, pa tako, na primjer, i u nadgrobnome natpisu splitskog nadbiskupa Martina, Jelenina suvremenika, stoji da je on štitio udovice, a siročadi bio otac. Slično piše i u pismu kojim je upravo okrunjeni hrvatski kralj Zvonimir prisegnuo vjernost papi Grguru VII. On obećava da će štititi siromahe, udovice i siročad.
Gradska kupatila Salona
Ključne riječi rimske terme, peristil, bazeni
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Arheološko nalazište
U skladu s navikama i običajima antičkog, osobito rimskoga svijeta, u gradovima je bilo uz one privatne, u kompleksima raskošnijih kuća i vila, i više javnih termi. Najbolje sačuvane salonitanske terme nalaze se u tzv. Petrovoj ulici, istočno od sklopa gradskih bazilika, tj. cemeterijalnog kršćanskog episkopskog kompleksa. Ta je ulica u istočnome proširenju Salone vodila prema sjeveru, prema sporednim gradskim vratima u gradskome perimetru. Tu je početkom 20. stoljeća iskapao F. Bulić, a poslije njega W. Gerber.
Ove su terme, doduše, skromnijih dimenzija, no sadrže sve ambijente i prostorije karakteristične za rimska kupatila. To su otvoreni peristil, veliki bazen, svlačionice, bazeni za kupanje u hladnoj i toploj vodi i ostale pomoćne prostorije. Na temelju više pokazatelja (slijed gradnje i natpisi uzeti s drugih mjesta pa uzidani u strukture termi), smije se pretpostaviti da su sagrađene svršetkom 2. ili početkom 3. stoljeća nad ostacima neke privatne zgrade preuređene tom prigodom za novu namjenu. Poput ostalih građevina u Saloni bile su više puta pregrađivane, no onaj osnovni raspored i danas je vrlo čitljiv.
U kasnoantičko doba, kad su se kršćanske ideje znatno afirmirale, javni život i boravljenje u termama nešto je od čega se pomalo zazire, pa su terme izgubile prvobitnu funkciju: zidovi su mjestimice premazani bijelom bojom, a na velikim pilastrima pri ulazu uklesani su križevi, simboli nove ideologije. S obzirom na vodovodne instalacije koje su bile neophodne obim sadržajima i termama i krstionici, neki autori (E. Dyggve, pa S. Piplović) pomišljaju da su u to rano kršćansko doba terme mogle biti preuređene u krstionicu. To je, čini nam se, ipak neprihvatljivo. Ta, tek pedesetak metara zapadnije postoji cjelovit katedralni sklop s krstionicom pa bi ova, njemu tako blizu, bila ipak nepotrebna.
U skladu s navikama i običajima antičkog, osobito rimskoga svijeta, u gradovima je bilo uz one privatne, u kompleksima raskošnijih kuća i vila, i više javnih termi.
Najbolje sačuvane salonitanske terme nalaze se u tzv. Petrovoj ulici, istočno od sklopa gradskih bazilika, tj. cemeterijalnog kršćanskog episkopskog kompleksa. Ta je ulica u istočnome proširenju Salone vodila prema sjeveru, prema sporednim gradskim vratima u gradskome perimetru. Tu je početkom 20. stoljeća iskapao F. Bulić, a poslije njega W. Gerber.Ove su terme, doduše, skromnijih dimenzija, no sadrže sve ambijente i prostorije karakteristične za rimska kupatila. To su otvoreni peristil, veliki bazen, svlačionice, bazeni za kupanje u hladnoj i toploj vodi i ostale pomoćne prostorije.
Na temelju više pokazatelja (slijed gradnje i natpisi uzeti s drugih mjesta pa uzidani u strukture termi), smije se pretpostaviti da su sagrađene svršetkom 2. ili početkom 3. stoljeća nad ostacima neke privatne zgrade preuređene tom prigodom za novu namjenu. Poput ostalih građevina u Saloni bile su više puta pregrađivane, no onaj osnovni raspored i danas je vrlo čitljiv.U kasnoantičko doba, kad su se kršćanske ideje znatno afirmirale, javni život i boravljenje u termama nešto je od čega se pomalo zazire, pa su terme izgubile prvobitnu funkciju: zidovi su mjestimice premazani bijelom bojom, a na velikim pilastrima pri ulazu uklesani su križevi, simboli nove ideologije.
S obzirom na vodovodne instalacije koje su bile neophodne obim sadržajima i termama i krstionici, neki autori (E. Dyggve, pa S. Piplović) pomišljaju da su u to rano kršćansko doba terme mogle biti preuređene u krstionicu. To je, čini nam se, ipak neprihvatljivo. Ta, tek pedesetak metara zapadnije postoji cjelovit katedralni sklop s krstionicom pa bi ova, njemu tako blizu, bila ipak nepotrebna.
Gradska groblja Salona
Ključne riječi nekropole, poganska groblja, kršćanska groblja
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Arheološko nalazište
Velika su vrata bila na istočnim zidinama prvobitnoga grada, tzv. Dyggveove urbs vetus. Istraživao ih je najprije F. Carrara 1846. godine, a F. Bulić ih je 1906. godine u cijelosti otkopao. Nad vratima je naknadno sagrađen vodovod za južnije dijelove grada. Vrata su zbog svoje monumentalnosti nazvana slikovitim imenom Porta Caesarea.
I vrata i zidine oko njih pokazuju očevidnu starost. Heinz Kehler pretpostavlja da su mogla biti sagrađena početkom 1. stoljeća poslije Krista odnosno posljednjih godina vladanja cara Augusta (umro 14. godine). Tada je, za namjesnika P. K. Dolabelle otpočela gradnja mnogih glavnih cesta, od kojih su neke počinjale upravo u Saloni, a vodile su, uz ostalo, i u delmatsko zaleđe. Gradila ih je vojska, o čemu ima mnogo podataka zabilježenih u natpisima uklesanim u kamene spomenike i duhovita opaska uglednoga Bulića. On je, naime, jednom zgodom napisao: "Nisu vojnici plandovali u svojim taborima kao što dandanas čine po šatorima cijele Europe, a samo se oružjem bave da se sprave na pokolj čovječanstva."
Jedna je od tih salonitanskih cesta smjerala na zapad, druga na istok izlazeći iz prvoga grada upravo kroz ova vrata. Kad se istočni dio grada proširio, pokraj vratiju sagrađen je veliki stambeni sklop koji je istraživan 1969. - 1971. godine (N. Cambi i pisac ovih readaka). Još sjevernije od ovoga, u 4. stoljeću, nastao kršćanski biskupski centar, koji je već gotovo stotinu godina zanimljiva tema za istraživače salonitanskih spomenika.
Rimski su običaji i zakoni nalagali da se mrtvi pokapaju izvan grada, izvan gradskih zidina. Iz praktičnih razloga dostupnosti groblju i štednji plodna i za obradu vrijedna tla, groblja su se oblikovala uz ceste koje su izlazile iz grada pa su bogata i uređena groblja na tim položajima karakteristična za veće rimske gradove. Tako je bilo i u Saloni, u Zadru, Dokleji, da spomenemo one nešto bolje istražene. Bilo je i manjih groblja na vangradskim privatnim posjedima, gdje se pokapala uglavnom takva zajednica. Salonitanske su velike nekropole nastale uz prastare putove , pa se jedno groblje, nazvano in horto Metrodori protezalo uz cestu koja je iz grada vodila na zapad. Drugo je groblje bilo na sjeveroistoku, uz cestu koja je iz grada vodila u unutrašnjost pokrajine preko Klisa. Treće je groblje bilo uz cestu koja je iz grada vodila prema jugoistoku, prema Epetiju (Stobreču) i dalje na istok.
I u Saloni su groblja i poganska, i ona kršćanska u sklopu velikih grobljanskih crkava, dala mnoštvo nalaza koji odlično svjedoče o bogatstvu i kulturi njezinih stanovnika. Sva, pak, koja su bila blizu prvobitne jezgre grada, tj. onoga iz republikanskoga doba, bivala su postupno uklanjana širenjem grada na zapad i na istok, pa su mnogi ostaci nadgrobnih spomenika i monumentalnih grobnica bivali uzidani u gradske zidine.
Klis
Ključne riječi Delmati, svetišta, reljefi, pastirsko božanstvo, knez Trpimir
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Utvrda
Taj "tvrdi grad" na kamenu, na stijeni, nad prijevojem, kojim prolazi prastara cesta iz priobalja u zaleđe, na visokoj hridini (oko 330 m nad morem), između Kozjaka i Mosora nastajao je tijekom tisućljeća da bi svoj lik definirao uglavnom poslije mletačko-turskih ratova u 17. stoljeću.
Taj položaj bio je, nedvojbeno, od važnosti i u protopovijesno doba, a zadržao ga je u različitim okolnostima sve do Drugoga svjetskoga rata kad se tu organizirala obrana Splita, kao nekada Salone. Najstarije tragove života iz prapovijesnoga doba na ovom području pokazuju arheološki nalazi iz špilja i zakloništa (na primjer Krčine kod Mihovilovića, danas pokraj autoceste za Sinj, Kapina kod Kučina), dok o ilirskim Delmatima svjedoče gradine na uzvisinama (Žižina glavica, Gradina u Kosi, Ozrina, Markezina greda itd.). U to je doba, a riječ je o 1. stoljeću prije Krista bila, sasvim sigurno, i na mjestu današnje tvrđave nekakva uporišna točka s koje se nadziralo sve što se događa u salonitanskome kraju, čak i na moru koje je pred njim, sve do otoka Šolte i Brača. Iz rimskog doba ima na širem području Klisa vrijednih i zanimljivih ostataka: svetišta i reljefi pastirskoga božanstva Silvana uklesani u stijenu brda, ostaci gospodarskih sklopova, predmeti svakodnevne upotrebe (posuđe, alati i pribor, nakit, novac itd.).
Prvu utvrdu, o kojoj posredno pišu i Prokopije i car Konstantin, formiranu kao moćnu stražu, koristio je vrlo vjerojatno i hrvatski knez Trpimir (oko 845.-865.) koji je u povijesnome lokalitetu Rižinice u današnjoj Rupotini, sagradio samostan i obnovio jednu malu starokršćansku crkvu. U njoj je bila postavljena oltarna ograda na kojoj je uklesano kneževo ime i vladarski naslov: ...pro duce Trepimero... uz još nekoliko riječi, fragmenata većeg posvetnog natpisa. Na Klisu je bilo sjedište hrvatske srednjovjekovne županije Pomorje što se prostirala u zaleđu Splita i Trogira.
Strukture tvrđave koje su se uzastopno jedna nad drugom preslojavale, zauzimale su sve veći prostor na zapadnome dijelu hridine; one prethodne ostajale su pod onima koje su im slijedile, sve do austrijskoga doba. Mnogi su položaji sačuvali svoja tradicionalna imena bilo po svojim graditeljima iz mletačkoga doba, bilo po funkciji koju su imali u tadašnjem sustavu odbrane. To su, na primjer, bastion Foscolo, položaj Avanzato, Mezzo, Scala, Bembo, Malipiero, Madonna, Oprah kula, barutana, zgrada kneza (providura) itd.
Od mnogoslojnih prvih i starijih obrambenih struktura i utvrđenja, na Klisu nije ništa sačuvano, tek pokoja naznaka; iz turskog doba je đžamija, danas crkva sv. Vida, a najviše je ostataka, kako smo spomenuli, iz mletačkog i austrijskoga doba. Mnogo toga se od nekadašnje arhitekture može prepoznati na crtežima vojnih inženjera i kartografa, na primjer iz crteža G. Santinija iz 1668. godine, koje je načinio nedugo poslije mletačkoga osvajanja Klisa.
Taj "tvrdi grad" na kamenu, na stijeni, nad prijevojem, kojim prolazi prastara cesta iz priobalja u zaleđe, na visokoj hridini (oko 330 m nad morem), između Kozjaka i Mosora nastajao je tijekom tisućljeća da bi svoj lik definirao uglavnom poslije mletačko-turskih ratova u 17. stoljeću.Taj položaj bio je, nedvojbeno, od važnosti i u protopovijesno doba, a zadržao ga je u različitim okolnostima sve do Drugoga svjetskoga rata kad se tu organizirala obrana Splita, kao nekada Salone.
- Najstarije tragove života iz prapovijesnoga doba na ovom području pokazuju arheološki nalazi iz špilja i zakloništa (na primjer Krčine kod Mihovilovića, danas pokraj autoceste za Sinj, Kapina kod Kučina), dok o ilirskim Delmatima svjedoče gradine na uzvisinama (Žižina glavica, Gradina u Kosi, Ozrina, Markezina greda itd.). U to je doba, a riječ je o 1. stoljeću prije Krista bila, sasvim sigurno, i na mjestu današnje tvrđave nekakva uporišna točka s koje se nadziralo sve što se događa u salonitanskome kraju, čak i na moru koje je pred njim, sve do otoka Šolte i Brača. Iz rimskog doba ima na širem području Klisa vrijednih i zanimljivih ostataka: svetišta i reljefi pastirskoga božanstva Silvana uklesani u stijenu brda, ostaci gospodarskih sklopova, predmeti svakodnevne upotrebe (posuđe, alati i pribor, nakit, novac itd.).
- Prvu utvrdu, o kojoj posredno pišu i Prokopije i car Konstantin, formiranu kao moćnu stražu, koristio je vrlo vjerojatno i hrvatski knez Trpimir (oko 845.-865.) koji je u povijesnome lokalitetu Rižinice u današnjoj Rupotini, sagradio samostan i obnovio jednu malu starokršćansku crkvu. U njoj je bila postavljena oltarna ograda na kojoj je uklesano kneževo ime i vladarski naslov: ...pro duce Trepimero... uz još nekoliko riječi, fragmenata većeg posvetnog natpisa.
- Na Klisu je bilo sjedište hrvatske srednjovjekovne županije Pomorje što se prostirala u zaleđu Splita i Trogira.Strukture tvrđave koje su se uzastopno jedna nad drugom preslojavale, zauzimale su sve veći prostor na zapadnome dijelu hridine; one prethodne ostajale su pod onima koje su im slijedile, sve do austrijskoga doba. Mnogi su položaji sačuvali svoja tradicionalna imena bilo po svojim graditeljima iz mletačkoga doba, bilo po funkciji koju su imali u tadašnjem sustavu odbrane. To su, na primjer, bastion Foscolo, položaj Avanzato, Mezzo, Scala, Bembo, Malipiero, Madonna, Oprah kula, barutana, zgrada kneza (providura) itd.
- Od mnogoslojnih prvih i starijih obrambenih struktura i utvrđenja, na Klisu nije ništa sačuvano, tek pokoja naznaka; iz turskog doba je đžamija, danas crkva sv. Vida, a najviše je ostataka, kako smo spomenuli, iz mletačkog i austrijskoga doba. Mnogo toga se od nekadašnje arhitekture može prepoznati na crtežima vojnih inženjera i kartografa, na primjer iz crteža G. Santinija iz 1668. godine, koje je načinio nedugo poslije mletačkoga osvajanja Klisa.
Kučine
Ključne riječi srednjovjekovno selo
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Povijesna cjelina
Na istoku Solina, na južnoj padini Mosora danas su Kučine, nekoć srednjovjekovno selo zvano Kuk ili Pod Kukom. Ime stijene Kuk, koje se spominje u oporuci svećenika Crnote iz 1144. godine u latiniziranom obliku Pot Chilco, prenijelo se na selo pod njim u obliku Pod Kukom, a od 18. stoljeća to selo počinje se nazivati imenom Kučine i u zajedničkoj je župi s Mravincima. Ono je preteča današnjim Kučinama i Mravincima. Obuhvaćalo je zemlje od kojih su mnoge do danas sačuvale svoja stara imena: pod sv. Teklom, Dračevac, Doci, Pod Gustirnom, Latičine, Trstenik itd. Na mjesnom je groblju crkva sv. Luke iz prijeturskoga doba, ako se to smije zaključiti po natpisu uklesanom nad vratima. O tome selu zna se iz isprava (darovnica i oporuka) 13. i 14. stoljeća u kojima se spominju stanovnici, vlasnici zemalja, nazivi pojedinih zemalja (toponimi). U blizini su bila i sela Gostinj, Križ i, dalje prema moru, prema Strožancu, selo uz Gospu od Site.
Na velikoj stijeni (285 m), zvanoj Gradina ili Stari grad, bila je gradina iz prapovijesnog doba, te utvrđenje iz mletačko-turskih ratova, što se zaključuje po nalazima keramike i obrambenim zidovima, odnosno zidovima kuća unutar utvrđenja. Odatle se nadziralo područje od Klisa na sjeveru preko čitavog Solinskog polja i Kaštelanskog zaljeva do Trogira i Čiova, Splita i njegova kraja, te Žrnovnice na jugoistoku. Zidine se protežu i prema jugu, do crkve sv. Petra koja je na nešto nižem obronku Mosora.
Tvrđavu na Kuku sagradili su, drži se, stanovnici solinskoga polja, pretežno oni iz Prosika, koji su se povukli pred turskom opasnošću na visočije padine Mosora. Tvrđavu su porušili Turci 1539. godine da se odatle ne bi ometalo njihovo gospodarenje Solinskim poljem. Potom je obnovljena.
Na istoku Solina, na južnoj padini Mosora danas su Kučine, nekoć srednjovjekovno selo zvano Kuk ili Pod Kukom. Ime stijene Kuk, koje se spominje u oporuci svećenika Crnote iz 1144. godine u latiniziranom obliku Pot Chilco, prenijelo se na selo pod njim u obliku Pod Kukom, a od 18. stoljeća to selo počinje se nazivati imenom Kučine i u zajedničkoj je župi s Mravincima. Ono je preteča današnjim Kučinama i Mravincima. Obuhvaćalo je zemlje od kojih su mnoge do danas sačuvale svoja stara imena: pod sv. Teklom, Dračevac, Doci, Pod Gustirnom, Latičine, Trstenik itd.
Na mjesnom je groblju crkva sv. Luke iz prijeturskoga doba, ako se to smije zaključiti po natpisu uklesanom nad vratima. O tome selu zna se iz isprava (darovnica i oporuka) 13. i 14. stoljeća u kojima se spominju stanovnici, vlasnici zemalja, nazivi pojedinih zemalja (toponimi). U blizini su bila i sela Gostinj, Križ i, dalje prema moru, prema Strožancu, selo uz Gospu od Site.
Na velikoj stijeni (285 m), zvanoj Gradina ili Stari grad, bila je gradina iz prapovijesnog doba, te utvrđenje iz mletačko-turskih ratova, što se zaključuje po nalazima keramike i obrambenim zidovima, odnosno zidovima kuća unutar utvrđenja. Odatle se nadziralo područje od Klisa na sjeveru preko čitavog Solinskog polja i Kaštelanskog zaljeva do Trogira i Čiova, Splita i njegova kraja, te Žrnovnice na jugoistoku. Zidine se protežu i prema jugu, do crkve sv. Petra koja je na nešto nižem obronku Mosora.Tvrđavu na Kuku sagradili su, drži se, stanovnici solinskoga polja, pretežno oni iz Prosika, koji su se povukli pred turskom opasnošću na visočije padine Mosora. Tvrđavu su porušili Turci 1539. godine da se odatle ne bi ometalo njihovo gospodarenje Solinskim poljem. Potom je obnovljena.
Manastirine
Ključne riječi starokršćansko groblje
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Arheološko nalazište
Rimski su običaji i zakoni, kako smo spomenuli, nalagali da se mrtvi pokapaju izvan grada pa su i kršćani slijedili tu navadu. Prva kršćanska groblja u Saloni, doduše, nastaju još u vrijeme ilegalnosti, dok vjera nije imala pravo ispovijedanja, na izvangradskim privatnim posjedima poput Kapljuča, Manastirina i Marusinca. Tu se nad grobovima istaknutih članova kršćanske općine, ili čak mjesnog mučenika, postupno razvija štovanje njihovih zemnih ostataka pa iz želje kršćana da se pokopaju što bliže svojim uzorima, nastaju velika groblja. Na njima se, nad kakvom kapelom ili memorijom, u kojoj je počivao vjerski uglednik, grade velike cemeterijalne bazilike.
Manastirinama je to ime nadjenula mjesna tradicija koja vrlo često u ruševinama starih zgrada vidi tragove i ostatke manastira (monasterium). Ovaj je lokalitet u vjerskoj tradiciji i žićima mjesnih, točnije splitskih svetaca, povezan s legendom o prijenosu relikvija solinskih mučenika Domnija (sv. Dujam, splitski zaštitnik) i Anastasija Akvilejca (sv. Staš) iz Salone u splitsku katedralu. Tu su legendu spomenuli i car Konstantin Porfirogenet i splitski kroničar arhiđakon Toma. Na groblju u Manastirinama pokopani su mučenici Venancije (?), Domnio i Septimije.
Ruševine na ovom lokalitetu privukle su istraživače Salone. K. Lanza, prvi direktor Arheološkog muzeja u Splitu, iskapao je prije 180 godina pokraj crkve sv. Dujma koja je na ulazu u arheološki park. Njegov sin Franjo, koji ga je naslijedio, iznio je prvi opis nalazišta. Potom je na Manastirinama istraživao F. Carrara, pa M. Glavinić, koji je objelodanio prve tlocrte (planove). Tome je važnom lokalitetu temeljito pristupio F. Bulić pa je, ocijenivši nalaze, na Manastirinama organizirao 1894. godine Prvi međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju. Radeći na svome djelu o tome lokalitetu, Austrijanac R. Egger naknadno je istraživao, ali čitava površina nije ni danas istražena čak i nakon važnih revizija, novih nalaza i dodatnih proučavanja mnogih pojedinosti dobivenih radom hrvatsko-francuske ekipe koju su vodili današnji ravnatelj splitskoga muzeja E. Marin i Francuz N. Duval.
Ovaj je arheološki lokalitet osobito važan za povijest crkve jer je na njemu bio pokopan Dujam, solinski biskup i mučenik, poslije splitski patron, pogubljen za progona kršćana 304. godine u doba cara Dioklecijana. Ostaci mnogih grobnih kapela sa sarkofazima, koje su nastajale uokolo njegova groba, te crkava koje su tu sagrađene u nekoliko slojeva (graditeljskih faza), predstavljaju u današnjem obliku vrlo teško čitljivu arheološku sliku.
Rimski su običaji i zakoni nalagali da se mrtvi pokapaju izvan grada pa su i kršćani slijedili tu navadu. Prva kršćanska groblja u Saloni, doduše, nastaju još u vrijeme ilegalnosti, dok vjera nije imala pravo ispovijedanja, na izvangradskim privatnim posjedima poput Kapljuča, Manastirina i Marusinca.
Tu se nad grobovima istaknutih članova kršćanske općine, ili čak mjesnog mučenika, postupno razvija štovanje njihovih zemnih ostataka pa iz želje kršćana da se pokopaju što bliže svojim uzorima, nastaju velika groblja. Na njima se, nad kakvom kapelom ili memorijom, u kojoj je počivao vjerski uglednik, grade velike cemeterijalne bazilike.
Manastirinama je to ime nadjenula mjesna tradicija koja vrlo često u ruševinama starih zgrada vidi tragove i ostatke manastira (monasterium). Ovaj je lokalitet u vjerskoj tradiciji i žićima mjesnih, točnije splitskih svetaca, povezan s legendom o prijenosu relikvija solinskih mučenika Domnija (sv. Dujam, splitski zaštitnik) i Anastasija Akvilejca (sv. Staš) iz Salone u splitsku katedralu. Tu su legendu spomenuli i car Konstantin Porfirogenet i splitski kroničar arhiđakon Toma. Na groblju u Manastirinama pokopani su mučenici Venancije (?), Domnio i Septimije. Ruševine na ovom lokalitetu privukle su istraživače Salone. K. Lanza, prvi direktor Arheološkog muzeja u Splitu, iskapao je prije 180 godina pokraj crkve sv. Dujma koja je na ulazu u arheološki park. Njegov sin Franjo, koji ga je naslijedio, iznio je prvi opis nalazišta. Potom je na Manastirinama istraživao F. Carrara, pa M. Glavinić, koji je objelodanio prve tlocrte (planove). Tome je važnom lokalitetu temeljito pristupio F. Bulić pa je, ocijenivši nalaze, na Manastirinama organizirao 1894. godine Prvi međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju. Radeći na svome djelu o tome lokalitetu, Austrijanac R. Egger naknadno je istraživao, ali čitava površina nije ni danas istražena čak i nakon važnih revizija, novih nalaza i dodatnih proučavanja mnogih pojedinosti dobivenih radom hrvatsko-francuske ekipe koju su vodili današnji ravnatelj splitskoga muzeja E. Marin i Francuz N. Duval. Ovaj je arheološki lokalitet osobito važan za povijest crkve jer je na njemu bio pokopan Dujam, solinski biskup i mučenik, poslije splitski patron, pogubljen za progona kršćana 304. godine u doba cara Dioklecijana. Ostaci mnogih grobnih kapela sa sarkofazima, koje su nastajale uokolo njegova groba, te crkava koje su tu sagrađene u nekoliko slojeva (graditeljskih faza), predstavljaju u današnjem obliku vrlo teško čitljivu arheološku sliku.
Mlinovi na solinskoj rijeci
Ključne riječi mlinica, stupa za sukno
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Spomenik kulture
Solinska rijeka, u rimsko i rano doba srednjega vijeka imenom Salon, danas Jadro, imala je veliku važnost za gospodarstvo čitavoga kraja. Već u rano rimsko doba kad je prolazila kroz istočni dio grada, na njoj je bilo raznih gospodarskih postrojenja s pogonom na vodu koje je bilo obilato. Na rijeci je poslije, u srednjemu vijeku, u tursko i u poslijetursko doba bilo mlinica i stupa za sukno, kojima se koristilo veoma veliko područje: od otok pred Splitom, čak od Korčule (!), do Dalmatinske Zagore. Mlinovi se spominju u ispravama hrvatskih vladara, neki su bili u vlasnosti splitskih nadbiskupa, a neki crkava. U jednom se katastru 17./18. stoljeća navodi da ih je bilo čak dvanaest. Sačuvano ih je nekoliko, a danas je od svih najbolje uzdržana tzv. Gašpina mlinica, premda je i ona u vrlo lošem i zapuštenom stanju.
Za gospodarstvo čitava kraja bile su podjednako važne i stupe za obradu sukna i pokrivača - biljaca, koje se spominju već u ispravama 13. stoljeća.
Solinska rijeka, u rimsko i rano doba srednjega vijeka imenom Salon, danas Jadro, imala je veliku važnost za gospodarstvo čitavoga kraja. Već u rano rimsko doba kad je prolazila kroz istočni dio grada, na njoj je bilo raznih gospodarskih postrojenja s pogonom na vodu koje je bilo obilato. Na rijeci je poslije, u srednjemu vijeku, u tursko i u poslijetursko doba bilo mlinica i stupa za sukno, kojima se koristilo veoma veliko područje: od otok pred Splitom, čak od Korčule (!), do Dalmatinske Zagore.
Mlinovi se spominju u ispravama hrvatskih vladara, neki su bili u vlasnosti splitskih nadbiskupa, a neki crkava. U jednom se katastru 17./18. stoljeća navodi da ih je bilo čak dvanaest.
Sačuvano ih je nekoliko, a danas je od svih najbolje uzdržana tzv. Gašpina mlinica, premda je i ona u vrlo lošem i zapuštenom stanju. Za gospodarstvo čitava kraja bile su podjednako važne i stupe za obradu sukna i pokrivača - biljaca, koje se spominju već u ispravama 13. stoljeća.
Pet mostova
Ključne riječi zidani kameni lukovi, mozaici
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Arheološko nalazište
Cesta koja je iz najstarijeg dijela grada kroz Porta Caesarea vodila na istok, jednom izvan grada, nakon stotinjak metara prelazila je preko jednog rukavca rijeke Salon koja je protjecala kroz grad. Cesta je bila postavljena na zidane kamene lukove, koji se u mjesnoj terminologiji nazivaju Pet mostova. Tu se istraživalo, kao na mnogo mjesta u Saloni, u više navrata: prije prvoga svjetskog rata (1910. i 1914.) i potom u tijeku rata kad su kao radnici u Saloni radili i ruski ratni zarobljenici.
U blizini su se našle velike plohe rimskih mozaika jedan s likom Orfeja, a drugi s likom morskog božanstva Tritona (2.-3. stoljeće). Danas se čuvaju, izvađeni s prvobitna položaja, u Arheološkom muzeju u Splitu. S obzirom na nekoliko slojeva mozaika, velike vrsnoće, pomišlja se da je tu bila neka javna zgrada, možda palača dalmatinskoga namjesnika kojoj su ovi luksusni mozaici ukrašavali podove.
Cesta koja je iz najstarijeg dijela grada kroz Porta Caesarea vodila na istok, jednom izvan grada, nakon stotinjak metara prelazila je preko jednog rukavca rijeke Salon koja je protjecala kroz grad. Cesta je bila postavljena na zidane kamene lukove, koji se u mjesnoj terminologiji nazivaju Pet mostova. Tu se istraživalo, kao na mnogo mjesta u Saloni, u više navrata: prije prvoga svjetskog rata (1910. i 1914.) i potom u tijeku rata kad su kao radnici u Saloni radili i ruski ratni zarobljenici. U blizini su se našle velike plohe rimskih mozaika jedan s likom Orfeja, a drugi s likom morskog božanstva Tritona (2.-3. stoljeće). Danas se čuvaju, izvađeni s prvobitna položaja, u Arheološkom muzeju u Splitu. S obzirom na nekoliko slojeva mozaika, velike vrsnoće, pomišlja se da je tu bila neka javna zgrada, možda palača dalmatinskoga namjesnika kojoj su ovi luksusni mozaici ukrašavali podove.
Prvi kršćanski oratorij
Ključne riječi prve kršćanske zajednice
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Sakralni spomenik
Kao i u svakome gradu rimskoga svijeta sastanci prvih kršćanskih zajednica (općina, communitas, ecclesia) održavali su se u privatnoj kući kojeg uglednijeg člana, u prostoriji gdje je bilo moguće da se okupi nešto veći broj osoba. Tako je bilo i u Saloni. E. Dyggve je pretpostavio da se takva prostorija, koja se nazivala domus ecclesiae (kuća zajednice, općine) odnosno parafrazirano ecclesia in domo privata (zajednica u privatnoj kući), nalazila neposredno uz gradske zidine, u sjeverozapadnome dijelu tzv. istočnoga grada. Ta se dvorana obično naziva po imenu koje joj je on nadjenuo oratorij A. Raspravljajući o tome i o počecima
Šuplja crkva
Ključne riječi Zvonimirova krunidba, starokršćanska bazilika, benediktinski samostan
Regija Srednja Dalmacija
Vrsta Arheološko nalazište
Uza samu rijeku Jadro, istočno od Salone nalaze se ostaci crkava na lokalitetu koji je u puku poznat već više stoljeća pod vrlo zornim imenom Šuplja crkva. To ime potječe iz doba kad su tu stajali zidovi zapuštene crkve urušena krova, zabilježeni na Camucijevu zemljovidu iz 1571. godine. Ti ostaci trobrodne bazilike posvećene Sv. Petru i Mojsiju stajali su još na svršetku 17. i početku 18. stoljeća, jer su joj novi tada doseljeni stanovnici Solina dali to slikovito ime. Crkva iz 11. stoljeća, povezana s krunidbom bana Zvonimira za hrvatskoga kralja 1075. godine, sagrađena je unutar velike starokršćanske bazilike po svoj prilici iz 6. stoljeća. Uz crkvu je bio i benediktinski samostan, povezan, možda, s vladarskom kućom pa je vjerojatno to i razlog da se nova crkva gradi upravo u staroj i da se u njoj obavlja taj važan čin. Po tome je ova ranoromanička trobrodna bazilika osobito poznata.
Danas je krajolik bitno različit od onoga kakav je bio u starokršćansko doba i u 11. stoljeću. Rijeka je tada tekla drukčijim tokom, a okolni teren bio je znatno niži. Rijeka, naime, teče sasvim blizu, poplavljuje ostatke starih zidova koji zbog konfiguracije okolnog zemljišta često ostaju pod vodom. To je odličan i vrlo zoran primjer kako mala solinska rijeka mijenja konfiguraciju solinskog spomeničkog pejsaža.
Zanimljiva je okolnost da se ranoromanička crkva gradi u 11. stoljeću unutar znatnih ostataka one prethodne, čiji se zidovi i danas lijepo vide pod ogradom koja odvaja arheološko nalazište od neposredno položene ceste što vodi u Majdan. Tu se nešto zapadnije ulijevao u Jadro brdski potok zvan Ilijino vrilo što izvire blizu Rižinica pod istočnom kozjačkom kosom. I to je djelovalo na zasipanje ostataka crkve, na promjenu pejsaža.
Slijed gradnje na ovom lokalitetu utvrdio je ugledni istraživač Solina danski arhitekt E. Dyggve, koji je manjim arheološkim istraživanjima uspio odrediti glavnu strukturu starokršćanske crkve i one u njoj naknadno sagrađene nove. Istraživanja na ovom lokalitetu započela su 1927., a rezultati su razriješili jedno važno pitanje: prepoznata je crkva u kojoj je bio okrunjen ban Zvonimir. Nepoznanicu je razriješio L. Katić koristeći se i pisanim izvorima, i arheološkim nalazom i natpisom s oltarne ograde.
Istraživanja na ovom lokalitetu obnovljena su tek 1990. godine i još su u tijeku. Predstoji vrlo složen zahvat uklanjanja vode s lokaliteta u obližnju rijeku, čime će se spriječiti svako moguće plavljenje otkopanih temelja i konzerviranih zidova.
Uza samu rijeku Jadro, istočno od Salone nalaze se ostaci crkava na lokalitetu koji je u puku poznat već više stoljeća pod vrlo zornim imenom Šuplja crkva. To ime potječe iz doba kad su tu stajali zidovi zapuštene crkve urušena krova, zabilježeni na Camucijevu zemljovidu iz 1571. godine. Ti ostaci trobrodne bazilike posvećene Sv. Petru i Mojsiju stajali su još na svršetku 17. i početku 18. stoljeća, jer su joj novi tada doseljeni stanovnici Solina dali to slikovito ime.
Crkva iz 11. stoljeća, povezana s krunidbom bana Zvonimira za hrvatskoga kralja 1075. godine, sagrađena je unutar velike starokršćanske bazilike po svoj prilici iz 6. stoljeća. Uz crkvu je bio i benediktinski samostan, povezan, možda, s vladarskom kućom pa je vjerojatno to i razlog da se nova crkva gradi upravo u staroj i da se u njoj obavlja taj važan čin. Po tome je ova ranoromanička trobrodna bazilika osobito poznata.
Danas je krajolik bitno različit od onoga kakav je bio u starokršćansko doba i u 11. stoljeću. Rijeka je tada tekla drukčijim tokom, a okolni teren bio je znatno niži. Rijeka, naime, teče sasvim blizu, poplavljuje ostatke starih zidova koji zbog konfiguracije okolnog zemljišta često ostaju pod vodom. To je odličan i vrlo zoran primjer kako mala solinska rijeka mijenja konfiguraciju solinskog spomeničkog pejsaža.
Zanimljiva je okolnost da se ranoromanička crkva gradi u 11. stoljeću unutar znatnih ostataka one prethodne, čiji se zidovi i danas lijepo vide pod ogradom koja odvaja arheološko nalazište od neposredno položene ceste što vodi u Majdan. Tu se nešto zapadnije ulijevao u Jadro brdski potok zvan Ilijino vrilo što izvire blizu Rižinica pod istočnom kozjačkom kosom. I to je djelovalo na zasipanje ostataka crkve, na promjenu pejsaža.Slijed gradnje na ovom lokalitetu utvrdio je ugledni istraživač Solina danski arhitekt E. Dyggve, koji je manjim arheološkim istraživanjima uspio odrediti glavnu strukturu starokršćanske crkve i one u njoj naknadno sagrađene nove. Istraživanja na ovom lokalitetu započela su 1927., a rezultati su razriješili jedno važno pitanje: prepoznata je crkva u kojoj je bio okrunjen ban Zvonimir. Nepoznanicu je razriješio L. Katić koristeći se i pisanim izvorima, i arheološkim nalazom i natpisom s oltarne ograde.Istraživanja na ovom lokalitetu obnovljena su tek 1990. godine i još su u tijeku. Predstoji vrlo složen zahvat uklanjanja vode s lokaliteta u obližnju rijeku, čime će se spriječiti svako moguće plavljenje otkopanih temelja i konzerviranih zidova.
Sveti Kajo
Ključne riječi rimski sarkofag, papa sv. Kajo
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Sakralni spomenik
Kad je 1818. godine austrijski car Franjo I. došao u Dalmaciju posjetiti pokrajinu koja je mirovnim kongresom u Beču dodijeljena Austro-Ugarskoj, obišao je i salonitanske spomenike. Upravo u to vrijeme u Solinu je otkriven vrlo dragocjen primjer rimskog sarkofaga koji je izvorno bio slikovito smješten u prirodi unutar jedne male špilje na padinama obronka između dva potoka Slano i Blandište. Da bi se sarkofag sačuvao, odlučeno je, prema naredbi cara Franje I., da se špilja pretvori u kapelu i posveti jednom od lokalnih svetaca. Godine 1922. špilja je produbljena i posvećena sv. Kaju, papi, a sarkofag je od tada služio kao oltar.
U crkvu je donesena svečeva relikvija iz Rima i postavljena je njegova slika koju je naslikao Dubrovčanin Rafael Martini, tada profesor crtanja u splitskoj gimnaziji i nadzornik solinskih starina. Sredinom 19. st. podignuta je crkvena građevina posvećena istom titularu kojoj je kapelica s rimskim sarkofagom služila kao svetište i oltar, a voda koja kaplje iz stijene držala se ljekovitom.
Na pročelju sarkofaga prikazana su junačka djela grčko – rimskog boga Herakla koja su se u ono vrijeme kad je sarkofag bio pronađen, u puku tumačila povezano s kršćanskom pričom o Adamu i Evi.
Kad je 1818. godine austrijski car Franjo I. došao u Dalmaciju posjetiti pokrajinu koja je mirovnim kongresom u Beču dodijeljena Austro-Ugarskoj, obišao je i salonitanske spomenike. Upravo u to vrijeme u Solinu je otkriven vrlo dragocjen primjer rimskog sarkofaga koji je izvorno bio slikovito smješten u prirodi unutar jedne male špilje na padinama obronka između dva potoka Slano i Blandište.
Da bi se sarkofag sačuvao, odlučeno je, prema naredbi cara Franje I., da se špilja pretvori u kapelu i posveti jednom od lokalnih svetaca. Godine 1922. špilja je produbljena i posvećena sv. Kaju, papi, a sarkofag je od tada služio kao oltar.
U crkvu je donesena svečeva relikvija iz Rima i postavljena je njegova slika koju je naslikao Dubrovčanin Rafael Martini, tada profesor crtanja u splitskoj gimnaziji i nadzornik solinskih starina. Sredinom 19. st. podignuta je crkvena građevina posvećena istom titularu kojoj je kapelica s rimskim sarkofagom služila kao svetište i oltar, a voda koja kaplje iz stijene držala se ljekovitom.Na pročelju sarkofaga prikazana su junačka djela grčko – rimskog boga Herakla koja su se u ono vrijeme kad je sarkofag bio pronađen, u puku tumačila povezano s kršćanskom pričom o Adamu i Evi.
Tusculum
Ključne riječi arheologija, fragmenti, Bulić, Franciscus, memorijalna zbirka
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Povijesna zgrada, spomenik kulture
Na Manastirinama, koje su za posjetitelja salonitanskih starina najvredniji i najzorniji, pa i najbolje uređeni, istraženi i održavani kompleks, nalazi se i zgrada zvana Tusculum. F. Bulić ju je dao sagraditi u povodu Prvoga kongresa za starokršćansku arheologiju koji je održan 1894. godine u Solinu i Splitu. Održan je taj kongres u nazočnosti i uz sudjelovanje tada najuglednijih svjetskih znanstvenika koji su proučavali starokršćansko razdoblje. Zgrada je trebala poslužiti kao sjedište arheološkim ekipama koje u Solinu istražuju, te kao mjesto za rekreativne i znanstvene susrete. Ime "Tuskulum" Bulić je dao toj zgradi, oponašajući upravo zbog posljednjeg navedenoga, glasovitoga Cicerona, točnije ime njegovog ljetnikovca u Tusculumu pokraj Rima. Zgrada je sagrađena je u duhu onoga doba, pa je u nju ugrađen velik broj različitih fragmenata, a u vrtu i napravljena česma od fragmenata nekadašnjeg zvonika splitske romaničke katedrale.
Na zapadnoj strani ograđenog prostora Manastirina, ispod čempresa, nalazi se grob don F. Bulića, koji počiva u neposrednoj blizini salonitanskih mučenika. Natpis na sarkofagu koji je pokojnik dao uklesati za života, kad je napunio peto desetljeće glasi: Hoc in tumulo iacet Franciscus Bulić...servans reverenda limina sanctorum. (U ovome grobu počiva F. Bulić...čuvajući časne ostatke svetaca). Sastavio ga je sam Bulić nadahnjujući se nekolikim salonitanskim kršćanskim nadgrobnim natpisima.
Tusculum danas uglavnom služi svrsi za koju ga je Bulić bio sagradio: u njegovu je prizemlju mala memorijalna zbirka koja podsjeća na uglednoga arheologa i na njegovo doba, a na katu su sobe u kojima borave i rade stručnjaci arheoloških ekipa koji obrađuju i istražuju solinske spomenike.
- Muzej Tusculum
Tusculum - područna zgrada Arheološkog muzeja Split
Put starina bb, Manastirine - 21210 Solin
Tel./ fax: 021/ 212-900
Arheološki lokalitet Salona otvoren je za posjetitelje:
•od 1. studenog do 30. travnja:
od ponedjeljka do petka od 9,00-15,30 sati, subotom od 9,00-14,00 sati, nedjeljom zatvoreno.
•od 1. svibnja do 31. listopada:
od ponedjeljka do petka od 7,00-19,00 sati, subotom od 9,00-19,00 sati, nedjeljom od 9,00-13,00 sati.
Specijalni servisi:
-Cijena ulaznica je 10,00 kuna za djecu, učenike i studente, 20,00 kuna za odrasle. Za imaoce Split card, kartice koju izdaje TZ grada Splita popust je 50% na cijenu ulaznice.
-Stručna vodstva po Saloni samo uz prethodnu najavu. Cijena 300 kn.
-Odgovarajući pristup za hendikepirane osobe nije omogućen.
-Snimanje spomenika fotoaparatima i video kamerama u komercijalne svrhe nije dozvoljeno.
-U Tusculumu se mogu kupiti vodič za razgledavanje Salone, razglednice te muzejske publikacije te suveniri.
- Na Manastirinama, koje su za posjetitelja salonitanskih starina najvredniji i najzorniji, pa i najbolje uređeni, istraženi i održavani kompleks, nalazi se i zgrada zvana Tusculum. F. Bulić ju je dao sagraditi u povodu Prvoga kongresa za starokršćansku arheologiju koji je održan 1894. godine u Solinu i Splitu. Održan je taj kongres u nazočnosti i uz sudjelovanje tada najuglednijih svjetskih znanstvenika koji su proučavali starokršćansko razdoblje. Zgrada je trebala poslužiti kao sjedište arheološkim ekipama koje u Solinu istražuju, te kao mjesto za rekreativne i znanstvene susrete.
Ime "Tuskulum" Bulić je dao toj zgradi, oponašajući upravo zbog posljednjeg navedenoga, glasovitoga Cicerona, točnije ime njegovog ljetnikovca u Tusculumu pokraj Rima. Zgrada je sagrađena je u duhu onoga doba, pa je u nju ugrađen velik broj različitih fragmenata, a u vrtu i napravljena česma od fragmenata nekadašnjeg zvonika splitske romaničke katedrale.Na zapadnoj strani ograđenog prostora Manastirina, ispod čempresa, nalazi se grob don F. Bulića, koji počiva u neposrednoj blizini salonitanskih mučenika. Natpis na sarkofagu koji je pokojnik dao uklesati za života, kad je napunio peto desetljeće glasi: Hoc in tumulo iacet Franciscus Bulić...servans reverenda limina sanctorum. (U ovome grobu počiva F. Bulić...čuvajući časne ostatke svetaca). Sastavio ga je sam Bulić nadahnjujući se nekolikim salonitanskim kršćanskim nadgrobnim natpisima.Tusculum danas uglavnom služi svrsi za koju ga je Bulić bio sagradio: u njegovu je prizemlju mala memorijalna zbirka koja podsjeća na uglednoga arheologa i na njegovo doba, a na katu su sobe u kojima borave i rade stručnjaci arheoloških ekipa koji obrađuju i istražuju solinske spomenike.
Vranjic
Ključne riječi rimska luka, starokršćanska bazilika, freske
Regija Srednja Dalmacija
Najbliži grad Split
Vrsta Povijesna cjelina
Poluotok na kojem je današnji Vranjic i susjedno kopno bili su po svoj prilici naseljeni već u prapovijesno doba. Danas poluotok, a u davnini otok, privukao je ljude da tu borave, pa arheološki nalazi svjedoče o životu od prapovijesnog i rimskog doba do današnjih dana. Iz rimskoga doba su, na primjer, ostaci luke otkriveni prilikom gradnje skladišta za naftu na sjevernoj strani zaljeva (istraživali su B. Kirigin i F. Oreb 1976. godine) i mnogobrojni kameni spomenici, natpisi, nadgrobne stele, ulomci arhitektonskog ukrasa itd. Mnogi su danas u Arheološkom muzeju u Splitu, a mnogi su ugrađeni u kuće, sagrađene svršetkom prošloga i početkom ovoga stoljeća, što je tada bio čest običaj. Na položaju zvanom Crikvina(e) otkriveni su ostaci bazilike iz starokršćanskoga doba (5./6. stoljeće) s grobljem, a možda i ostaci istodobnog samostana što se smije zaključiti po jednom natpisu koji spominje nekoga monaha Petra.
Naselje na tome mjestu postojalo je i u srednjem vijeku, a povezuje se s imenom Durana u jednoj krivotvorini koju se pripisuje kralju Krešimiru II. (oko 950.-960. godine). Splitski arhiđakon Toma u svojoj Solinskoj povijesti spominje Vranjic (zove ga Hurania) kao otok na kojem su kaštel i posjed splitskog nadbiskupa. Naselje živi, po svoj prilici, do mletačko-turskih ratova za kojih je čitav solinski kraj bio opustošen i uglavnom napušten. Poslije stoljeća i pol, u drugoj polovici 17. i na početku 18. stoljeća, na područje Vranjica, kao i na velik dio solinskoga polja, dolaze novi stanovnici iz zaleđa, iz zagorskog dijela Dalmacije, uglavnom iz okolice Drniša, koje su mletačke vlasti naseljavale u opustjelim krajevima. Obnavlja se, uz ostalo, i vjerski život pa, na primjer, crkva sv. Martina u Vranjicu biva tada i župna crkva za područje Solina. Obnovljena je 1729. godine, a današnja je pregrađena i povećana 1915. odnosno 1928. godine. Posebna su vrijednost u njoj freske J. Kljakovića i V. Paraća iz doba posljednje obnove.
U drugoj polovici 19. stoljeća Vranjic poprima izgled uređenoga mjesta u čemu je zasluge imala i skupina intelektualaca sklonih narodnjačkome pokretu poput Petra Benzona, don Luke Vuškovića i don Frane Ivaniševića, vranjičko-solinskoga župnika. I dva ugledna arheologa i povjesničara rođena su u Vranjicu: don L. Jelić (1863.-1922.) i don F. Bulić (1846.-1934.). Obojica su pridonijela prepoznavanju mjesne povijesti i, dakako, one mnogo šire, solinske i hrvatske. Iz ovoga doba postoji nekoliko umjetničkih djela koja prikazuju Vranjic, a slikali su ih putujući slikari, no osobito su vrijedna ulja E. Vidovića, koji je načinio pet veduta mjesta. To je, međutim doba kad Vranjic i čitav solinski kraj zahvaća industrijalizacija pa, uz ostalo, uz betonske zgrade niču i tvornice cementa, skladišta za nova goriva: naftu i benzin.
- Poluotok na kojem je današnji Vranjic i susjedno kopno bili su po svoj prilici naseljeni već u prapovijesno doba. Danas poluotok, a u davnini otok, privukao je ljude da tu borave, pa arheološki nalazi svjedoče o životu od prapovijesnog i rimskog doba do današnjih dana.
- Iz rimskoga doba su, na primjer, ostaci luke otkriveni prilikom gradnje skladišta za naftu na sjevernoj strani zaljeva (istraživali su B. Kirigin i F. Oreb 1976. godine) i mnogobrojni kameni spomenici, natpisi, nadgrobne stele, ulomci arhitektonskog ukrasa itd. Mnogi su danas u Arheološkom muzeju u Splitu, a mnogi su ugrađeni u kuće, sagrađene svršetkom prošloga i početkom ovoga stoljeća, što je tada bio čest običaj.
- Na položaju zvanom Crikvina(e) otkriveni su ostaci bazilike iz starokršćanskoga doba (5./6. stoljeće) s grobljem, a možda i ostaci istodobnog samostana što se smije zaključiti po jednom natpisu koji spominje nekoga monaha Petra.Naselje na tome mjestu postojalo je i u srednjem vijeku, a povezuje se s imenom Durana u jednoj krivotvorini koju se pripisuje kralju Krešimiru II. (oko 950.-960. godine). Splitski arhiđakon Toma u svojoj Solinskoj povijesti spominje Vranjic (zove ga Hurania) kao otok na kojem su kaštel i posjed splitskog nadbiskupa. Naselje živi, po svoj prilici, do mletačko-turskih ratova za kojih je čitav solinski kraj bio opustošen i uglavnom napušten.
- Poslije stoljeća i pol, u drugoj polovici 17. i na početku 18. stoljeća, na područje Vranjica, kao i na velik dio solinskoga polja, dolaze novi stanovnici iz zaleđa, iz zagorskog dijela Dalmacije, uglavnom iz okolice Drniša, koje su mletačke vlasti naseljavale u opustjelim krajevima. Obnavlja se, uz ostalo, i vjerski život pa, na primjer, crkva sv. Martina u Vranjicu biva tada i župna crkva za područje Solina. Obnovljena je 1729. godine, a današnja je pregrađena i povećana 1915. odnosno 1928. godine. Posebna su vrijednost u njoj freske J. Kljakovića i V. Paraća iz doba posljednje obnove.U drugoj polovici 19. stoljeća Vranjic poprima izgled uređenoga mjesta u čemu je zasluge imala i skupina intelektualaca sklonih narodnjačkome pokretu poput Petra Benzona, don Luke Vuškovića i don Frane Ivaniševića, vranjičko-solinskoga župnika. I dva ugledna arheologa i povjesničara rođena su u Vranjicu: don L. Jelić (1863.-1922.) i don F. Bulić (1846.-1934.). Obojica su pridonijela prepoznavanju mjesne povijesti i, dakako, one mnogo šire, solinske i hrvatske. Iz ovoga doba postoji nekoliko umjetničkih djela koja prikazuju Vranjic, a slikali su ih putujući slikari, no osobito su vrijedna ulja E. Vidovića, koji je načinio pet veduta mjesta. To je, međutim doba kad Vranjic i čitav solinski kraj zahvaća industrijalizacija pa, uz ostalo, uz betonske zgrade niču i tvornice cementa, skladišta za nova goriva: naftu i benzin.
Izdvajamo
