Želite li osjetiti duh minulih vremena uklesan u kamenu, ispjevan starinskom čakavštinom, ispisan zlatnim slovima glagoljice? Posjetite Vrbnik nad morem, otkrit će vam povijesnu priču tkanu 900 godina.
2000. godine Vrbnik je obilježio svoj 900-ti rođendan, naime prvi put je njegovo ime zapisano u Dragoslavljevoj darovnici, glagoljskoj ispravi iz 1100. godine. Arheološki ostaci potvrđuju pak da je drevni Vrbnik još i stariji da su ovdje obitavali ljudi već u neolitiku, a tragove u prostoru ostavila su ilirska plemena Japodi i Liburni, potom Grci i Rimljani.
Potkraj VI. i početkom VII. st. dok je otok još bio pod bizantskom vlašću, doseljavaju Hrvati, koji ovdje stvaraju svoje jako uporište, kaštel - dobro utvrđeni grad opasan zidinama, uzdignut na s mora nepristupačnoj stijeni, što je bila odlična zaštita od nasilnih osvajača u doba ratova, te od gusara i lopova. Povijest Vrbnika usko je povezana s krčkim knezovima Frankopanima – imućnim i utjecajnim velikašima koji su obilježili srednjovjekovnu povijest otoka Krka od 1118. do 1480., da bi potom sudjelovali u prijelomnim povijesnim trenutcima na kopnu. Poznata je krčka obitelj potekla upravo iz Vrbnika, a ostatci njihova dvorca Gradec i danas se nalaze ponad Vrbničkog polja. S njihovom vladavinom Vrbnik doživljava svoj potpuni procvat kao dobro organizirana gradska sredina u kojoj je život bio uređen statutom. Vrbnički statut nastao je 1388., u vrijeme Ivana i Stjepana Frankopana „…da pravedni i pošteni ostanu u svojim pravima, a krivci da budu kažnjeni…“. Pisan je hrvatskim jezikom na glagoljici i po postanku je drugi takav hrvatski statut.
Vrbnik je stoljećima bio i snažno kulturno glagoljaško središte. U vrbničkom glagoljskom skriptoriju nastao je najveći broj danas sačuvanih glagoljskih rukopisa, a mnogi od njih kao vrlo vrijedne knjige bogato ukrašene minijaturama i iluminacijama krase poznate svjetske knjižnice. U Vrbniku je odrastao i prvi hrvatski glagoljaški tiskar Blaž Baromić, osnivač Senjske tiskare. Gotovo je nevjerojatno kako su se brzo popovi glagoljaši ne samo upoznali s tiskom, već su i ga i prihvatili kao dragocjeni izum.
Tradicija pisane riječi, važnost koja se pridavala knjizi, učenju i školovanju pridonijela je i velikom broju obrazovanih ljudi osobito u XIX. st. Sinovi težaka, stočara, ribara i obrtnika svoja prva znanja stiču u privatnim glagoljaškim školama u Vrbniku, učeći od domaćih obrazovanih svećenika da bi potom studirali po uvaženim europskim sveučilištima u Padovi, Beču, Pragu. Spomenut ćemo samo neke. Ivan Feretić (1769.-1839.) svestrani pop glagoljaš bio je učitelj, pjesnik, povjesničar. Dragutin Antun Parčić (1832.-1902.) redovnik, glagoljaš, leksikograf i fotograf. Za politički i kulturni život otoka Krka u preporodno doba osobito je važan odvjetnik dr. Dinko Vitezić, 1871. pokrenuo je otvaranje Hrvatske čitaonice prve na Kvarnerskim otocima, 1873. postaje prvi hrvatski zastupnik za istarsko-otočnu pokrajinu u parlamentu austrijskog dijela Austro-Ugarske, aktivno je radio na poboljšanju života otočana pa pokreće brojne gospodarske projekte. 1898. sa svojim bratom utemeljuje Knjižnicu obitelji Vitezić, a 1904. i Dječje zabavište. Vrbnik je dao i tri krčka biskupa dr. Bartolomeja Bozanića (1879.–1854.), dr. Ivana Josipa Vitezića (1806.-1877.), Franju Anijana Feretića (1816.-1893.) i aktualnog kardinala Josipa Bozanića. Niz svećenika, teologa, redovnika i misionar je dug, pa se često Vrbnik nazivao i gradom svećenika. To ne znači samo da se u Vrbniku velika važnost pridavala duhovnim zvanjima, već i obrazovanju.
Popis znamenitih Vrbenčana je dug, a Vrbenčanke? Povijest o njima šuti, no netko je morao i odgojiti sinove intelektualce! Vrbnički običaji nisu dopuštali ženama da obrađuje zemlju i bave se teškim fizičkim poslovima, otočani kažu da su bile gospe. One su dakle brinule o odgoju djece, kućanskim poslovima, bavile se ručnim radom o čemu svjedoči i bogato urešena narodna nošnja, a mnoge su od njih i čitale. Mogućnost za formalno obrazovanje dobivaju već 1848. godine kada se otvara prva škola za djevojčice na otoku Krku. 1877. otvoren je i Pripravni učiteljski tečaj što je brojnim djevojkama omogućilo da postanu učiteljice. 0d tada je Vrbnik dao blizu 100 meštric.
Dina Valković Sokolić
Želite li osjetiti duh minulih vremena uklesan u kamenu, ispjevan starinskom čakavštinom, ispisan zlatnim slovima glagoljice? Posjetite Vrbnik nad morem, otkrit će vam povijesnu priču tkanu 900 godina.
2000. godine Vrbnik je obilježio svoj 900-ti rođendan, naime prvi put je njegovo ime zapisano u Dragoslavljevoj darovnici, glagoljskoj ispravi iz 1100. godine. Arheološki ostaci potvrđuju pak da je drevni Vrbnik još i stariji da su ovdje obitavali ljudi već u neolitiku, a tragove u prostoru ostavila su ilirska plemena Japodi i Liburni, potom Grci i Rimljani.
Potkraj VI. i početkom VII. st. dok je otok još bio pod bizantskom vlašću, doseljavaju Hrvati, koji ovdje stvaraju svoje jako uporište, kaštel - dobro utvrđeni grad opasan zidinama, uzdignut na s mora nepristupačnoj stijeni, što je bila odlična zaštita od nasilnih osvajača u doba ratova, te od gusara i lopova. Povijest Vrbnika usko je povezana s krčkim knezovima Frankopanima – imućnim i utjecajnim velikašima koji su obilježili srednjovjekovnu povijest otoka Krka od 1118. do 1480., da bi potom sudjelovali u prijelomnim povijesnim trenutcima na kopnu. Poznata je krčka obitelj potekla upravo iz Vrbnika, a ostatci njihova dvorca Gradec i danas se nalaze ponad Vrbničkog polja. S njihovom vladavinom Vrbnik doživljava svoj potpuni procvat kao dobro organizirana gradska sredina u kojoj je život bio uređen statutom. Vrbnički statut nastao je 1388., u vrijeme Ivana i Stjepana Frankopana „…da pravedni i pošteni ostanu u svojim pravima, a krivci da budu kažnjeni…“. Pisan je hrvatskim jezikom na glagoljici i po postanku je drugi takav hrvatski statut.
Vrbnik je stoljećima bio i snažno kulturno glagoljaško središte. U vrbničkom glagoljskom skriptoriju nastao je najveći broj danas sačuvanih glagoljskih rukopisa, a mnogi od njih kao vrlo vrijedne knjige bogato ukrašene minijaturama i iluminacijama krase poznate svjetske knjižnice. U Vrbniku je odrastao i prvi hrvatski glagoljaški tiskar Blaž Baromić, osnivač Senjske tiskare. Gotovo je nevjerojatno kako su se brzo popovi glagoljaši ne samo upoznali s tiskom, već su i ga i prihvatili kao dragocjeni izum. Tradicija pisane riječi, važnost koja se pridavala knjizi, učenju i školovanju pridonijela je i velikom broju obrazovanih ljudi osobito u XIX. st. Sinovi težaka, stočara, ribara i obrtnika svoja prva znanja stiču u privatnim glagoljaškim školama u Vrbniku, učeći od domaćih obrazovanih svećenika da bi potom studirali po uvaženim europskim sveučilištima u Padovi, Beču, Pragu. Spomenut ćemo samo neke. Ivan Feretić (1769.-1839.) svestrani pop glagoljaš bio je učitelj, pjesnik, povjesničar. Dragutin Antun Parčić (1832.-1902.) redovnik, glagoljaš, leksikograf i fotograf. Za politički i kulturni život otoka Krka u preporodno doba osobito je važan odvjetnik dr. Dinko Vitezić, 1871. pokrenuo je otvaranje Hrvatske čitaonice prve na Kvarnerskim otocima, 1873. postaje prvi hrvatski zastupnik za istarsko-otočnu pokrajinu u parlamentu austrijskog dijela Austro-Ugarske, aktivno je radio na poboljšanju života otočana pa pokreće brojne gospodarske projekte. 1898. sa svojim bratom utemeljuje Knjižnicu obitelji Vitezić, a 1904. i Dječje zabavište. Vrbnik je dao i tri krčka biskupa dr. Bartolomeja Bozanića (1879.–1854.), dr. Ivana Josipa Vitezića (1806.-1877.), Franju Anijana Feretića (1816.-1893.) i aktualnog kardinala Josipa Bozanića. Niz svećenika, teologa, redovnika i misionar je dug, pa se često Vrbnik nazivao i gradom svećenika. To ne znači samo da se u Vrbniku velika važnost pridavala duhovnim zvanjima, već i obrazovanju.
Popis znamenitih Vrbenčana je dug, a Vrbenčanke? Povijest o njima šuti, no netko je morao i odgojiti sinove intelektualce! Vrbnički običaji nisu dopuštali ženama da obrađuje zemlju i bave se teškim fizičkim poslovima, otočani kažu da su bile gospe. One su dakle brinule o odgoju djece, kućanskim poslovima, bavile se ručnim radom o čemu svjedoči i bogato urešena narodna nošnja, a mnoge su od njih i čitale. Mogućnost za formalno obrazovanje dobivaju već 1848. godine kada se otvara prva škola za djevojčice na otoku Krku. 1877. otvoren je i Pripravni učiteljski tečaj što je brojnim djevojkama omogućilo da postanu učiteljice. 0d tada je Vrbnik dao blizu 100 meštric.
Dina Valković Sokolić
Knjižnica obitelji Vitezić
Ključne riječi predstavnik, Beč, Hrvatski Dom, Atlas scolasticus et itinerarius, Johan David Koehler, Engleska
Knjižnicu obitelji Vitezić zakladnim je listom 17. prosinca 1898. ustanovio dr. Dinko Vitezić ( 1822.-1904.) odvjetnik, političar i dugogodišnji predstavnik istarskih Hrvata u Bečkom parlamentu, u svojstvu ovršitelja oporuke svog pokojnog brata, krčkog biskupa dr. Ivana Vitezića ( 1806.-1777.).
«Hrvatski dom» odnosno «Vitezićev dom» bio je sagrađen na mjestu nekadašnje gradske lođe, na ulazu u obzidani Vrbnik, a svečano je otvoren 04. kolovoza 1901.
Knjižnica se smjestila na drugom katu Vitezićevog doma. Bila je namijenjena pučanstvu Vrbnika, kako bi mogli napredovati u naobrazbi i kulturi, a za javnost je bila otvorena 10. srpnja 1910. Danas je Knjižnica smještena na drugom katu zgrade bivšega Kneževa dvora, na Placi Vrbničkog statuta, a u njoj se nalaze brojne vrijedne knjige, glagolski misali i brevijari, razni listovi i časopisi, korespondencija dr. D. Vitezića, novinski isječci, knjiga svečanosti na bivšem carskom dvoru u Beču, zapisnici i knjige bečkog parlamenta.
Rijedak i vrijedan izložak je poznati «Atlas scolasticus et itinerarius» Johana Davida Koehlera, tiskan 1718. g. u Nuernbergu. Uz ovaj, sačuvan je samo još jedan primjerka Atlasa, a naslazi se u Cambridgeu u Engleskoj.
Atlas je posebno zanimljiv jer osim geografskog položaja država, sadrži i slike starih jedrenjaka, naoružanja, odlikovanja i zviježđa.
Knjižnicu obitelji Vitezić zakladnim je listom 17. prosinca 1898. ustanovio dr. Dinko Vitezić ( 1822.-1904.) odvjetnik, političar i dugogodišnji predstavnik istarskih Hrvata u Bečkom parlamentu, u svojstvu ovršitelja oporuke svog pokojnog brata, krčkog biskupa dr. Ivana Vitezića ( 1806.-1777.). «Hrvatski dom» odnosno «Vitezićev dom» bio je sagrađen na mjestu nekadašnje gradske lođe, na ulazu u obzidani Vrbnik, a svečano je otvoren 04. kolovoza 1901.Knjižnica se smjestila na drugom katu Vitezićevog doma. Bila je namijenjena pučanstvu Vrbnika, kako bi mogli napredovati u naobrazbi i kulturi, a za javnost je bila otvorena 10. srpnja 1910. Danas je Knjižnica smještena na drugom katu zgrade bivšega Kneževa dvora, na Placi Vrbničkog statuta, a u njoj se nalaze brojne vrijedne knjige, glagolski misali i brevijari, razni listovi i časopisi, korespondencija dr. D. Vitezića, novinski isječci, knjiga svečanosti na bivšem carskom dvoru u Beču, zapisnici i knjige bečkog parlamenta. Rijedak i vrijedan izložak je poznati «Atlas scolasticus et itinerarius» Johana Davida Koehlera, tiskan 1718. g. u Nuernbergu. Uz ovaj, sačuvan je samo još jedan primjerka Atlasa, a naslazi se u Cambridgeu u Engleskoj.Atlas je posebno zanimljiv jer osim geografskog položaja država, sadrži i slike starih jedrenjaka, naoružanja, odlikovanja i zviježđa.
Uredovno vrijeme:
ponedjeljak - petak od 8,00 do 15,00 sati
Župna crkva Uznesenja Marijina
Ključne riječi Muzej likovnog identiteta
Župna crkva Uznesenja Marijina iz 1325.g., s renesansnim zvonikom iz 16. st, u kojem je smješten Muzej likovnog identiteta grada Vrbnika
Legende
Ključne riječi glagoljica, volta, maličići, Kugina kuća, Šenoa
Jedini grad – kaštel u unutrašnjosti otoka je Dobrinj; ovdje je 1100. godine nastala najstarija poznata hrvatska glagoljska isprava slavnog Dragoslava; u njemu je i etnografska zbirka cijeloga otoka; slika na antependiju (zlatni vez na crvenoj svili) izradio je P. Veneziano u 14. stoljeću. Treba ukazati i na spomenike originalnog narodnoga graditeljstva – stočne nastambe mošune, pastirska i seljačka skloništa i komarde, gumna. Tu su sopele (sopile) – ostatak prastaroga europskog glazbala, koje je drugdje nestalo.
U Dobrinju se nalazi sakralna i etnografska zbirka te zbirka okamina otoka Krka, galerija «Infeld» i galerija Sv.Anton.
Sakralni predmeti čuvali su se po crkvama, kapelama i sakristijama pa su tek u novije vrijeme pohranjeni na jedno mjesto.
Ono nešto po čemu je Vrbnik poseban teško je izreći riječima. To treba otkriti i u susretu s gradom doživjeti. Jer kad nabrojim sve spomenike i nanižem sve važne godine, osjećam da još nešto nedostaje.
Možda je to ono ozračje minulih vremena, koje se dade osjetiti, a izbija iz ponekad neprimjetnih pa čak i neuglednih detalja, poput nekog sićušnog prozorčića, neobrađenih stijena u temeljima kuća, u kamen urezano glagoljsko slovo ili križić. Svaka voltica i nadvoltica koje zajedno drže i onako preblizi poslagane kuće čuvaju spomen na neka druga vremena i drugačije oblike življenja na ovom skučenom prostoru.
Pamte te naše kuće i ulice jedno drugo vrijeme. Ono doba koje povijest ne bilježi kad su na tim prostorima zajedno s ljudima obitavali bića koja su nazvali maličići, krsnici, vili, mori, kudlaki. Bilo je to tako davno da je uglavnom iščezlo iz sjećanja današnjih ljudi. Ali u najstarijim vrbničkim ulicama Roču i Smokovcu živi još sjećanje na velike probleme koje su nekad davno imali s maličićima. Ta su se mala zaigrana bića znala pojaviti iznenada, zanovijetati i zafrkavati ljude kojima nije bilo uvijek do šale. Još se spominju jednog maličića koji se je uselio na tavan jedne od kućica baš u ulici Roč. To ne bi bilo ništa strašno da nije ovaj mangupčić tražio od ukućana da mu svakog dana za objed serviraju pjat makaruni, a to je bila poslastica koju su sebi Vrbničani mogli priuštiti jedino za velike blagdane.
U ulici Smokovec postoji kuća, znana je kao Kugina kuća. U njoj je jednom davno živjela samohrana Jele sa sinom jedincem. Jadna žena nakon silnih nagovaranja i prijetnji pristala je kugu na leđima unijeti u grad jer joj je obećala da će njezine ukućane poštedjeti strašne smrti. Ali te je večeri mali dječak, Jelin sinčić navratio susjedima da ne bude doma sam. Strašna bolest tu je večer poharala sve kuće, poštedjela je Jelinu kuću, ali ne i susjedovu.
Puteljak Šenoin put koji spaja ulicu Pod keštel i Gospoji spomen je na prekrasnu ljubavnu priču. Akteri su jedna Vrbenka Dume i senjski uskok. Uzalud je mletački činovnik nudio Dumi ruku i blagostanje. Ona je čeznula za drugim. Po najvećoj buri kad se je to moglo najmanje očekivati doveslao je uskok po zapjenjenom moru svoju barku pod stijene nad koje se nadvio Šenoin put. Njemu ususret pohrlila je Dume i ništa ju nije moglo zaustaviti. Priča ima sretan završetak.
Neke od ovih legendi čuo je Šenoa od svog prijatelja Vrbničanina Mata Grškovića u Pragu za vrijeme njihovih zajedničkih studenskih dana i uvrstio ih u svoja književna djela.
Marija Kraljić
Ono nešto po čemu je Vrbnik poseban teško je izreći riječima. To treba otkriti i u susretu s gradom doživjeti. Jer kad nabrojim sve spomenike i nanižem sve važne godine, osjećam da još nešto nedostaje.
Možda je to ono ozračje minulih vremena, koje se dade osjetiti, a izbija iz ponekad neprimjetnih pa čak i neuglednih detalja, poput nekog sićušnog prozorčića, neobrađenih stijena u temeljima kuća, u kamen urezano glagoljsko slovo ili križić. Svaka voltica i nadvoltica koje zajedno drže i onako preblizi poslagane kuće čuvaju spomen na neka druga vremena i drugačije oblike življenja na ovom skučenom prostoru. Pamte te naše kuće i ulice jedno drugo vrijeme. Ono doba koje povijest ne bilježi kad su na tim prostorima zajedno s ljudima obitavali bića koja su nazvali maličići, krsnici, vili, mori, kudlaki. Bilo je to tako davno da je uglavnom iščezlo iz sjećanja današnjih ljudi. Ali u najstarijim vrbničkim ulicama Roču i Smokovcu živi još sjećanje na velike probleme koje su nekad davno imali s maličićima. Ta su se mala zaigrana bića znala pojaviti iznenada, zanovijetati i zafrkavati ljude kojima nije bilo uvijek do šale. Još se spominju jednog maličića koji se je uselio na tavan jedne od kućica baš u ulici Roč. To ne bi bilo ništa strašno da nije ovaj mangupčić tražio od ukućana da mu svakog dana za objed serviraju pjat makaruni, a to je bila poslastica koju su sebi Vrbničani mogli priuštiti jedino za velike blagdane.
U ulici Smokovec postoji kuća, znana je kao Kugina kuća. U njoj je jednom davno živjela samohrana Jele sa sinom jedincem. Jadna žena nakon silnih nagovaranja i prijetnji pristala je kugu na leđima unijeti u grad jer joj je obećala da će njezine ukućane poštedjeti strašne smrti. Ali te je večeri mali dječak, Jelin sinčić navratio susjedima da ne bude doma sam. Strašna bolest tu je večer poharala sve kuće, poštedjela je Jelinu kuću, ali ne i susjedovu.
Puteljak Šenoin put koji spaja ulicu Pod keštel i Gospoji spomen je na prekrasnu ljubavnu priču. Akteri su jedna Vrbenka Dume i senjski uskok. Uzalud je mletački činovnik nudio Dumi ruku i blagostanje. Ona je čeznula za drugim. Po najvećoj buri kad se je to moglo najmanje očekivati doveslao je uskok po zapjenjenom moru svoju barku pod stijene nad koje se nadvio Šenoin put. Njemu ususret pohrlila je Dume i ništa ju nije moglo zaustaviti. Priča ima sretan završetak.
Neke od ovih legendi čuo je Šenoa od svog prijatelja Vrbničanina Mata Grškovića u Pragu za vrijeme njihovih zajedničkih studenskih dana i uvrstio ih u svoja književna djela.
Marija Kraljić
Izdvajamo
